Nekontrolisana moć najbolje se ogleda u snazi privida koje proizvodi i po sposobnosti da društvu diktira besmislena pitanja. Hoće li se na jesen Milo Đukanović vratiti – kao navidana bruji Crna Gora. U stvarnom svijetu, Đukanović naravno nikada nije ni mrdnuo s vlasti. I sva se magla diže da zabašuri prosto pitanje: kako ga naćerati da ode? Đukanović nema namjeru da se bez nevolje vraća premijerskom poslu. Biti premijer njemu je premalo. Savršena mu je mjera pozicija neprikosnovenog vođe bez zaduženja u državi i bez odgovornosti za posljedice koje neminovno proizvodi režim koji je utemeljio. Kad bi sva Crna Gora danas ustala tražeći Đukanovićevu ostavku, bilo bi joj uzalud: on nije nigdje gdje se može podnijeti ostavka, a svuda je gdje je moć. To je znak da svijet privida u Crnoj Gori besprijekorno funkcioniše.

Što je skrivenija, moć nije manja, samo omogućava lakšu manipulaciju podanicima. Đukanović je danas bez ijedne državne funkcije moćniji u Crnoj Gori, no što su ikada bili Milošević ili Tuđman u svojim zemljama.

Sve glavne privredne i sve društvene sektore kontroliše njegov klan: energetika, građevinarstvo, metalska industrija; turizam, trgovina i obrazovanje; privatna banka, privatna Vlada, privatno partijsko predsjedništvo, privatna Vesna Medenica. I, pride, čitava armija intelektualaca na usluzi i sva sila medijskih agenata. Koliko je tamo naših prebjega – strah da te uhvati. Dobro je Monitor i živ u čuje je ruke padao.

Đukanović je imao obilje vremena da se pripremi za ulogu maršala režima.

Igor Lukšić je brižljivo odabran za ulogu šefa kabineta. Višestruko su mu testirane granice poslušnosti. Od malena je, kao ministar finansija, uvučen da potpisima ovjerava delikatne poslove familije. On je u naš sveti neoliberalni poredak uvodio komunizam kako bi darovao četrdeset miliona kredita banci Đukanovića. On je docnije aminovao šetanje jednog te istog miliona jedanaest puta, kako bi se Braco ratosiljao nevolja. Lukšić ne može pokrenuti ni jednu ozbiljnu aferu familije, a da ne potone s njom.

Radi svake eventualnosti, opasan je bedemom čuvara lika i djela. Duško Marković, Milan Roćen, Veselin Veljović. To su ljudi realne moći u Đukanovićevom carstvu. Uz koljeno je i Ranko Krivokapić. Njega za Đukanovića vezuje vlastita nemoć.

O unutarpartijskoj opoziciji u DPS–u ne treba gatati. Nakon onoga što je doživio Svetozar Marović, tamo caruje strah. Marovićev slučaj pokazuje da u DPS-u, po moći, nema nikakvog – drugog. Poslije Đukanovića je rupa. Ni u svijetu podzemlja nema nikoga ko se ravna sa njim. Dva kuma u carstvu ne postoje: suprotno legendi, Branislav Mićunović nije ni primaći Đukanoviću.

S evropskih adresa nema jakih pritisaka da se krene na tvrđavu bivšeg premjera. Još tumaraju s Lukšićem i idu na ograničavanje Đukanovićeve moći u okviru sistema. Udar mora doći od domaćih snaga. Ovdašnji alternativni pokreti moraju vjerodostojnim akcijama dati podsticaj Zapadu da ovdje napokon ozbiljnije krene u odbranu evropskih vrijednosti. U protivnom, slijede neotmene godine u kojima će u sadjejstvu briselske birokratije i tajkunske internacionale, u crnogorsko društvo biti trajno utkana laž o Đukanovićevim vremenima.

Uslovi da antirežimska pobuna dobije podršku Evrope su poznati: niko ko želi političku budućnost ne smije dovoditi u pitanje nezavisnost Crne Gore, njenu multinacionalnu dimenziju i saradnju u regionu. To uključuje i prihvatanje nezavisnosti Kosova. Ove resurse je, zahvaljujući zalutaloj opoziciji, Đukanović dugo i nemilosrdno koristio u privatne svrhe.

Đukanovićeva je nevolja što ne može pokriti tragove porijekla svoje moći: zločin, krv i suze u njenim temeljima. Zato je u njegovom carstvu biti svjedok najveći i najstrože kažnjen grijeh.

Trebalo je vidjeti kako je samo režimska medijska agentura skočila od miline nakon pojave novog, pokajničkog filma Šemsudina Radončića o deportacijama u kojem su glavni negativci Slobodan Pejović, Monitor, Milan Popović. Pejović više ne postoji – kliknuo je Srđan Kusovac, Đukanovićev savjetnik na zadatku svodnika državne Pobjede. Slobodan Pejović je simbolika. Izbor je naš. Iščeznuti. Postati tišina u pustoši. Ili, svjedočiti. Po bilo koju cijenu.

Esad KOČAN