Povežite se sa nama

DUHANKESA

Planiranje besmrtnosti

Objavljeno prije

na

Ponekad stvari idu onako kako smo planirali. Barem sam čuo ljude da tako govore. Ozbiljne ljude. I vrlo ozbiljno to dokazuju. Sopstvenim primjerom: studirali su ono što su planirali još u prvom razredu osnovne škole; diplomirali tačno na vrijeme, prema planu; zaposlili se u upravo u onom istom preduzeću koje su, još prije diplomiranja, planirali kao prvu etapu svog životnog plana (umalo da kažem: „kao odskočnu dasku” – ali sam se sjetio da taj izraz nikada nisam čuo od ljudi kojima život ide onako kako su ga planirali! Normalno – takvi ne planiraju ništa sa odskočnom daskom! Može se daska slomiti, a može i čovjek nezgodno pasti sa te sprave. Nije to nešto što treba uključiti u plan); uplatili stan, sa novcem unaprijed planiranog kredita, u zgradi koju su planirali za to čim su počeli radovi na izgradnji; oženili se… Eto opet: iako nisam planirao da vam pričam o njima! Zamalo još da im odam priznanje kako su uspjeli da umru i da organizuju sopstveni pogreb tačno po planu!?

Dakle, moje iskustvo je da stvari možda ponekad i krenu u skladu sa planom, ali meni se to još nikada nije desilo. Mnogo češće kod mene ništa ne ide po planu. Zato se nisam ni začudio kada je na monitoru zasvijetlila informacija da je planirani let otkazan. Uvijek iznova se začudim ljudima koje ovakve stvari iznenađuju, toliko da ne mogu prihvatiti sva ona prenemaganja, znate na šta mislim – ,,Ma kako je to samo moguće? Ne-vje-ro-vat-no! Ja to apsolutno ne mogu razumjeti!”? – Molim? Rekao sam nešto protivrječno? Ah da, zaista: ,,Ja se čudim onima koji se čude!” jeste rečenica koja obavezuje na ispravku: inače bi ispalo da se ja, koji se ne čudim, čudim onima koji se čude!? Veoma glupo, slažem se. Eto, vidite i to nisam planirao reći. I baš zato se desilo. Zato ću moj stav prema onima koji su navikli da im se planovi ostvaruju, i koji se zato toliko čude kada im se desi da nešto ne krene po planu, izraziti ovako: „Uvijek iznova me zabavljaju ljudi koje ovakve stvari iznenađuju…”

Let je bio otkazan za naredni dan. Taksi, pa u grad. Krenuo sam glavnom ulicom Karakasa! Da li je tu bila neka ljepotica neodoljivih crnih obrva, u pradrevno vrijeme, dok su tu još živjeli proto-Turci, prije svih onih Acteka, Inka, Maja? Možda – jer „karakashi” na turskom znači „crne obrve”; o tome šta mogu učiniti crne obrve kada se nađu na pravom licu i još iznad pravih crnih očiju, svjedoče dvije pjesme, koje sam prve napipao kada sam rukom potražio u mojoj velikoj duhankesi od štavljene kože! Prvi primjer: „Crne obrve moje drage (dakle:..„karakashi”)/ Rastope i stijenu u planini (…„dagi tashi”). Drugi primjer: „Haj, djevojka ga, haman okom zapalila/crnim okom kroz demirli pendžer!” Zapalila, još kako! I to cijeli grad – vezirski – Travnik! Tako ga je zapalila tim crnim okom, da su ljudi mislili, biva, ovo mora biti da Travnik ili gori, il’ ga kuga mori!

Etimološka analiza urbonima „Karakaša” mogla bi da vodi korijen iz staroturske altajske jezičke grupe, a njen empirijski povod mogla je biti neka ljepotica koja je, u davna vremena, harala srcima, žarila i palila u nekom gradu čije su ime svi brzo zaboravili, i pamteći te fatalne crne obrve i crne oči zauvijek, ime dali gradu po njima… Šta kažete? Nema nikakve veze? Osim toga, pitate kako je „Sh”, iz karakasha, prešlo u „š” Karakaša? Vrlo lako. Primjera prelaska slova „sh” u slovo „š” ima koliko hoćete! Hoće li se neko zvati „Šime” ili „Shime”, odnosno, obratno, određuju kulturne i jezičke nijanse, kadkad i svega par stotina metara u mjestu rođenja! A dali ima ili nema veze, ne znam; tvrdim samo da bi moglo imati veze! Jer sve to pripada svijetu koji mi ne kontrolišemo. Svijet ovaj ne pripada nikome: samo neprekidno umiru oni koji su dijelili zabludu da je svijet njihov. Naše planiranje treba zastati kod odluke da naše dostojanstvo i personalni identitet ostanu neprikosnoveno naši! To isplanirati i toga se plana nepokolebljivo držati! – dovoljno je da opravdamo svoj život i postojanje Kosmosa! Isto popodne, u Karakasu sam čuo priču o jednom takvom karakteru. Nakon što je odbio odreći se svoje priče o besmrtnosti duše, vezali su ga na lomaču. Da izbjegne prerane krike i strah koji izaziva zapaljena baklja, dželat je krenuo da potpali lomaču iza leđa osuđenog: ,,Prijatelju, pali tu lomaču ispred mog lica! Kad bih se sada imalo prepao, ne bih zaslužio da stojim na ovom mjestu!” – tako je rekao.

Svoju smrt ne možemo isplanirati! Ali besmrtnost možemo!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Zašto smo na zemlji?

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kad čujete razloge koji su me naveli na to pitanje, i vama će biti jasno da je pitanje više nego opravdano! Čak ćete se i čuditi kako nikada o tome niste razmišljali

 

Šta mislite: Otkud mi ljudi na Zemlji? Pitam ozbiljno, koliko god vam izgledalo da se zafrkavam! Kad čujete razloge koji su me naveli na to pitanje,  i vama će biti jasno da je pitanje više nego opravdano! Čak ćete se i čuditi kako nikada o tome niste razmišljali? Da mi nismo oduvijek, od samog početka života tu, na Zemlji, nego da smo došli tek kada je život na Zemlji uveliko i posvuda bujao! U samom tlu, na stijenama, u zraku, u najmanjim baricana, potocima, rijekama, jezerima, u morima i u okeanima, u ravnicama, na planinama, u močvarama i pustinjama, ljeti i zimi, danju i noću!

Kada smo mi došli, nebom su letila jata ptica, posvuda su zujali rojevi komaraca, mušica, pčela i drugih krilatih insekata; prerijama su pasli milioni bizona, galopirala krda divljih konja, zavijali čopori vukova; savane su podrhtavale od rike lavova, pod kopitama miliona zebri, bezbrojnih stada antilopa, gazela i gnuova; pradrevne džungle i prašume kipile su od života na svakom koraku; pod zemljom su vrijedno radili mravi, termiti, bezbrojne krtice svih vrsta; trave, cvijeće i šume prekrivale su milione kvadratnih kilometara u nedogled; okeani su bili zajedničko carstvo mikronski malih planktona i kolosalnih kitova, najvećih od svih životinja koje su nekda nastanjivale Zemlju.

Sav taj živi svijet, svo to neizmjerno obilje flore i bezbrojno raznovrsne vrste faune koje nazivamo Priroda, beskrajno složene i raznovrsne, predstavlja jedan ogromni integralni ultra giga organizam, konstituisan iz uzajamno međuzavisnih i neraskidivim nitima povezanih elemenata. I sve je to nastalo bez nas. I prije nas. U toj cjelini, svaki element, koliko god izgledao sitan, slučajan, beznačajan, jednako je važan i zapravo direktno neophodan za opstanak cijelog organizma, odnosno, Prirode!

Samo je čovjek suvišan!

Ako bi se iz cjeline tog organizma, odnosno iz Prirode, odstranio bilo koji element, bile to pčele, mravi, planktoni, pa čak i bakterije i virusi, prirodni život bi se duboko poremetio, postepeno gasio i na kraju, sasvim bi zamro. Ali, ako bi se odstranio čovjek, život Prirode kao cjeline ne samo da ne bio ugrožen, nego bi dobio snažan podsticaj. Čak bi se i devastirani predjeli brzo i potpuno obnovili. Brže nego što mislimo, brže nego na bilo koji drugi način i bilo kojim drugim mjerama zaštite, Priroda i sav živi svijet na Zemlji obnovili bi se najbrže i najefikasnije ako bismo mi ljudi spakovali kofere i  napustili Zemlju. Na par decenija. Bilo bi to sasvim dovoljno.

Ovo je nepobitan dokaz da čovjek nije element izvornog nacrta Prirode. Da nije njen integralni element. Da nije ponikao iz Prirode. Da je strano tijelo. Priroda ne treba čovjeka. Čovjek treba Prirodu.

Iako vjerovatno nikada nećemo saznati odgovor na pitanje otkuda mi na Zemlji, znamo da smo ovdje došli kada je život na Zemlji već uveliko bujao. Dužni smo da ozbiljno razmislimo o razlozima zbog kojih smo se ovdje zatekli. Zašto smo na Zemlji? Ko god da nas je tu doveo!

Za početak, dovoljno je što znamo da, kao i mi sami, neke najbolje stvari u životu nisu od ovog svijeta.

Ljubav i prijateljstvo, na primjer.

U ovaj svijet su stigli sa nama. Bilo bi pametno da ih sačuvamo, njegujemo i proširimo po cijelom svijetu. Umjesto što ih sve više potiskujemo iz svog života.  Nije li rečeno da je Bog najprije stvorio svijet, pa tek onda čovjeka!? Da bude Njegov namjesnik na Zemlji. Da u Njegovo ime a za svoje dobro i za dobro svih živih bića, domaćinski upravlja  svijetom/Prirodom!?

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Prvi maj, praznik međunarodne nepravde

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nijedan drugi događaj nije više uticao na radnički pokret – ne samo u Ilinoisu i SAD, nego u cijelom svijetu, od Hejmarket masakra. Iako su posljedice ovog događaja vidljive i danas, iako je uključen u udžbenike SAD istorije, njegove analize ostale su naglašeno površne, a sam događaj okarakterisan je kao „beznačajan“

 

Za mnoge, pravda je spora, ali dostižna. Za radnike, pravda je spora ali nedostižna! Zakonodavna i izvršna vlast, dakle, sudstvo, vojska i policija, bili su oduvijek i ostali su do danas u rukama vladajuće klase, izvan domašaja radničke klase i njenih, samo formalno zastupljenih, predstavnika.

Ovih dana ponovo je veći dio svijeta proslavio Međunarodni praznk rada. Prvi maj. Oficijalno, 134. put. Od 1898. godine, kada je u Parizu osnovana Druga Internacionala sa zadatkom da se, između ostalog,  izbori za osmočasovni radni dan.  Prvi maj je prihvaćen na prijedlog USA Federacije radnika, da bi se obilježili događaji na Hejmarketu (Heymarrket) započeti Prvog maja 1886. godine koji su svoj tragični  rasplet dobili tri dana kasnije,  4 maja.  Tog dana skupila se ogromna masa radnika u znak podrške radnicima ubijenim od policije dan ranije na protestima u Čikagu. Demonstracije su počele mirno sve dok policija nije pokušala da ih rasturi silom, pucajući u demonstrante iz vatrenog oružja. Nepoznato lice, čiji identitet nikada nije utvrđen, bacilo je bombu na policajce. U eksploziji je poginulo sedam policajaca i četiri radnika, dok je više desetina radnika bilo ranjeno vatrom iz policijskih automata. Događaj, poznat kako Hejmarket masakr, završio je hapšenjem osam radnika. Na procesu vođenom pred međunarodnom javnošćum, svih osmorica bili su optuženi za organizovanje zavjere.

Utvrđeno je da je samo jedan od njih mogao napraviti bombu, ali nikakvi ključni dokazi nisu bili ponuđeni. U svakom slučaju, dokazano je da ni ovaj optuženik, kao ni otalih sedam radnika optuženih za organizoanje zavjere, čak ni teorijski nisu mogli baciti bombu jer u trenutku eksplozije nisu ni bili na Hejmarketu!

Ipak, sedmorica su osuđeni na smrt, a jedan na zatvorsku kaznu u trajanju od 15 godina. Guverner države Illinois Ričaard Dž. Oglsbi (Richard J. Oglesby) preinačio je dvije smrtne presude u doživotni zatvor, jedan osuđeni počinio je samoubistvo na dan egzekucije, četvorica su obješeni 17. novermbta 1887. godine. Sedam godina kasnije novoizabrani guverner Illinoisa Džon Peter Adelman, pomilovao je preostala tri zatvorenika, osuđena na doživotno zatvor, oštro kritikujući prethodni proces.

Sa ove vremenske distance, može se zaključiti da nijedan drugi događaj nije više uticao na radnički pokret – ne samo u Ilinoisu i SAD, nego u cijelom svijetu, od Hejmarket masakra. Iako su posljedice ovog događaja vidljive i danas, iako je uključen u udžbenike SAD historije, njegove analize ostale su naglašeno površne, a sam događaj okaraketrisan je kao „beznačajan.“

Bilo je potrebno je punih 108 godina da se na mjestu masakra podigne jedna skromna skulptura – 2004. Uprkos činjenice da je potvrđena nevinost svih osuđenih radnika, nijedan od njih do danas nije rehabilitovan. U mogim državama svijeta, pod raznim izgovorima, poništen je zakon o osmočasovnoj radnoj nedelji, kad god vlada ocijeni da to zahtijevaju okolnosti.

Sretan vam Prvi maj, radnici, dan međunarodne nepravde.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Dijalektika ljudske duše

Objavljeno prije

na

Objavio:

Koliko god zla činio, kakvim god se porocima odao, čovjek neće prestati biti čovjek, niti će postati zvijer ili čudovište iz horor filmova. Niti će ostati bez duše. Dobro je u nama. I zlo je u nama. Pa družite se sa onim što je u vama dobro više nego sa bilo kim drugim i klonite se onoga što je u vama zlo više nego bilo koga drugog

 

Da vas podsjetim: „Nije mi važno ni ko je, ni šta je. Samo da je čovjek!“ Mnogo puta ste čuli ovu rečenicu, često ste je i sami izgovorili. Svaki put ste je slušali sa odobravanjem, izgovarali sa uvjerenjem. Na pitanje: „Šta znači da je neko ‘čovjek’?“ – slijedio je uvijek  isti odgovor:

„Da je dobar, da ima dušu“.

Ovo uvjerenje je postalo opšte mjesto, samorazumljiva notorna istina. Onaj ko je dobar, ima dušu; onaj ko ima dušu, jeste čovjek. I obrnuto: Onaj ko je zao, nema dušu; onaj ko nema dušu nije čovjek. On je nečovjek. One ne postupa ljudski nego neljudski, ili što je isto: bezdušno!

Lukavstvo uma, rekao bi Hegel. S jedne strane, samoobmana kojom u pripadnike ljudskog roda ubrajamo samo one čije osobine smatramo pozitivnim. Jer to su – ljudi. Onakvi kakvima mi vidimo sebe i kakvi jedino želimo da jesmo!

A često nismo!

S druge strane, sve one čije osobine smatramo negativnim, one kojih se  zbog toga gnušamo, isključujemo iz ljudskog roda. Jer to nisu ljudi. Oni su onakvi kakvi mi nismo i kakvi nikako ne želimo biti.

A često jesmo!

Suština ove veoma opasne samoobmane je u teorijskom, dakle striktno apstraktnom postupku radikalne redukcije osobina ljudske duše (ujedno: sopstvene duše, odnosno sebe samih), kojim smo iz nje, takođe samo apstraktno, odstranili sve negativne osobine i proglasili je za ekskluzivno područje vrlina u koje poroci nemaju pristupa.

Postupili smo kao djeca koja vjeruju da će se sigurno desiti ono što žele, samo zato što to žele! Pa smo i mi povjerovali: Čim je neko čovjek, mora da je dobar. A mora da je dobar, zato što ima dušu! Loš čovjek i nije čovjek nego je nečovjek, čudovište, zvijer. Loš čovjek nema dušu, zato je bezdušan! Potpuno smo smetnuli s uma banalno očiglednu činjenicu da je i najveći zločinac čovjek, dakle homo sapiens  sapiens. Najlakše je reći da veliki zločinci, masovne ubice, izdajnici i prevaranti koji su ojadili stotine hiljada ljudi, nisu ni bili ljudi. Ali, ne dajmo se zavarati. Svako od njih je bio čovjek i svi su imali dušu. U paraleli: Zao čovjek, zle duše!  Dobar čovjek, dobre duše! – varijable su ‘zlo’ i ‘dobro’, ali su ‘čovjek’ i ‘duša’ čvrsto fiksirane konstante istog značenja. Kada smo dušu proglasili za sinonim svih vrlina, a generički pojam ‘čovjek’ izjednačili sa ‘dobrim čovjekom’, potpuno smo zaboravili na dijalektiku ljudske duše.

Morali smo shvatiti da je dijalektika ljudske duše istovremeno dijalektika dobra i zla, vrline i poroka, vjernosti i izdaje, iskrenosti i podmuklosti, velikodušnosti i tvrdičluka, herojstva i kukavičluka, egzaltacije i beznađa, čednosti i besramnosti, bezuslovne ljubavi i bezrazložne mržnje.

Kada sljedeći put čujete da nekoga hvale da je „čovjek“, jer ima „dušu“, dobro naćuljite uši i otvorite četvere oči. Sjetite se da je to razlog za maksimalni oprez. Pomislite na to da ste i vi „čovjek“, da imate „dušu“, da ta duša koja vas čini čovjekom, u sebi sadrži sve krajnosti dobra i zla, vrline i poroka!  Sve su te krajnosti prisutne samo u ljudskoj duši i nigdje na drugom mjestu pod kapom nebeskom!  Tu su, u onome što svakog od nas čini „čovjekom“, u našoj duši, u svakom od nas. To istovremeno znači da se svakom od nas, konačno: svakom dobrom čovjeku! – može u svakom trenutku desiti nešto što će ga navesti da okrene list i za princip svog djelovanja, umjesto dobra i vrline, izabere zlo i porok. I što je najvažnije upamtiti: može se desiti samo čovjeku! Nijedno drugo živo biće osim čovjeka to ne može.

Pri tom, koliko god zla činio, kakvim god se porocima odao, čovjek neće prestati biti čovjek, niti će postati zvijer ili čudovište iz horor filmova. Niti će ostati bez duše. Dobro je u nama. I zlo je u nama. Pa družite se sa onim što je u vama dobro više nego sa bilo kim drugim i klonite se onoga što je u vama zlo više nego bilo koga drugog.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo