Templari „red siromašnih vitezova krsta i Salomonova hrama” (Fratres militiade Templi) proizvod su krstaških ratova. Kao i drugi viteški redovi: tevtonci – koji ce kasnije igrati značajnu ulogu u osnivanju pruske države i hospitalci ili jovanovci – bolničari koji će biti važni u životu Engleske, sicilijanske kraljevine i dr. No, jedino su templari bili istovremeno sveštenici – smjerni monasi i fanatični ratnici. Njihov znak bio je crveni krst na bijeloj podlozi. Osnovani su 1118. ili 1119. u jevrejskom hramu Templum Salamonis sa plemenitom namjerom da pomognu novoosnovanom jerusalimskom kraljevstvu i štite hodočasnike u Svetoj zemlji. Uskoro će postati najbrojnija i najmoćnija monaškovojnička formacija koja je ušla u istoriju uz tutnjavu kopita i zveket mačeva.
Od prvih devet Francuza, red je izrastao u plurietničku monaško-vitešku organizaciju koju su sačinjavali Francuzi, Englezi, Flamanci, Normani, Sloveni… To će je, pored ostalog, učiniti i najuticajnijom grupacijom na svijetu.
Pritiču u pomoć svima koji bi se našli u ma kakvoj nevolji na nekom od drumova Svete zemlje, gdje su carovali razbojnici, gusari i lopovi. Vjerovatno je pod njihovim uticajem i formiran njima blizak red hospitalaca, bolničara Svetog Jovana, koji se u Jerusalimu starao o ranjenim i bolesnim vitezovima, hodočasnicima i drugim. Manje upućenima pada u oči da templari, čiji su plašt i štit bili vidno obilježeni znakom krsta, nijesu mnogo držali do temeljnih dogmi hrišćanske crkve. Uz to, ceremonijali i organizacija ovog hrišćanskog vojno-monaškog reda upućuju na pagansko nasljeđe.
Templari su, vjerovatno, lutajući drumovima i prostranstvima kojima se nekada kretao Isus sa svojim apostolima i kasnije njihovi učenici i sljedbenici, misionarski širili rijeć Jevanđelja, bili u prilici da zađu u hrišćanske manastire Bliskog istoka i upoznaju se sa tradicijom monaških zajednica i njihovom ulogom u ovom dijelu svijeta. Kako su svi bili sveštenici i svi pismeni, ako ne i obrazovani, sigurno su nailazili i na spise i predanja iz vremena nastajanja hrišcanstva i dokaze o još starijim tradicijama o kojima se u njihovim zemljama ništa nije znalo, ne samo zbog vremena koje je proteklo, vec i zbog uloge crkve koja je u svakoj prilici nemilosrdno uništavala svaki trag odstupanja od dogmi.
Vjerovatno su samo najučeniji časnici templarskog reda imali potpuna saznanja o pravom porijeklu hrišćanstva, no nijedan ozbiljan istorićar ne sumnja da su odbacili dogmu o Isusovom božanskom porijeklu i prirodi i služili Jedinom Bogu, zajedničkom hrišćanstvu, judeizmu i islamu.
Danas je nesporno da je Isus uistinu bio istorijska ličnost. Ali, kolektivno sjećanje već poslije nekoliko generacija zaboravlja autentičnu biografiju istaknutih ličnosti i transformiše ih u arhetip. Pogotovo kada je kolektivno sjećanje institucionalizovano kao sjećanje na Isusa.
Krstaši su izgubili Jerusalim 1187. a padom Akre 1291. Ostali su i bez posljednjeg uporišta u Palestini. Templari su svoj štab povukli na Kipar koji su kupili od Ričarda Lavljeg Srca, a potom su otišli na svoje posjede u Evropi. Tu će njihova moć, uticaj i bogatstvo, koje su stekli bankarskim poslovanjem u savremenom smislu, te poklonima od pape i nekih vladara, trgovinom, a možda i ilegalnim poslovima, izazvati zavist, ljubomoru pojedinih vladara i viteških redova ćije su osnivanje pomagali (tevtonci i hospitalci), a predstavljali su i potencijalnu opasnost. Više nijesu bili ni potrebni. Tu je začetak kraja monaško-viteškog reda templara.
Inicijator i pokretač kampanje protiv njih bio je francuski kralj Filip IV Lijepi 1307. godine, kada ih je okrivio za jeres, besramno vrijeđanje Isusa, sodomiju i idolopoklonstvo. Pozvao je i ostale hrišćanske prinčeve, kraljeve i crkvene velikodostojnike da mu se pridruže, no malo ko ga je poslušao. Onda je papa Kliment V 22. marta 1312. godine bulom Vox in excelso ukinuo red, a mjesec kasnije bulom Ad providam dobra templara dodijelio hospitalcima bolničarima Svetog Jovana čije su osnivanje templari podržali, ali se dobrog dijela bogatstva domogao i Filip Lijepi, u ime naplate tobožnjih dugova.
I, kao što su se na Pashu 73. godine Eleazar, potomak Jude Galilejca (koji je po uvjerenju mnogih autora bio Isusov otac) i njegovi vojnici međusobno poubijali kako ne bi živi pali u ruke Rimljanima, tako su i posljednji velikodostojnici templara, nespremni da prihvate autoritete koje nijesu poštovali, dobrovoljno i dostojanstveno otišli u smrt. Skriveno znanje o Isusu bila je jedna od najvećih templarskih tajni. A najveći grijeh protufeudalno tumačenje hrišćanstva.
Već 1314. godine mjesecima su gorjele lomače jer su inkvizitori raspolagali sa nekoliko stotina priznanja o nepriznavanju Isusovog božanskog porijekla. Najzad, 11. marta, na jevrejskom ostrvu u Parizu, na pripremljene lomače izvedeni su Žak od Molea, veliki majstor Hrama (imao je 71 godinu) i Žofroa od Šarnea, vitez Normandije, Žakov najbliži saradnik, blizak i po godinama. I, kad je plamen zahvatio tijela mučenika, u tišini koja je vladala na ostrvu i obalama čuo se prodorni glas Žaka od Molea. Nije to bio glas samrtnika, vec glas kakvim je dvadeset tri godine prije toga (aprila 1291), uz grmljavinu kopita vranih konja, poveo u juriš tri stotine templara protiv deset hiljada egipatskih ratnika.
„Čujte, Klimente i ti Filipe, izdajice zadate vjere, obojici vam dodjeljujem Božji sud!… Tebi, Klimente, za četrdeset dana, a tebi Filipe, u toku godine…”. Tako je i bilo. Papa je umro poslije dvadeset i osam dana, 9. aprila 1314. od dizenterije i povraćanja. Filip Lijepi francuski kralj, umro je osam mjeseci kasnije, 29. novembra 1314. pošto je bio zbačen sa konja.
Hroničar opat Veli (Velly) u svojoj Istoriji Francuske govori kako su ljudi zanijemili u strašnoj tišini duž Sene, krstili se i ostatke sa lomače raznijeli kasnije kao svete relikvije. „Njihova smrt je bila lijepa i toliko divna i nečuvena, da stvar Filipa Lijepog učini utoliko sumnjivijom…”
Umiješani u gomilu po dvojica, trojica ili četvorica, niži članovi reda čuli su Moleov glas kao presudu i naređenje. Neki autori skloni su uvjerenju da je i poznati seljački ustanak Žakerija iz 1358. bio osvetnički odgovor u kojem je vođa ustanka čiča Žak svetio Žaka od Molea. A ima ih koji sa templarima dovode u vezu i jakobince koji su jednog januarskog jutra 1793, iz iste one kule u kojoj su „ispitivane” vođe templara, odveli na giljotinu posljednjeg nasljednika Filipa Lepog. Ovoj pretpostavci ide u prilog mišljenje da je red vitezova templara formalno obnovljen 1705. godine. No, stvarnih (istinskih) templara kakve je poznavao srednji vijek više nije bilo. Preživjeli članovi su se prerušeni sklanjali izvan domašaja inkvizicije i Katoličke crkve uopšte, jer će lov na prerušene i prikrivene templare još potrajati.
Dosta mastila je potrošeno u traganju za istinom o templarima. Ova vojno monaška organizacija, osim Francuske gdje su ponikli i Bliskog istoka koji je bio njihovo vojište, imali su svoja zapovjedništva na Iberijskom i Apeninskom poluostrvu, na Siciliji i Kipru, u Mađarskoj i Jermeniji. Srednjevjekovna Zeta pominje se kao usputna stanica, mada bi se po tragovima moglo zaključiti da im je značila i više od toga.
Rasprostranjenost templara govori da su bili brojna plurietnička monaško – vojna organizacija. Nije bilo toliko mnogo vitezova i plemića koji su gorjeli od želje da svoj mač, život i dobra stave u Božju službu, stoga su i manje ugledni ljudi mogli da pristupe mladoj miliciji. Među njima je bilo i ubica, bogohulnika i drugih otpadnika. Opat iz Kleva u Pohvali novoj miliciji govori o tome bez uljepšavanja. Ali, ih je ustanova kojoj su pristupali uzdizala u red dostojan poštovanja. Prvosvještenik reda – veliki majstor biran je u Skupštini slično kao i crnogorski mitropoliti, na bojište su išli odjeveni i naoružani kao i ostali vitezovi pod crno bijelom zastavom.
(Nastavlja se)