Evropa i Amerika se tresu. Ne nazire se kraj recesije koja je krenula još 2008. godine. Opet se drmaju tržišta kapitala sa obje strane Atlantika. Vlade najrazvijenijih zemalja svijeta ne znaju kako da se nose sa prezaduženim ekonomijama, poremećenim bankarskim sistemom, nezapošljenošću… U Americi predsjednik Barak Obama ima ogromne probleme. Umjesto da ih rješava, pravi loše kompromise sa desnicom. U Evropi raste panika. Nakon Irske, Grčke i Portugalije, strahuje se da su Italija i Španija pred provalijom… Stvari su toliko komplikovane i ozbiljne da se postavlja pitanje opstanka eura, a samim tim i Unije.
Nobelovac Džozef Stiglic tvrdi da Amerika i Evropa, zajedno i odvojeno, marširaju ka raspletu zvanom – veliki debakl.
Čuveni svjetski ekonomski analitičar Gerald Celente je upozorio još prije arapskih dešavanja da će usljed ekonomske depresije u svijetu padati vlade, da će se dizati revolucije, a da će negdje režimi uspjeti da se održe nasiljem i ekstremizmom. „Vladari će biti uspješni u buđenju nacionalnih osjećaja, ali neće nipošto moći da riješe ekonomske probleme…”
I zaista, u posljednjim mjesecima bilo je svega. Ali odgovora na ključno pitanje – kako riješiti krizu nema. Novi talas je samo potvrdio tezu da ovo nije ono uobičajeno ciklično opadanje, poslije kojeg brzo dolazi do rasta, već kriza kapitalizma kao sistema.
Pol Krugman smatra kako osnovni problem leži u politici, vođstvu – u jačanju uticaja ekstremnih desničara „koji će radije izazvati ponovne krize nego milimetar odustati od svojih zahtjeva”, recimo oko oporezivanja bogatih. Spremni su i na nove ratove, samo da zadrže privilegije.
Gdje je Crna Gora u toj globalnoj priči?
Kod nas su na vlasti ekstremni desničari evo već dvije decenije. Oni su, nekad pod ovom nekad pod onom zastavom, gradili sistem koji će donijeti korist krugu oko Mila Đukanovića i familije. Globalno krizu su izazvali, uz sve ostale činioce, sukob interesa i pohlepa. Isto to je u suštini pojelo crnogorsku ekonomiju. Gotovo svaki veliki projekat i investiciju, gotovo svaku veliku privatizaciju obilježio je konflikt interesa vladajućeg oligarha i njegovih. Zato su naše privatizacije pogubne, zato se naše fabrike raspadaju. Dok se oni bogate.
Pogledajte samo Željezaru. Nakon što su je privatizovali krugovi bliski familiji, uništili i zadužili, sada po londonskim sudovima ispada da mi MNSS-u treba da platimo oko stotinu miliona. Sjetićete se kako su i novi vlasnici Kombinata aluminijuma prijetili inostranom arbitražom, iako su dobili ogromne subvencije i finansijska sredstva od države, a nijesu uložili ništa u modernizaciju naše glavne fabrike. Kako su to ugovori koje potpisuje crnogorska vlada uvijek na štetu države, a u korist investitora koje dovode vođa i društvo?
Jasno: Đukanovićev oligarhijski kapitalizam najsličniji je sistemima sa sjevera Afrike – bogatstvo u rukama porodice i ortaka, pauperizovane i preplašene mase, zastrašujuća korupcija. Crnogorska je osobenost organizovani kriminal – ilegalni poslovi sa cigaretama, drogom i drugim robama, koji su na razvalinama legalne privrede postali alternativa.
Kako će se takva zemlja suočiti sa novim talasom globalne krize? Niko u Crnoj Gori o tome ne govori. Mladi premijer je zauzet pitanjem jezika.
Fenomen Crne Gore je što je i njena opozicija dominantno desničarska. Iz sna je bude uglavnom nacionalne trube. I dok je vlast mijenjala retoriku – od četiri ocila do NATO, opozicija je zaleđena u nepromjenljivosti ostala vjerna onom najgorem nacionalističkom Beogradu, koji je proizveo ratove i zločine. Naše opozicionare na noge dižu Kosovo i srpski jezik, dok korupcija i organizovani kriminal haraju zemljom.
Takva opozicija je najbolja hrana Đukanoviću i njegovim. Sistem ustvari opstaje na podjelama i nasilju. I u vlasti i u opoziciji uspješni su samo u buđenju nacionalnih osjećaja. Ne zanimaju ih ključna pitanja – kako se suočiti sa krizom i kako strateški razvijati Crnu Goru. Zato, neka vas ne čudi što pričom o jeziku ugrožavaju pregovore sa Briselom. U suštini, ova se politička elita održava ekstremizmom.
Milka TADIĆ – MIJOVIĆ