Povežite se sa nama

FELJTON

DRAGUTIN PAPOVIĆ: KAKO JE UNIŠTENA JUGOSLAVIJA (II): Nacionalistički mitinzi

Objavljeno prije

na

Stanje na Kosovu je zaista bilo teško, ali ne toliko koliko je to tvrdila Miloševićeva propaganda. Od 1981. do kraja 1988. godine se iselilo 25.661 pripadnika srpske i crnogorske nacionalnosti, a vratilo se 4.151. No, akcije kosovskih i saveznih organa protiv albanskog nacionalizma su bile odlučne. Savezni SUP je otkrio 94 ilegalne nacionalističke organizacije. Od 1981. do 1988. godine zbog nacionalizma i iredentizma osuđeno je preko 3000 Albanaca, više od 80 nosilaca pravosudnih funkcija je smijenjeno, preko 2500 ih je isključeno iz SK, dok više od 300 prosvjetnih radnika nije dobilo odobrenje za vaspitno-obrazovni rad. Među isključenima iz SK bio je i nekadašnji funkcioner Fadilj Hodža. Kosovsko rukovodstvo nije negiralo pripadnost SR Srbiji i bilo je spremno da u saradnji sa republičkim i saveznim organima nastavi političku akciju na rješavanju problema. Na sjednici PK SK Kosova u aprilu 1988. godine Azem Vlasi je osudio koncept stvaranja Republike Kosova i san o Velikoj Albaniji. Rekao je da su ti projekti u suprotnosti sa težnjama albanske narodnosti i da takva politika vodi u ratnu katastrofu. Istovremeno je naveo da su neprihvatljive tendencije kojima se dovode u pitanje ustavna ovlašćenja Pokrajine.

Na Konferenciji SK Kosova koja je održana u junu 1988. godine Kolj Široka, član Predsjedništva CK SKJ, je rekao da Kosovo nema nikakvog interesa koji je izvan Jugoslavije i izvan Srbije.

Predsjednica PK SK Kosova Kaćuša Jašari je u septembru 1988. godine izjavila: „Kod nas ne postoji dilema da ustavnim promjenama treba obezbijediti potpunije ustavno konstituisanje SR Srbije kao države i samoupravne društveno-političke zajednice”. Sve što je tražilo kosovsko rukovodstvo bilo je poštovanje ustavnih odredbi o autonomiji i da se sve promjene rješavaju dogovorom.

No, Milošević je nastavio sa svojim konceptom. Napustio je sistem dogovaranja sa predstavnicima pokrajina oko izmjena Ustava Srbije i jednostrano proglasio Nacrt ustavnih amandmana, kojima su se smanjivale nadležnosti pokrajina. Kada su predstavnici Vojvodine i Kosova odbili da prihvate ovaj Nacrt Milošević se okrenuo mitinizima. Pod izgovorom da PK SK Vojvodine nema dobar stav prema situaciji na Kosovu u Novom Sadu je 9. jula 1988. godine održan prvi miting.

Član Predsjedništva CK SKJ Boško Krunić je miting ocijenio kao izraz nacionalizma koji prijeti da uruši tolerantne odnose između naroda. On je naveo da u Vojvodini razumiju nevolje s kojima se suočavaju Srbi i Crnogorci na Kosovu, da Vojvodina ne traži status republike, da je njeno mjesto Republika Srbija, ali da je protiv srpskog nacionalizma koji želi da vrati četničku ideologiju. PK SK Vojvodine je izjavio da je ovaj događaj predstavljao najgrublji napad na političko biće SAP Vojvodine od kada ona postoji.

O mitingu u Novom Sadu raspravljalo je Predsjedništvo CK SKJ i zatražilo da se odmah prekine sa protestnim skupovima. Predsjedništvo je miting ocijenilo kao direktan udar na međunacionalne odnose, ali nije odredilo kaznene mjere za organizatore i inspiratore. Milošević je uvidio da je osuda CK SKJ samo verbalna, da zbog toga ne trpi nikakve političke posljedice i odlučio je da nastavi s istom taktikom.

CK SKJ je na sjednici 29. jula 1988. godina usvojio odluku o zabrani mitinga, ali su, uprkos toj zabrani, Miloševićeve snage odlučile da organizuju miting u Titogradu. Milošević je odlučio da izazove CK SKJ, a u tome su pomogle crnogorske vlasti, koje su uprkos zabrani CK SKJ, dozvolile da se u Titogradu 20. avgusta organizuje miting solidarnosti sa Srbima i Crnogorcima na Kosovu. Reagovalo je Predsjedništvo OK SK Prištine koje je povodom organizovanja mitinga u Titogradu izdalo saopštenje u kome je navedno to nije put i način za rješavanje problema i da je dužnost članova SKJ da se bore protiv tih pojava koje su suprotne stavovima najvećih organa SKJ. Na mitingu u Titogradu došlo je do nacionalističkih ispada koje crnogorsko rukovodstvo nije, osim verbalno, sankcionisalo i tako je pokazalo da nema čvrst stav prema nacionalističkoj politici. Milošević je to shvatio ka nemoć Crne Gore i priliku da snažnije pritisne. Političko rukovodstvo Crne Gore je napravilo još jedan prekršaj. Podržalo je Nacrt ustavnih amandmana koje je zagovaralo partijsko i republičko rukovodstvo Srbije, a da o tim promjenama nije bila postignuta saglasnost ni u Srbiji ni u Federaciji. Ovim potezima crnogorsko rukovodstvo je željelo da pokaže više razumijevanja za probleme u Srbiji, ali je samo oslabilo svoju poziciju.

Partijske organizacije u drugim republikama su pokazale odlučnost. Povodom zahtjeva Organizacionog odbora Srba i Crnogoraca sa Kosova za održavanjem mitinga u Ljubljani Predsjedništvo CK SK Slovenije je u septembru izjavilo da se na taj način ne može rješavati problem i odbilo zahtjev.

I Predsjedništvo CK SK BiH je odbilo zahtjev Odbora da održi mitinig u Jajcu.

Stipe Šuvar je sredinom septembra izjavio: „SKJ mora preuzeti svoj dio odgovornosti za konačno slamanje snaga albanskog nacionalizma na Kosovu, ali i za suzbijanje i svakog drugog i svačijeg nacionalizma. On se mora boriti i izboriti za rješavanje kosovske situacije samo na principima nacionalne politike koju je zasnovao Tito. Dakle, solidarnost sa Srbima i Crnogorcima – da, i ne samo solidarnost, već i odlučna akcija protiv kontrarevolucije koja ih ugrožava i šikanira. A sijanje netrpeljivosti i mržnje na nacionalnoj osnovi, stvaranje antialbanskog, jednako kao i antisrpskog ili antihrvatskog raspoloženja, razbuktavanje strasti i predrasuda – ne”.

Milošević se na to nije obazirao. Predsjedništva SR Srbije i CK SK Srbije su 5. septembra održala zajednički sastanak, na kojem je Milošević podržao mitinge i rekao da je nakon osam godina, „ovog ljeta strpljenju došao kraj”. Njegova strategija je bila najbolje izražena kroz jednu parolu sa mitinga koja je glasila: ,,Srušićemo osovinu Novi Sad-Titograd-Prištinu”. Organizacioni odbor Srba i Crnogoraca sa Kosova je ultimativno, na silu i zahvaljujući oportunizmu crnogorskih institucija, prije svega opštinskih konferencija SSRN, ogranizovao mitinge 18. septembra u Nikšiću i Cetinju, gdje je došlo do novih nacionalističkih ispada: negiranja crnogorske nacije, izjava da je Crna Gora dio Srbije, pozivu na oružje i skandiranja Slobo, slobodo. Odlučna reakcija crnogorskog rukovodstva je izostala i zadržala se samo na verbalnoj opomeni. Identična je bila i reakcija CK SKJ, a Milošević je odlučio da testira spremnost protivnika da mu se suprotstave.

U Novom Sadu je 5. oktobra organizovan miting, na kojem je oko 30.000 ljudi tražilo da rukovodstvo Pokrajine odmah podnese ostavke. Govornici na mitingu su iskazali podršku politici CK SK Srbije i Nacrtu amandmana na Ustav Srbije. Nakon dvodnevnog mitinga i pritisaka Predsjedništvo PK SK Vojvodine je podnijelo ostavke. Predsjedništvo CK SKJ nije uradilo ništa da zaustavi rušenje Ustava i institucija. To je Miloševiću bio dokaz da je njegova taktika uspješna. Smatrao je da je dovoljno samo da bude uporan, da protivnika silom stavi pred svršen čin i da će se protivnik povući. Pored toga, Milošević je uviđao da se u CK SKJ teško postiže saglasnost, da za to treba vremena, i da je zato u povoljnijoj poziciji jer je u državnim i političkim institucijama Srbije postigao homogenost. Milošević je tako uvijek bio korak ispred organa Federacije i CK SKJ, i imao je inicijativu.

(Nastavlja se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ (IX): Hindustan moj roden kraj

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Evo indijskog primjera na srodnu temu.

Hilal Ahmed komentira citat psihologa Ashisa Nandyja o konceptu političkog zaborava kod autora Manana Ahmeda Asifa. Hilal Ahmed dodaje i jedan citat iz teksta M. A. Asifa: „Politički zaborav prekriva prošlost sadašnjošću na takav način da sve mogućnosti i predrasude sadašnjosti zaklanjaju složenost i življenu stvarnost prošlosti“. Pod korisnom poviješću obično se misli na neupitnu konverziju na neoliberalni kapitalizam i kapitalističku globalizaciju, prema kojoj mainstreamski diskurs smatra da opća tranzicija u „normalnost“ znači sustizanje uspjelijih zemalja od strane „zaostalih“ (uključujući unutar Evrope), kako bi se popunila povijesna praznina. Ovo je redovita zapadna/sjeverna zapovijed koja se posebno odnosi na zemlje južne hemisfere i postsocijalističke zemlje. Alternativne se opcije i pokušaji brišu i zaboravljaju kao beskorisna povijest. Takvima se smatraju i cijeli dijelovi povijesti postojećih ljudi. Tako se događa da se povijesti naroda istočne i srednje Evrope u dvadesetom stoljeću, i na Balkanu do 1989. godine, danas smatraju nepotrebnom poviješću, jer nisu doprinijele izgradnji trijumfalnog kapitalizma ili njegovog ekstremnog oblika neoliberalizma. Mogli bismo parafrazirati ovo mišljenje Hilal Ahmeda o jednom aspektu indijske povijesti: „Brisanje Hindustana kao konceptualne kategorije vidi se kao namjeran čin kolonijalnih / evropskih povjesničara – jedan politički zaborav da bi se proizvela znanstvena i autentična verzija Indije i njene povijesti“. Pojam Hindustana kao zajedničke zemlje hinduista i muslimana (ili čak Indijaca, Pakistanaca [i eventualno Bangladešana]) protjeran je iz konteksta nezavisnih zemalja, njegov je koncept modificiran ili se mora izraziti negativno. Ovo je danas prevagnulo u širem zapadnom kontekstu antimuslimanske histerije, u koju se pogotovo upisuje hinduistički vjersko-nacionalistički ekstremizam. It takes two to tango.

U slučaju Jugoslavije bi to u parafrazi glasilo, uz čvrsta uputstva državnog razloga i državotvornosti hrvatskim povjesničarima, „Brisanje Jugoslavije kao konceptualne kategorije [s mogućim smjernicama ostalim postjugoslavenskim nacionalnim tvorcima javnog mnijenja] viđeno je kao namjeran čin etno-nacionalističkih povjesničara – politički zaborav kako bi se stvorile znanstvene i autentične verzije Jugoslavije i njezine povijesti“. Pojam Jugoslavije, kao zajedničke zemlje jugoslavenskih naroda, protjeran je iz hrvatskog konteksta (kao i drugih bivših republika), on je modificiran ili se mora izraziti negativno. Slično tome, ono što Bharatiya Janata Party (BJP) i krajnje desničarski hinduistički nacionalistički vigilantizam (i hindutvā) u Indiji sada opovrgavaju, jest „Hindustan“ kao naziv za zajednički dom za hinduiste i muslimane. Ali tradicionalno, prema autoru Mananu Ahmedu Asifu, „Hindustan“ uključuje barem stanovnike i prostore Pakistana, Indije i Bangladesha (ako ne i dalje na istok unutar Britanske imperije). Pakistan i Bangladeš, s većinskim muslimanskim stanovništvom, odbacili su naziv „Hindustan“ ubrzo nakon prvog razvoda 1946–1948 a zatim 1971. Dodajem da su to učinili iako je to ime, koje evocira hinduiste zapravo „etimološki“ muslimansko i da ga je Indija zadržala najdulje, sve do postupnog pomicanja prema antimuslimanskim unutarnjim politikama dolaskom BJP-a na vlast. Druga podjela Indije (odcjepljenje Bangladeša 1971) ojačala je taj proces, koji je u Indiji dovršen dolaskom Modija na vlast. Taj se izraz (Hindustan) u Indiji sada odbacuje iz suprotnih razloga nego drugdje na potkontinentu – zato što se odnosi na moguću zajedničku zemlju za muslimane i hinduiste, iako zapravo postoji više religija nego samo te dvije. Značenja imena Hindustana su se, ovisno o većini o kojoj je riječ, udvostručila: za muslimane se odnosi na hinduističku zemlju, a za hinduiste na muslimansku. Niko od nacionalista više nije u stanju zamisliti niti smije spomenuti zajedničku zemlju, a politička je supstancija takvim brisanjima svedena na osiromašeni ahistorijski binarizam bez dubine i bez nijansi. Hindutvā („Globalni hinduistički svijet“), kao i „Srpski svet“ i bilo koji etno-nacionalno ograničeni svijet bilo kakve etničke denominacije, zatvaranje je u sebe, u imaginarnu slavnu prošlost i suprematizam, i u provinciju vlastitog ograničenog uma nepodijeljenog s drugima. A bez drugih nema mišljenja.

Tu nije problem razumjeti se u istom ili u sličnim jezicima, već politika prevođenja. Takva politika nalaže filter ne kao dobrodošlo pomicanje značenja, nego kao začepljenje. Otčepljenje naših sakraliziranih jezika možemo na sreću očekivati od novih došljaka i od drugdje, u pomoć onima koji su i ovdje shvatili da se jezik ne može jednoznačno zabetonirati jer se time ubija, povlači u sebe, zatvara svijetu i provincijalizira.

(Kraj)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ (VIII): Izbrisani zajednički jezik

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Nekadašnji je zajednički jezik izbrisan kao i negdašnja zajednička zemlja. Tu su organizirani politički zaboravi, brisanja i gubitak, pa se dalje gradi od tabule raze (tabula rasa) umjesto od dijeljenog zajedničkog nasljeđa a u svrhu zajedničkog projekta. Zajedničko je nasljeđe sada podijeljeno (partagé) u smislu da je ,,razdvojeno”, ali nije podijeljeno u smislu solidarnog dijeljenja zajedničkog blaga (partage). Ovo bi se moglo kad bi se imao projekt. Razdvojenost hrvatskog i srpskog jezika (prije svega njih, a preko njih i ostalih) s obje strane jedan je komičan i apsurdan, a etimologijom, semiologijom i fonologijom potpuno nepodržan i nepotvrđen nacionalni artefakt, koji je danas i sam umnožen prema varijantama jezika. Obara ga činjenica da su fonemi hrv- i srb- u imenima naših jezikâ i narodâ – jedan te isti i da označavaju isto. Daju distinktivno samopripisano ime jezika i naroda ali u dva blago različita izdanja istog. Ono je kod nekih (kod nacionalista) uzdignuto u neprikosnoven simbol željenog a ocvalog suvereniteta u vrijeme globalizacije kada su nacionalni i državni suvereniteti jasno pokazali svoje granice, budući da je opće-objelodanjena ovisnost svakoga od svih, kao i svekolika međuovisnost. Naši narodi nisu bili u stanju ni da sebi izmisle jasno različita imena, a kamoli da se zamisle odvojeno (što rat samo potvrđuje). Vjeruje se da je jezik ime, da se upravo u imenu nalazi moć jezika. Imenovanje je i samo moć ako ne i nasilje. Derrida pokazuje kako su taj stav prenosili Scholem, Benjamin, Heidegger i drugi, i ujedno ukazuje na spektralnost i nedohvatnost takvog priželjkivanog stanja (i stanja jezika) o moći jezika u imenu, upravo kao što je Konstantinović upozoravao na spektralnost palanke koja je moguća samo kao ,,duh”. Palanka se ,,ostvaruje” samo kao nasilje kroz nekrofilski jezik, u drugom obliku i ne postoji.

Zajedničko ,,r” u osnovama hrv- i srb- govori samo za sebe i postojano je. ,,H” i ,,s” su međusobno izmjenjivi, a takvi su i ,,v” i ,,b” u našim i nekim srodnim jezicima. Još smo kao đaci i studenti, moja generacija (a sigurno nismo bili prvi), to znali i s tom  se evidentnošću šalili. Njegovanje razlike prije nego srodnosti i bliskosti među našim jezicima, i insistiranje na razlikovnim oblicima tako da je glavno načelo oblikovanja standarda u nacionalnom jeziku razlika od srodnog jezika, jeste jedan od mehanizama (tragikomičan) onoga što Jacques Derrida naziva i podvrgava filozofskoj i političkoj kritici kao jednojezičnost, u Le monolinguisme de l'autre. Taj je princip tragičan zato što ograničava i sakati bogatstvo jezika. A komičan je zato što počiva na pretpostavkama unaprijed zadatog apsolutnog razlikovanja (ontološki nemogućeg), kao da razlika može biti izvor (tamo gdje razlike još nema), kao da je ona ishodište a ne tek ciljan i još nepostignut rezultat akcije takve političke lingvistike. Tako je razlikovnost u hrvatskom otišla najdalje u vajnim prometnim ili saobraćajnim propisima i jeziku (,,žurni poziv”, ,,prometovati”) i u pravničkom jeziku. Ovaj posljednji ionako u svakom jeziku sebi stavlja u zadatak da nerazumljivošću i autoritarnošću impresionira pučanstvo, zastraši i održi zadati poredak. A u tome se eto može i ponosno pretjerivati.

Nadalje, razlikovnost bratskih jezika kao princip direktno otkriva njihovu neospornu srodnost, budući da razlikovni vokabular, kao i onaj od kojega se hvata otklon, dolaze iz priznato istog fonda. Princip je besmislen i zbog očigledne zajedničke etimologije hrvatskog i srpskog jezika. Na stvari je politički organizirano razdvajanje i ,,amnezija zajedničkog jezika”  a zapravo se radi o nečem drugom nego naprosto o zaboravu, ili nego o običnom zaboravu (autre chose qu'un simple oubli). Takvo brisanje ustoličuje licemjeran odnos (sa figom u džepu) naših jezika prema poznavanju jezika, poznavanju povijesti i prošlosti, razumijevanju politike i odgovornosti, shvaćanju sebe; prema poznavanju svijeta, svog položaja u njemu i realnosti kao i, u samoljublju, kontinuiranu dvoličnost jednog jezika prema drugome (i njihovim govornicima).

Nacija se gradi pod okriljem pojma suvereniteta koji je postao toksičan – nakon postkolonijalnog, dekolonijalnog i post-1989. tj. post-socijalističkog vremena, do kada je bio vezan za nezavisnost i oslobođenje. A taj je pojam i diskutabilan zato što sugerira da je čak u globaliziranom svijetu suverenitet moguć. On je međutim varljiv pojam novih nacija/država koje ne uviđaju da je još jedino moguća i operabilna – priznata međuovisnost. Potrebno je studirati izbrisane tj. danas ,,nepotrebne povijesti” (npr. Jugoslaviju izbrisanu iz povijesti kao da nije postojala), kao i alternativne prošlosti i budućnosti. ,,Nepotrebna” je povijest namjeran i sistemski ,,politički zaborav” one protekle povijesti koja nije dovela do sadašnjeg stanja nego je predstavljala druge moguće nedovršene ili izjalovljene opcije iz kojih bi se moglo još učiti.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ (VIiI): Jednojezičnost Hrva i Srbata

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Sve bi bilo mnogo jasnije da je hrvatski bio nazvan „pisanim“ a ne „književnim“ jezikom, jer to što je pisan ne čini ga literarnim. Književnim bi ga činio neki estetski kvalitet, a taj pisanjem nikad nije zajamčen. Ti principi naših jezikâ jesu različiti. U međuvremenu, dikcija i akcentuacija se i u srpskoj varijanti dosta izmijenila i podlegla sličnim (ne)principima i također pokvarila, kao što je poremećena izvorna „spontanost“ pisanog-a-govornog jezika pod sakralizacijom pravoslavno-crkvenih ili ruskih uzora. No u Jugoslaviji je nekad postojao jedan glavni i priznati govor s akcentom i intonacijom, a taj je bio hercegovački. Dok ga od ovog rata u Hrvatskoj nisu pokvarili oni koji imitiraju osiromašen i izvještačen jezik radija i televizije, misleći da govore znanstveno izbaždarenim jezikom Akademije. Akademije koja je od JAZU postala HAZU i tako svjesno i namjerno znatno suzila svoj horizont. Radi se o starom nekadašnjem hercegovačkom koji je dobar (kao što je toskanski ideal u talijanskom), i srećom mnogo ljudi još njime govori: taj je bar u naglascima a i više od njih, bio model i srpskom i hrvatskom, od kojih nijedan nema dobre akcentuacije. Hrvatska je akcentuacija još više degradirana jer je zvučno i više udaljena nego srpska od naglašavanja kakvo njeguje hercegovački. Srpski, mislim na jedan normalan građanski i gradski obrazovani srpski (a i taj se u državotvornim krugovima kvari), ima ili je imao nešto bolju akcentuaciju nego hrvatski ili približno sličniju tom elegantnom hercegovačkom.

U maju mjesecu 2019. sam imala prilike razgovarati sa glumicom Narodnog pozorišta u Beogradu koja je za predstavu Jeste li za bezbednost? (koju nisam vidjela) spremala jedan moj mali tekst, naravno na hrvatskom. Došla je između ostalog da me konsultira oko naglašavanja u tom tekstu. Bila je dobila uputstva službenog akcentologa Pozorišta kako da naglašava „hrvatski“, premda moj naglasak nije bio (ili nije naglašeno nikad bio) tako „hrvatski” kako je specijalista za dikciju možda mislio da treba biti. U predstavi je bilo i drugih naglasaka iz bivše Jugoslavije, i dio teksta na slovenskom. Neki od naglasaka koje joj je stručnjak za dikciju preporučio i naložio bili su pogrešni po svim kriterijima i meni nepoznati. Izgledali su mi kao izmišljeni. Rekla sam joj, radije uzmite „normalan“ naglasak porijeklom iz hercegovskog kao uzor za taj kratak hrvatski tekst. On se ne razlikuje od ispravnog srpskog akcenta, a hrvatski jezik koji koristim se i inače od srpskog ne razlikuje mnogo osim po ijekavici i tu i tamo po manjim nijansama u vokabularu. Naravno, ovdje plediram i za svoj individualni jezik, na koji smatram da svako ima pravo mimo, povrh i bez obzira na bilo kakvu nametnutu standardizaciju. Ta me se stvar samo umjereno tiče utoliko što više ne pišem na našem jeziku (ovaj je tekst izuzetak koji bi mogao nacional-lingvistima smetati), i službenom se jezičkom standardu iz principa ne smatram dužnom. U samoj Hrvatskoj, u tom su pogledu po zvuku nešto bolji neki slavonski govori; dubrovački govor kao i govor Dalmatinske zagore mogu da budu lijepi, slični čistom hercegovačkom, ali to nije normativan jezik radiotelevizije i štampe koji danas polako prekriva sve ove ostale i upropaštava jezik.

Hercegovački naglasak je bio, mogao i trebao da bude norma i za srpski i za hrvatski, ali obje varijante su danas od njega znatno odstupile i ne oslanjaju se više na nj kao ni međusobno (ne samo u akcentu). Izuzeci su autori kao Bora Ćosić ili Daša Drndić koji su umjeli u uvjerljivom ličnom ključu (mislim na ovo poslijeratno vrijeme nakon devedesetih) naći pravu suverenu i neprikosnovenu literarnu mjeru između srpskog i hrvatskog (i unutar svake varijante) a mimo drvenog normiranog „književnog” jezika. I sigurno ima još takvih. Konačno, neki su naši autori uvijek pisali obje varijante, ili različite mjere određene varijante nekad paralelno, nekad u različitim razdobljima života, što je ušlo u povijesnu memoriju naših jezika. Da spomenemo samo neke: Miroslav Krleža, Ivo Andrić, Meša Selimović, Mirko Kovač, Daša Drndić itd., a postoje i manje upadljivi jezički kameleoni, među kojima i oni nenamjerni, kod kojih se jezik nehotično i neprogramatski prilagodio ambijentalnom novom standardu i to u različitim mjerama od jedva uočljive do upadljive. Neki pišu na više jezika i ustalili su se ili probili u stranom jeziku, kao Aleksandar Hemon u engleskom, ne napustivši zajednički, kao Velibor Čolić u francuskom, kao Boris Buden u njemačkom ili engleskom, i drugi jugoslavenski pisci (i mimo zajedničkog jezika, Slovenci, Albanci, Makedonci, Mađari) koji pišu na „stranim” jezicima. Neki drugi, mnogi, nastavili su da pišu na svom jeziku premda su živjeli ili žive pretežno u inostranstvu, kao nekad Danilo Kiš ili danas Dubravka Ugrešić i Dževad Karahasan među ostalima, kao Slavenka Drakulić, sve pisci i s međunarodnim čitateljstvom. Nekima egzil u drugom jeziku teško pada, kao Kovaču, čak i jezički a ne samo životno, ali niti je to pravilo, niti se može generalizirati. Ni drugdje, ne znamo ni broja autorima koji su izabrali da pišu na stranom jeziku: spisateljice Nancy Huston (1953), Anna Moï (1955), Chahdortt Djavann (1967), Jhumpa Lahiri (1967), Agota Kristof  (1935-2011); pisci Vladimir Nabokov (1899–1977), Joseph Conrad (1857–1924), Samuel Beckett (1906– 1989), Eugène Ionesco (1909–1994), Jorge Semprún (1923–2011), Kahlil Gibran (1883–1931), Milan Kundera (1929), Andreï Makine (1957), itd. (ovo, mimo kolonijalne situacije; broj heteroglosijskih i plurilingvalnih esejista je sigurno i veći, a broj spisateljica uglavnom neistražen).

Mnogi se ustrajno drže svog ličnog jezika ostavši u zemlji. Neki intelektualci i pisci žive u unutarnjem egzilu ovisno o političkoj atmosferi i rješavaju jezičko pitanje od slučaja do slučaja, boreći se s lektorima i pod pritiskom standardizacijskog buldožera kako znaju i umiju, dok ovaj pegla književne partikularnosti. Motivacije s kojima su to radili ili rade mogu biti veoma različite, što pokazuje današnju kompleksnost naših jezičnih prilika s „jezikom policentričnog tipa” kako ga kvalificira Deklaracija o zajedničkom jeziku kojeg, po mom mišljenju, ipak nije potrebno nazivati i standardnim kao što u deklaraciji (za koju inače jesam) stoji.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo