Povežite se sa nama

FELJTON

DR SVETISLAV MARINOVIĆ: KORUPCIJA (IV): Visoka politika i krupni kapital

Objavljeno prije

na

Tek u ovoj nezavidnoj situaciji po zemlji, američka kontrašpijunaža se sjetila Lakija Lučijana koji je trunuo u kaznionici Sing Sing. Uslijedilo je nekoliko tajnih posjeta i dogovora da bi nekrunisani kralj zločina bio prebačen u zatvor u Alabamu radi lakše komunikacije. Očito je dogovor postignut jer su prestale sabotaže na brodovima i u lukama; štrajkbreheri Koze nostre su postali lojalni, a nekoliko desetina pohvatanih njemačkih špijuna su završili pred streljačkim vodovima. Tako je Lučijano uspio da iz zatvora nametne svoj zakon američkim sindikatima i da njegovi ljudi kao na tacni izruče vlastima mnoštvo diverzanata, sabotera i špijuna. Ipak, on će svoju ogromnu moć pokazati u Italiji, preciznije na Siciliji, u vrijeme koje je neposredno prethodilo invaziji ostrva kao i za vrijeme same invazije. To će uraditi u sadejstvu sa don Kalođerom Vizinijem i don Vitom Đenovezem. Očito je da je Laki Lučijano, iako u tamnici, ostao i dalje veliki autoritet u Mafiji i nekrunisani kralj talijanskog i američkog podzemlja.

I američka strana je izvršila svoj dio dogovora. Lučijano je umjesto 60 godina robijao najviše deset, ali je vjerovatnije da je to bilo samo sedam godina.

Uska povezanost organizovanog kriminala i visoke politike u Sjedinjenim Državama je nesporna. Ovim problemom se aktivno bavio američki senator i kandidat za predsjednika SAD Estes Kefauver od 1950. godine pa do smrti (1963). On je zaključio da „organizovani kriminal i politička korupcija idu ruku pod ruku. Ne bi ni moglo biti široke kriminalne organizacije bez jedne stalne i korisne saradnje između onih koji drže kormilo kriminaliteta i onih koji manevrišu politikom.

U mnoštvu utvrđenih slučajeva korupcije, senator Kefauver je izdvojio gradonačelnika Njujorka i bivšeg američkog ambasadora u Meksiku Vilijama Odijera koji je pred senatskom komisijom priznao da je održavao vrlo prisne veze sa poznatim gangsterskim bosom Frenkom Kostelom. I senator Dan Seritla je bio u prijateljskim odnosima sa velikim gangsterskim imenima koji su finansirali njegovu predizbornu kampanju. I senatori Libonati i Abuci su održavali poslovne i lične kontakte sa najvećim predstavnicima Koze nostre, pa je zbog nesporne saradnje Abuci bio više puta hapšen pod vrlo teškim optužbama, ali je uvijek oslobađan pošto bi prethodno priznao svoje veze, ali ne i inkriminacije koje su mu stavljane na teret.

O toj saradnji Kefauverova komisija je mogla sakupiti ono što je ocijenjeno kao „impozantna dokumentacija koja potvrđuje velik i odlučujući uticaj što ga gangsteri vrše na dvije velike političke stranke u SAD”. Prema toj dokumentaciji dobijao se dojam da je u to vrijeme demokratska stranka imala čak i više veze sa gangsterima negoli republikanci. No, pokazalo se da je praksa gangstera iz mafije takva da oni najčešće izvode dvostruku igru (kurziv je naš), pa subvencionišu i podupiru kandidate i eksponente i jedne i druge stranke, da bi im koristi bile sigurnije…

Ponekad gangsteri postaju poštovane ličnosti, dobročinitelji, filantropi, mecene, pa i na te načine prikrivaju svoju pravu narav i svoje poslove od kojih ne odustaju. Senatska komisija je, na primjer, istakla slučaj Džozefa Fuka u Čikagu, koji je osnovano jednu fondaciju koja nosi njegove ime, pa je dijelio subvencije socijalnim ustanovama. Vili Moreti, veliki eksponent gangsterizma na internacionalnoj osnovi, postao je mecena filma i nametuo holivudskim filmskim kompanijama svog štićenika Frenka Sinatru, koji je bio miljenik braće Fišeti, šefova mafijaškog gangsterizma u Čikagu, a oni su braća Al Kaponea.

Taj Moreti je bio saslušan od Kefauverove senatske komisije o svojim odnosima s politikom, te je izjavio da ima mnogo prijatelja u političkom ambijentu Amerike. Dodao je, međutim, da ga politika previše ne interesuje, jer bi inače i sam postao senator, pa bi možda sjedio i među članovima senatske komisije koja sada – slučajno – i njega saslušava…

I talijanska politička scena je poznata po bliskim vezama sa podzemljem pa su sociolozi, pravnici i etičari u dilemi da odrede ko je tu kriminalac. I ostale evropske zemlje su u istim problemima, ali je Italija kao kolijevka evropske civilizacije i domovina Mafije pod posebnom paskom evropske i svjetske, uvijek kritički, raspoložene javnosti.

Sama činjenica da je Mafija najjača i najbrojnija na Siciliji i Apeninskom poluostrvu, govori u prilog tezi da je veza između Mafije i politike u Italiji intenzivnija i na neki način „prirodnija” nego u drugim zemljama. Na isti način treba posmatrati povezanost između Koze nostre u Sjedinjenim Državama Amerike i tamošnjeg establišmenta.

Kada je Italija u pitanju, vrlo brojni nezavisni mediji jedva čekaju priliku da se pozabave pikantnim temama društvenog i političkog života. Zato je sa velikom pažnjom, ali i zabrinutošću, dočekana velika finansijska afera otkrivena početkom 1993. godine u Ministarstvu inostranih poslova Italije. Tom prilikom su uhapšena dvojica ambasadora koji su do tada uživali nepodijeljen ugled, ali su se na udaru našli i stručnjaci ministarstva koji su koordinirali distribuciju humanitarne pomoći – pretežno Somaliji Bangladešu i drugim zemljama u kojima su buktali ratovi ili su ih potresale i razarale snažne društvene i političke krize.

Utvrđeno je da je dobar dio pomoći ovim siromašnim zemljama otišao u džepove državnih zvaničnika i njima bliskih ljudi. Koliko je novca iz tog kontigenta otišlo političarima i u džepove pripadnika nomenklature i koliko je bijednika unesrećeno ili smrtno stradalo zbog uskraćene pomoći, nikada nije utvrđeno, ali se operiše sa ogromnim iznosima. Prema realnijim računicama, političke partije su od mita i korupcije u prosjeku godišnje ubirale oko deset hiljada milijardi lira; za posljednjih petnaest godina to je oko sto pedeset hiljada milijardi lira! Toliko, otprilike, danas iznosi italijanski unutrašnji dug, inače, jedan od najviših u svijetu razvijenih država.

Stvari komplikuje i činjenica da je u većem broju opština bila raspuštena lokalna vlast zbog snažnog uticaja Mafije.

U isto vrijeme (17. marta 1993.) je poput bombe odjeknula vijest da je pokrenut krivični postupak protiv Đulija Andreotija. Nacija je bila u šoku – Đulio Andreoti mafijaš. Najugledniji talijanski političar ne samo da je povezan sa Mafijom, nego je i okrvavio ruke. Kako se tvrdi, on je naručio ubistvo prefekta Palerma koji je trebao da zavede red na Siciliji. General Karlo Albert dela Kjeza, njegova mlada supruga i kompletna pratnja su izrešetani po nalogu Đulija Andreotija, tvrdila je štampa. (Čak su u opticaju bile informacije da je Andreoti spriječio oslobođenje demohrišćanskog prvaka Alda Mora koga su držale u zatočeništvu „Crvene brigade”). Nacija se našla u nedoumici i zbog toga što je Andreoti bio u društvu krupnih mafijaških bosova.

Sve u svemu, visoka politika i krupni kriminal su u dosluhu dok je korupcija postala uobičajen način „komunikacije” između onih koji imaju novac i moć onih koji bi htjeli da ih se dočepaju. Rezultat te simbioze je opšta pravna nesigurnost i rađanje države kriminalca.

Korupcija u policiji

Korupcija u policiji je samo nastavak i logična posljedica korupcije u politici. Između njih postoji skladna simbioza i dopuna, jer jedna drugu hrane i potpomažu. Policija radi u interesu političke partije koja vlada puneći njene kase novcem mjesnih reketara, ne zaboravljajući ni svoje interese. Međutim, loše opremljena i siromašna policija sa bijednim platama predodređena je da bude izložena kojekakvim izazovima i upadne u zabranjene zone primanja mita čine neminovno počinje da vrši raznovrsne zloupotrebe svoje službe. Tako se siromaštvo, koje je i samo po sebi bolest, pokazuje kao kriminogeni faktor. Kada korupcija ,,uđe” u policiju, ona je zahvati u svim njenim segmentima – od vrha do dna – graničnu i gradsku, jer se radi o istom segmentu izvršne funkcije države. Međutim, korupcija obične policije je vidljivija i dostupnija svakodnevnim pogledima građana, za razliku od pogranične policije koja je na «periferiji», što ne znači da njih pripada dio kriminalnog kolača. Naprotiv, njeni poslovi su krupniji i time profitabilniji. Krupni šverc ide preko državne granice. Zato su pomorske i vazdušne luke i drumski granični prelazi prava meka velikog biznisa. Tu niko nije nevin – ni carina, ni policija, ni granične vojne postaje.

(Nastavlja se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XIX): Spomenik ustanku i rađanju države

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonjića, priče o „kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali“. Nastavljamo sa pričom o izgradnji spomenika koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

Trinaestojulski ustanak crnogorskog naroda bio je više od ustanka, a njegova narodnooslobodilačka borba više od borbe za slobodu. Ustanak je bio embrion antifašističkog pokreta koji je zahvatio čitavu Evropu, narodnooslobodilačka borba je istovremeno bila revolucija iz koje je rođena nova država.

Na ustanak i Revoluciju podsjeća i Spomen park „Ustanka i Revolucije“ na Grahovu, podignut 1978. godine. Podignut na uzvišenju Umac, iznad varošice Grahovo, na mjestu na kojem je narodni heroj Sava Kovačević 13. jula 1941. godine sa grahovskim partizanaima napao i razoružao neprijateljsku kolonu.

U podnožju su, na proplanku, postrojeni njegovi junaci, koje simbolišu 272 kamene kocke sa upisanim imenima palih boraca ovog kraja. Kompleksom dominira bronzana skluptura visoka 7 metara, rad vajara Miodraga Živkovića, na kojoj Sava Mizara predvodi partizansku diviziju u proboj obruča na Sutjesci.

Teško da postoji grad koji je imao toliko istorije kao što je tokom Drugog svjetskog rata imao Kolašin. Osvajali su ga Njemci, Italijani i četnici. Oslobađali partizani. Za četiri godine 23 puta je prelazio iz ruke u ruku, Njemci i Italijani su ga bombardovali 18 puta.  Kolašin je jedno vrijeme bio „ratna prijestonica” Crne Gore. U njemu je 15. novembra 1943. godine na Prvom zasijedanju ZAVNO-a Crna Gora obnovila svoju državnost. Na Trećem zasijedanju je odlučeno da Crna Gora uđe u sastav Federativne Demokratske Jugoslavije kao ravnopravna federalna jedinica…

Istorija pamti i zloglasni Kolašinski zatvor u kome su bili zatočeni zarobljeni rodoljubi ovoga kraja. O zatvoru i teroru koji je sprovođen prema crnogorskim rodoljubima svjedoči i Mihailo Lalić u svojim romanima. Podsjeća kako su ih u zoru okovane odvodili na Brezu i strijeljali. Na mjestu njihovog stradanja uređeno je Partizansko groblje sa humkama i spomenikom koji je uradio vajar Momčilo Vujisić.

Na glavnom gradskom trgu podignut je Spomenik žrtvama fašističkog terora, rad vajara Vojina Bakića. Na trgu je i Spomen dom ZAVNO-a, podignut da podsjeća na ratnu prijestonicu i rađanje nove slobodne države Crne Gore. Spomen dom je rad slovenačkog arhitekte Marka Mušiča i ubraja se među najljepše spomenike poslijeratne arhitekture.

Da predstavim sve spomenike koji su podignuti u slavu onih koji su stvarali Crnu Goru i ginuli sa njenim imenom na usnama, morao bih da napišem posebnu knjigu. Zato ću pomenuti samo neke od njih.

Spomenik palim borcima u Drugom svjetskom ratu u Nikšiću. Spomenik je rad Ljuba Vojvodića. Podignut je 1987. godine pod Trebjesom na mjestu gdje su Italijani strijeljali 32 zarobljena partizana.

Posebno mjesto zaslužuje Spomenik Revolucije u Virpazaru, rad Mirka Ostoje, zatim Spomenik Slobodi na Bijeloj Gori kod Ulcinja, rad Miodraga Živkovića. Spomenici na Žabljaku, u Bijelom Polju, Petrovcu, Kotoru… i dalje diljem Crne Gore.

Priču o spomenicima završavam „Bezmetkovićem”. Spomenik je podignut 1954. godine. Djelo vajara Luke Tomanovića i arhitekte Nikole Dobrovića. Podignut kao Spomenik palim borcima i žrtvama fašizma, na Savini u Herceg Novom.

„Bezmetković” je više od spomenika i više od simbola. U njemu je sva istorija ovog naroda, milenijum njegove borbe za slobodu i sva njegova žrtva. „Bezmetković” je prkos i hrabrost, put do pobjede i stradanje na tom putu.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XVIII): PODSJEĆAJU I OPOMINJU

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonića, priče o „kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali“. Nastavljamo sa pričom o izgradnji spomenika koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

Crna Gora je u Drugom svjetskom ratu ispisala neke od najsjanijih stranica svoje i savremene svjetske istorije. Samo tri mjeseca nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije, crnogogrski narod, prvi u porobljenoj Evropi, 13. jula 1941. godine diže oružani ustanak protiv okupatora, koji je prerastao u narodnooslobodilačku borbu. Malena Crna Gora je ličnim činom pokazala Evropi kojim putem treba da krene. Istorija je zabilježila da je više od deset posto stanovništva sposobnog da nosi pušku, učestvovalo u NOB-u, a više od 37.000 je položilo svoj život na oltar slobode. Od 1.322 narodna heroja u Jugoslaviji, Crna Gora je (iako sa nešto malo iznad dva odsto ukupnog stanovništva) dala 248 narodnih heroja. Skoro svaki peti.

Crna Gora je, radi podsjećanja na njihovu žrtvu, kao testament generacijama koje dolaze i opomenu da se rat nikada ne ponovi, u svim gradovima i mjestima stradanja, podigla spomenike – simbole njihove veličanstvene borbe za slobodu. Pomenuću samo neke, uz izvinjenje onima u čiju slavu su podignuti, što mi prostor ne dozvoljava da ih sve nabrojim.

Da počnem od Prijestonice Cetinje. Cetinje je Grad heroj. Viševjekovni simbol crnogorske slobode. Svaki šesti stanovnik cetinjskog sreza učestvovao je u NOB-u, a svaki četvrti borac je poginuo. Cetinje je dalo 49 narodnih heroja. Predsjednik SFRJ Josip Broz Tito, odlikovao je 9. maja 1975. godine Cetinje Ordenom narodnog heroja. Zato sam nabrajanje spomenika počeo sa Cetinjem jer je samo Cetinje jedan veliki spomenik slobodne Crne Gore, spomenik borbe i stradanja u svim minulim bitkama i ratovima. Da pomenem i spomen obilježja: Spomen kosturnica u Cetinju sa Mažuraniućevim stihovima „NITI PISNU NITI ZUBOM ŠKRINU ZATOČNICI MRIJET NAVIKNUTI” i sklupturom koju je uradio vajar Vanja Radauš, Spomen grobnica u Majstorima kod Cetinja, Spomenik na Rijeci Crnojevića, spomen biste narodnim herojima Gojku Kruški i Musi Butu Hodžiću na Balšića pazaru…

Centralni spomenik, u Glavnom gradu podugnut je na brdu Gorica kao „Spomenik Partizanu-borcu”. Spomenik je zapravo mauzolej, izrađen od bijelog crnogorskog mermera. Spomenik je projektovao arhitekta Vojislav Đokić. Karijatide – monumentalne sklupture boraca od bijelog mermera, uradio je vajar Drago Đurović. U kripti se nalaze posmrtni ostaci 97 boraca poginulih u NOB-eu. Među njima je 16 narodnih heroja. U centralnom dijelu kripte, između pločica sa imenima sahranjenih boraca, stoji natpis: „Oni su voljeli slobodu više od života“. Spomenik je, kako mu i priliči, svečano otvoren 13. jula 1957. godine – na dan Ustanka crnogorskog naroda. Spomenik Partizanu-borcu predstavlja jedan od simbola Glavnog grada, mjesto „hodočašća” svih generacija stasalih u Podgorici. Ovdje se polažu vijenci povodom najznačajnih praznika crnogorske dražvnosti, a nedaleko od njega ispaljuju počasne salve.

Na široj teritoriji Podgorice podignut je čitav niz većih i manjih spomen obilježja: u Golubovcima, Brskutu, na Marezi, Koniku, ispod Ljubovića, Farmacima, Čepurcima, na Bioču, Trijebču… brojne spomen ploče, spomen biste i druga spomen obilježja.

Na listi spomenika – spomen kosturnica visoko mjesto zauzima Spomenik na Stražici kod Pljevalja. Podignut je kao „Spomenik palim borcima u Pljevaljskoj bitki”. Spomenik je zajedničkog djelo: arhitekte Mirka Đukića, vajara Draga Đurovića i slikara Aleksandra Prijića i Fila Filipovića. Podignut je 1961. godine u znak sjećanja na borce koji su pali u čuvenoj Pljevaljskoj bitki koja se odigrala 1. decembra 1941. godine i u kojoj je poginulo 218 boraca.  Stražica je i spomenik svim palim borcima Narodnooslobolačkog rata Pljevaljskog kraja. Peti je po veličini spomenik u Crnoj Gori. Izgrađen na brdu Stražica, dominira Pljevljima, podsjeća i opominje. Centralni stub spomenika visok 27 metara izrasta iz kripte u kojoj su sahranjeni posmrtni ostaci palih boraca. Na području Pljevalja, pored memorijalnog centra na Stražici, podignuto je još oko 70 spomen obilježja posvećenih NOB-u od 1941. do 1945. godine: spomen kosturnice, spomenici, spomen česme, spomen piramide, spomen ploče…

Spomenik na Lazinama kod Danilovgrada podignut je na „strašnu mjestu” – na kojem su četnici Jakova N. Jovovića, 23. jula 1944. godine strijeljali 52 rodoljuba iz Bjelopavlića. Spomenik podsjeća da su četnici J. Jovovića u Bjelopavlićima otkrili skojevsku organizaciju. Skojevci, omladinci i drugi rodoljubi su pohapšeni. Suđeno im je pred četničkim Prijekim vojnim sudom u sastavu: dr Ilija Vujović, predsjednik i članovi generalštabni kapetan Vladimir Đukić, kapetan Mašan Adžić, pravnik Milovan Labović i kapetan Miloš Marijanović. Prijeki sud ih je osudio na smrt strijeljanjem. Presuda je izvršena istog dana.

Spomenik na Lazinama je podignut 1959. godine. Uradio ga je vajar Drago Đurović. Na postamentu, iznad grobnice u kojoj su sahranjeni posmrtni ostaci strijeljane omladine, stoji bronzana figura djevojke.  Jedna u ime svih koje su strijeljane. Kao da je čujem kako šalje posljednju poruku „Nema pobjede bez žrtava, nema slobode bez krvi” koja je uklesana na mermernoj ploči, zajedno sa imenima žrtava.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XVII): Vijenac slave za rodoljube

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonića, priče o ,,kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali”. Nastavljamo sa pričom o izgradnji spomenika koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

U paleti spomen-obilježja crnogorskim rodoljubima posebno mjesto zauzimaju dva lovorova vijenca u slavu žrtava Prvog svjetskog rata. Djelo su najboljih crnogorskih vajara Rista Stijovića i Draga Đurovića.

Prvi je Lovćenska vila na Cetinju. Podignut u slavu crnogorskih dobrovoljaca koji su iz Sjedinjenih Američkih država krenuli da brane Crnu Goru od napada austrogarske vojske. Njihov brod je torpedovan u Medovskom zalivu. Pogunulo je više od 330 dobrovoljaca. Spomenik je otkriven 6. juna 1940. godine.

Lovćenska vila je rad vajara Rista Stijovića: figura žene, izlivena u bronzi – u desnoj ruci ispružen mač, a u lijevoj lovorov vijenac – vijenac slave kojim kruniše rodoljube i njihovu žrtvu. Stoji uspravno, na visokom četvrtastom mermernom stubu na čijim bočnim stranama bronzani reljefi predstavljaju sliku njihovog stradanja. Postavljena naspram Vlaške crkve, okrenuta prema Lovćenu po kojem je i dobila ime.

Drugi lovorov vijenac je u selu Vuksanlekić, u okolini Tuzi, na mjestu ozloglašenog logora koji je, 1917. godine, za vrijeme Prvog svjetskog rata osnovala austrijska vojska. Iz ovog logora je rijetko ko izašao živ.  Zbog njegove surovosti Austrijanci ga nikada nijesu prijavili Međunarodnom crvenom krstu pa je zatočenim crnogorskim rodoljubima bila uskraćena bilo koja vrsta međunarodne pomoći.

Na mjestu nekadašnjeg logora, u kome je tokom Prvog svjetskog rata život izgubilo 2.500 logoraša, nalazi se spomen-groblje na čijem kraju je podignuto centralno spomen-obilježje – visoka figura djevojke, urađena u bronzi. Otkriven je 7. decembra 1974. godine. Poput Stijovićeve Lovćenske vile i ova djevojka Draga Đurovića u Vuksanlekićima, u rukama drži lovorov vijenac slave za mučenike. Na postolju su ispisane riječi ,,Mučeništvo za slobodu – slavom vječno zahvalno potomstvo”. Spomenik u Vuksanlekićima je istovremeno i spomenik svim crnogorskim rodoljubima koji su tokom Prvog svjetskog rata svoje kosti ostavili u 68 austrijskih logora od Vuksanlekića do Boldogasonja i Neđmeđera.

Kad je već riječ o Prvom svjetskom ratu, grijeh bi bio preskočiti heroje Mojkovačke bitke. Bila je to posljednja velika bitka i posljednja velika pobjeda crnogorske vojske, prije kapitulacije Crne Gore. Bitka se odigrala 6. i 7. januara 1916. godine u okolini Mojkovca (Bojna njiva, Mjedeno gumno…). Crnogorska vojska je zaustavila mnogostruko brojniju i dobro naoružanu austougarsku vojsku i time omogućila bezbjedno povlačenje vojske Kraljevine Srbije preko Crne Gore i Albanije. Bila je to Pirova pobjeda. Pao je Lovćenski front, crnogorska vlada je potpisala kapitulaciju, a u znak ,,zahvalnosti” Srbija je 1918. godine, posredstvom Podgoričke skupštine, izglasala ukidanje crnogorske države, detronizovala crnogorsku dinastiju,  a Crnu Goru bezuslovno pripojila sebi.

Spomenik herojima Mojkovačke bitke podignut je 1966. godine, povodom 50 njene godišnjice. Spomenik je rad vajara Draga Đurovića i arhitekte Mirka Đukića. Na njemu je ispisan tekst: Ginuli su za slobodu i bratstvo zato i danas žive 1915 -1966.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo