Povežite se sa nama

DUHANKESA

„Kaateee!“ “Kaateee!“

Objavljeno prije

na

Sve sa mjerom! Pan metron – ariston! – ,,Sve što je sa mjerom – najbolje je!” , kaže Aristotel. A eto i Aristotel se prevario! Najbolje i najgore na ovom svijetu, nema mjere! Život nema mjere! Ne možeš napola živjeti! Ni smrt nema mjere! Ne možeš sa mjerom umrijeti – ko umre, umro je bezmjerno! I kad bi se moglo, ne samo što ne bi bilo najbolje, nego ne bi nikako valjalo biti ni poluživ, ni polumrtav! Ljubav sa mjerom – nije više ljubav! I o čemu to priča onaj koji nagovara na umjerenu mržnju!? Sreća nikada nema mjere! Ni nesreća! Umjeriti sreću, znači okrnjiti je; i nesreća sa najboljom mjerom, gora je od nikakve nesreće. A tek strast! Samo pokušajte zamisliti strast sa mjerom…?

…U momentima potpune otvorenosti (koja je isto tako, rekao bih moralno uvijek, a praktično barem ponekad bolja od ,,otvorenosti s mjerom”), jedan sasvim nepoznat čovjek, dok smo sjedili na palubi brodića koji je plovio kroz Kornate na liniji od Zadra do Šibenika, ispričao mi je svoju priču o strasti. Do danas je nisam zaboravio.
– Upravo na ovom otoku s naše desne strane doživio sam najveću strast svog života! – otvorio je treću flašu ,,plavca” i odmjereno napunio najprije moju, pa onda svoju času. Rukom pokaza u pravcu najbližeg otoka. Gradić sa crkvom, obasjan popodnevnim suncem, otpozdravio mu je odbljeskom prozora jedne konobe na rivi.
– Stigao sam u taj gradić u prvi sumrak. Prije 23 godine, 11 mjeseci sedam dana…(Pogleda na sat!) …19 sati, 17 minuta, 25, 26, 27 sekundi!
Nasmija se.
– Zbilja pamtim svaki trenutak, osjećam sve mirise, još mi srce lupa kao ludo, ne od sjećanja na njezine dodire, nego upravo od svakog njezinog dodira! I savršeno jasno čujem onaj oštri zov, koji je kao fijuk ljute sablje, presjekao nit… Nit čega!? Ako me pitate, ne znam; ako me ne pitate, znam! – u svakom slučaju, neku nebesku nit koju više nikada nisam pronašao. Od trenutka kada je ta nit presječena, mjerim proticanje ove alegorije nazvane život! Zato i znam koliko je prošlo od tada. Ali, da se vratim na priču. Pošao sam pravo u jedinu mjesnu konobu; da popijem času domaćeg plavca i da se raspitam za smještaj. Lokalni ribari pili su bevandu, igrali briškule i treseta, žagorili i dovikivali se preko stolova. Jedan slobodan stol u samom kutu, stavljen tu jer ga nisu imali gdje – i jedna stolica gurnuta ispod stola, spasili su me. Ugledala me je i krenula sa šanka. Šta pričam krenula!? Isplovila je kao najljepša mletačka galija, a dok je prilazila, zastave su vijorile,zeleni valovi klizili niz bokove, jedra galiji zefir podizao..
Odjednom, sve obnevidje! To se u konobi debelih zidova od tesanog kamena, sa malim prozorima spuštenih žaluzina, pogasiše svjetla. Urezana u potpuni mrak, u otvoru vrata na fonu noćnog neba, kao priviđenje na mojoj mrežnjači, ocrta se njena sjena. Opčinjen snagom zbivanja, kliznuh u noć, tiši od sjene. Puls mog srca zaglušio je sve misli i svaki zvuk. U skladištu, iza konobe, zatekoh je! Uronili smo smjesta jedno u drugo kao dvije veličanstvene uljesure u zvjezdanu noć! Bez i jedne riječi, dok su nam srca udarala, govorili smo svu nježnost i svu strast ovoga svijeta zadihanim usnama, slatkim jecajima, grmljavinom koja nam je potresala bedra…
I odjednom, sve progleda! Bljesnuše sijalice sa ulice, osu se žuti snop kroz zadnji prozor konobe! Sa rive odjeknu zov: ,,Kaateee! Kaateee!”
Za to vrijeme, otok je polako klizio prema krmi našeg broda, sve manji. Konobu, crkvu, a onda i cijeli gradić zakloni uvala obrasla u tamno zelenilo guste makije.
– U mojim mislima, između ruba čase i njenih usana odigrava se veća drama od svega što mi se od tada desilo u životu. –
Podiže čašu, zagledan u ovalni rub obojen prozračnom tintom vina. Sunce se klonilo pučini; zlatno dugme koje će uskoro biti prišiveno na rub horizonta da prikopča more sa nebom!
– Volim vjerovati da još nije zašlo sunce svih dana! Ne znam hoću li još koji put osjetiti tu strast! Ako se desi, neka bude ista takva!
– Kako ćete znati hoće li biti takva ista!? – nabacih ležerno.
– Znaću ako bude bez mjere. Strast bez mjere, najbolja je!

Ferid MUHIĆ

Komentari

DUHANKESA

Aporije anti-semitizma

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uz  sve  užase kontinuiranog genocida u Gazi,  kao da niko nije primijetio da se taj genocid vrši nad Semitima! Palestinci su semitski narod. Isto kao i Jevreji

 

 

U vojnoj kampanji koja traje već 14 mjeseci i koju najviše međunarodne pravne institucije definišu kao genocid, armija Izraela je do sada ubila preko 54.000 Palestinaca, od toga oko 42.000 žena i djece, ranila preko 120.000 Palestinaca, od kojih više od 70 posto žena i djece, blokirala i uvela stroge restrikciie na dostavu hrane, humanitarne pomoći i lijekova, čime je izazvala glad i epidemije zaraznih bolesti, uništila je sve Univerzitete, porušila je i teško oštetila 70 posto stambenih zgrada, porušila i teško oštetila 85 posto škola, protjerala 90 posto  civilne populacije sa njihovih ognjišta,  i uništila ili teško oštetila sve bolnice u Gazi.

Uz  sve navedene užase ovog kontinuiranog genocida, kao da niko nije primijetio da se taj genocid vrši nad Semitima! Naime, činjenica je da su Palestinci semitski narod. Isto kao i Jevreji. Prenerazio sam se pred  pitanjem šta rade sve države članice OUN, koje su usvojile desetine dokumenata o najoštrijoj osudi i aktivnoj borbi protiv svih formi antisemitizma? Posebno dramatično pitanje je šta čeka Međunarodna zajednica, zašto nije od prvog dana prekinula ovu najbrutalniju demonstraciju antisemitizma, koja se svakodnevno nesmetano vrši pred očima cijelog svijeta!? Kažem, Međunarodna zajednica, iako ona obuhvata svega oko 800 miliona stanovnika, pa je iz perspektive demokratije nejasno da li ona ogromna većina od 7.5 milijardi stanovnika zajedničke nam planete, spadaju ovdje, ili nisu  ni “međunarodna“ činjenica, ni neka “zajednica“!? Ipak, apostrofiram važnost  manjine sadržane u pojmu “međunarodna zajednica“,  zato što ova sintagma obuhvata države koje posjeduju institucionalno neograničen politički autoritet i vojnu moć. Da hoće, mogli bi za 24 sata zaustaviti ovaj genocidni  pir nad Semitima!

Mora biti da postoji neko formalno objašnjenje, neki dokument koji dopušta ovaj eklatantni antisemitizam!  Da nije tako, svi ti legalisti koji ćute bez obzira kome i kakva se nepravda čini sve dok je pokrivena nekim zakonskim propisom, već odavno bi alarmirali da je u Gazi, od nedavno i u Libanu, na djelu otvoreni antisemitizam. A možda politički vrh država koje vladaju sa OUN,  ne poštuje antropološke činjenice i u semitske narode ne ubraja ni jedan od mnogobrojnih naroda Bliskog i Srednjeg Istoka, pa ni Palestince,  nego samo Jevreje!?  U tom slučaju, iz legalističke perspektive, sve bi bilo u redu, jer bi to značilo da Jevreji, kao jedini semitski narod, mogu biti samo žrtve a ne i protagonisti antisemitizma.

Ko traži taj i nađe! – ne mogu odoliti a da ne kažem, još jedna notorna demagoška zabluda – ali u ovom slučaju ono što sam tražio, našao sam. Kao nesumnjivo najuticajniji faktor svjetske politike, SAD su usvojile najnoviju Deklaraciju,  jednoglasno prihvaćenu u Bukureštu, 26 maja, 2016, koja glasi:

“Kao član IHRA, SAD koriste ovu radnu definiciju i ohrabruju druge vlade i  međunarodne institucije da je takođe koriste.

Usvajamo slijedeću pravno neobavezujuću radnu definiciju antisemitizma u u kojoj se, između ostalog, kaže:

Retoričke i fizičke manifestacije antisemitizma su usmjerene protiv pojedinaca Jevreja i Ne-Jevreja (Italik F.M.) i/ili njihovu imovinu, protiv Jevrejske zajednice i religijskih objekata.“

Sjetio sam se Zenonovih aporija. Onu o brzonogom Ahilu koji ne može stići kornjaču, vjerovatno svi znate?! Elegantna, uvjerljiva, logički besprijekorna. I onda, 2.500 godina kasnije ovo kvazi pravničko rogobatno petljanje, vrdanje, nedoslijednost! Definicija za koju se najprije naglašava da je radna, ali se prećutkuje da je pravno neobavezujuća; koja eksplicite naglašava da se antisemitizam odnosi na Semite Jevreje i na Semite Ne-Jevreje pojedince, kao i na njihovu imovinu, ali onda izostavi Semite Ne-Jevreje i u antisemitizam uključi samo napade na jevrejsku zajednicu i njihove jevrejske objekte – ipak se, uz sva ta laviranja, pretvara u grotesknu sramotu pravne struke.  Glavna aporija ove Deklaracije i svakog antisemitizma, proizilazi iz prećutane kategorije vjerske pripadnosti Semita. Svejedno da li armija Izraela na okupiranoj teritoriji Palestine ubija Palestince Semite masovno ili pojedinačno, za Međunarodnu zajednicu, ako su ubijeni Semiti muslimani, to nije akt antisemitizma!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Ljepote, više ljepote

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pravi cilj svakog znanja je – ljubav!  Ljubi, pa ćeš ugedati svijet u svoj njegovoj ljepoti! Kažu: Ljubav je slijepa!    Upravo obrnuto je istina. Dok voli, čovjek vidi ljepotu. Kad ne voli, čovjek oslijepi za ljepotu

 

 

Jesi li zaista toliko poružnio, svijete!? Ili se to samo meni ružnim činiš?Ako je, kako neki kažu, ljepota  u oku posmatrača, onda bi bilo pravo reći i da je ružnoća u oku posmatrača. Ali ovo su moje oči, iste one oči kojima sam nekada ovaj isti svijet gledao i ljepote njegove nisam se mogao dovoljno nagledati! Gdje god bih se zatekao, u šta god da sam se zagledao – ljepota je ljepotu dozivala!  Već poodavno,  nigdje  ni traga od ljepote. Učini li  se nešto u prvi mah, ako ne lijepim, a ono barem ne odurno ružnim, brzo se preokrene u rugobnu i turobnu stvarnost.

Kad li se to desi? I kako mi neprimijetno promače tolika promjena!? A živjeti u svijetu ljepote i živjeti u svijetu bez ljepote, isto je što i biti srećan i biti nesrećan! Jer i ljepota zna nestati u trenu, kao što netragom nestane sreća, kada čovjeka zadesi nesreća. Iznebuha. Bez prelaza,  Nepovratno. Čovjek vozi auto, sluša muziku, pjevuši. Sekundu kasnije, leži u slupanom autu. U toj kobnoj sekundi svijet nesreće zamijeni svijet sreće. Ipak, ovdje ne govorimo o neizbježnim promjenama. Drugo je to. To je ono što zovemo život. Ili historija.

A ljepota nema historiju! Ne počinje iz nekog zametka, ne nastaje tako što se nešto ružno postepeno pretvara u nešto lijepo. Ljepota smjesta sijevne, plane, kao kada iziđe sunce u ljetnje praskozorje. Pojam ljepote ima svoju historiju u estetici, ali ne i sama ljepota. Ako i nastaje, ljepota nastaje kroz metamorfozu.  Umjesto gusjenice, iz čaure izleti leptir raskošnih boja! Kada je Umberto Eko 2004. godine objavio knjigu Historija ljepote, on je klasičnim marketinškim trikom doveo u zabludu njene kupce. Obećao im je historiju ljepote a dobili su raspravu o historiji pojma ljepote. Ko god je tu knjigu pročitao, makar je i najbolje razumio, nije mu pomogla da nađe ljepotu. Poznavanje anatomije ne pomaže varenju, poznavanje estetike ne čini svijet lijepim.

Ono nam dajte, što svijet čini lijepim! Ovdje smo zbog ljepote! Jesmo li došli na pravo mjesto? Ima li ljepote ovdje, u ovom svijetu? I ima i nema. I lijep je ovaj svijet i  nije lijep. Kažu: Ljepota je u oku posmatrača. Blizu istine, ali ne sasvim. Jeste u oku, ali tamo je stigla iz duha! Uz ostala čula postoji i čulo za ljepotu. Štapići i čepčići u oku određuju hoćemo li ovaj svijet vidjeti u bojama ili samo u sivim tonovima. Ljubav u srcu čini ljepotu svijeta vidjivom. Tačan odgovor na pitanje da li je svijet u bojama ili je u sivim tonovima glasi: oboje! Za daltonistu, svijet nema boja. I u toj talasnoj dužini u kojoj daltonista vidi svijet, on ga vidi realno, tačno onakav kakav jeste u dijapazonu i ektromagnetskih frekvencija u kojima nema boja. Dakle, svijet objektivno istovremeno i jeste u boji i jeste samo u sivim tonovima.  I isto tako objektivno, svijet istovremeno i jeste lijep i nije lijep.

O stepenima kroz koje nam se ljepota pojavljuje i otkriva, najbolje govori knjiga Šest Eneada  mudrog Plotina, koju je njegov učenik Porfirij priredio! Veliko je znanje sabrano u ovoj knjizi. Ali svako znanje mora imati svoj cilj. Znanje bez cilja je kao magarac natovaren mudrim knjigama.

Pravi cilj svakog znanja je – ljubav!  Ljubi pa čini šta hoćeš! Ljubi, pa ćeš ugedati svijet u svoj njegovoj ljepoti! Kažu: Ljubav je slijepa! Kad im ljubav prođe, čudom se čude: Gdje su mi bile oči?   Ne znaju da ljubav  nikada nije slijepa. Upravo obrnuto je istina. Dok voli, čovjek vidi ljepotu. Kad ne voli, čovjek oslijepi za ljepotu. I vidi samo ono ružno u svijetu.  Ovdje smo zbog ljepote! Svijet  nije poružnio. Ljubav je presahla.  Oboren s konja u sred bitke, Ričard III je viknuo:

“Konja! Kraljevstvo za konja!“

U žaru naše bitke, neka zagrmi naš poklič:

“Ljubav, kraljevstvo za ljubav!“

Da opet vidimo tvoju ljepotu,  svijete!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Bolest kao krivica

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok god čovjek uzrok svoje bolest  vidi u objektivim okolnostima realnog svijeta a ne kao svoju ličnu krivicu, on ostaje čovjek povezan sa svijetom i ljudima, uzda se u njihovu pomoć. I dok god svoje dobro zdravlje vidi kao dar od Boga ili od Prirode – Deus sive Natura, rekao  bi Spinoza –  a ne kao svoju ličnu zaslugu, čovjek ostaje povezan sa svijetom i ljudima

 

Već duže vremena na mobilni telefon (ikona Google) stižu mi manje-više iste poruke koje totalno relativiziraju starost i bolest. U njima se navode primjeri mnogih poznatih ličnosti, filozofa, književnika, fizičara, astronoma, koji su do duboke starosti bili kreativni u svojim područjima. Spisak i broj navedenih imena varira, ali se obavezno dodaje i priča o “američkim naučnicima“, katkad i njihovim “evropskim kolegama“, koji su došli do senzacionalnog otkrića da kod mentalno aktivnih ljudi mozak praktično nikada i ne stari. Paralaleno, na mobilni telefon stižu mi i sve učestaliji spiskovi najstarijih ljudi na svijetu, koji i u 114-oj godini žive,  još malo pa punim životom.

Činjenica da je starost – fizička i mentalna! – objektivno stanje i neumitn sudbina svega što živi, u ovim porukama potpuno je ignorisana.  Zanemaren je i podatak da na svakog od navedenih izuzetaka, postoje milioni ljudi kojima je dijagnosticirana demencija, Parkinson, Alchajmer! O milionima ljudi koji pouzdano znaju da neće dočekati ni pedesetu, takođe nema ni riječi.

Iza toga mora da ima nešto! Isuviše je upadljivo da bi bilo slučajno. Da bi se otkrilo šta je to,  treba detektirati zajedničku ideju koja povezuje poruke ove vrste. Ta zajednička ideja svodi se na brutalno simplificiranu afirmaciju Kondorseove optimističke maksime iz vremena kada je Prosvjetiteljstvo bilo u punom cvatu: Homo sua fortuna faber!  Čovjek je kovač svoje sreće!  Izvorno  inspirisana ateizmom, ova teza je prerasla u generalnu filozofsku poziciju kojom se u Prosvjetiteljstvu  čovjek promoviše u apsolutnog gospodara svoje sudbine – jedinog krivca za svoje neuspjehe, jedinog zaslužnog  za svoje uspjehe!

Spomemuta brutalna simplifikacija ovog neo-prosvjetiteljstva, prisutna u navedenim porukama, profanisala je izvornu ideju do nivoa banalne stupidnosti. Ta stupidnost provocirana je u trenutku potpunog mentalnog pomračenja, protumačenog kao “eureka“ prosvjetljenje: Ako je čovjek kovač svoje sreće, onda je on i kovač svoje nesreće! Svog zdravlja i svoje bolesti! Svoje dugovječnosti i svoje prerane smrtnosti! Neka se zna. Ko je zdrav, po svojoj zasluzi je zdrav! Ko je bolestan, sam je kriv za svoju bolest!

Umjesto da bude heroj koji u svojoj splendid isolation prkosno gleda u oči slijepoj sudbini, kao što je zamišljao da će postati, čovjek koji je sve preuzeo na sebe, oduzeo je sebi sve – odsjekao je, kao makazama, sebe od svijeta iz kog je potekao. Nije shvatio da  će postati biće bez oslonca otkinuto od svemira,  otrgnuto od svoje organske povezanosti sa cjelinom svijeta. Prihvatiti zdravlje kao ličnu zaslugu a bolest smatrati  za ličnu krivicu! – to je zajednički cilj dijaboličnih poruka. Kad jednom to prihvati, čovjek će postati smoždena, nemoćna, beznadežna gomila oživljenog praha,  nemušto roblje prepušteno na milost i nemilost onih koji stoje iza ovih poruka.  Jedini način da čovjek sačuva svoju izvornu slobodu, jeste da sačuva svijest o svojoj primordijalnoj  neraskidivoj povezanosti sa svijetom.

Jer dok god čovjek uzrok svoje bolest  vidi u objektivim okolnostima realnog svijeta a ne kao svoju ličnu krivicu, on ostaje čovjek povezan sa svijetom i ljudima, uzda se u njihovu pomoć. I dok god svoje dobro zdravlje vidi kao dar od Boga ili od Prirode – Deus sive Natura, rekao  bi Spinoza –  a ne kao svoju ličnu zaslugu, čovjek ostaje povezan sa svijetom i ljudima,  zahvalan onome ko mu je zdravlje darovao – Bogu ili Prirodi, svejedno.

Iako neki leptiri žive samo jedan dan, a grenlandske ajkule i do 500 godina, u svakoj sekundi svog života i leptiri i ajkule žive onako kako od postanka svijeta živi sve što je rođeno: bez svoje krivice i bez svoje zasluge – slobodni!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo