Čuli ste za misteriju jegulja!? Ispričaću vam tu priču po redu. Ono najvažnije. Danski ihtiolog Johannes Schmidt punih 20 godina (od 1904 – 1924) je tragao za njenim otkrićem. Najprije je utvrdio da su sve mikronski sitne leptochefalie (doslovno: ,,tankoglavci”), koje je registrovao u Sredozemnom moru i Atlantskom okeanu, pripadnici iste roditeljske vrste. Zanimalo ga je odakle potiču. Na brojnim ekspedicijama, utvrdio je da su ulovljene leptochefalie, sve manje ukoliko se ide dalje na zapad, produžio je traganje na tu stranu! Da bi najzad, one najmanje, jedva vidljive primjerke, uhvatio u Sargaskom moru! Ipak, ni on ni niko drugi, nikada nisu vidjeli ni ikru ni roditelje leptochefalia, da izbacuju ikru!?
Sada je profesor Smit obrnuo pramce svojih istraživačkih brodova prema Istoku! Uhodio je sićušne ,,tankoglavce”! I utvrdio je da larve putuju Golfskom strujom do obala Evrope oko tri godine, i da za to vrijeme narastu do devet cm dužine. Neke se zadrže u Irskoj, Englerkoj, Španiji, Francuskoj; druge produže na sjever do Skandinavije i Baltika, a neke kroz Gibraltarska vrata uplove u Sredozemno more. U ovoj fazi već dobiju oblik jegulja i nazivaju se staklene jegulje jer su sasvim prozirne! Tako je prvi dio misterije otkriven: leptochefalie su prvi stepen razvoja jegulja! Ako i jesu staklene, gotovo su nesalomljive! Preko svih prepreka, kroz mokru travu, vlažan pijesak, vertikalne stijene niz koje se sliva voda, stižu one do rijeka, jezera i potoka. Tu im se, poslije 10 – 15 godina, javi zlatno-crna pigmentacija i postanu prave jegulje! Kad napune 30 godina, pa čak i kasnije, vraćaju se istim putem svaka u svoje more, pa Atlantskim okeanom plivaju opet do rodnog mjesta – Sargaskog mora. Da bi se, sva je prilika, tamo i samo tamo mrijestile, iako ih niko nikada nije vidio da to čine!
Prije nego što krenu kući – odrasle jegulje pojedu svoj poslednji obrok u životu! Njihova crijeva se doslovno potpuno rastvore tako da im na putu dugom 6000 ili čak i 7000 km, koji traje katkad i godinu dana, ostaje samo energija koju imaju na polasku. Kako uspjevaju u tom nemogućem zadatkui!? Nauka ne zna. Jer kako da se izmjeri ta neugasiva žudnja za rodnim mjestom, koju su sabirale 30 godina, od koje žive i koja im daje tu nevjerovatni snagu i istrajnost.!? Uz tu unutrašnju promjenu – totalni gubitak sistema za varenje hrane! – jegulje se i posebno dotjeraju za svoje poslednje putovanje: oči im postanu ogromne, a tijelo im se prelije srebrom! Zato ih ribari i nazivaju ,,Srebrene jegulje”, odnosno ,,Krupnooke/okate jegulje”. Oči im porastu da vide i najmanji znak koji će ih odvesti rodnom domu; srebrena boja im pomaže da iščeznu, da se pretope u plavetnoj sumaglici okeanskoj svjetla dok plivaju danju.
Prošle godine, njemački ihtiolog Friedrich Wilhelm Tesch pratio je prethodno ,,ozvučene” 22 velike srebrene jegulje šest mjeseci na putu kroz Atlantski okean. Kada su transmiteri satelitski otkačeni sa njih, jegulje su iščezle! Podaci su pokazali mnogo šta: na svom tajanstvenom putu, jegulje ostaju mnogo duže nego sto se mislilo! Danju plivaju na oko 300 metara ispod površine, a noću se spuštaju do 1000 metara, u tamne i hladne okeanske dubine. Putuju najprije prema jugu, do Azorskih ostrva. I to je sve što znamo! Kada stižu, koliko im treba vremena, kako izdrže više od godinu dana bez bilo kakve hrane – ne zna se!? Nikada niko nije pratio ni jednu srebrenu jegulju do kraja njenog poslednjeg putovanja!
A sada ću vam reći zašto sam vam pričao o srebrenoj jegulji. Možda već znate!? Ako uz svu elektronsku tehnologiju, transmitere i satelitske risivere, ne znamo ni zašto jegulje polaze na svoje veliko putovanje, ni kako tamo stižu, zar je čudno što ne znamo ni odakle dolazimo, ni gdje odlazimo mi ljudi, prije i poslije vremena koje provedemo ovdje!? Kad zauvijek iščezne sa ekrana našeg vida, svako postane srebreni čovjek kome više ne treba nikakva hrana, i koji samo snagom svoje čežnje stiže tamo! – odakle su nekada krenuli i gdje će se jednom vratiti svi ljudi ovoga svijeta!
Ferid MUHIĆ