Povežite se sa nama

FELJTON

DR SVETISLAV MARINOVIĆ: KORUPCIJA (V): Korupcija u pravosuđu

Objavljeno prije

na

Kada se u jednoj zemlji pojavi korupcija, ona vrlo brzo zahvati sve segmente vlasti – zakonodavnu, izvršnu i sudsku. Ništa ne ostaje imuno na nju – izopačenost, potkupljivost i moralni relativizam postaju toliko uobičajene da se to pretpostavlja, pa više nikoga i ne čudi. Paralelno sa onim što piše (zakon) egzistira i ono što jeste (zločin) – sa kulturom zakona ide i subkultura zločina. Zato ne izaziva javnu sablazan, niti ogorčenje oštećenoga, kada se može kupiti oslobađajuća presuda za ubistvo ili je potrebno za operaciju u državnoj bolnici platiti hirurga, iako je sve po osnovu socijalnog osiguranja već plaćeno bolnici. Kada je u pitanju korupcija u pravosuđu u širem smislu, valja razlikovati podmitljivost u tužilaštvu, advokaturi i u sudovima, jer se radi o tri odvojene procesne funkcije: optužbi, odbrani i suđenju. Sve one treba da vode istom cilju – utvrđivanju istine čine se ostvaruje načelo svakog poštenog krivičnog postupka a to je da niko nevin ne bude osuđen, a da krivac ne izbjegne zasluženu kaznu.

Javni tužilac ( u nekim zemljama – advokat optužbe) je državni organ koji kao personifikacija javnog interesa podiže i zastupa optužnicu protiv izvršilaca krivičnih djela koja se gone po službenoj dužnosti. Kao nezavistan organ, ili bi bar tako trebalo da bude, reaguje čim sazna da je počinjeno djelo čije gonjenje spada u njegovu nadležnost.

Uloga tužioca je vrlo delikatna i odgovorna jer on inicira i kanališe krivični postupak, pa je u stanju i da odbaci krivičnu prijavu iako je trebao da preduzme gonjenje. Pored toga što je u mogućnosti da na ovaj način zloupotrijebi svoj položaj i službena ovlašćenja, on je u stanju da osumnjičenom stavi na teret lakše krivično djelo od onoga koje je počinio, ali može i teže. Tako tužilac ima ogromne mogućnosti zloupotrebe što u slučaju njegovog korumpiranja dovodi do teških posljedica, bilo po optuženoga bilo po oštećenu stranku, zavisno od toga koji je interes u pitanju, odnosno ko je dao novac. U takvim slučajevima može da postoji sprega između tužioca i policije, što je najpovoljniji način da se postupak usmjeri u određenom pravcu koju donosi najviše novca. Posebno su mogućnosti policije i tužioca ogromne, može se reći neograničene, kada treba falsifikovati dokaze, uništiti ih, modifikovati ih ili ih prilagoditi interesima postupka kako su ga već trasirali. Zamijeniti krv pijanog čovjeka ili krvnu grupu, uništiti tragove kočenja ili razbiti prozor kroz koji je prošao metak, rutinske su stvari koje su u stanju da izmijene sudbinu onih koji su voljni i u stanju da plate. Stoga su krupne kriminalne organizacije koje su akumulirale ogromna novčana sredstva u mogućnosti da potkupe i policiju i tužioca i na taj način onemoguće pokretanje krivičnog postupka.To je i najpovoljnija solucija, jer kada predmet dođe pred sudsko vijeće ili porotu, stvari se komplikuju, postaju dostupne sudu javnosti a uz sve to valja korumpirati i sud, ukoliko se to uopšte uspije. Zbog toga je najjednostavniji najpovoljniji izvor da se problem riješi prije nego što dođe pred sud. Stoga Al Kapone nije slučajno ponudio milion dolara knjigovođama da izmijene svoj nalaz prije nego spor pređe u nadležnost suda. U tom stadijumu postupka nije mogao ništa da uradi jer je nacija tražila glavu čuvenog gangstera, pa je osuđen na višegodišnju zatvorsku kaznu.

I advokati su nekada ,,trojanski konj” javnog tužioca. Umjesto da upotrijebe svo svoje umijeće u odbrani čovjeka koji ih plaća, oni prodajući dušu đavolu, prodaju i svoju profesionalnu čast i u stanju su bukvalno da pokopaju svoga klijenta.

Prošla su vremena Demostena i Cicerona kada su odvažne branioce demokratije, ili bar djelove njihovog tijela, prikivali na vrata rimskog Foruma. Vrijeme merkantilizma i mogućnost sticanja velikih bogatstava preko noći, i od advokatske profesije su napravili surogat. Advokati često, da to ne bi obespokojavalo, nijesu u funkciji odbrane ukoliko na drugoj strani stoji mamac u vidu oveće svote novca.

Mogućnosti branioca da ,,proda” ili izda svoga branjenika, faktički su neograničene.

Propustiti rok koji je prekluzivan, zakasniti sa žalbom ili drugim pismenom, pogrešno usmjeriti odbranu, ,,prečutati” važnu stvar na pretresu, pristati na prijedlog tužioca za koji će se pokazati da će čovjeka sa optužničke klupe dovesti na vješala, sakriti važan dokaz, ne angažovati se na pretresu na pravi način, uplašiti se, što je sa svoje strane tako ljudski, mnogima su trasirali put za gubilište.

Advokati su se pokazali nedostojnim svoje profesije posebno u komunizmu kada su branili političke protivnike vlasti. Uplašeni za vlastitu sudbinu, nijesu razmišljali ni o tuđoj. Svemoćna i na sve spremna vlast ih nije korumpirala novcem nego ih je paralisala strahom kao univerzalnom ,,terapijom” sa kojom se postižu još bolji rezultati nego hrpama novčanica.

Iskustva su pokazala da kada korupcija zahvati sudstvo, istom poroku podlegnu tužioci i advokati iz prostog razloga što samo ,,skladna simbioza” tužioca, advokata i sudije daje najbolje rezultate. Mogućnosti dogovora i namještanje rezultata postupka su i ovdje neograničene. To je i najbolji način da javnost nikada ne sazna šta se događa. Čak ni stručne parlamentarne komisije nijesu u stanju da otkriju zloupotrebe i korupcije. Tek ombudsman, kao savremen način kontrole rada sudova u mogućnosti je da ukaže na eventualni put kojim treba poći u traganju za zloupotrebama.

Zbog toga je pouzdan, hrabar i stručan advokat uvijek bio na velikoj cijeni, posebno u svijetu podzemlja gdje se obrću milijarde, ali su i računi za izvršene zločine visoki. Zato Mafija, Koza nostra i komplementarne ogranizacije imaju najbolje advokatske timove, prave virtuoze u svom poslu koji su se pokazali doraslim svakom zadatku i izazovima sudnice.

Korumpiran, iskvaren ili neuk advokat ili tužilac, nijesu u stanju nanijeti štetu istini i pravdi kao što to može sudija. On u meritumu odlučuje o sudbini optuženoga pa je i njegova odgovornost nesporna, jedinistvena i isključiva. Iznad sudije je samo Bog, kako se to ispravno u narodu kaže i smatra. Samim tim faktom, on je prvi na udaru onih koji podmićuju očekujući nezakonitu presudu – najčešće osloboditi krivoga ili osuditi nevinoga.

Oduprijeti se svim izazovima, bukvalno je nemoguće, posebno ako sudije imaju mala plate ili velike prohtjeve. No, tu se ne završava opasnost od korupcije. I velike ambicije sudija su uvijek bile na udaru vještih korupcionaša. Ljudske slabosti i želje za većim i boljim, potencijalna su opasnost od zloupotrebe (… )

Od ove vrste političke korupcije posebno nijesu bile rezistentne komunističke sudije koje su u ime ideološke ,,pravovjernosti” i očuvanja ,,revolucionarnih tekovina” činili masovne zločine bukvalno eksterminišući cijele slojeve ,,politički nepodobnih”. Sudska vlast, koja je bila samo ekspozitura svemoćne politike, brutalno se obrušila na one koji drugačije misle. Dokaz o krivici je besmisleno tražiti jer nije ni postojao, osim možda u svijesti markirane žrtve. Bila je dovoljna samo pripadnost anatemisanoj porodici, grupaciji, sloju bogatijih i sl, pa da se optuženi ,,kvalifikuje za smrt”.

Politika koja je suvereno odlučivala o ljudskim sudbinama, određivala je kako će i da li će neki sudija napredovati u službi ili na nekoj drugoj funkciji. To je uvijek bio primamljiv političko-korupcionaški mamac na koji su se upecale i mnoge nezavisne ličnosti koje nijesu mogle da odole izazovima vlasti i moći koju ona donosi.

Opasnost vreba i na subjektivnom planu zbog psihološke i emocionalne strukture čovjekove ličnosti. Poričući druge, čovjek dokazuje sebe i kao socijalnu i kao biološku ličnost. Masovna ubistva, mučenja i ponižavanja svojih protivnika, ali i osuda na smrt u sudskom postupku, kao i egzekucija osuđenoga, najveći su izraz i manifestacija vlastite moći. Stoga se nekada klasična korupcija pokazuje nepotrebnom kada se nekome pruži mogućnost da odlučuje o tuđoj sudbini i da postane gospodar života i smrti. Volja za moć u tim prilikama i situacijama zamjenjuje potrebu za novcem, vlašću i pogodnostima koje ona donosi, uspješnom karijerom, čak i poštenom porodicom. Moć ,,usisava” i konzumira čitavog čovjeka sa svim njegovim porocima i vrlinama.

Od moralnog i stručnog profila sudija, sudskog vijeća i porote, zavisi u kolikoj mjeri će biti podložni korupciji i raznim pritiscima koji su neminovni, posebno u velikim krivičnim – predmetima.

Na etičkom planu svaki sudija bi morao, ili bar trebalo, da bude moralni čistunac, kako bi pošteno sudio bez bojazni da padne u iskušenje i primi novac ili njegovu adekvatnu zamjenu.

Na stručnom planu, sudije treba da imaju određeni kvantum opšte kulture i profesionalnog znanja. Tu spada i veliko životno iskustvo, jer se treba suprotstaviti individualnim i kolektivnim kriminalcima, koji ga imaju u izobilju.

(Kraj)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

LUKA OPIĆIČ: CRNA GORA U DVA TURSKA DOKUMENTA S KRAJA XV VIJEKA: Popis posjeda Crnojevića

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dva dokumenta iz turske arhive osvjetljavaju do sada nepoznate podatke o posljednjim godinama vladanja Đurđa Crnojevića Zetom

 

Druga grupa pitanja u dokumentu odnosi se na ličnu imovinu i posjede Đurđa Crnojevića.

Počinje sa trenutnim prihodima od soli. Navodi se da je Đurđev čovjek, crnogorski pisar Stojan (Istoyan) sin Ratkov iz sela Zagore, predstavio bilježnu knjigu po kojoj su trenutni prihodi od soli u iznosu od 22.400 akči. Po sudskoj naredbi iz dokumenta zatraženo je da se preko Firuz-bega knjiga crnogorskog pisara pošalje Sudu (Divan) u Istanbul.

Sljedeći su navedeni Đurđevi prihodi od posjeda i vodenica. Navodi se 16 mlinova u njegovom posjedu u raznim selima – Pestinic (Pestin-Grad?) Maine, Brajići, Vrela – Ugnji, Začir u Ljubotinju i sedam mlinova na početku mosta u selu Rijeka.

Dalje se spominju obradiva imanja u vlasništvu Đurđa. Zemlja na Cetinju od 300 akri, od koje je jedan dio kultivisan, a jedan livada u ničijem vlasništvu. Važno je napomenuti da je tokom inspekcijskog nadzora utvrđena i količina proizvoda na obradivim njivama koje pripadaju Đurđu. Na primjer, utvrđeno je da je u selu Dragosalići zasađeno 7,5 bušela pšenice, a utvrđeno je da su različite količine pšenice, ječma i raži zasađene u drugim selima i zaseocima, u Lješnjanima-Desićima, Goloza (Djedjeza?), na Cetinju, u Piranićima. Najviše zasada Đurađ Crnojević je posjedovao u Botunu, na stotine busela pšenice ječma i raži, za koji se kaže da je na samoj obali Morače, i od čijih prihoda je Crnojević uzimao 500 mukata zakupa.

U svesci se spominje da je Đurađ Crnojević „pošao na more“ odnosno – napustio zemlju. Skoro sva imanja, livade, mlinovi Crnojevića i onih koji su otišli sa njim vezuju se u državni

posjed, koji se preko posebnog pravnog sistema mukata daje u zakup, kako osmanskim velikašima, tako i nekim lokalnim lju- dima koji se spominju.

Treći dio dokumenta odnosi se na Đurđeve kuće, štale, objekte i podrume: Na Rijeci, u Piranićima, između Blata? (Blak) i Malonšića, u Jednosima i na Cetinju.

Inspekcijom je utvrđeno da Đurađ na Rijeci posjeduje 11 kuća. Dat je i opis tih kuća od kojih su neke od drveta, neke od kamena. Tu je takođe štala sa kamenim zidovima na obali Rijeke sa kapacitetom od 20 konja. Spomiju se 33 slamom prekrivena objekta koji su služili kao pazar i 7 kuća Đurđevih ljudi koji su pošli s njim. Pisar navodi da je Đurađ ovdje doveo i naselio ljude i učinio mjesto stalnom pijacom. Kada je pobjegao, ovo mjesto se raspršilo.

Ovaj zapis je dragocjen jer predstavlja prvorazredni istorijski dokaz da je Rijeka Crnojevića već za vrijeme Đurđa bila važan crnogorski pazar i trgovački centar. Uređenje varošice Rijeke, koja i dan danas nosi ime po Crnojevićima, kao pazara/pijace moglo se desiti već za vrijeme vladavine Ivana Crnojevića koji je vjerovatno već 1475. godine sa Žabljaka prenio svoj dvor na Riječki grad (Obod).

U jednom posebnom odjeljku spominju se malo vrijedne stvari nađene u Đurđevoj kući, koje je ovaj izgleda ostavio neposredno prije polaska iz Crne Gore. Stvari su do sitnina popisane i određena im je vrijednost. Osim raznih buradi, bačvi, brodskog užeta, spominje se i splav na vodi Rijeci. Važno je, dakle, istaći da je Đurađ Crnojević neposredno po odlasku stanovao na Rijeci Crnojevića. S obzirom na Đurđev odlazak u novembru/decembru 1496. godine, ovo bi moglo upućivati na to da je Rijeka, osim što je bila veliko selo i pijaca, bila i zimska rezidencija Crnojevića.

U svesci se spominje velika Đurđeva kuća u zetskom selu Piranići. To je građevina nalik palati okružena kamenim zidovima. Tu se nalazi i štala kapaciteta 30 konja, sa podrumom. Navodi se i jedan podrum u selu Jednosi.

Na Cetinju, navodi se, Đurađ je u posjedu imao 9 kuća, koje su povezane. Neke od drveta, neke od kamena, sa dva podruma. Navode se i tri štale kapaciteta 50 konja. Plus jedna kamena kuća izvan dvorišta prethodnih 9, sa 6 podruma. Tu je i radna prostorija sa radnim materijalima, sa tablama, „trapezom“ i kamenim mjernim instrumentom, što navodi turskog istoričara na sumnju da je ovo možda i trag od Crnojevića štamparije.

Zapisi su dragocjeni iz više razloga. Kroz Đurđeve i posjede njegove vlastele ukazuju na područja gdje su se nalazili centri crnogorske države. Cetinje je, sudeći po građevinama, bio privredni centar i stalna rezidencija. Rijeka je bila za uslove tadašnje države Crnojevića već veliko trgovačko mjesto. Važan centar bio je i selo Piranići, na desnoj obali Morače, sa velikom palatom i štalama za 30 konja. Piranići su mogli služiti kao osmatračnica prema turskoj granici koja je počinjala sa druge strane rijeke Morače. Preko puta Piranića, sa lijeve obale Morače, po bilježnoj knjizi i usjevi u Botunu bili su u posjedu Crnojevića, iako se jasno navodi da pripadaju teritoriji Podgorice u okviru Skadarskog sandžaka. Zetska i lješkopoljska ravnica korišćene su kao žitnice, a mnogi potoci i rijeke na čitavoj teritoriji su imale mlinove i vodenice.

Još jedan važan podatak odnosi se na ljude koji su prebjegli sa Đurđem.

To su Hamza od Mitakosa? (Mitakoz Hamza’sı,) Nikola Stjepanov (Stiljanov?), Kasan Dajkov, Đuro Dajkov, Stefan Nikolin (Nikola v. Iştelan., Kasan v. Dayko, Güro v. Dayko, Istefan v. Nikola’d).

Stefan je imao posjede u Komanima, Kasan i Đuro udjela u mlinovima na Rijeci, Nikola u selu Goričani.

Podaci u inspekcijskoj knjizi bili su osnova za popis stanovništva iz 1521. godine koji je izvršio Iskender-beg (Stanişa), koji je došao u zemlju svojih predaka kao Skadarski sandžakbeg, kao i za druge slične popise koji su uslijedili.

Popis obiluje još mnogim vrijednim podacima, imenima kako Crnogoraca, tako i turskih upravnika, imenima sela i zaselaka. Tek detaljnim prijevodom popisa na crnogorski jezik, te povezivanjem informacija sa dosada poznatim defterima, dokument će pružiti kompletan uvid o prilikama u Crnoj Gori po padu pod tursku vlast. Popis je takođe vrijedan spomenik uspostavljanja osmanskog pravnog sistema u novoosvojenim teritorijama. Sugestija crnogorskim i regionalnim orijentalistima je i konsultacija originalnog dokumenta u cilju razjašnjenja nekih ličnih imena koje turski autor nije bio u stanju dešifrovati.

(Kraj)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

LUKA OPIĆIČ: CRNA GORA U DVA TURSKA DOKUMENTA S KRAJA XV VIJEKA: Zijamet Đurđa Crnojevića

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dva dokumenta iz turske arhive osvjetljavaju do sada nepoznate podatke o posljednjim godinama vladanja Đurđa Crnojevića Zetom

 

Radi se o dokumentima izuzetne naučne vrijednosti za crnogorsku istoriju koji nude nove i nauci nepoznate podatke o posljednjim godinama vladanja Đurđa Crnojevića Zetom/Crnom Gorom, te o njegovim i posjedima ljudi bliskih Crnojevićima, koji su zavedeni u pronađenoj knjižici (defteru), odmah nakon pada Crne Gore pod Osmansku vlast, krajem 1496. godine.

Prvi Dokument nosi naziv: „Zijamet Đurđa Crnojevića“ (Yorgi veled-i Çirne nin Zeamet Kaydı) iz turskog arhiva i donosi informacije o posjedima Đurđa Crnojevića u Anadoliji.

Drugi dokument pod nazivom „Çırnioğlu nun Teftiş Defteri“ (Teftis Defter Crnojevića), je inspekcijska knjiga iz 1496–1497. godine, nađena u Turskom arhivu i sadrži sedam stranica koje su priložene uz rad u faksimilu originala iz turskog arhiva.


Zijamet Đurđa Crnojevića
(Yorgi veled-i Çirne nin Zeamet Kaydı)

Nakon turske okupacije Crne Gore/ Zete, 1496. Đurađ Crnojević je novembra/decembra iste godine prebjegao u Veneciju (M. Sanudo). Tri godine kasnije, juna 1499. predlagao je Mlečanima dozvolu za Povratak u Crnu Goru radi dizanja ustanka. Venecija se oglušila na te pozive. U isto vrijeme Đurađ je održavao i veze sa skadarskim Sandžakbegom, u nadi da će povratiti domovinu. Početkom 1500. godine uplovio je brodom u zaliv Trašte kod Tivta. Nakon pregovora sa Skadarskim Sandžak begom – Firuz Begom, 17. marta 1500. godine stigao je u Istanbul. U istoriografiji je poznato da Bajazit II Đurđu nije dozvolio povratak u Crnu Goru. Naprotiv, Sultan mu je, kao što je to bila praksa sa vlastelom osvojenih zemalja, dao posjed u Anatoliji.

Autor u tekstu navodi dosada nepoznate informacije o tačnom mjestu posjeda i o uslovima pod kojima je zadržan Đurađ. Posjed koji je dodijeljen Đurđu nalazio se u regiji Mentese (Mugla), važnom obalskom Sandžaku u Zapadnoj Anadoliji.

Po dokumentu koji je pronasao turski istoričar, Đurađ Crnojević pominje se kao vlasnik zijameta sa prihodima od 25.000 akči godišnje.

Zapis nađen u arhivima nosi datum 6. Ramazan 905. (5. april 1500) pod nazivom „Yorgi veled-i Çirne“ (Đurađ sin Crnojev). Po datiranju napisa, Đurđu je posjed dodijeljen već nakon dvije nedjelje po dolasku u Istanbul. Posjed koji mu je dodijeljen je inače bio vlasništvo Vitezova sa Rodosa. Nalazio se u Teslica regiji današnjeg poluostrva Bozuburun, u obalskoj oblasti između Maramrisa i Bodruma.

Kako je ova obalska regija bila izložena trgovini i inostranom uticaju, Venecijanci su u jeku Mletačko-osmanskog rata (1499– 1503) pokušali sa otmicom Đurđa koja je bila spriječena intervencijom Feriz-bega, nakon čega je on prebačen u oblast Sivas u unutrašnjost Anadolije. Autor navodi da je zijamet Đurđa već 30. oktobra 1501. godine dodijeljen novom vlasniku. Dakle Đurađ je nakon godinu i pet mjeseci prebačen sa obalskog dijela u unutrašnjost Anadolije. Nakon toga, u turskim spisima ne postoje dalje informacije o Đurđevom životu.

 

Sadržaj Teftis Deftera Crnojevića iz 1496–1497. godine

Drugi, još važniji dokument pronađen od strane turskog istoričara, datira se, na osnovu ostalih dokumenata u arhivu, na period između avgusta 1496. i jula 1497. godine.

Radi se o dokumentu prvoklasne vrijednosti koji donosi dosada najranije poznate podatke o oblasti Stare Crne Gore u popisu turske administracije. Defter, iako kratak, na sedam stranica, daje nam opšti uvid o državi Crnojevića nekih 20-ak godina prije prvih objavljenih deftera Crne Gore iz 1521. i 1523. godine.

U pitanju je „inspekcijska knjiga“, sa sudskim odlukama, pod nazivom Çırnioğlu nun Teftiş Defteri (Teftis Defter Crnojevića) koja donosi informacije o pokretnoj imovini, zemljišnim posjedima i kućama Đurđa Crnojevića i nekih njegovih ljudi. Godina dokumenta poklapa se sa spomenima popisa države Crnojevića u defteru za Nahije Klimente, Kuče, Hote i Pipere iz marta 1497. godine koji je objavio Branislav Đurđev.

Dokument je prepisan u cjelosti na turski jezik sa priloženim faksimilima originala iz turskog arhiva na 7 stranica.

Početak sveske naslovljen je: „So i usjevi u provinciji Crnojevića, i filurija skupljena iz sela u nahiji Grbalj, Crnojevićeve kupovine u pokrajini, mlinovi za prodaju, kultivisani usjevi.“

Nakon toga, u prvoj grupi zapisa navodi se serija krupnijih pitanja vezanih za tek osvojenu državu Crnojevića. U pitanju su prihodi od soli i od carina prema mletačkim gradovima Kotoru, Budvi i Baru.

Najprije se spominju pitanja o prihodima od soli. Navodi se značajan Đurđev prihod (prihod od Zemlje Crnojevića) od 48.000 akči. Spominju se porezi na ulaznu i izlaznu robu sa dvije kapije grada Kotora nad kojima je Skadarski sandžakbeg Feriz-beg dao jednogodišnju mukatu (zakup) na kotorsku carinu Iskeleci Mahmutu sa prihodom od 5.000 akči.

Đurađ je takođe nametao poreze na robu koja je išla u grad Budvu. Navodi se da je Budva (Istarigrad) mletački grad, a dio carine od Tvrđave Budva koji pripada crnogorskoj državi je dat u mukatau (zakup) istom Mahmutu koji je držao kotorsku carinu, sa prihodom od 500 akči. Pominju se prihodi koji treba da budu prikupljeni od zakupa na carini u nahiji Crmnici u mjestu Karuči, na putu ka Baru, u iznosu od 400 akči, koje nisu date u zakup zbog odsustva interesenata.

Sljedeće je pitanje Đurđevih sela u Grblju koja nisu uspjela biti popisana, vjerovatno zbog spora sa Mlečanima i kotorskim knezom koji se pominje u dokumentu. Navodi se da se nahija Grbalj koja sadrži Donji i Gornji Grbalj sastoji od 34 sela i da je do sada svake godine placala 800 filurije. Dalje se navodi da je samo 19 sela popisano i spojeno crnogorskom defteru intervencijom Firuz-bega.

Iz zapisa se vidi da je osmanskim osvajanjem utvrđeno da se prihodi od poreza od pomenutih mjesta koja je držao Đurađ za- vedu u poseban oblik svojine, koji se daje pod zakup („mukata“), a od koga prihodi pripadaju sultanu. Navedene informacije vrlo su važne u pogledu razumijevanja granice između Crne Gore i mletačkih gradova Kotora i Budve i Bara, kao i o ekonomskoj koristi koju je Đurađ izvlačio iz južnih djelova svoje države. Jasno je da je ovaj popis bio osnova i za popise 1521. i 1523. godine. U njima se, 20-ak godina kasnije, spominju isti prihodi od zakupa carina u Kotoru, Karuču i Budvi koji ukupno iznose 5.900 akči.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

Živ se čovjek na se navikne

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kažu psiholozi da svaki čovjek mora da ima sat-dva za sebe… Aman, meni treba petnaest minuta bez sebe

 

Imam prijateljicu koja mi često kaže: „Kono moja, kad sam te upoznala bila sam oduševljena koliko si racionalna i kako je u tvojoj glavi sve složeno. I zašto ti toliko smetaju gluposti?“  Zato što za mene nisu gluposti. To urušavanje sistema, reda, zdravog razuma… Meni treba red da bih funkcionisala. I izvesnost. Sigurnost. A toga nema. Za mog života nije ni bilo. Ali eto, imam ideju kako bi izgledao normalan život. Zato se nerviram. Mnogo. I stalno. I samo mi nemoj o tome kako to nije zdravo. Jeste, baš možeš da budeš zdrav u svemu ovome. I nemoj o tome kako to ništa neće promeniti. Ne mogu da dišem toliko beznađe i pomirenost sa sudbinom.

Pomno pratim recepte za jela koja nikada neću spremati, fokus mi je totalno izmakao kontroli. Pišem, iako znam da nikada neće pročitati. Pišem… sebe radi! I govorim sebi, kad nemam kome. Jer, tek kada reči napuste moje usne i krenu put etra, prestanu da budu samo misli i postaju istine koje polako prihvatam. Znaće srce, a znaće i duša kad stignem do tačke da mi je srce na mestu, a duša spokojna. Trenutak poravnanja  koji retki prepoznaju i nazivaju srećom. Možda ću nekada dočekati taj ples koji se već nebrojeno puta dogodio u mojoj nestvarnosti. Kažu psiholozi da svaki čovek mora da ima sat-dva za sebe… Aman, meni treba petnaest minuta bez sebe!

Čudan se osećaj danas zbio, bila sam u prostoru u kome sam nekada živela, sa tolikim neprepoznavanjem, nešto kao uzajamna amnezija, zidovi i ja.  Nismo isti ljudi, mi od pre pet godina, mi od pre dvadeset godina. Gazimo koracima promene… Različitim tempom, različitim smerovima. Ponekad toliko različitim, da ne primetimo kako distanca između nas i nama dragim ljudima postane nepremostiva. Ni ne pitamo se da li želimo da budemo deo toga. Samo nas uvuče, kao vrtlog u vodi. Možemo samo da plivamo, najjače i najbolje što umemo. Potisnute emocije su opasne jer prizivaju situacije koje će ih osloboditi tamničenja.

Kaže mi jedna komšinica kako me ne viđa odavno. Rekoh, trudim se. Tako i kiša kao ta komšinica što traži da joj pustiš epizodu serije koju nije gledala, i tera te da ti gleda u šolju, i misli da ti bolje stoji duga kosa. „Stotine milja prazne, jednolike, izgorele stepe, ne mogu izazvati tako duboku depresiju kao jedan dosadan čovek kada sedi, priča, priča i ne zna se kad će otići.“, kaže Čehov, a ja ću da citiram moju pokojnu babu Leposavu: „Takva im sorta“.

Posle kiše uvek dolazi sunce… osim ove godine kad posle kiše dolazi grmljavina i još kiše.

P.S. O ljubavi: Klima se podešava tako da se pas ne prehladi.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo