Nije najveći problem to što Dario Vraneš, umjesto da se bavi brojnim problemima sa kojima se suočavaju stanovnici Pljevalja, šalje poruke koje polarizuju, falsifikuju istoriju i građansko ustrojstvo države Crne Gore prikazuju kao grešku koju treba ispraviti. Pravi problem je što ćute njegovi koalicioni partneri na lokalnom i državnom nivou

Predsjednik opštine Pljevlja Dario Vraneš  nipodaštavanjem prošlosti Crne Gore i negiranjem njene budućnosti više nikoga ne može da iznenadi. Ovih je dana, ipak uspio da nadmaši sebe spremnošću da se posluži notornim neistinama kako bi “ukorijenio” svoje stavove. Spreman da prkosi važećim zakonima, Vraneš je izdeklomavao:Velika narodna (podgorička – prim. Monitora) skupština izvadila glogov kolac iz srca srpstva, Crna Gora 1913. otela Pljevlja od Kraljevine Srbije,  ta “aneksija” izvršena  je bez većinske podrške lokalnog stanovništva obje vjeroispovijesti. Zato se, veli dokazani promoter srpskog sveta, on i njegovi istomišljenici bore protiv politike koja je “težila razdvajanju Srbije i Crne Gore”. A borba je, računa, daleko od završene.

“Mudro i staloženo, s istinom kao vodiljom, možemo dovršiti duhovno ujedinjenje srpskog naroda ma gdje živio. A kad dovršimo takve moćne i neporušive mostove, sve granice će se pobrisati same od sebe”, poručio je Vraneš, bez zazora što bi te njegove “istine”  mogle proizvesti.  I za njegove istomišljenike, i za one koji  ne dijele njegova ubjeđenja i želje.

Kako bi im dodao na značaju, Vraneš je svoje interpretacije zaogrnuo plaštom narodne volje. Baš onako kako to radi njegov partijski šef, predsjednik državnog parlamenta Andrija Mandić, kada se sprema da prekrši kakav zakon (npr. usvajanje Prostornog plana Crne Gore) ili ustaljenu proceduru (izokrenut redosljed kandidata prilikom glasanja za izbor novih sudija Ustavnog suda…).

Prije nego se upustio u borbu za oslobođenje Pljevalja od Kraljevine Crne Gore, Vraneš je preko portala Pljevaljskih novina objavio da su dva mosta na tek  otvorenom putu Mijakovići – Vrulja dobili imena koja je “narod sam izabrao”. Duži most po kralju Aleksandru (Ujedinitelju), onaj manji po kralju Petru I Karađorđeviću (Oslobodiocu).

Sad čekamo da neko od državnih zvaničnika kaže kako zvanične odluke o imenovanju mostova nije bilo. Ako već ne žele ili ne smiju da se osvrnu na politiku, za sada verbalnog i mentalnog, izmještanja Pljevalja iz Crne Gore u srpski svet.

Premijer Milojko Spajić je umjesto politički odgovornog i utemeljenog odgovora uzvratio dosjetkom:  “Vlada se bavi pravljenjem puteva, pravljenjem mostova, neki se drugi bave možda krštavanjem tih mostova, tako da izgleda da smo podijelili uloge”.

Spajić je tako, nehotično, ukazao na suštinu problema koji imamo sa državnim i dijelom vlasti na lokalnom nivou. Podijeljene uloge. Jedni javnost zamajavaju obećanjima, dok drugi rade sve ono što su aktuelne vlasti obećale da neće raditi, upisujući to i u međusobni sporazum o koalicionoj saradnji. Treći prebrojavaju zuzete funkcije i traže slobodan prostor za nova uhljebljenja i grabež.

Od ranije je očito: nije najveći problem Dario Vraneš. Ni to što  on, umjesto da se bavi ekonomskim, ekološkim, demografskim problemima sa kojima se suočavaju stanovnici Pljevalja, šalje poruke koje polarizuju, falsifikuju i građansko ustrojstvo države Crne Gore prikazuju kao istorijsku grešku koju treba ispraviti.   Pravi problem je to što ćute oni koji bi morali da reaguju na takve postupke. Pa ne znamo da li iskreno odobravaju ili se plaše da se usprotive zbog vlastitih političkih interesa. U svakom slučaju  – saučesnici.  Oni su ti, a ne Vraneš, koji obmanjuju birače koji ih, u najvećoj mjeri, nijesu glasali da bi delegetimizovali institucije, produbljivali podjele, te prekrajali istoriju prijeteći da će, pruži li im se prilika, isto uraditi i sa državnim granicama.

Budimo načisto: Vranješizacija Crne Gore je svestrano i davno zacrtan projekt. Proces koji teče. U isto vrjeme ali u suprotnom smjeru od proklamovanog puta Crne Gore prema EU. U  Pljevljima se to samo najbolje vidi.

Zoran RADULOVIĆ

Nova vlast je, dok koristi Đukanovića kao političko strašilo, učinila sve da institucije i pravosuđe ostavi bez mehanizama da procesuiraju njegove afere.   Ako se spalo na sedam Đukanovićevih satova, koje možda ima, nek su mu prosti

Nije ni čudo što je Milu  Đukanoviću ovdašnja istraga o njegovoj neprijavljenoj imovini „smjehotres“. Pet godina nakon pada vladavine višedecenijskog gospodara Crne Gore, koji se svojevremeno sa šeicima našao među 100 najbogatijih ljudi svijeta, domaće institucije utvrdile su da Đukanović ima sedam neprijavljenih skupih satova. Valjda. Koji koštaju oko 200 hiljada eura. Možda.

Satovi su vještačeni sa fotografija Đukanovića u medijima. Sigurno je za sada da prelaze vrijednost od 10 hiljada eura, zbog čega ga Agencija tereti da nije prijavio pokretnu imovinu veću od te cifre, što je po zakonu donja granica.  Dok su mediji puni specifikacija navodnih Đukanovićevih sedam satova, i  priče  o tome koliko takvi modeli vrijede na tržištu, Đukanović tvrdi da posjeduje jedan od tih satova, poklon iz devedesetih, a da je ostalo diletantska montaža i političko ćeranje.

Agencija je pozvala tužilaštvo da pokrene istragu tim povodom. I izvana se vidi da bi to mogao biti problem. „Zadatak će biti težak jer nemate krivično djelo – nezakonito bogaćenje”,  ocijenio je međunarodni ekspert za borbu protiv korupcije Drago Kos, ohrabrujući, ipak, crnogorske institucije da iskoriste i slučaj Panama papiri da otvore i prošire istragu.  Kos je tako istovremeno podsjetio na tužnu realnost – da nova vlast za pet godina priče o Đukanovićevoj imovini nije uspjela, jer očito nije ni htjela, da izglasa zakon koji bi na pravi način tretirao nezakonito bogaćenje. Takav zakon ne bi mogao biti Đukanovićev zakon. Bio bi prijetnja svim funkcionerima.

Nova vlast je, dok koristi Đukanovića kao političko strašilo, učinila sve da parališe sistem i institucije, ostavljajući ih istovremeno bez mehanizama da rasvijetle sve njegove afere koje rado nabrajaju.  Zastareo Telekom, Limenka, ništa ni od Đukanovićevog prvog miliona, Koverte... Švercerski gliseri, kamioni devedesetih i of šor računi , davno zaboravljeni. O ratnim devedesetim glasno ćute, jer bi najveći dio vlasti Đukanoviću iz tog perioda oprostio sve. Što bi reko Milan Knežević: „Vratite mi Mila Đukanovića iz 1991“.

Nakon vijesti o sedam Đukanovićevih satova, portal Borba, blizak bivšem Demokratskom frontu, nabraja tako sva Đukanovićeva „nepočinstva“, od šverca devedesetih pa nadalje, izostavljajući, naravno slučajno, predmete ratnih zločina. Jer, nijesu zločini samo u Đukanovićevom opsegu djelovanja. Na vlasti je devedesetih bio jedinstveni DPS.  SPC danas drži parastos Momiru Bulatoviću, za kojeg predsjednik države Jakov Milatović kaže da će ostati „upamćen kao političar dosljedan svojim stavovima, koji ljubav prema Crnoj Gori nije prodavao za lične i porodične benefite…” Demokrate  u heroja pretvaraju Pavla Bulatovića, ministra policije u vrijeme deportacija bosanskih izbjeglica. Nije samo Đukanović bio na vlasti u vrijeme akcije Lim, kada je pohapšeno i zvjerski mučeno čitavo rukovodstvo SDA,  medijski aktuelizovano posljednjih dana, sa zahtjevom da se o tome raspravlja pred Anketnim odborom. Skupština ćuti.

Ako je od ratnih devedesetih, šverca cigareta čije su rute postale  kokainske,  sumnjivih privatizacija, pljačke, korupcije, prvog miliona, afere Telekom, Limenke, of šor računa,  ostalo sedam Đukanovićevih satova, koje možda ima, nek su mu prosti. Problem su kazaljke koje se navijaju unazad.

Milena PEROVIĆ

Možda bi ispod najavljene spomen ploče u Podgorici sa likom mitrpolita Amfilohija, koja se postavlja radi  „bratske sloge, suživota  i međuvjerskog sklada pravoslavne i islamske zajednice”, trebalo ispisati onu Amfilohijevu čuvenu  o “lažnim ljudima s lažnom vjerom”.  Sa fotografiijom  mitropolita s Arkanom iz 1991. E to bi već bio spomenik jednog vremena. Koje još traje

Bude nekad da zanijemiš.  Kao kad, recimo, probaš da zamisliš lik pokojnog mitropolita Amfilohija kao simbol “bratske sloge, suživota i međuvjerskog sklada  pravoslavne i islamske  zajednice”.  Baš to je obrazloženje na osnovu kog će podgorička vlast uskoro u glavnom gradu podići spomen ploču  na kojoj će biti prikazan susret Amfilohija  i Podgoričanina Halita Đečevića na Markovdan, 8. maj 1992. godine.  Ispod će pisati  – “Sloga je duhovno bogatstvo Podgorice”. Ćirilicom i latinicom. Šta ti je sklad i tolerancija.

Za podizanje spomen ploče, javili su mediji, glasaće gotovo sve partije podgoričke vlasti.  Rok za njeno postavljanje je  decembar ove godine, a formalni podnosilac predloga  je gradonačelnik Podgorice Saša Mujović (PES).  Poznat po još jednoj slici za ostati bez riječi. Fotografiji na kojoj se gradonačelnik  kupa u kadi u obliku krsta, a koju je podijelio sa cjelokupnom javnošću.  Radi međuvjerskog sklada, garant.

Vlast pred podizanje spomen ploče  na sva zvona romantizira susret Amfilohija i Đečevića iz 1992., kada je,  navodi se u obrazloženju odluke da se ovo obilježje postavi,  Markovdanska litija “nakon prekida poslije Drugog svjetskog rata opet krenula“.

Iz vladajućeg PES-a su poručili da će podržati svaki prijedlog koji doprinosi zbližavanju i izgrađivanju boljih i kvalitetnijih odnosa među tradicionalnim konfesijama i građanima .

“Najbolji dokaz za to su staropodgorički muslimani i pravoslavci koji na dan Markovdanske litije zajedno sjednu i popiju po čašu rakije, a koju svojim sugrađanima posluži časna porodica Đečević”, naveo je odbornik te partije Dragutin Vučinić. To što je pokojni mitropolit sa svojima u kući Đečevića popio čašu rakije, valjda je prema sudu ove vlasti dokaz i primjer „međuvjerskog sklada pravoslavne i islamske zajednice i tolerancije“.

Na namjeru podgoričke vlasti da postavi ovu spomen ploču reagovao je reis Islamske zajednice Rifat Fejzić, uviđavno poručivši da bi se nizom drugih gestova “iskreno potvrdili međuvjerski respekt i uvažavanje”.

Za početak bi, recimo, crnogorski parlament, koji štanca rezolucije kao na traci, možda mogao da usvoji Rezoluciju o genocidu u Šahovićima, koju uporno odbija da stavi na dnevni red. Gest bi bio i da se gradonačelnik Podgorice, kada je njegov zaposleni Vladislav Dajković službenim autom prepriječio policiji put u Zaostru, da bi se bez ometanja podigao spomenik ratnom zločincu Pavlu Đurišiću,  jasno tome usprotivio, umjesto što se  pozivao na Dajkovićev slobodan dan.   Ili da se možda odmah oglasio kada je podgoričkim ulicama odjekivalo „Ubij Turčina“, a ne poslije tri dana sa pričom o Marku Miljanovu.

Ili bi, možda, moglo ispod spomen obilježja ispisati  mitropolitovu čuvenu: „Jeste da je strašno pobiti ljude, međutim, još je strašnija duhovna smrt koju siju oko sebe ti lažni ljudi, sa lažnom vjerom, “ govorio je Amfilohije kada je pokušao opravdati   istragu poturica kao značajan istorijski događaj koji je spasio Crnu Goru.  Uz  Amfilohijevu fotografiju sa Arkanom. Ono kada ga je u Cetinjskom manastiru dočekao 1991. godine.

Govorio je i da je genocid u Srebrenici “bio osveta”.  Turistički vodiči koji bi vodili neznance po Podgorici mogli bi kraj te spomen ploče da podsjete i kako je na sahrani majke Radovana Karadžića, ratnog zločinca, nju uporedio sa majkom Jugovića i majkom Jevrosimom koje su „svoj porod vaspitavale da na svetim načelima hrišćanske etike žive i umiru”.

E,  to bi već bio spomenik  jednog vremena. Koje još traje. A, možda  je već i vrijeme da našoj Maloj, počnemo tepati – Đedovina.

Milena PEROVIĆ