Kada sam ukopala tog psa, mati mog muža, i nena moje djece….Što ne kažem ‘moja svekrva’? Kako da ti objasnim, ali eto nikada je nisam zvala „Svekrva”. Ne volim tu riječ. Zvuči kao da ja namjerno skraćena da nevješto sakrije nešto ružno: „sve kriva” – za sve kriva, ili još gore, „sve krv” neku snijeva, smišlja, sve krvave planove kroji! A kako može biti za sve kriva i krvave planove krojiti ona koja ti je rodila tvog muža, čovjeka kog si sama izabrala i zavolila, žena kojoj si, sa njenim sinom, svojim mužem, rodila njojzi unučad a sebi djecu !? Eto, tako nekako ja to vidim.
Nego, da ti ispričam ono što sam počela. U našem je selu bio jedan lijep i velik pas. Išao je sa ovcama, a kada je čovjek prodao ovce, i odselio se, pas se izgubio iz našeg sela; poslije dva ili moglo bi biti i tri mjeseca, vratio se ali ga niko nije uzeo sebi u dvorište. Ni on nije pred ničiju kapiju zastao, niti se oko nekog čovjeka motao. Djecu je puštao k sebi i igrao se s njima po livadama ili ih pratio u šumu kada bi pošli sami da beru gljive, jagode ili da kupe drva. Ne znam čime se hranio. Ja sam mu jednom-dvaput ostavila što bi ostalo od ručka. Zamotam u kesu, pa mu prospem tamo gdje je najčešće ležao, na brdašcu iznad sela. Poslije nisam, jer se ljutila mati mog muža, znaš, nena moje djece. Neko rekao da me vidio kad sam mu ostavila hranu, pa ona digla hampu na mene! Nije, nije zato što joj je bilo žao hrane! Nije ona bila škrta žena a i mi smo, i tada kao i sada, Bogu hvala, uvijek imali pojesti i šta hoćemo i koliko hoćemo.
Nego tako, uvijek mi je nešto prigovarala. Od prvog dana kad sam došla u kuću kod muža, pa do zadnjeg dana dok nije preselila, skoro trideset godina! Šta kažeš, nikada me nije zavolila!? Ja ne mislim da me nije zavolila! Nego, kako da ti kažem, ja mislim da prave majke uvijek prigovaraju svojim snahama, zato da ih iskušavaju! Ako bi odmah zatekla med i mlijeko u kući u koju dođe, mlada nikada ne bi mogla pokazati vrijedi li šta, niti bi mati mogla znati koliko ta snaha voli njenog sina i šta je spremna otrpjeti zbog njega! Da sam ja njoj ikada jednu riječ vratila ili se naljutila, ili, ne daj mi Bože, s njom se posvadila, u srce bi je ubola. Mislila bi da više volim sebe nego njenog sina, čim se oko svake sitnice s njom podžaveljam. Ovako, što me na teže muke stavljala, sve više se radovala! Srce joj je bilo puno radosti što je sin oženio djevojku koja ga toliko voli i poštuje njega i njegovu majku da nikada glas ne povisi ili ne posluša!
I tako, jednog jutra vidim ja onaj pas leži gore iznad sela. Rana zora, sunce taman osvjetlilo brdo; proljeće, bujna trava, livade rascvetale, a pas onako sam i napušten, skončao. Bi mi ga žao. Odem kući, uzmem motiku i ašov. Kada sam ukopala onog psa, majka mog muža se baš naljutila i nije sa mnom htjela neko vrijeme ni govoriti. Poslije je omekšala i baš me pazila. Prije nego je dušu ispustila, mene je pozvala i ostavila mi amanet da joj gledam sina i čuvam unučad kao što sam to cijelog života radila – jer, kaže, baš sam takvu snahu kao što si ti želila i takvu mi Bog dao! Sa mojom šamijom na glavi je i umrla.
Malo poslije, usnim ja nju. Došla mi u sobu i priča mi kako je tamo, Bože mi oprosti, na onom svijetu. Pitam je treba li joj nešto. – ‘Gladna sam vazda’ – kaže. – A šta, zar nema tamo hrane? – pitam je u snu. – Ima kaže, kako nema. Svako ima svoju sofru. Moja sofra stalno puna svega, ljepše od ljepšega. – Pa što ne jedeš? – opet je pitam.
-Ne da mi onaj pas što si ga ti ukopala! – kaže. – Stao između mene i sofre i samo reži i zube pokazuje.
-Pomiluj ga slobodno i daj mu da onjuši onu moju šamiju, pustiće te on – kažem ja a ne znam otkud mi to!
Otada mi više nije u san dolazila.
Ferid MUHIĆ