Jednom sam negdje pročitao da zatvorena pčela uvijek i bez izuzetka izlaz traži prema svjetlu. Za razliku od pčela – pisalo je u istom tekstu – muhe koje u početku takođe pokušavaju pronaći izlaz na strani sa koje dopire svjetlo, poslije nekog vremena potrošenog na neuspješna nastojanja, okrenu leđa svjetlu i izlaz potraže na tamnoj strani. Zaintrigirala me ta priča. U meni se razbudio onaj rođeni eksperimentalni naučnik, čiji je istraživački entuzijazam bio razlog mnogih batina i grdnji u djetinjstvu, zbog čega sam ga sve ove godine ostavio i bez posla i bez prava na glas. Zar je zaista moguće, upitao se taj isti dugo ućutkivani naučnik, da su pčele toliko glupe i neiventivne, i da su čak i najobičnije muhe superiornije od njih u nemilosrdnoj igri života nazvanoj „opstanak”!?
Uslijedio je eksperiment. Uzeo sam dvije duboke čase za vodu od bezbojnog stakla i položio ih vodoravno na stol na balkonu, paralelno jednu uz drugu, sa dnom okrenutim prema svjetlu i otvorom okrenutim prema zidu. Ideja je bila jednostavna: zatvoriti u jednu čašu pčelu, a u drugu, muhu; najprije prisloniti otvor čaša uz zid, da slučajno ne izlete, a kasnije, kada se sasvim koncentrišu na svjetlu stranu prema dnu čaše, udaljiti otvorenu stranu čaše od zida dovoljno da mogu izići ukoliko se sjete da tu potraže izlaz. Rečeno, učinjeno. Sunčan ljetni dan, pčela i muha na sve strane! U početku su i pčela i muha uporno zujale i udarale u dno čaše okrenuto suncu. Kada sam zaklonio sunce dlanovima ruku, oba zarobljenika okrenuli su se prema stranama čaše, jer su one sada bile svjetlije od one sa koje vise nije dopiralo sunce. Ponovio sam to par puta da ih upoznam sa drugim mogućnostima rješavanja zadatog problema. Kada sam, sklonivši dlanove sa sunca, ponovo otvorio put svjetlu prema dnu case, blago sam odgurnuo otvor casa od zida. I dalje je to bio tamniji dio, ali je upravo tu bilo rješenje zagonetke. Poslije par minuta, rezignirana muha, koja je očito shvatila da je priča o svjetlu mamac za naivne, rekla je zbogom i svjetlu, i svojoj lakovjernosti. Krenula je prema dubokoj sjeni zida i zastavši kao u nevjerici par sekundi na rubu čaše, jednostavno odletila!
Ni to nije odvratilo pčelu od njene slijepe vjere u svjetlost! Duboko razočaran u pčelu, poslije pola sata napustio sam eksperimentalnu scenu, prethodno još malo udaljivši otvor čaše od zida, uvjeren da će pčela ipak prozreti demagogiju price o svjetlu spasa i izlaz pronaći tamo gdje se nalazi, a ne gdje su je naučili da ga traži!
Par sati kasnije, zatekao sam pčelu priljubljenu cijelim tijelom uz dno case osvjetljeno popodnevnim suncem. Bila je mrtva. Još jedna dirljiva žrtva vjernosti idealima! – rekoh u sebi i istresoh mrtvu pčelu sa balkona. Iako je pala u travu, začuo sam strahovit tresak! To je bio tresak saznanja!
Moćni snivaju o svojoj moći, o neprijatelju kog uvijek pobjeđuju! Njihova sreća je moć. Nesreća – nemoć! Vole moćne. Slabe preziru! Moć je vrlina. Slabost je smrtni grijeh. Blago onima koje moć može učiniti srećnima! I teško onima koje moć može učiniti nesrećnima! Jer njihova sreća zavisi od slabijeg, a njihova nesreća u rukama je jačeg! Od moćnog do nemoćnog; gdje se izgubi čovjek!?
Bogati snivaju o sjaju novca! Sreća je bogatstvo. Nesreća – sve drugo! Vole bogate. Gnušaju se siromaha. Bogatstvo je vrlina. Siromaštvo je smrtni grijeh. Blago onima koje novac može učiniti srećnima! I teško onima koje novac može učiniti nesrećnima! Jer su oni kao prosjaci: s novcem dođe i s novcem ode sva njihova sreća! Zlatnik do zlatnika; kuda iščeznu čovjek!?
Pčele traže svjetlo. Muhe traže spas. Blago onima koji nađu svoj spas kad napuste svjetlo! I teško onima koji nađu svoj spas kad napuste svjetlo! Jer je mrak njihovo svjetlo, a njihov spas je njihova propast!
Kad čovjek razmisli: ipak se pčele hrane nektarom cvijeća, medom!
Muhe jedu govna!
Ferid MUHIĆ