Ambasador u Briselu Petar Marković upozorio  je da ako propustimo ovaj voz za EU, drugi neće doći. Problem je, međutim, što kad u taj voz uguraš najveći dio vlasti i opozicije, partijske interese koji izjedaju davno razorene institucije, sve fotelje koje se žive ne daju, božićne poslanice SPC, on line i druge sijače mržnje, on ne mrda. Više liči na onaj iz devedesetih na pruzi Beograd Bar. Koji uzalud guraju evropske mašinovođe

„Ako propustimo ovaj voz, drugi neće doći“, saopštio je ove sedmice ambasador Crne Gore u Briselu Petar Marković, govoreći o šansi Crne Gore da nakon duže od decenije statiranja, u narednom periodu postane članica EU.  Kako to već rade diplomate,  primijetio je potom da je ova godina bila uspješna na evropskom planu, da smo dobili IBAR, da nismo stagnirali u 33 poglavlja, osim eto tog pokvarenog odnosa sa Hrvatskom.  Njegovi evropski domaćini  upozorili su da Crna Gora ne smije dozvoliti da se na evropskom putu prepriječe identitetska pitanja. Eh.

Kod kuće je  predsjednik parlamenta upravo završio s pisanjem čestitke za neustavni Dan RS,  mitropolit tradicionalno izdeklamovao božičnu besjedu o srpskom jeziku i prebrojao Srbe i  Crnogorce po aršinima iz doba kralja Nikole,  društvenim mrežama slivale su se  rijeke govora mržnje nakon tragedije na Cetinju, budvanski političari preganjali ko je pokojnom mitropolitu Amfilohiju skandirao Risto sotono, dok u tamošnjem parlamentu šetaju Bil i druga NN lica,  i niko više nema pojma kako izgleda skupština u kojoj se poštuju zakoni i procedure.  Ni u lokalu ni na državnom nivou.  Uveden je zakon sile,  po kom djeluje i vlast i opozicija. Ako ti se ne sviđa, ne daš da se održi sjednica.  U Budvi bivši DF, u Podgorici DPS.  I normalno, pričaš o Evropi i demokratiji.

Toliko nam dobro ide da je ove sedmice u  Skupštini Crne Gore Marta Kos, evropska komesarka za proširenje.  Iz EK su pojasnili  da je njena posjeta priznanje Crnoj Gori “za velike iskorake koje je napravila u prestupnim pregovorima”.  Ako ništa, domaće i evropske zvaničnike povezuje evropoougodna retorika, iza koje stoje veći ili manji interesi.  Teme o kojima će evropska komesarka  razgovarati sa parlamentarcima i  državnim zvaničnicima, nijesu međutim baš za primjer.  Jedna od njih je sukob opozicije i vlasti oko kontrole Ustavnog suda, tema koju i jedna i druga strana predstavljaju kao brigu za zakone i Ustav.  Blokada parlamenta. Kos će posjetiti i Cetinje.

Koliko smo napredovali, vidi se i po drugim vijestima.  Svakog ponedeljka isti naslov – Ministarstvo prosvjete do kraja sedmice odlučuje da li će razriješiti direktoricu Gimnazije.  Dok se čeka da Vlada prelomi,   direktoricu Biljanu Vučurović,  „otmenu Srpkinju na meti Srbofoba“, kako su je oktarakterisale suprugove partijske kolege,  posjetio je Budimir Aleksić, potpredsjednik Vlade za nauku, obrazovanje i odnose s vjerskim zajednicama, član Nove srpske demokratije.  Dao je podršku nezaštićenoj školskoj ustanovi” i direktorici koja radi odlično . Nezaštićene učenice su odavno zaboravljene.  Treba zaštititi funkcije.  Princip je isti kao i u parlamentu – dalje nećeš moći.

Funkcije nastavljaju da štite i čelnici bezbjednosnog sektora. Mjereći se i dalje sa Đukanovićem. Dok se brane njegovim mehanizmima.  Đukanović i njegovi to kritikuju.  Udruženo, zaglušuju glasove onih koji žele bolje društvo.

Evropska komesarka podučavala je domaće snage da pristupanje EU zahtijeva pristup cijelog društva. “Vlada i Skupština ne mogu taj posao same odraditi, to mora biti nacionalni projekat. Na tome svi moraju da rade – vlast, opozicija, civilno društvo, svaka regija i svaki građanin”, poručila je.

Problem je, međutim, što kad u voz za Brisel uguraš najveći dio vlasti i opozicije, partijske interese koji izjedaju davno razorene institucije, sve fotelje koje se žive ne daju,  božićne poslanice SPC, on line i druge sijače mržnje, voz ne mrda. Više liči na onaj iz devedesetih na pruzi Beograd Bar.  Koji uzalud guraju evropske mašinovođe.

Milena PEROVIĆ

Nad ponovljenom tragedijom Cetinja kruže političke hijene, davno posijana mržnja izliva na sve strane, a odgovorni se i dalje ne prepoznaju

Trinaest života, trinaest svjetova, ugašeno je u zastrašujućem zločinu na Cetinju. Usnula su i dva dječaka, ostavljajući grad i Crnu Goru u bolu, pred tragedijom decenijama, kocku po kocku, popločanom. Beznađem i neodgovornošću. Dok nad ponovljenom tragedijom Cetinja kruže političke hijene, davno posijana mržnja izliva na sve strane, odgovorni se i dalje ne prepoznaju.

Već drugog januara bivši višedecenijski Šef svega postojećeg pozvao je novu vlast na odgovornost. Primijetio je da se društvo nalazi u stanju duboke krize i „ugrožene bezbjednosti svakog građanina, svakog djeteta“. Primijetio je i „nesnađenost“ policije. „Odgovornost je višestruka, i mora u najkraćem roku biti utvrđena i personalizovana”, kazao je. Svoju dionicu odgovornosti za tragediju Cetinja, nije prepoznao.

Zatvorene fabrike, koje su u sve užase siromaštva gurnule hiljade tamošnjih porodica, dok su se Đukanović i njegovi dobro snalazili. Obod,Košuta, zbog kojih se u potrazi za poslom na Cetinje dolazilo iz drugih krajeva zemlje, nijesu preživjeli Đukanovićeve ,,ekonomske reforme”. Cetinju je ostalo da živi od istorije. Prečesto od viška istorije. Ne tako davno, Đukanovićeva policija prebijala je cetinjske mladiće zbog nošenja crnogorskih zastava kojima se on kasnije ogrnuo. Danas je nosi, kao da je izmislio.

Đukanović ne može biti vjerodostojan kritičar. Ali, isto tako, ne može biti ni vječni izgovor novoj vlasti. Koja evo odbija bilo kakvu odgovornost za stvaranje novog kruga beznađa i neodgovrnosti i za ubijanje nade da će suštinski demontirati Đukanovićev sistem.

Nakon masovnog ubistva u Medovini prije dvije godine, nije urađeno ništa. Odgovornost za tadašnji neuspjeh bezbjednosnog sistema nije utvrđena. Devet policajaca ovog prvog januara čuvalo je grad. Lutali su izgubljeni Cetinjem. Da opkole ubicu moralo je da dođe dvije stotine policajaca iz Podgorice. Skoro pa isto puta koliki je broj policajaca na Cetinju, smjenjivani su šefovi Uprave policije tokom proteklih nekoliko godina, u beskrajnim političkim borbama za kontrolu bezbjednosnog sektora. Reforme, depolitizacija i profesionalizacija su na čekanju. Kao i ekonomski oporavak.

Vlast danas pozive na odgovornost doživljava kao uvredu. Demokrate iz čijih je redova ministar unutrašnjih poslova, etiketiraju studente i građane koji protestuju i traže ostavke čelnika bezbjednosnog sektora. Optužuju ih da iza njih stoje kriminalne grupe, Lazović, Bemax. Love ko se od njih slikao s Đukanovićem, kače po društvenim mrežama, bave se istragama profila po instagramu. Ratuju saopštenjima i sa dokazanim Đukanovićevim kritičarima, kad im zamjere nedolično ponašanje. Rat sa kritičarima,uzgred, Đukanovićeva je specijalnost.

Ministar policije Danilo Šaranović pred kamerama zdušno odbacuje krivicu. Kao da je iko razuman očekivao da će baš on na Cetinju spriječiti masakr. Političku odgovornost zbog stanja u bezbjednosnom sektoru ne osjeća jer kaže ima dobre namjere, da ga očisti od mafije. Ostavku kao moralnu odgovornost definiše kao stradanje nevinih. Ne shvatajući da je ostavka kao čin moralne odgovornosti čin saosjećanja sa bolom Cetinja, sa stradanjem trinaest nevinih. Konstituisanje nove prakse. Baš ta ostavka napravila bi razliku u odnosu na Đukanovića i njegov sistem, na kojoj uporno i bez valjanog pokrića insistiraju nove vlasti. Bila bi to pozivnica za ulazak u drugačiji svijet, trenutak prekinutog niza neodgovornosti.

Kad ovaj broj Monitora bude u prodaji, održaće se hitna sjednica lokalne skupštine na kojoj se sve tačke dnevnog reda odnose na odgovornost državne vlasti u bezbjednosnom sektoru. Koju treba tražiti. Ali, sa vlastitom odgovornošću za cetinjsku dramu dužne su se suočiti i cetinjske vlasti.

Cetinje je simbol i to mora ostati. U ljudskom svijetu život bez simbola, znači život bez orijentira. Cetinje je uzdah ljepote. Ali i grad realnosti običnih ljudskih života. Malo mjesto, osiromašeno, iscrpljeno, stanica na putu prema moru. Nazapošljena omladina. Obračuni kriminalnih klanova.

Zjap između simbioličkog i realnog je ogroman. I bolan. Za Cetinjane i za sve nas. Ta bolnost traži odgovornost. Ostavke bilo čije neće riješiti nevolje ni Cetinja ni Crne Gore. One će poslati poruku da te nevolje postoje. U dramatičnim dimenzijama. Traže suočavanje. Koje, i kad jednom otpočne, niti će trajati kratko, niti će biti bezbolno.

Milena PEROVIĆ

Ovih dana je nemoguće ne vidjeti da oni koji odlučuju o sudbini ove zemlje, u različitim granama vlasti, zakone prihvataju samo onda kad se podudaraju sa njihovim interesima. To je osnovno, drevno načelo  funkcionisanja mafije

Četiri godine od pada DPS-a, Crnom Gorom teku dva paralelna svijeta. Međusobno nespojiva.  Vođa nije više na vlasti, hapse se policijski i državni službenici organizovani kao mafija, osvojen IBAR,  otvorena tri poglavlja na putu za EU.  Istovremeno, trijumf mafijaških pravila vladanja. Otvoren. Lako vidljiv.

Dvije slike. Prva –  Ustavni sud. Sva silna  tumačenja Ustava  o penzionisanju sudija Ustavnog suda  i dušebrižništvo vlasti i opozicije nad Ustavom, svode se  na svirepu borbu za kontrolu sudske grane moći.  Imamo i novi momenat. Sudije Ustavnog suda koje su brujale da je Ustav pogažen kada je predsjednica tog suda  obavijestila Skupštinu da su troje sudija stekli uslove za penzionisanje mimo većinskog stava sudija koje su smatrale da nijesu, ove nedelje uputili su predsjedniku države neobično saopštenje. Na sjednici na kojoj su glasali o tome da li je sudija Branimir Šćepanović ispunio uslove za penziju, troje sudija smatralo je da nije, a dvoje da jeste.  Na kraju su donijeli „jednoglasnu odluku“ da će obavijestiti predsjednika države Jakova Milatovića da može raspisati oglas da se Šćepanovićevo mjesto popunu.  Iako većina misli da nije za penziju. Mislim, šta?

“Uvažavajući Vaše obraćanje Ustavnom sudu, obavještavamo Vas da su, uprkos različitim stavovima sudija u pogledu datuma nastupanja razloga za prestanak funkcije sudiji Budimiru Šćepanoviću, svih pet sudija saglasni da su se stekli uslovi za raspisivanje javnog poziva za izbor sudije Ustavnog suda Crne Gore”, naveli su.  U prevodu –  uprkos većinskom i pri tom vrlo spornom stavu da sudija Šćepanović nije za penziju, nakon političkih urnebesa, složili su se da ipak jeste.  Ne zbog toga što su konačno promijenili pravni stav, nego po principu –  kako jači  kaže.

Nemoguće je ovih dana ne vidjeti da oni koji odlučuju o sudbini ove zemlje, u različitim granama vlasti, zakone prihvataju samo onda kad se podudaraju sa njihovim interesima. To je osnovno, drevno načelo  funkcionisanja mafije.

Slika druga. Predsjednik države i premijer su  krajem sedmice iza zatvorenih vrata dogovorili još ne znamo šta. Znamo da je Spajić pošao da „izbavi Milatovića iz zagrljaja DPS-a“.  Nakon četiri sata, razišli su se kao ilegalci. Kao da rade za tajnu organizaciju. Premijer izašao na zadnji izlaz.  Dani prolaze, a oni, kao da su se zakleli na omertu a ne javnosti – ni riječ. Ni tvit. Ma,  ni ono nezvanično, iz trbuha medija bliskih jednom ili drugom.

Javnost  – ništa.  Toliko priviknuta da politički stalež  vlada u svom ili nečijem,  a ne u našem interesu, niko da pomene da bi premijer i predsjednik morali saopštiti, detaljno,  da ne ostave prostor za nagađanja, o čemu su razgovarali. To nije stvar  dobre volje, već državnička obaveza. Posebno jer su na dnevom redu, po logici zbivanja,  trebali  imati  i teme koje potresaju društvo –  Ustavni sud i formiranje vlasti u Podgorici. Uz evropsku priču zbog koje su se  ranije zarekli da će se pomiriti.

Pošto su se izgleda zakleli i na omertu, još jedno drevno mafijaško pravilo  vladanja,  javnost je prinuđena da čita znake. Da bi se suprostavili pravilima omerte kada ih praktikuju zvaničnici, mediji  i civilni sektor imaju pravo i obavezu da razotkrivaju tajnu i da spekulišu, da bi donosioce odluka  natjerali da pregovore o onome što je interes javnosti. Da  im ne dozvole da omalovažavaju  društvo.

Prvi znak: Milatović, baš kad se činilo  da će PzPG  kom je blizak, formirati vlast sa DPS-om i partnerima, tvitne da „budućnost Podgorice i Crne Gore treba pronaći kroz jačanje dijaloga i međusobnog razumijevanja između političkih subjekata i aktera građanskog centra – ideje koju je na prethodnim lokalnim, predsjedničkim i parlamentarnim izborima predvodio jedinstveni PES”. Zdravko Krivokapić  zadovoljan. Pregovori Milatovićevih struktura sa DPS-om prekinuti, počeli sa blokom iz vlasti. Crna Gora u mentalnom haosu. Isto će biti i ako se  kojim slučajem jezičak  u posljednjem trenu opet nagne na drugu stranu. Kod nas se ne vodi dijalog, uz poštovanje principa,  nego odmjeravaju snage.  Drevno mafijaško pravilo.

Počelo je s jedinstvenim depeesom. Davno. Nacionalizam, šverc, zbratimljeno podzemlje i nadzemlje. Omerta.  Dvije hiljade dvadeset četvrta odlazi. Nepotizam, partijsko zapošljavanje, partijski sudovi, administracija koja je pojela budžet,  podjele, tenzije. Sve je tu, sve pod sjenkom svijetle evropske budućnosti. I, omerta, naravno.

Milena PEROVIĆ