Povežite se sa nama

FELJTON

DRAGUTIN PAPOVIĆ: KAKO JE UNIŠTENA JUGOSLAVIJA (I): Velike sile i ,,unutrašnji neprijatelji”

Objavljeno prije

na

Pitanje ko je i kako uništio Jugoslaviju aktuelno je i 20 godina nakon njenog nestanka i predmet je mistifikacija, jer i danas mnogi vjeruju da su Jugoslaviju uništile velike sile uz pomoć unutrašnjih neprijatelja. Činjenice govore drugačije. Jugoslavija je krajem 80-ih imala dobar međunarodni rejting i niko spolja nije pokazivao namjere da je uništi. U februaru 1988. godine u Beogradu je prvi put u istoriji održan sastanak balkanskih zemalja na nivou ministara spoljnih poslova Albanije, Bugarske, Grčke, Rumunije i Jugoslavije. Usvojeni su principi poštovanja suverenosti i nepovredivosti granica, i započeti pregovori da se na Balkanu uspostavi zona mira i bezbjednosti. Odnosi sa velikim silama su bili bili dobri i one su bile zainteresovane za stabilnost Jugoslavije.

U martu 1988. godine Jugoslaviju je posjetio Mihail Gorbačov, i dao podršku poštovanju teritorijalnog integriteta i suverenosti. Margaret Tačer je u Londonu 23. marta primila člana Predsjedništva SFRJ Veselina Đuranovića i dala podršku Jugoslaviji u pregovorima sa MMF-om. Tačerova je izjavila da je Čerčil bio dalekovid kada je shvatio značaj jake, slobodne i nezavisne Jugoslavije za budućnost Evrope. Ministri spoljnih poslova Jugoslavije i SR Njemačke, Budimir Lončar i Hans Ditrih Genšer su se 1988. godine sastali tri puta i izjavili da su odnosi između dvije zemlje izvanredno dobri. Genšer je obećao da će Njemačka bilateralno, u Evropskoj ekonomskoj zajednici (EEZ) i drugim međunarodnim tijelima nastaviti da podržava Jugoslaviju. Lončar je u Briselu 19. decembra počeo pregovore u okviru Savjeta za saradnju SFRJ-EEZ. Lončar i Klod Šeson, komesar za Mediteran i odnose Sjever-Jug Evropske komisije, potpisali su aranžman o naučno-tehnološkoj saradnji SFRJ i EEZ.

Nakon aktivne međunarodne aktivnosti Budimir Lončar je u decembru 1988. godine na zajedničkoj sjednici Predsjedništva SFRJ i Saveznog izvršnog vijeća (SIV-a) izjavio: „Sve naše analize i saznanja govore da se nijedan inostrani faktor ne orijentiše, bar ne za sada, da svojim akcijama mijenja stanje u Jugoslaviji, ali postoji osnovna teza da niko sa strane ne može sačuvati integritet Jugoslavije i njen međunarodni ugled ako počnu preovladavati centrifugalne tendencije i ako sami svoj zajednički interes ne stavimo iznad parcijalnih interesa”.

Svi problemi s kojima se suočavala Jugoslavija bili su u njoj samoj. Toga je bila svjesna njena politička elita i ona se opredijelila za reforme. Bile su neophodne promjene Ustava, privrede i Saveza komunista Jugoslavije. Guverner Narodne banke Jugoslavije Dušan Vlatković izjavio je u junu 1988. godine da nepokriveni unutrašnji dugovi u SFRJ iznose oko 22 milijarde dolara, a spoljni dug oko 21 milijardu dolara. Savezna vlada je 30. marta 1987. godine prihvatila predlog Predsjedništva SFRJ da se počne s ustavnim reformama, a SIV je u februaru 1988. godine formirao Komisiju za reformu privrednog sistema. CK SKJ je u januaru 1988. godine usvojio zaključke o zadacima Saveza komunista u aktivnostima na promjenama Ustava SFRJ. Počela je velika političko-ekonomska aktivnost na svim nivoima vlasti.

Slovenija je željela da stvori efikasan privredni sistem, da na nivou federacije utvrdi jasne obaveze, naročito oko finansiranja JNA, da sačuva ustavni položaj republika i pokrajina na osnovu Ustava iz 1974. godine, da pokrene demokratizaciju političkog sistema i da se Jugoslavija uključi u evropske integracije. Izjave slovenačkih rukovodilaca iz ovog perioda svjedoče o ovim opredjeljenjima.

Ciril Ribičič je na Konferenciji SKJ u maju 1988. godine izjavio: „Niko se ne boji jačanja Federacije kao garanta ravnopravnosti, pravne sigurnosti privrednih subjekata, poštovanja jedinstvenog jugoslovenskog tržišta, ali je opravdan strah pred zadržavanjem i jačanjem takve uloge savezne administracije koja bi značila otuđeno raspolaganje viškom vrijednosti. Dok to ne izmijenimo i dalje će u prvom planu biti međusobna optuživanja u ekonomskom iskorišćavanju i traženju krivaca”.

Na javnoj tribini koja je održana u avgustu 1988. godine u brodogradilištu Veljko Vlahović u Bijeloj sekretar Predsjedništva CK SKJ Štefan Korošec je, podovom kritike Mladine na račun JNA, izjavio: „Mislim da većina Slovenaca doživljava JNA kao svoju zajedničku, jugoslovensku armiju. Ne sporim, bilo je u posljednje vrijeme nekoliko grubih napada na naše oružane snage i uvredljivih novinskih tekstova na koje se kasno reagovalo, ali ponavljam, većina Slovenaca odbacuje takve neprincipijelne napade”. O ciljevima privredne reforme Korošec je u decembru 1988. godine izjavio: „Tempo našeg reformisanja mora biti osnova za procjenu SIV-a naših mogućnosti daljeg približavanja EEZ, uzimajući u obzir sve moguće varijante: da Jugoslavija jedno vrijeme bude samo pridruženi član i da se u određenom roku, u preciznom terminskom planu, punopravno učlanimo”.

Predsjednik Predsjedništva CK SK Slovenije Milan Kučan je u polemici sa Janezom Janšom u novembru 1988. godine izjavio: „Priznajem državu SFRJ i smatram je svojom onakva kakva je opredijeljena Ustavom iz 1974. godine. Takva Jugoslavija za mene nije nikakvo pitanje generacija.”

Identični su bili ciljevi hrvatskog rukovodstva. Ivica Račan, član Predsjedništva CK SKJ, je u septembru 1988. godine u zagrebačkoj opštini Trešnjevik otkrio spomenik Veljku Vlahoviću i naveo: „Progresivni ljudi ove zemlje, a oni su u ogromnoj većini, ne mogu dati da se ugrozi Jugoslavija, federativna, nesvrstana, njena demokratska, samoupravna i socijalistička perspektiva, bratstvo i jedinstvo i ravnopravnost njenih naroda i narodnosti”. Predsjednik Predsjedništva CK SKJ Stipe Šuvar je na narodnom zboru u Klisu decembra 1988. godine naveo: „Budući da ne spadam u pesimiste, naprotiv, u nepopravljive optimiste dopustite da kažem da će Jugoslavija ostati ne samo socijalistička, federativna i nesvrstana zemlja, nego i da će pribrati snage, i da to već čini da ponovo brže krene putem materijalnog i duhovnog napretka, koji će svim njenim ljudima i narodima vratiti i spokojstvo i samopouzdanje… Jugoslavija mora biti jedinstvena i ostati raznolika, uređivana demokratskim putem, artikulisanom voljom ljudi i naroda”.

Predsjednik Predsjedništva CK SK Srbije Slobodan Milošević je mislio i radio drugačije. Preko reforme Ustava želio je da promijeni položaj autonomnih pokrajina i da uređuje odnose u Federaciji onako kako je to odgovaralo politici zasnovanoj na Memorandumu SANU iz 1986. godine. Kako bi to sproveo, na 8. sjednici CK SK Srbije 1987. godine je porazio unutrašnju opoziciju predvođenu Ivanom Stambolićem i Dragišom Pavlovićem, koja je željela da se o svim promjenama dogovara sa ostalim članicama Federacije i koja je bila protiv nacionalističkog Memoranduma. Milošević se potom okrenuo preuređivanju odnosa u Federaciji.

U aprilu 1988. godine na sjednici Gradskog komiteta SK Beograda je izjavio: „Mi u Srbiji ćemo uvijek reći ne samo šta mislimo, već ćemo i uraditi ono šta mislimo”.

Time je narušio pravilo dogovaranja i usaglašavanja sa drugim republikama, što je bio osnovni princip na kojem je počivala SFRJ. Osim toga, za nametanje svojih stavova Milošević je posegao za vaninstitucionalnim mehanizmima oličenim u Odborima za organizovanje mitinga i izvođenje ljudi na ulice. Povod za to je bilo pitanje Kosova gdje je od 1981. godine albanski nacionalizam izazvao političku krizu i iseljavanje Srba i Crnogoraca. Milošević je protiv kosovskog rukovodstva pokrenuo snažnu kampanju, optužio ih da su glavni krivci za takvo stanje i tražio njihovu smjenu. Na taj način je želio da smijeni kosovsko rukovodstvo i da smanji ingerencije Pokrajine.

(Nastavlja se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XIX): Spomenik ustanku i rađanju države

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonjića, priče o „kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali“. Nastavljamo sa pričom o izgradnji spomenika koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

Trinaestojulski ustanak crnogorskog naroda bio je više od ustanka, a njegova narodnooslobodilačka borba više od borbe za slobodu. Ustanak je bio embrion antifašističkog pokreta koji je zahvatio čitavu Evropu, narodnooslobodilačka borba je istovremeno bila revolucija iz koje je rođena nova država.

Na ustanak i Revoluciju podsjeća i Spomen park „Ustanka i Revolucije“ na Grahovu, podignut 1978. godine. Podignut na uzvišenju Umac, iznad varošice Grahovo, na mjestu na kojem je narodni heroj Sava Kovačević 13. jula 1941. godine sa grahovskim partizanaima napao i razoružao neprijateljsku kolonu.

U podnožju su, na proplanku, postrojeni njegovi junaci, koje simbolišu 272 kamene kocke sa upisanim imenima palih boraca ovog kraja. Kompleksom dominira bronzana skluptura visoka 7 metara, rad vajara Miodraga Živkovića, na kojoj Sava Mizara predvodi partizansku diviziju u proboj obruča na Sutjesci.

Teško da postoji grad koji je imao toliko istorije kao što je tokom Drugog svjetskog rata imao Kolašin. Osvajali su ga Njemci, Italijani i četnici. Oslobađali partizani. Za četiri godine 23 puta je prelazio iz ruke u ruku, Njemci i Italijani su ga bombardovali 18 puta.  Kolašin je jedno vrijeme bio „ratna prijestonica” Crne Gore. U njemu je 15. novembra 1943. godine na Prvom zasijedanju ZAVNO-a Crna Gora obnovila svoju državnost. Na Trećem zasijedanju je odlučeno da Crna Gora uđe u sastav Federativne Demokratske Jugoslavije kao ravnopravna federalna jedinica…

Istorija pamti i zloglasni Kolašinski zatvor u kome su bili zatočeni zarobljeni rodoljubi ovoga kraja. O zatvoru i teroru koji je sprovođen prema crnogorskim rodoljubima svjedoči i Mihailo Lalić u svojim romanima. Podsjeća kako su ih u zoru okovane odvodili na Brezu i strijeljali. Na mjestu njihovog stradanja uređeno je Partizansko groblje sa humkama i spomenikom koji je uradio vajar Momčilo Vujisić.

Na glavnom gradskom trgu podignut je Spomenik žrtvama fašističkog terora, rad vajara Vojina Bakića. Na trgu je i Spomen dom ZAVNO-a, podignut da podsjeća na ratnu prijestonicu i rađanje nove slobodne države Crne Gore. Spomen dom je rad slovenačkog arhitekte Marka Mušiča i ubraja se među najljepše spomenike poslijeratne arhitekture.

Da predstavim sve spomenike koji su podignuti u slavu onih koji su stvarali Crnu Goru i ginuli sa njenim imenom na usnama, morao bih da napišem posebnu knjigu. Zato ću pomenuti samo neke od njih.

Spomenik palim borcima u Drugom svjetskom ratu u Nikšiću. Spomenik je rad Ljuba Vojvodića. Podignut je 1987. godine pod Trebjesom na mjestu gdje su Italijani strijeljali 32 zarobljena partizana.

Posebno mjesto zaslužuje Spomenik Revolucije u Virpazaru, rad Mirka Ostoje, zatim Spomenik Slobodi na Bijeloj Gori kod Ulcinja, rad Miodraga Živkovića. Spomenici na Žabljaku, u Bijelom Polju, Petrovcu, Kotoru… i dalje diljem Crne Gore.

Priču o spomenicima završavam „Bezmetkovićem”. Spomenik je podignut 1954. godine. Djelo vajara Luke Tomanovića i arhitekte Nikole Dobrovića. Podignut kao Spomenik palim borcima i žrtvama fašizma, na Savini u Herceg Novom.

„Bezmetković” je više od spomenika i više od simbola. U njemu je sva istorija ovog naroda, milenijum njegove borbe za slobodu i sva njegova žrtva. „Bezmetković” je prkos i hrabrost, put do pobjede i stradanje na tom putu.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XVIII): PODSJEĆAJU I OPOMINJU

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonića, priče o „kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali“. Nastavljamo sa pričom o izgradnji spomenika koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

Crna Gora je u Drugom svjetskom ratu ispisala neke od najsjanijih stranica svoje i savremene svjetske istorije. Samo tri mjeseca nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije, crnogogrski narod, prvi u porobljenoj Evropi, 13. jula 1941. godine diže oružani ustanak protiv okupatora, koji je prerastao u narodnooslobodilačku borbu. Malena Crna Gora je ličnim činom pokazala Evropi kojim putem treba da krene. Istorija je zabilježila da je više od deset posto stanovništva sposobnog da nosi pušku, učestvovalo u NOB-u, a više od 37.000 je položilo svoj život na oltar slobode. Od 1.322 narodna heroja u Jugoslaviji, Crna Gora je (iako sa nešto malo iznad dva odsto ukupnog stanovništva) dala 248 narodnih heroja. Skoro svaki peti.

Crna Gora je, radi podsjećanja na njihovu žrtvu, kao testament generacijama koje dolaze i opomenu da se rat nikada ne ponovi, u svim gradovima i mjestima stradanja, podigla spomenike – simbole njihove veličanstvene borbe za slobodu. Pomenuću samo neke, uz izvinjenje onima u čiju slavu su podignuti, što mi prostor ne dozvoljava da ih sve nabrojim.

Da počnem od Prijestonice Cetinje. Cetinje je Grad heroj. Viševjekovni simbol crnogorske slobode. Svaki šesti stanovnik cetinjskog sreza učestvovao je u NOB-u, a svaki četvrti borac je poginuo. Cetinje je dalo 49 narodnih heroja. Predsjednik SFRJ Josip Broz Tito, odlikovao je 9. maja 1975. godine Cetinje Ordenom narodnog heroja. Zato sam nabrajanje spomenika počeo sa Cetinjem jer je samo Cetinje jedan veliki spomenik slobodne Crne Gore, spomenik borbe i stradanja u svim minulim bitkama i ratovima. Da pomenem i spomen obilježja: Spomen kosturnica u Cetinju sa Mažuraniućevim stihovima „NITI PISNU NITI ZUBOM ŠKRINU ZATOČNICI MRIJET NAVIKNUTI” i sklupturom koju je uradio vajar Vanja Radauš, Spomen grobnica u Majstorima kod Cetinja, Spomenik na Rijeci Crnojevića, spomen biste narodnim herojima Gojku Kruški i Musi Butu Hodžiću na Balšića pazaru…

Centralni spomenik, u Glavnom gradu podugnut je na brdu Gorica kao „Spomenik Partizanu-borcu”. Spomenik je zapravo mauzolej, izrađen od bijelog crnogorskog mermera. Spomenik je projektovao arhitekta Vojislav Đokić. Karijatide – monumentalne sklupture boraca od bijelog mermera, uradio je vajar Drago Đurović. U kripti se nalaze posmrtni ostaci 97 boraca poginulih u NOB-eu. Među njima je 16 narodnih heroja. U centralnom dijelu kripte, između pločica sa imenima sahranjenih boraca, stoji natpis: „Oni su voljeli slobodu više od života“. Spomenik je, kako mu i priliči, svečano otvoren 13. jula 1957. godine – na dan Ustanka crnogorskog naroda. Spomenik Partizanu-borcu predstavlja jedan od simbola Glavnog grada, mjesto „hodočašća” svih generacija stasalih u Podgorici. Ovdje se polažu vijenci povodom najznačajnih praznika crnogorske dražvnosti, a nedaleko od njega ispaljuju počasne salve.

Na široj teritoriji Podgorice podignut je čitav niz većih i manjih spomen obilježja: u Golubovcima, Brskutu, na Marezi, Koniku, ispod Ljubovića, Farmacima, Čepurcima, na Bioču, Trijebču… brojne spomen ploče, spomen biste i druga spomen obilježja.

Na listi spomenika – spomen kosturnica visoko mjesto zauzima Spomenik na Stražici kod Pljevalja. Podignut je kao „Spomenik palim borcima u Pljevaljskoj bitki”. Spomenik je zajedničkog djelo: arhitekte Mirka Đukića, vajara Draga Đurovića i slikara Aleksandra Prijića i Fila Filipovića. Podignut je 1961. godine u znak sjećanja na borce koji su pali u čuvenoj Pljevaljskoj bitki koja se odigrala 1. decembra 1941. godine i u kojoj je poginulo 218 boraca.  Stražica je i spomenik svim palim borcima Narodnooslobolačkog rata Pljevaljskog kraja. Peti je po veličini spomenik u Crnoj Gori. Izgrađen na brdu Stražica, dominira Pljevljima, podsjeća i opominje. Centralni stub spomenika visok 27 metara izrasta iz kripte u kojoj su sahranjeni posmrtni ostaci palih boraca. Na području Pljevalja, pored memorijalnog centra na Stražici, podignuto je još oko 70 spomen obilježja posvećenih NOB-u od 1941. do 1945. godine: spomen kosturnice, spomenici, spomen česme, spomen piramide, spomen ploče…

Spomenik na Lazinama kod Danilovgrada podignut je na „strašnu mjestu” – na kojem su četnici Jakova N. Jovovića, 23. jula 1944. godine strijeljali 52 rodoljuba iz Bjelopavlića. Spomenik podsjeća da su četnici J. Jovovića u Bjelopavlićima otkrili skojevsku organizaciju. Skojevci, omladinci i drugi rodoljubi su pohapšeni. Suđeno im je pred četničkim Prijekim vojnim sudom u sastavu: dr Ilija Vujović, predsjednik i članovi generalštabni kapetan Vladimir Đukić, kapetan Mašan Adžić, pravnik Milovan Labović i kapetan Miloš Marijanović. Prijeki sud ih je osudio na smrt strijeljanjem. Presuda je izvršena istog dana.

Spomenik na Lazinama je podignut 1959. godine. Uradio ga je vajar Drago Đurović. Na postamentu, iznad grobnice u kojoj su sahranjeni posmrtni ostaci strijeljane omladine, stoji bronzana figura djevojke.  Jedna u ime svih koje su strijeljane. Kao da je čujem kako šalje posljednju poruku „Nema pobjede bez žrtava, nema slobode bez krvi” koja je uklesana na mermernoj ploči, zajedno sa imenima žrtava.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XVII): Vijenac slave za rodoljube

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonića, priče o ,,kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali”. Nastavljamo sa pričom o izgradnji spomenika koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

U paleti spomen-obilježja crnogorskim rodoljubima posebno mjesto zauzimaju dva lovorova vijenca u slavu žrtava Prvog svjetskog rata. Djelo su najboljih crnogorskih vajara Rista Stijovića i Draga Đurovića.

Prvi je Lovćenska vila na Cetinju. Podignut u slavu crnogorskih dobrovoljaca koji su iz Sjedinjenih Američkih država krenuli da brane Crnu Goru od napada austrogarske vojske. Njihov brod je torpedovan u Medovskom zalivu. Pogunulo je više od 330 dobrovoljaca. Spomenik je otkriven 6. juna 1940. godine.

Lovćenska vila je rad vajara Rista Stijovića: figura žene, izlivena u bronzi – u desnoj ruci ispružen mač, a u lijevoj lovorov vijenac – vijenac slave kojim kruniše rodoljube i njihovu žrtvu. Stoji uspravno, na visokom četvrtastom mermernom stubu na čijim bočnim stranama bronzani reljefi predstavljaju sliku njihovog stradanja. Postavljena naspram Vlaške crkve, okrenuta prema Lovćenu po kojem je i dobila ime.

Drugi lovorov vijenac je u selu Vuksanlekić, u okolini Tuzi, na mjestu ozloglašenog logora koji je, 1917. godine, za vrijeme Prvog svjetskog rata osnovala austrijska vojska. Iz ovog logora je rijetko ko izašao živ.  Zbog njegove surovosti Austrijanci ga nikada nijesu prijavili Međunarodnom crvenom krstu pa je zatočenim crnogorskim rodoljubima bila uskraćena bilo koja vrsta međunarodne pomoći.

Na mjestu nekadašnjeg logora, u kome je tokom Prvog svjetskog rata život izgubilo 2.500 logoraša, nalazi se spomen-groblje na čijem kraju je podignuto centralno spomen-obilježje – visoka figura djevojke, urađena u bronzi. Otkriven je 7. decembra 1974. godine. Poput Stijovićeve Lovćenske vile i ova djevojka Draga Đurovića u Vuksanlekićima, u rukama drži lovorov vijenac slave za mučenike. Na postolju su ispisane riječi ,,Mučeništvo za slobodu – slavom vječno zahvalno potomstvo”. Spomenik u Vuksanlekićima je istovremeno i spomenik svim crnogorskim rodoljubima koji su tokom Prvog svjetskog rata svoje kosti ostavili u 68 austrijskih logora od Vuksanlekića do Boldogasonja i Neđmeđera.

Kad je već riječ o Prvom svjetskom ratu, grijeh bi bio preskočiti heroje Mojkovačke bitke. Bila je to posljednja velika bitka i posljednja velika pobjeda crnogorske vojske, prije kapitulacije Crne Gore. Bitka se odigrala 6. i 7. januara 1916. godine u okolini Mojkovca (Bojna njiva, Mjedeno gumno…). Crnogorska vojska je zaustavila mnogostruko brojniju i dobro naoružanu austougarsku vojsku i time omogućila bezbjedno povlačenje vojske Kraljevine Srbije preko Crne Gore i Albanije. Bila je to Pirova pobjeda. Pao je Lovćenski front, crnogorska vlada je potpisala kapitulaciju, a u znak ,,zahvalnosti” Srbija je 1918. godine, posredstvom Podgoričke skupštine, izglasala ukidanje crnogorske države, detronizovala crnogorsku dinastiju,  a Crnu Goru bezuslovno pripojila sebi.

Spomenik herojima Mojkovačke bitke podignut je 1966. godine, povodom 50 njene godišnjice. Spomenik je rad vajara Draga Đurovića i arhitekte Mirka Đukića. Na njemu je ispisan tekst: Ginuli su za slobodu i bratstvo zato i danas žive 1915 -1966.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo