Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Maršal režima

Objavljeno prije

na

Nekontrolisana moć najbolje se ogleda u snazi privida koje proizvodi i po sposobnosti da društvu diktira besmislena pitanja. Hoće li se na jesen Milo Đukanović vratiti – kao navidana bruji Crna Gora. U stvarnom svijetu, Đukanović naravno nikada nije ni mrdnuo s vlasti. I sva se magla diže da zabašuri prosto pitanje: kako ga naćerati da ode? Đukanović nema namjeru da se bez nevolje vraća premijerskom poslu. Biti premijer njemu je premalo. Savršena mu je mjera pozicija neprikosnovenog vođe bez zaduženja u državi i bez odgovornosti za posljedice koje neminovno proizvodi režim koji je utemeljio. Kad bi sva Crna Gora danas ustala tražeći Đukanovićevu ostavku, bilo bi joj uzalud: on nije nigdje gdje se može podnijeti ostavka, a svuda je gdje je moć. To je znak da svijet privida u Crnoj Gori besprijekorno funkcioniše.

Što je skrivenija, moć nije manja, samo omogućava lakšu manipulaciju podanicima. Đukanović je danas bez ijedne državne funkcije moćniji u Crnoj Gori, no što su ikada bili Milošević ili Tuđman u svojim zemljama.

Sve glavne privredne i sve društvene sektore kontroliše njegov klan: energetika, građevinarstvo, metalska industrija; turizam, trgovina i obrazovanje; privatna banka, privatna Vlada, privatno partijsko predsjedništvo, privatna Vesna Medenica. I, pride, čitava armija intelektualaca na usluzi i sva sila medijskih agenata. Koliko je tamo naših prebjega – strah da te uhvati. Dobro je Monitor i živ u čuje je ruke padao.

Đukanović je imao obilje vremena da se pripremi za ulogu maršala režima.

Igor Lukšić je brižljivo odabran za ulogu šefa kabineta. Višestruko su mu testirane granice poslušnosti. Od malena je, kao ministar finansija, uvučen da potpisima ovjerava delikatne poslove familije. On je u naš sveti neoliberalni poredak uvodio komunizam kako bi darovao četrdeset miliona kredita banci Đukanovića. On je docnije aminovao šetanje jednog te istog miliona jedanaest puta, kako bi se Braco ratosiljao nevolja. Lukšić ne može pokrenuti ni jednu ozbiljnu aferu familije, a da ne potone s njom.

Radi svake eventualnosti, opasan je bedemom čuvara lika i djela. Duško Marković, Milan Roćen, Veselin Veljović. To su ljudi realne moći u Đukanovićevom carstvu. Uz koljeno je i Ranko Krivokapić. Njega za Đukanovića vezuje vlastita nemoć.

O unutarpartijskoj opoziciji u DPS–u ne treba gatati. Nakon onoga što je doživio Svetozar Marović, tamo caruje strah. Marovićev slučaj pokazuje da u DPS-u, po moći, nema nikakvog – drugog. Poslije Đukanovića je rupa. Ni u svijetu podzemlja nema nikoga ko se ravna sa njim. Dva kuma u carstvu ne postoje: suprotno legendi, Branislav Mićunović nije ni primaći Đukanoviću.

S evropskih adresa nema jakih pritisaka da se krene na tvrđavu bivšeg premjera. Još tumaraju s Lukšićem i idu na ograničavanje Đukanovićeve moći u okviru sistema. Udar mora doći od domaćih snaga. Ovdašnji alternativni pokreti moraju vjerodostojnim akcijama dati podsticaj Zapadu da ovdje napokon ozbiljnije krene u odbranu evropskih vrijednosti. U protivnom, slijede neotmene godine u kojima će u sadjejstvu briselske birokratije i tajkunske internacionale, u crnogorsko društvo biti trajno utkana laž o Đukanovićevim vremenima.

Uslovi da antirežimska pobuna dobije podršku Evrope su poznati: niko ko želi političku budućnost ne smije dovoditi u pitanje nezavisnost Crne Gore, njenu multinacionalnu dimenziju i saradnju u regionu. To uključuje i prihvatanje nezavisnosti Kosova. Ove resurse je, zahvaljujući zalutaloj opoziciji, Đukanović dugo i nemilosrdno koristio u privatne svrhe.

Đukanovićeva je nevolja što ne može pokriti tragove porijekla svoje moći: zločin, krv i suze u njenim temeljima. Zato je u njegovom carstvu biti svjedok najveći i najstrože kažnjen grijeh.

Trebalo je vidjeti kako je samo režimska medijska agentura skočila od miline nakon pojave novog, pokajničkog filma Šemsudina Radončića o deportacijama u kojem su glavni negativci Slobodan Pejović, Monitor, Milan Popović. Pejović više ne postoji – kliknuo je Srđan Kusovac, Đukanovićev savjetnik na zadatku svodnika državne Pobjede. Slobodan Pejović je simbolika. Izbor je naš. Iščeznuti. Postati tišina u pustoši. Ili, svjedočiti. Po bilo koju cijenu.

Esad KOČAN

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Na lomači

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok se kunu u IBAR i Evropu, predstavnici vlasti novinare prijavljuju policiji, optužuju za urote, otimaju im telefone. Evropski nema šta

 

Gradonačelnik Nikšića Marko Kovačević opet  je na “medijskoj lomači”  jer je “Srbin i pravoslavac”.  Šta će,  policiji je prijavio više novinara, političara i jednog civilnog aktivistu kao inspiratore prijetnji “kojima se ugrožava bezbjednost njega i njegove porodice zato što im nije po volji njegovo političko opredjeljenje”.

Novinari su Kovačeviću krivi jer su izvještavali o tome kako je, recimo, držao srednji prst dok je svirala crnogorska himna. Trebalo je valjda da zažmure,  ili makar Markovu istinu predstave kao neupitnu  po kojoj je on u stvari samo namještao sat. Tako rade mediji koji nijesu „antisrpski i anticrkveni“.

Zato su moguće trebali da ga pohvale kao Srbina i pravoslavca i ovo sad kad je postavio uvredljivi komentar na Fejzbuku. “Nekako lijepo stoji predsjedniku Skupštine Crne Gore ova zgrada Zetske banovine. I nekako je normalno da Švabama to smeta”, napisao je Kovačević nakon nedavne  sjednice parlamenta na Cetinju, aludirajući na porijeklo poslanika Oskara Hutera i zgradu administracije koja je upravljala teritorijom Crne Gore u vrijeme Kraljevine Jugoslavije. Predsjednik Skupštine Andrija Mandić je Kovačevićev partijski lider, za koga je Huter na sjednici rekao “da njegova titula četničkog vojvode ne ide sa mjestom koje pokriva”.

Kako Kovačević vidi medijske slobode jasno je i iz njegovog pojašnjenja je da nakon što je prijavio policiji novinare jer rade svoj posao, izbjegavao  o tome da priča u medijima „i na taj način vršim bilo kakav pritisak na njihov rad”. Pošteno.

Medijsku urotu ne vidi, međutim, samo Kovačević. Ministar ekonomskog razvoja Nik Đeljošaj optužio je nedavno predstavnike pravosuđa i novinara TV Vijesti Danila Ajkovića da su se urotili protiv njega „jer mrze ili su korumpirani“.   Ajković je „kriv“ zato što je izvještavao o slučaju koji protiv Đeljošaja vodi tužilaštvo jer je 2021. godine kao predsjednik Opštine Tuzi, pozivao na otpor  mjerama protiv koronavirusa. Tužilaštvo je nedavno tražilo skidanje imuniteta Đeljošaju.

Organizacija za medije Jugoistočne Evrope (SEEMO), između ostalih, osudila je postupanje ministra.  “SEEMO ističe potrebu da političari izbjegavaju miješanje u rad novinara i stvaraju okruženje koje je pogodno za slobodne i nezavisne medije. SEEMO poziva na trenutni prestanak svih oblika zastrašivanja i uznemiravanja Ajkovića. SEEMO poziva crnogorske vlasti da poštuju slobodu štampe i zaštite sigurnost medijskih profesionalaca”, ističe se u saopštenju.

Ministar pravde Andrej Milović valjda nije stigao da pročitao saopštenje, pa je, dok se sprema za istorijsko dobijanje IBRA, odnosno ispunjavanje privremenih mjerila za poglavlje 23, u kom je i sloboda medija, oteo telefon novinarki portala Libertas u holu Skupštine.

Uprava policije podnijela je prekršajnu prijavu protiv  Milovića, zbog sumnje da je 9. februara, u holu Skupštine, oteo telefon iz ruke novinarki portala Libertas press, Radmili Grbić. Milović se sumnjiči da je to učinio nakon što mu se novinarka predstavila i pokušala da postavi pitanje.

Dok se kunu u IBAR i Evropu, predstavnici vlasti novinare prijavljuju policiji, optužuju za urote, otimaju im telefone.  Evropski, nema šta.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Dozva li ga vojvodo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Eskobar je već bio tu i ponašao se onako kako se moćni ponašaju u dalekim  provincijama.  Kao da je htio da nas podsjeti da živimo ona davna upozorenja, šta nas čeka nakon krvavog raspada Jugoslavije. Andrija Mandić, u svojstvu  državnika i reformatora, je  ogledalo dokle smo nakon svega stigli

 

Specijalni izaslanik SAD Gabrijel Eskobar narednih dana će pohoditi Crnu Goru (i Kosovo). Najavljujući posjetu Podgorici, američki zvaničnik jasno je stavio do znanja da je njegov dolazak direktno povezan sa planiranom rekonstrukcijom 44. Vlade i očekivanim ulaskom predstavnika koalicije Za budućnost Crne Gore (doskorašnji DF).

“Odluka o koaliciji i dovođenju te partije u koaliciju nije odluka za SAD. Ono što smo rekli, a rekli smo i privatno i javno, jeste da brinemo što ova partija nije pravi partner u svemu onome čemu se nadamo za Crnu Goru”, rekao je Eskobar u Briselu. Precizirajući: “U mnogim postupcima predsjednika Skupštine nijesmo vidjeli privrženost evroatlantskim vrijednostima. Zato smo zabrinuti zbog mogućnosti da u Vladu uđe partner koji ne dijeli iste vrijednosti kao ostatak koalicije.”

Ovo upozorenje stiglo je dan nakon što je parlamentarna većina odbila prijedlog opozicije o smjeni predsjednika Skupštine. Andrija Mandić, potvrdilo se, nije imao razloga da strijepi za svoju funkciju, a iskazanu podršku poslanika iskoristio je za repliku američkom izaslaniku.

“Ovo što priča Eskobar su priče o prošlosti koje smo juče slušali u Parlamentu. V sve što saopštava, ali Crna Gora ne želi da postane jedna od saveznih država SAD-a, nego članica EU”, poručio je  Mandić iz Skupštine. “Mi smo parlamentarna većina i različite stranke i odredili smo kuda će se kretati ova zemlja. Naš put ka EU je put koji podržava 80 odsto građana Crne Gore”.

Onda su ga opozicioni poslanici podsjetili da on, baš kao ni niko drugi iz vladajuće većine, nije komentarisao intervju ruskog ambasadora u Podgorici kojim je jasno stavljeno do znanja da Rusija ne gleda blagonaklono na dalje EU integracije ovog dijela Evrope. Naprotiv.

“Nismo se protivili prethodnim talasima proširenja. Sada je situacija drugačija, EU je drugačija, mutirala je u prilog NATO-u… Shodno tome, širenje EU na Balkan znači uvlačenje zemalja regiona u konfrontaciju sa Rusijom”, obrazložio je stav zvanične Moskve ambasador Vladislav Maslenikov.

Onda je Mandić demonstrirao kako u koaliciji ZBCG pokušavaju balansirati između istoka i zapada.

“Stav Maslenikova se odnosio na čitavi region, dok stav Eskobara targetira pojedince i političke strukture koje su birali građani Crne Gore”, analizirao je predsjednik parlamenta. Ali i  predsjednik Nove srpske demokratije čiji funkcioneri, svako malo, demonstriraju krajnje neobičnu privrženost proklamovanom evropejstvu i pomirenju. Što  podsjeća  na verbalno “jugoslovenstvo” nekadašnjih promotera ratova vođenih u cilju realizacije nauma “svi Srbi u jednoj državi”.

Bilo je mučno slušati i ton i pristup Gabrijela Eskobara. Nije mu ni prvi put i ne čini to samo on. I ne dešava se to samo Crnoj Gori, već i ostalim  bivšim jugoslovenskim republikama nakon raspada zajedničke domovine.   Stvari su postavljene tako da se lako  naljutiti – ko na Moskvu, ko na Brisel i Vašington. Ali srž naših problema je u Podgorici. Ovdašnji politički predvodnici,  stari i novi, doveli su nas u ponižavajuću situaciju  da nam drugi rješavaju probleme i nameću rješenja. Po mjeri svojih interesa, ne mareći uvijek koliko je  to nama prihvatljivo i korisno.   A naši  – neko skokne do Beograda ili mu dođe Dodik da prenese, a neko ide kod ambasadora Kvinte po svoju pamet.

Težak i dug će biti proces odrastanja države i njene elite. Visoka je cijena krvavog raspada zemlje, koja je po mnogo čemu bila naš model EU. Na vrijeme smo upozoravani. Ante Marković, posljednji premijer SFR Jugoslavije, proročki je govorio  davne 1989: “Zablude nacionalizma ćemo plaćati siromaštvom, trovanjem duha i položajem daleke periferije Evrope.” Decenijama ranije, osnivač avnojevske Jugoslavije  Josip Broz Tito koristio je svaku priliku da opomene.  “Naše republike bile bi u svijetu niko i ništa da nismo zajedno”

Onda su došli popovi, topovi i lopovi.  Potom Šefovi, eksperti i, da laj lame.  Andrija Mandić, u svojstvu  državnika i reformatora, kao ogledalo dokle smo nakon svega stigli. Eskobar je bio tu i ponašao se onako kako se moćni ponašaju u dalekim  provincijama.  Kao da je htio da nas podsjeti da živimo ona davna upozorenja.  Red je da postavimo i to prosto pitanje: dozva li ga ponovo, svojim ponašanjem, vojvodo?

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Moć neznanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od trojice crnogorskih državnih čelnika samo se Predsjednik države sjetio svoje ljudske i profesionalne obaveze da se oglasi na dan pomena žrtvama zločina u Štrpcima

 

Predsjednik Skupštine Crne Gore kaže kako nije znao da je njegov sastanak sa prvim čovjekom Republike Srpske upriličen na 31. godišnjicu zločina u Štrpcima. Šta bi bilo da je znao?

Možda bi minutom ćutanja odali počast dvadesetorici civila starih između 16 i 59 godina koji su oteti iz voza na liniji Beograd – Bar, pa potom ubijeni i bačeni u Drinu. Ili bi gosta i prijatelja iz Banjaluke zamolio da se u jezeru Perućac pronađu posmrtni ostaci šesnaestorice ubijenih koje njihove porodice još uvijek čekaju?

Malo je, ipak, vjerovatno da bi sjećanje na sramotan zločin Osvetnika iz Vojske RS,  spriječio dvojicu državnih zvaničnika da prozbore o „fantastičnostima“ srpskog svijeta, potrebi uspostavljanja specijalnih veza Crne Gore i Republike Srpske, ili poslovnim prilikama vezanim za Bilećko jezero i izgradnju sistema hidroelektrana na Drini. Naravno, nakon što Dodik Mandića informiše o najnovijim vijestima iz Moskve.

Komentari poput onih da takve teme nijesu u njihovoj nadležnosti nedostojan su odgovor na činjenicu da je, nakon tridesetak godina, u Skupštini Crne Gore vođen zvaničan, međudržavni razgovor o formiranju Velike Srbije na teritoriji tri suverene, međunarodno priznate države. Uz jasnu najavu oživljavanja podjele „koja život znači“ na srpske i nesrpske. Onomad žrtva. A koliko sjutra, građane/stanovnike.

Predsjednici države i vlade, tako makar tvrde iz njihovih kabineta, nijesu bili zvanično obaviješteni o posjeti gosta iz Banjaluke koji je, nakon prijateljskih susreta sa čelnicima Rusije i Bjelorusije, pohodio i Podgoricu. A šta bi bilo da jesu?

Da li bi Spajić banuo pred Dodika da mu u brk skreše ono što je nedavno izjavio u Briselu, kako je „naša nepokolebljiva posvećenost teritorijalnom integritetu Bosne i Hercegovine od najveće važnosti za Crnu Goru“. Milatović bi se, može biti, propitao o tome kako je to i čime Igor Dodik pomagao da se podigne stranačka infrastruktura  partije/pokreta koji je osnovao prije nepune dvije godine, a napustio krajem prošle nedjelje. Kada već isto pitanje ne može da postavi Do Kwonu.

Od trojice crnogorskih državnih čelnika samo se Predsjednik države sjetio svoje ljudske i profesionalne obaveze da se oglasi na dan pomena žrtvama zločina u Štrpcima. “Kao Predsjednik Crne Gore, izražavam dubok pijetet prema žrtvama tog zločina i saosjećam se sa bolom njihovih porodica. Ujedno, apelujem na nadležne državne organe da ne odustanu od utvrđivanja potpune istine o ovom tragičnom događaju”, napisao je Milatović na mreži X. Premijer ni toliko. Imao je, valjda, preča posla.

Trebalo je, na primjer, izabrati novi odbor direktora Elektroprivrede.   Prepiska unutar WhatsApp grupe KlubPES, koju su objavili mediji, svjedoči o kvalitetu tog postupka. Zapravo, o brutalalnosti i banalnosti s kojom se sve u Crnoj Gori podređuje usko partijskom i ličnom interesu.

Prvoizabrani kandidat povukao se nakon osporavanja javnosti i naznaka da bi njegov izbor mogao biti osporen po pitanju stručnosti i iskustva. Drugoizabranu kandidatkinju osporile su partijske kolege iz Nikšića. „Smatram da nije korektno da pored nas u Nikšiću predstavnik PES-a bude iz Podgorice“, prenijele su Vijesti stav jednog poslanika Spajićevih Evropljana. Onda je izabran treći, nikšićki, kndidat. Dok je u PES-u trajala ta ekspertiza meritornosti, akcionari EPCG su strpljivo čekali, duže od 10 sati, da konačno počne Skupština akcionara preduzeća. Vanredno zakazana na zahtjev države, odnosno, Vlade.

Od sedam članova novog borda EPCG četvoricu su imenovale partije članice vladajuće koalicije, u skladu sa dogovorom o međusobnoj podjeli funkcija u izvršnoj vlasti, diplomatiji, državnim preduzećima i tzv. nezavisnim agencijama. Potom  je ministar pomorstva i saobraćaja pojasnio da ne treba vjerovati sopstvenim očima: PES je ispunio obećanje da će izvršni direktor i 50 odsto članova odbora direktora državnih preduzeća biti profesionalci.

Sad znamo da je 3:4 isto što i pola – pola. Resorni ministar energetike i rudarstva nije se oglašavao. Makar da pojasni ono što se čulo na Skupštini akcionara, da su sva tri eksperta u novom bordu EPCG njegovi poznanici i saradnici, a jedan i mentor sa postdiplomskih studija. Nije se sjetio?

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo