Povežite se sa nama

FELJTON

DRAGUTIN PAPOVIĆ: KAKO JE UNIŠTENA JUGOSLAVIJA (II): Nacionalistički mitinzi

Objavljeno prije

na

Stanje na Kosovu je zaista bilo teško, ali ne toliko koliko je to tvrdila Miloševićeva propaganda. Od 1981. do kraja 1988. godine se iselilo 25.661 pripadnika srpske i crnogorske nacionalnosti, a vratilo se 4.151. No, akcije kosovskih i saveznih organa protiv albanskog nacionalizma su bile odlučne. Savezni SUP je otkrio 94 ilegalne nacionalističke organizacije. Od 1981. do 1988. godine zbog nacionalizma i iredentizma osuđeno je preko 3000 Albanaca, više od 80 nosilaca pravosudnih funkcija je smijenjeno, preko 2500 ih je isključeno iz SK, dok više od 300 prosvjetnih radnika nije dobilo odobrenje za vaspitno-obrazovni rad. Među isključenima iz SK bio je i nekadašnji funkcioner Fadilj Hodža. Kosovsko rukovodstvo nije negiralo pripadnost SR Srbiji i bilo je spremno da u saradnji sa republičkim i saveznim organima nastavi političku akciju na rješavanju problema. Na sjednici PK SK Kosova u aprilu 1988. godine Azem Vlasi je osudio koncept stvaranja Republike Kosova i san o Velikoj Albaniji. Rekao je da su ti projekti u suprotnosti sa težnjama albanske narodnosti i da takva politika vodi u ratnu katastrofu. Istovremeno je naveo da su neprihvatljive tendencije kojima se dovode u pitanje ustavna ovlašćenja Pokrajine.

Na Konferenciji SK Kosova koja je održana u junu 1988. godine Kolj Široka, član Predsjedništva CK SKJ, je rekao da Kosovo nema nikakvog interesa koji je izvan Jugoslavije i izvan Srbije.

Predsjednica PK SK Kosova Kaćuša Jašari je u septembru 1988. godine izjavila: „Kod nas ne postoji dilema da ustavnim promjenama treba obezbijediti potpunije ustavno konstituisanje SR Srbije kao države i samoupravne društveno-političke zajednice”. Sve što je tražilo kosovsko rukovodstvo bilo je poštovanje ustavnih odredbi o autonomiji i da se sve promjene rješavaju dogovorom.

No, Milošević je nastavio sa svojim konceptom. Napustio je sistem dogovaranja sa predstavnicima pokrajina oko izmjena Ustava Srbije i jednostrano proglasio Nacrt ustavnih amandmana, kojima su se smanjivale nadležnosti pokrajina. Kada su predstavnici Vojvodine i Kosova odbili da prihvate ovaj Nacrt Milošević se okrenuo mitinizima. Pod izgovorom da PK SK Vojvodine nema dobar stav prema situaciji na Kosovu u Novom Sadu je 9. jula 1988. godine održan prvi miting.

Član Predsjedništva CK SKJ Boško Krunić je miting ocijenio kao izraz nacionalizma koji prijeti da uruši tolerantne odnose između naroda. On je naveo da u Vojvodini razumiju nevolje s kojima se suočavaju Srbi i Crnogorci na Kosovu, da Vojvodina ne traži status republike, da je njeno mjesto Republika Srbija, ali da je protiv srpskog nacionalizma koji želi da vrati četničku ideologiju. PK SK Vojvodine je izjavio da je ovaj događaj predstavljao najgrublji napad na političko biće SAP Vojvodine od kada ona postoji.

O mitingu u Novom Sadu raspravljalo je Predsjedništvo CK SKJ i zatražilo da se odmah prekine sa protestnim skupovima. Predsjedništvo je miting ocijenilo kao direktan udar na međunacionalne odnose, ali nije odredilo kaznene mjere za organizatore i inspiratore. Milošević je uvidio da je osuda CK SKJ samo verbalna, da zbog toga ne trpi nikakve političke posljedice i odlučio je da nastavi s istom taktikom.

CK SKJ je na sjednici 29. jula 1988. godina usvojio odluku o zabrani mitinga, ali su, uprkos toj zabrani, Miloševićeve snage odlučile da organizuju miting u Titogradu. Milošević je odlučio da izazove CK SKJ, a u tome su pomogle crnogorske vlasti, koje su uprkos zabrani CK SKJ, dozvolile da se u Titogradu 20. avgusta organizuje miting solidarnosti sa Srbima i Crnogorcima na Kosovu. Reagovalo je Predsjedništvo OK SK Prištine koje je povodom organizovanja mitinga u Titogradu izdalo saopštenje u kome je navedno to nije put i način za rješavanje problema i da je dužnost članova SKJ da se bore protiv tih pojava koje su suprotne stavovima najvećih organa SKJ. Na mitingu u Titogradu došlo je do nacionalističkih ispada koje crnogorsko rukovodstvo nije, osim verbalno, sankcionisalo i tako je pokazalo da nema čvrst stav prema nacionalističkoj politici. Milošević je to shvatio ka nemoć Crne Gore i priliku da snažnije pritisne. Političko rukovodstvo Crne Gore je napravilo još jedan prekršaj. Podržalo je Nacrt ustavnih amandmana koje je zagovaralo partijsko i republičko rukovodstvo Srbije, a da o tim promjenama nije bila postignuta saglasnost ni u Srbiji ni u Federaciji. Ovim potezima crnogorsko rukovodstvo je željelo da pokaže više razumijevanja za probleme u Srbiji, ali je samo oslabilo svoju poziciju.

Partijske organizacije u drugim republikama su pokazale odlučnost. Povodom zahtjeva Organizacionog odbora Srba i Crnogoraca sa Kosova za održavanjem mitinga u Ljubljani Predsjedništvo CK SK Slovenije je u septembru izjavilo da se na taj način ne može rješavati problem i odbilo zahtjev.

I Predsjedništvo CK SK BiH je odbilo zahtjev Odbora da održi mitinig u Jajcu.

Stipe Šuvar je sredinom septembra izjavio: „SKJ mora preuzeti svoj dio odgovornosti za konačno slamanje snaga albanskog nacionalizma na Kosovu, ali i za suzbijanje i svakog drugog i svačijeg nacionalizma. On se mora boriti i izboriti za rješavanje kosovske situacije samo na principima nacionalne politike koju je zasnovao Tito. Dakle, solidarnost sa Srbima i Crnogorcima – da, i ne samo solidarnost, već i odlučna akcija protiv kontrarevolucije koja ih ugrožava i šikanira. A sijanje netrpeljivosti i mržnje na nacionalnoj osnovi, stvaranje antialbanskog, jednako kao i antisrpskog ili antihrvatskog raspoloženja, razbuktavanje strasti i predrasuda – ne”.

Milošević se na to nije obazirao. Predsjedništva SR Srbije i CK SK Srbije su 5. septembra održala zajednički sastanak, na kojem je Milošević podržao mitinge i rekao da je nakon osam godina, „ovog ljeta strpljenju došao kraj”. Njegova strategija je bila najbolje izražena kroz jednu parolu sa mitinga koja je glasila: ,,Srušićemo osovinu Novi Sad-Titograd-Prištinu”. Organizacioni odbor Srba i Crnogoraca sa Kosova je ultimativno, na silu i zahvaljujući oportunizmu crnogorskih institucija, prije svega opštinskih konferencija SSRN, ogranizovao mitinge 18. septembra u Nikšiću i Cetinju, gdje je došlo do novih nacionalističkih ispada: negiranja crnogorske nacije, izjava da je Crna Gora dio Srbije, pozivu na oružje i skandiranja Slobo, slobodo. Odlučna reakcija crnogorskog rukovodstva je izostala i zadržala se samo na verbalnoj opomeni. Identična je bila i reakcija CK SKJ, a Milošević je odlučio da testira spremnost protivnika da mu se suprotstave.

U Novom Sadu je 5. oktobra organizovan miting, na kojem je oko 30.000 ljudi tražilo da rukovodstvo Pokrajine odmah podnese ostavke. Govornici na mitingu su iskazali podršku politici CK SK Srbije i Nacrtu amandmana na Ustav Srbije. Nakon dvodnevnog mitinga i pritisaka Predsjedništvo PK SK Vojvodine je podnijelo ostavke. Predsjedništvo CK SKJ nije uradilo ništa da zaustavi rušenje Ustava i institucija. To je Miloševiću bio dokaz da je njegova taktika uspješna. Smatrao je da je dovoljno samo da bude uporan, da protivnika silom stavi pred svršen čin i da će se protivnik povući. Pored toga, Milošević je uviđao da se u CK SKJ teško postiže saglasnost, da za to treba vremena, i da je zato u povoljnijoj poziciji jer je u državnim i političkim institucijama Srbije postigao homogenost. Milošević je tako uvijek bio korak ispred organa Federacije i CK SKJ, i imao je inicijativu.

(Nastavlja se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIMIR VISKOVIĆ: O DRUGIMA, O SEBI (XX): Predsmrtni dnevnik

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi dio autobiografsko-memoarskih zapisa iz knjige O drugima, o sebi, hrvatskog književnog kritičara i leksikografa Vladimira Viskovića

 

Ja sam, pak, s Mandićem počeo planirati novu autobiografsku knjigu, nastavak knjige Sebi pod kožu; znao sam da nam je ostalo dosta tema koje nisu apsolvirane u prvoj knjizi. U ovoj smo knjizi manje išli na dnevnik, a više i izravnije na memoarsko-autobiografski sloj. Igor je sada imao znatno više samopouzdanja, nije toliko tražio moju psihološku podršku.

Ponovili smo isti model prezentiranja koji smo iskušali na predstavljanju knjige Sebi pod kožu: najprije smo poglavlja knjige tiskali u Književnoj republici, a nakon otprilike godinu i pol, 2009., tiskana je i knjiga U zadnji čas. Izbor naslova jasno je napućivao na autorovu ideju kako napunivši sedamdeset godina ulazi u razdoblje starosti; ovu knjigu tretira kao možda i zadnje što će napisati, pred smrt, u zadnji čas. Bude li imao vremena i snage, sabrat će još neku knjigu svojih još neukoričenih novinskih članaka. Iz razgovora koje sam tih dana vodio s Igorom mogu posvjedočiti kako je bio uvjeren da neće još dugo poživjeti, najviše 76 godina, što je prosječan vijek muškaraca u Hrvatskoj.

Knjiga U zadnji čas imala je nešto manju nakladu nego prethodna, ali opet je bila među najprodavanijim naslovima u Hrvatskoj. Uspjeh je pomogao Igoru da se nosi s depresijama vezanim za Adinu smrt; koliko god on naizgled bio namćor, neovisan o emocijama publike, ipak je volio odlaziti na tribine, putovati, komunicirati s ljudima koji ga čitaju i vole.

Godine 2011. beogradski nakladnik Službeni glasnik objavio je Mandićevu zbirku kritika o srpskim autorima Kaj ste pisali, bre?/ Šta ste napisali, bre. Urednik knjige Gojko Tešić i sam Mandić zamolili su me da knjigu predstavim na beogradskom Sajmu knjiga. Slavica, Igor i ja uputili smo se mojim autom, taj izlet sam opisao u reportaži objavljenoj u zagrebačkom magazinu Aktual. Putovati s Igorom nije jednostavno, neprekidne neobjašnjive promjene raspoloženja, stanovite nepodudarnosti u odabiru naših beogradskih prijatelja i s tim povezane moje eskivaže.

Nekako u to vrijeme došlo je do raskola u Profilu, glavni urednik Drago Glamuzina prešao je u VBZ; naravno, pobrinio se da sa sobom povede i ponajbolje Profilove autore. Ja sam ostao još neko vrijeme u Profilu, ali radio sam sa sve manje entuzijazma jer je od mene traženo da mi svi autori koje biram budu komercijalni. A recimo, čak ni Ivo Brešan nije bio tretiran kao komercijalno zanimijiv pisac.

Od mene se očekivalo da zadržim Igora Mandića kao kućnog autora. Ja se nisam želio ni mogao natjecati s Glamuzinom jer je on imao odriješene ruke, mogao je Igoru ponuditi veći honorar, iznad limita kojim sam ja raspolagao u Profilu. Mogao je, također, Mandiću reprintirati i honorirati stare naslove, što Profilu ne bi bilo dovoljno „komercijalno”. Osim toga, nisam ni ja čovjek posve lišen osjetijivosti: ako Igor sam ne osjeća zahvalnost i osobni dug prema meni zbog onoga što sam uložio u dvije njegove autobiografske knjige, ne treba ga silom zadržavati.

U svakom slučaju, Igor je napustio Profil, napustio je i mene kao urednika, a ja sam se trudio da ne pokažem povrijeđenu taštinu; baš sam se trudio da ostanemo u prijateljskim odnosima. Nalazili smo se na zajedničkim ručkovima (ponekad i s Brunom Kragićem, ravnateljem Leksa, koji nas je znao pozvati Kod Draška), ponekad i na nedjeljnim sajmovima antikviteta na Britancu. I govorio sam na nekim Igorovim promocijama, recimo – na promociji reprinta Prijapova problema.

Glamuzina je dobro znao kako je zapravo jedina mogućnost da Mandić napiše bestseler da se vrati autobiografskom žanru. Treća Mandićeva autobiografska knjiga Oklop od papira izišla je 2014. Na silu sklepana knjiga, nešto recikliranih restlova prethodnih knjiga, dosta starih intervjua, puno ponavljanja. Igor je pokušao knjigu učiniti atraktivnom nekim ekscesnim fotografijama, poput svoga akra s nudističke plaže. Knjiga se slabo prodavala, vjerni Mandićevi čitatelji osjećali su se prevareno.

Činilo se da je tom kjigom okončan Igorov spisateljski opus, ispraznio se, nema novih ideja. Na vlastito iznenađenje nadživio je svoju sedameset i šestu godinu, koju je stalno spominjao kao „kritičnu”. A onda mi je, sjećam se, prvi put u kafiću na Britancu počeo govoriti kako misli da će ipak napisati još jednu knjigu: o smrti, kombinaciju autobiografije i tanatološke esejistike.

Mandićeva knjiga Predsmrtni dnevnik (VBZ, Zagreb 2017.) izazvala je veliku pozornost javnosti i postala svojevrsnim „mračnim hitom” hrvatske književnosti. Igor je u četvrtoj knjizi svojega autobiografskog niza tematizirao sam kraj svoje biografije: starenje, rasap tjelesnih funkcija, izvjesnu prisutnost smrti. Približavajući se osamdesetoj godini, odlučio je tematizirati i sam kraj svojega života, jer jedino oružje kojim se može poslužiti u unaprijed izgubljenom ratu protiv egzistencijalnog apsurda jest tipkovnica.

On se ne boji smrti, ne zato što vjeruje da je naš tjelesni život samo prolazna faza prema ostvarenju vječnosti u zagrobnom životu, ili u reinkarnaciji kao u istočnjačkim religijama. Uvjereni je racionalist koji ne želi sebe zavaravati nedokazljivim tlapnjama. Suočava se sa smrću kao definitivnim krajem, bez imalo straha. U tim svojim predsmrtnim trenucima, kako Mandić doživljava aktualni trenutak svojega života, vraća se važnim događajima i osobama iz svojega života, rekonstruira neke situacije koje su mu se urezale u sjećanje. Ili govori o turobnom starenju možda još uvijek slavnog, ali siromašnog pisca u Hrvatskoj. Epikurejca prisiljenog da živi u zatvoru materijalne oskudice.

Usporedo s tim nizom dijarijsko-memoarskih zapisa, u eruditsko-esejističkim refleksijama, kojima je knjiga prožeta, osvrće se na niz knjiga, umjetničkih djela i filozofskih tekstova posvećenih fenomenu smrti, ispisanih u tradiciji kulture zapadnoga kruga. Njegovu pozornost posebno zaokuplja fenomen samoubojstva, kao pitanje s kojim se već suočavao u emocionalno prenapregnutim, tragičnim trenucima svoga života, ali i kao prvorazredno pitanje kojim se bavi filozofija egzistencije.

Bio sam u žiriju Kamovljeve nagrade za 2018. godinu i svesrdno sam se zauzeo da je dobije baš Igor, kojega su dotad zaobilazile sve književne nagrade osim Kiklopa. U obrazlozenju nagrade napisao sam: „Ova knjiga definitivno zaslužuje nagradu koja nosi Kamovljevo ime: ona je sojevrstan šamar malograđanskom ukusu i nazorima vezanim za život i smrt. Osim toga, treba imati na umu kako Mandić upravo svojom samosvojnošću, nastojanjem da govori ‘uz dlaku’, protiveći se stereotipima koje zagovara građanska većina jest zasigurno najautentičniji sljedbenik kamovljevskog anarhičnog duha u hrvatskoj književnosti. Zbog toga su ga dosad mnoge nagrade mimoišle, ali ova mu -s pravom – pripada!”

Moram priznati kako sam mislio da se Igor na autobiografskom planu ispraznio, što mi je potvrdila njegova treća knjiga tog niza. Međutim, Igor me iznenadio: ponudio je svome uredniku Glamuzini ideju koja je u prvi mah izgledala premračno, neatraktivno za širu publiku. Glamuzina je ideju prihvatio i sustavno podupirao. S pravom, Igor je u svojoj sedamdeset i osmoj godini objavio izvrsnu knjigu, koja je doživjela široku recepciju i postala hitom godine (prodano 7000 primjeraka).

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIMIR VISKOVIĆ: O DRUGIMA, O SEBI (XIX): Sebi pod kožu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi dio autobiografsko-memoarskih zapisa iz knjige O drugima, o sebi, hrvatskog književnog kritičara i leksikografa Vladimira Viskovića

A onda se Igoru dogodila velika osobna tragedija: u kolovozu 2004. u Baselu mu je preminula kći jedinica Ada od posijedica pokušaja samoubojstva. U depresivnom stanju Ada je skočila s devet metara visine, ali kako je redovno trenirala trčanje, a pala u zemljano dvorište, samo je isčašila gležanj i natukla kuk. Javila se odmah mami i opisala ozljede, koje nisu navodile na mogući tragičan ishod, utoliko više jer ju je na liječenje primila slavna baselska bolnica, koja je trebala rutinski riješiti te bezazlene ozljede.

Međutim, pojavili su se trombi i oni su prouzročili fatalan ishod: Ada je preminula od embolije, nenadano, u trideset i šestoj godini života.

Jedino dijete, kći na koju je Igor bio izuzetno ponosan. Udala se za sveučilišnog profesora anatomije. Sjećam se kako se devedesetih Igor pripremao za govor koji će održati na njemačkome na svadbi. Nije baš bio vičan njemačkom, ali naučio je govor napamet, izgovorio ga je preda mnom u Leksu. Bio sam njegova probna publika. Zadivio me je koliko je impresivan u izvedbi. Uopće nije imao tremu unatoč nedovoljnom poznavanju jezika; vjerujem da je jednako briljantan bio i na svadbi jer pojavom je bio impresivan govornik, a kako je uvijek govorio fluentno, mora da je zadivio prisutne.

Iz ragovora s Igorom i Slavicom moglo se naslutiti da su se s vremenom pojavili neki problemi u braku, Ada se platonski zaljubila u šefa komparatističke katedre u Baselu, gdje je u međuvremenu počela raditi. Vidio sam da su Slavica i Igor zabrinuti zbog nje, jer očito njihova jedinica nije tajila pred njima svoje osobne probleme.

Kasnije sam, čitajući Igorove zapise, shvatio kako su Mandići ljeto 2004. proveli s Adom uglavnom na Brijunima – ne zbog uživanja u ljepotama prirode, već pokušavajući joj pomoći da prebrodi probleme. Dugi razgovori majke i kćeri.

Nisu uspjeli; po povratku u Basel, Ada je pokušala samoubojstvo. Činilo se da ozljede nisu ozbiljne, ali unatoč vrhunskoj bolnici, ishod je bio fatalan.

Susretao sam se s Igorom često tih dana nakon Adine smrti. Otac koji je nenadano izgubio dijete, jedino svoje dijete. On, snažan, i fizički i duhom, prekaljen u stotinama polemika, čovjek kojega su razni progoni samo očvrsnuli, sad je bio pogružen, psihički potonuo.

Kao urednik znao sam da bih Igora morao nagovoriti da piše o Adi, o svemu što se s njom dogodilo. Budući da je knjiga koju pripremamo u osnovi dnevnik s elementima memoara i autobiografije, znam da će čitatelji očekivati piščevu iskrenu ispovijed o obitljskoj tragediji. To bitno povećava intrigantnost knjige.

S druge strane, kao prijatelj, pratio sam Igorovu unutarnju dramu, njegovu patnju. Ne mogu ga sada gnjaviti knjigom! Ako mu je pisanje o smrti djeteta previše bolno, ne mogu ga nagovoriti da piše.

Vidjelo se koliko Igora sve to pogađa; počeo bi nešto govoriti smirenim tonom, a onda bi podigao glas do razine vike, gnjevan na sav svijet. Pričao je kako se kljuka tabletama za smirenje, govorio mi o samoubilačkim mislima koje ga spopadaju: Adinom smrću njegov je život izgubio smisao.  Nisam iskjučivao ni takvu mogućnost, u nekom kriznom trenutku rastrojstva očajni otac mogao bi podići ruku na sebe.

Onda je u jednom trenutku rekao kako će sabrati Adine feljtonske zapise, koje je ona devedesetih objavljivala u Arkzinu, kako će tiskati njezinu knjigu. S jednakom pomnjom s kojom je arhivirao svoje objavljene tekstove, Igor je devedesetih izrezivao iz novina članke svoje kćeri, imao je pripremijen fascikl s njezinim tekstovima. lako Ada nije imala ambicija da ikada izda knjigu novinskih kolumni, Igor ih je čuvao; nakon njezine smrti shvatio je da bi ti nostalgični zapisi o raspadu Jugoslavije, o ratu doživljavanom iz hajdelberške distance (tekstovi koje je ona objavljivala u novinama Antiratne kampanje), mogli biti zanimljivi i publici i čuvati uspomene na prerano izgubljenu kćer. U svakom slučaju, Igor je sebi postavio cilj, bar kratkoročan; kad bude tiskana Adina knjiga, razmišljat ćemo o novom cilju. Glavno da se pokrene!

Dobar znak, to znači da je Igor izišao iz duboke mračne rupe depresije. Održati živom uspomenu na Adu, podijeliti tu uspomenu s drugima. Povezao sam Igora s Milanom Šarcem, vlasnikom izdavačke kuće Konzor, za koju sam godinama radio kao vanjski glavni urednik (pa i objavio Igorovu knjigu Za našu stvar). Šarac zna napraviti dobru knjigu, razumije se i u grafičko oblikovanje, nije opsjednut visokim nakladama; Adinu je knjigu zajedno s Igorom baš s velikom pomnjom pripremao sljedećih mjeseci; knjiga Pisma iz Heidelberga pojavila se 2005. godine. Učinilo mi se da je došao trenutak kad možemo nastaviti i naš rad na Igorovoj autobiografskoj knjizi Sebi pod kožu. Plašio sam se kako ću ga morati dugo nagovarati da u knjizi piše o Adi i njezinu odlasku, ali ne, sam je u sebi prelomio: ako namjerava dalje živjeti, pisat će o svemu, pa i o smrti vlastitog djeteta; pustit će svoje čitatelje da mu baš zavire „pod kožu”.

Poglavije o Adinoj smrti napisano je s iznimnom literarnom ekspresijom, bez patetike, s elementima crnog humora. Kad mi je donio to poglavije, bio sam siguran kako će knjiga biti iznimno čitana. Igor je vrhunski pisac!

Knjiga se pojavila 2006. godine; već se dosta znalo o njezinu sadržaju, književna publika pratila je nastavke u Sarajevskim sveskama i Književnoj republici. Postala je veliki hit, prodana je u desetak tisuća primjeraka, Igor nikad dotad nije objavio knjigu koja je doživjela takvu popularnost.

Pojavom autobiografske knjige Igor se našao u potpuno novoj životnoj situaciji; dotad je Mandić izrazito polarizirao čitatelje; ili su ga voljeli ili mrzili; nerijetko su i na promocijama njegovih knjiga protivnici izražavali svoje negodovanje; on je imao već izoštren odbrambeni gard, znao je spretno parirati i iz obrane brzo prelaziti u napad. Sad se prvi put našao u situaciji opšteprihvaćenog, voljenog pisca. Reakcije na njegovu knjigu bile su mahom pozitivne, čak do razine ushita. I sam sam im više puta svjedočio kad bih s Igorom sjedio u nekoj kavani ili kafiću, ili samo prolazio ulicom: prilazili su mu čitatelji, zahvaljivali na knjizi u kojoj su uživali, pitali kad će uslijediti nastavak…

Zanimljivo, iako je knjiga naišla na nepodijeljeno dobar prijem i u medijima i u javnosti, žiriji najuglednijih nacionalnih književnih nagrada uporno su je zaobilazili. Dobila je samo nagradu Kiklop Pulskog sajma knjiga kao najčitanija knjiga godine. Igoru je puno značilo što kategorija u kojoj je valorizirana knjiga nije bila kritika ili esejistika, natjecao se u kategoriji pripovjedne književnosti. I sam je sve češće o knjizi Sebi pod kožu govorio kao o ,,romanu”.

Nakon zagrebačke promocije uslijedile su promocije knjiga u drugim hrvatskim gradovima.

No, posebno je Igora intrigirao Beograd. Na beogradsku promociju s Igorom je putovao glavni urednik Profila Drago Glamuzina. Kad su se vratili, Drago mi je zapanjeno pripovijedao kako je na Igorovoj beogradskoj promociji prodan nevjerojatan broj knjiga. Promocija je bila zakazana u knjižari u podnožju zgrade SANU-a, u prostoru koji može primiti stotinjak ljudi. Okupio se, međutim, višestruko veći broj zainteresiranih građana. Večer prije promocije Igor je nastupio u jednoj gledanoj televizijskoj emisiji (mislim da se radilo o Utisku nedelje Olje Bećković). Njegov televizijski nastup imao je takav odjek da je prostrana Knez Mihajlova bila zagušena ljudima koji su došli čuti i vidjeti Igora. U tren je planulo nekoliko stotina primjeraka knjige koji su poslani s našom ekipom. Potom su hitno dopremljeni svi primjerci iz beogradskog skladišta Profila, pa iz drugih beogradskih knjižara. Ukupno se prodalo oko tisuću primjeraka knjige (a valja imati na umu da se prodaja stotinjak primjeraka na promociji u normalnim uvjetima smatra izuzetnom).

Hm, stvarno izuzetna prekogranična prodaja knjige za jednoga ,,bugarskog” pisca.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIMIR VISKOVIĆ: O DRUGIMA, O SEBI (XVIII): Mandićev dnevnik

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi dio autobiografsko-memoarskih zapisa iz knjige O drugima, o sebi, hrvatskog književnog kritičara i leksikografa Vladimira Viskovića

 

 

Dao sam tih dana brojne intervjue, odgovarajući pritom na obvezatno pitanje hoćemo li organizirati novu udrugu; vidio sam da imamo masovnu podršku medija i kulturne javnosti, ali istodobno bio svjestan koliko je teško ni iz čega organizirati udrugu koja će imati dugoročnu budućnost, a ne biti samo jednokratni prosvjedni čin. Ako pokrenem to, bilo mi je jasno da ću morati osobno uložiti golem trud, malo je pisaca koji imaju organizacijske sposobnosti i koji su spremni dugotrajno, uporno i anonimno boriti se da novo društvo dobije sve potrebne papire, prostorije za tajništvo, da očuvamo časopise koje namjeravamo prenijeti iz starog društva, pokrenemo nove aktivnosti…

U kolovozu 2002. odlučio sam konačno pokrenuti osnivanje nove udruge. Znao sam da me čekaju godine rada, upornog, ne samo intelektualnog, čak sam i prenosio namještaj kad smo se useljavali: Naravno, sve bez kune novčane naknade. Prvi smo sponzorski novac dobili od grupacije Atlantic, zatim neki mali iznos i od Ministarstva kulture (SDP-ov ministar bio je Antun Vujić, s kojim nisam bio u najboljim odnosima, nikad nisam mogao znati kad će stvarno pomoći, kad opstruirati; Vujiću je bilo jako stalo da ga se ne doživi kao nekoga to je protiv starog Društva; uvijek se nastojao dopasti nacionalistima).

Sâm sam pisao i umnožavo pozivnice za Inicijativnu skupštinu, a potom i za Osnivačku (koja je održana u Zagrebačkom kazalištu mladih), poslao ih poštom uz pomoć svojih kolega iz Konzora (koji su otisnuli i prvi tekst Statuta HDP-a). Nije tada e-mail još bio u širokoj upotrebi, trebalo je sve staviti u koverte i otići na poštu.

Igora Mandića nisam imao posebno u vidu kad smo osnivali HDP; njega sam doživljavao kao inokosnika, na kojega se ne može računati u kolektivnim akcijama. Međutim, sâm mi se javio da hoće biti u našem novom društvu:

– Pa ne misliš valjda da ću ja ostati s onim nacionalistima u DHK-u? S Hitrecom i Stamaćem?

Počeo je redovito dolaziti na sastanke redakcije Književne republike, jer su na njih dolazili i suradnici koji nisu navedeni u impresumu časopisa; sviđala im se atmosfera, mogućnost da sudjeluju u zanimijivim intelektualnim razgovorima. Prihvatio je izazov kad sam mu predložio da govori na simpoziju u povodu 110. obljetnice Krležina rođenja 2003. godine, koji sam organizirao u prostoru Društva u Basaričekovoj 24. Kroz zafrkanciju sam mu rekao da očekujem kako će o Krleži govoriti afirmativno.

Ma, nema problema, Igor je u Zbogom, dragi Krleža zapravo kritički govorio o fenomenu krležijanstva i o ideološkoj monomaniji.

Danas ima puno bolje mišljenje o Krleži, pa čak i o Titu. Da, čak i o Titu je Mandić počeo govoriti pozitivno, ne samo u internim prijateljskim razgovorima, već i u intervjuima, osobito u kontekstu njegove uloge u Narodnooslobodilačkoj borbi.

Početkom 2002. godine prihvatio sam poziv jedog kruga sarajevskih pisaca (Vojka Smiljanić Đikić, Marko Vešović, Enver Kazaz, Zdravko Grebo, Nikola Kovač, Tvrtko Kulenović i dr.) da budem glavni urednik regionalnog časopisa Sarajevske sveske, koji je okupio ugledne intelektualce iz čitave bivše zajedničke države. Financilali su nas zaklada Otvoreno društvo i ambasade zemalja EU, prije svega onih skandinavskih. Ideja je bila da se uspostave mostovi suradnje, da se stvori prostor kulturne suradnje po uzoru na Skandinaviju. Izlazili smo dvaput godišnje, u vrlo obimnim dvobrojevima. Dogovorili smo se da u svakom broju imamo i rubriku Dnevnik, u kojoj će prominentni intelektualci komentirati zbivanja u šestomjesečnim razdobljima između izlaženja dvobrojeva. Ne bi to smjela biti samo lokalna zbivanja već nešto što bi zanimalo publiku u svim krajevima nekadašnje zemlje. Po mogućnosti, autori su trebali biti široko poznati.

Osobno sam među prim autorima predložio Igora Mandića, što je na sastanku redakcije jednoglasno prihvaćeno. Igor je napisao zanimjiv dnevnik i meni se učinilo da tu imamo zametak nečega što bi moglo biti dobra knjiga.

– Hajde, nastavi s pisanjem dnevnika, ali ne tako da samo opisuješ i komentiraš aktualna zbivanja; neka ti aktualna zbivanja budu poticaj da se prisjetiš događaja iz prošlosti, neka to bude neka vrsta spuštanja sondi u prošlost, volio bih da to bude kombinacija dnevnika, memoara i autobiografije. Objavljivat ćemo nastavke (okvirni opseg trideset kartica, desetak nastavaka) u Književnoj republici. Dobivat ćeš solidan honorar, a na kraju će sve biti objavljeno i u knjizi. Nastoj da uspomene budu provokativne, vidiš Guntera Grassa kako je nemilosrdan i prema samome sebi, on bi ti mogao biti uzor!

Svidjela mu se ideja, potreban mu je novac nakon umirovljenja; ipak će imati dupli honorar, prvo časopisni od Književne republike, potom akontacija za knjigu. Zapravo, u dvije godine to je jedva nešto više nego što je mjesečno dobivao u Vjesniku kao glavni urednik, ali to je najbolje što mu se u tom trenutku ukazuje. Ako se knjiga bude prodavala kao što sam bio uvjeren da hoće, mogao bi i nešto dodatno zaraditi. To će se naposjetku i obistiniti, ali u tom trenutku je još daleka budućnost. Njegove knjige kritika i eseja unatoč njegovoj osobnoj popularnosti nisu izlazile u astronomskim nakladama (ne računajući Bračnu kuhinju, koju je sa Slavicom objavio 1989. u Grafičkom zavodu Hrvatske, ali ni ona zbog skorašnjeg rata i raspada zajedničkog tržišta neće doživjeti očekivanu nakladu).

Nije mu samo novac motiv, tu je bio izazov novog žanra, nešto najbliže klasičnoj pripovijednoj prozi. Mandić se prvi put okušava kao pravi, punokrvni literat. To nisu zasebne kolumne ili kritike; poglavlja koja piše fokusirana su prema ideji knjige od samog početka.

U početku se Mandić pribojavao da njegov život nema dovoljno provokativnog štofa za zanimijivu autobiografiju. Zapravo nevjerojatno, on koji je svima djelovao toliko narcisoidno, pravi ekshibicionist, čovjek koji je u životu susreo toliko zanimijivih ljudi plašio se kako nema dovoljno uzbudljiv život iz kojega se može izvući zanimijiva autobiografija!

Shvatio sam da mu je potrebna urednička pomoć; nalazili smo se i ja bih ga naveo da mi priča o različitim zgodama iz svojega života; nije se samo on ispovijedao, i ja sam govorio o sebi; tako su razgovori bili opušteniji, djelovalo je kao prijateljsko uzajamno povjeravanje, a ne baš, ,,rad na knjizi”. Naravno, pokušao sam ga što nenapadnije usmjeriti na one zgode iz njegova života koje su nosile literarni potencijal. Ne znam uspijevam li to kad sam pišem, ali kao urednik sam sposoban u tuđim životina prepoznati zgode koje imaju književni potencijal.

Neverojatno, Igora je trebalo uvjeravati kako je njegov život dovoljno atraktivan da bude tema knjige. A ne samo da je bio, nego će se pokazati da Igor zna o njemu i pisati vještinom ponajboljih literata.

U tajništvo Književne republike počeli su navraćati zainteresirani tražeći primjerke časopisa koje nisu uspjeli pronaći u knjižarama; zanimali su ih baš Igorovi zapisi. Komentirao je tu Igor aktualna zbivanja, ali se prisjećao i svojih davnih susreta s Momom i Arsenom, pisao je o danima koje je proveo u Dubrovniku na Ljetnim igrama, o svojim robinzonskim ljetovanjima, o gastronomskim drugovanjima s nizom poznatih osoba našega kulturnoga života.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo