Svaka poštena politička vlast, a to je najčešće slučaj u zemljama parlamentarne demokratije, izraz je kolektivne volje naroda i treba da bude u funkciji njegovog prosperiteta. Međutim, poštena vlast nije ona u kojoj vlada korupcija, koja se bavi kriminalom ili ga pospješuje.
Nije sporno da u svim zemljama mora biti kriminala u smislu vršenja krađa, ubistava i drugih vidova tzv. klasičnog kriminaliteta. U određenom dijlu, državna vlast nije odgovorna za sve nezakonitosti koje se dešavaju jer je to društvena neminovnost koja prati čovjeka bez obzira na to u kojem i kakvom društvu živi. Međutim, kada je u pitanju organizovani kriminal, njemu korumpirana državna vlast daje impuls, stimulira ga i sam učestvuje u njemu.
Politička korupcija je opasnija što se odvija na hijerarhijski većem nivou. No, kada ona dostigne takav stepen, sigurno je da se sprovodi do najniže hijerarhijske ljestvice vlasti.
Korumpirani političari mogu i sami vršiti krivična djela (fiktivni putni nalozi, skupa i nepotrebna putovanja, lažni ugovori, kriminalno pražnjenje fondova i sredstava kojima upravljaju i slično). Međutim, daleko je veća opasnost od njihovog podmićivanja da bi tolerisali kocku, prostituciju, distribuciju droge i ostale kriminalne radnje. Obično tada dolaze do ogromnih finansijskih sredstava uzimajući provizije za izgradnju hotela, infrastrukture i drugih javnih radova. Pojava je toliko raširena u savremenom društvu da je već dobila pravo građanstva – što je političar na većoj javnoj funkciji, mogućnost ovakve zarade je veća. Čak su podlegli ovim porocima i šefovi država (Šaha Rezu Pahlavija su u poslovnom svijetu zvali „Mister 10 %”, jer je od svakog zaključenog ugovora njemu išao procenat od 10%), vlada , razni resorni ministri, kongresmeni, senatori i drugi.
S obzirom na to da se radi o poznatim i uglednim javnim ličnostima, mogućnost njihovog krivičnopravnog progona je svedena na minimum. Ali u komunističkim i drugim totalitarnim i nedemokratskim režimima ovakva mogućnost skoro da ne postoji izuzev ako se sa „nadležnog mjesta” dozvoli „odstrel” lica kojega treba kompromitovati.
Odavno je poznato da među političarima ima previše nemoralnih ljudi i kriminalaca. Neki idu tako daleko da politiku izjednačavaju sa kriminalom, a političare sa kriminalcima.
Mnogi političari su izabrali takvo profesionalno opredjeljenje da bi kada dođu na vlast koristili tu pogodnost za bavljenje kriminalom i brzim bogaćenjem. Takođe je poznato da želja za vlašću, kao i ona sama, kvari i od mnogih je stvorila moralne surogate, ali i opasne kriminalce jer su nedostižni organima gonjenja jer ih kontrolišu. Nerijetko se dešava da i duboko moralni političari dođu u poziciju da se iskvare kada treba pridobiti simpatije javnosti, privući glasače, dobiti neku pogodnost i slično. Tako je čuveni mafijaški bos Frenk Kostelo uspio korumpirati gradonačelnika Njujorka, koji je do tada evidentno bio časna ličnost. Razlog je bio bolest člana porodice čije je liječenje prevazilazilo gradonačelnikove finansijske mogućnosti.
Krupni kockari, javne kuće i reketari daju mito nepoštenim ljudima na visokim položajima kao naknadu za dozvole da vrše zabranjene poslove bez uznemiravanja od strane policije. Isto tako, policija često naplaćuje „danak” da bi ignorisala rad lutrije ili da se ne bi ispitivale djelatnost reketa.
Dokle seže moćna ruka Mafije i kolike su njene mogućnosti svjedoči činjenica da je ona u stanju da podredi svojim ciljevima i korumpira i najmoćnije ljude na svijetu. Radi se o talijanskom diktatoru Benitu Musoliniju, koga je Vito Đenoveze, nesumnjivo jedan od najvećih šefova ove organizacije, uspio da odvrati od nekih osnovnih političkih ciljeva koji su bili u temeljima njegove vlasti. Radilo se o programu i fizičkoj eliminaciji Mafije, što je uz veliku pompu diktator najavio talijanskom narodu. U tom cilju je za prefekta Palerma postavio krvoločnog Čezara Morija koji je napravio pogrom među Mafijom, ali i onima koji sa njom nijesu imali nikakve veze. Njihova nesreća je bila što su bili u srodstvu, u susjedstvu ili u prijateljskim odnosima sa nekim članovima organizacije.
Vito Đenoveze, čovjek blistave inteligencije i nesumnjive hrabrosti, došao je iz Sjedinjenih Američkih Država i od jednog visokog funkcionera fašističke partije samouvjereno zatražio da ga primi lično diktator.
Želim da prenesem Dučeu jednu važnu poruku – saopštio je zabezeknutom čovjeku i gurnuo na njegov sto veliku torbu najbijenu krupnim dolarskim novčanicama.
Nekoliko nedjelja kasnije, na iznenađenje čitave talijanske javnosti, svirepi Čezare Mori je podnio ostavku na mjesto prefekta, a članovi Mafije koji su preživjeli njegov „tretman” vratila su se sa kamenitih i bezvodnih mediteranskih ostrva svojim kućama.
Ujedno ga je, zahvalni Duče, odlikovao i sa velikom pompom mu uručio najveći građanski orden koji je u to vrijeme postojao u Italiji.
U mjesecu decembru 1942. godine, a to je vrijeme kada je Musolini bio na vrhuncu svoje moći, pozvao je Đenovezea prema kome je i dalje gajio duboko poštovanje. Sa ogorčenjem mu je ispričao da ga neki Italoamerikanac, po imenu Karlo Treska, u svojim novinama ismijava i vuče za nos.
Svi Italijani Novoga svijeta pristali su uz mene, koji sam živi simbol nove Italije, a od prije nekoliko mjeseci neki izdajica štampa u Njujorku neke novine u kojima me povlači po blatu. To je nedopustivo!
– ,,Poznavao sam Tresku”, odgovorio mu je Đenoveze, u prošlom vremenu, kao da je čovjek koji je pomenut već mrtav. Bila je to simbolična poruka stare sicilijanske Mafije o „mrtvacu koji hoda”.
Kao i svi ljudi koji drže do date riječi i svog profesionalnog dostojanstva, don Vito nije omanuo. Karlo Treska je 11. januara 1942. godine, ubijen u Njujorku. Izrešetao ga je Frenki Garafalo, elitni strijelac i „poručnik” porodice Đenoveze.
Tako je jedan od najvećih gangstera u dugoj istoriji Mafije, don Vito Đenoveze, korumpirao jednog od tada najmoćnijih evropskih vladara čime je spasio Mafiju na Siciliji koja je u prvom naletu svirepog Morija bukvalno bila desetkovana. Istina, ni brutalni Čezare Mori nije mogao zbrisati Mafiju, niti to za sada bilo ko može uraditi, čak i da je biološki uništi, jer ne može uništiti njenu ideju, njen duh i način razmišljanja, koji su duboko uvriježeni u svijesti mnogih Sicilijanaca, Kalabreza, Napolitanaca, ali i drugih „prekomorskih„ Talijana. Ideja Mafije je postala univerzalna i zato je nije mogao „potopiti” ni Čezare Mori ni njegov naredbodavac Benito Musolini. To dokazuje i današnji prosperitet i snaga te organizacije koja nikada nije moćnija nego što je to danas bez obzira na progone kojima je izložena.
I jedan i drugi događaj, iz istorijski bliske prošlosti, govore o snazi organizovanog zločina kada je ovaj neposredno uticao na ishod ili bar bitno smanjenje žrtava u toku Drugog svjetskog rata. Radi se o ulozi Laki Lučijana i Vita Đenovezea, i njihovom uticaju na iskrcavanje saveznika na Siciliji i onemogućavanju nacističkih agenata u Americi.
Nekoliko godina prije ovoga (1936) već legendarni gangsterski vođa Salvatore Lukanija, poznatiji kao Laki Lučijano, nije imao sreće iako je njegova ilegalna imperija (reket, prostitucija, alkohol, droga, kocka, sindikat za ubistva) cvjetala. Dospio je u zatvor jer mu je stavljeno na teret da je izvršio ili naredio mnoštvo ubistava, premda je bilo dovoljno jedno da završi na električnoj stolici. Lučijano je nesumnjivo otpremio mnoštvo ljudi na onaj svijet, ali mu se to nije moglo dokazati. Međutim, postojali su nesmnjivi dokazi daje bio upleten u trgovinu drugom zbog čega je dobio 60 godina zatvora – dovoljno vremena da skonča iza tamničkih zidova. Bilo je to vrijeme kada se bližio Drugi svjetski rat, koji će izmijeniti sudbinu ovog istinskog internacionalnog arbitra krupnog kriminala.
U američkim lukama su učestale sabotaže na brodovima dok tajne službe otkrivaju tragove neprijateljskih agenata. U tom mutnom periodu američke istorije, dok se predsjednik Ruzvelt spremao za veliku bitku, američki nacisti sastavljeni u bitnom od naturalizovanih Njemaca i nešto manje Talijana, marširaju ulicama Vašingtona podržavajući Adolfa Hitlera i Benita Musolinija. Ubrzo (kraj 1942. i početak 1943.) se javlja nova opasnost – njemačke podmornice se pojavljuju na američkim obalama i torpeduju trgovačke brodove što donosi dodatno nespokojstvo. Američka tajna policija je odmah shvatila da njemačke podmornice ne bi mogle dejstvovati tako daleko od svojih matičnih luka (Kil i Hamburg) da nemaju pomoć na američkoj obali gdje se snabdijevaju dizel gorivom i drugim potrepštinama. Situacija komplikuju dokeri, plaćenici ili članovi Koza nostre , koji sabotiraju napore da se brodovi blagovremeno tovare, istovaraju i šalju na pučinu. Konačno, udar Japanaca na Perl Harbur će dodatno iskomplikovati američku poziciju i na Atlantiku i na Pacifiku.
(Nastavlja se)
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
FOKUS4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DUHANKESA3 sedmice
ALTERVIZIJA4 sedmice