Povežite se sa nama

FELJTON

VESELJKO KOPRIVICA: OPERACIJA DUBROVNIK – SVE JE BILO META (I): ,,Oslobađanje” Konavala

Objavljeno prije

na

Donja Ljuta, oktobra, 1991.

Radio Titograd javlja da je održana vanredna sjednica Predsjedništva i Vlade Crne Gore. Vlast tvrdi da Crna Gora nije u ratu, jer crnogorske jedinice ratuju u sastavu JNA, koja je u nadležnosti Federacije!

– Pa, zašto smo onda ovdje? Neka Milo i Momir ratuju za JNA. Ovo je sve smišljeno da se osramoti Crna Gora, čuje se sa više strana poslije ovih vijesti.
Premijer Milo Đukanović, samouvjereno tvrdi, valjda i on u ime vlasti, da ćemo sa Hrvatima dobiti “nametnuti rat”, “samo ovog puta ćemo ih pobijediti i završiti zajednički život sa njima nadam se za sva vremena”!

– Hrvatska vlast je, po svaku cijenu, htjela rat i – ima ga! – slušamo prijeteći Đukanovićev glas.

-Tako je, odobravaju pojedini premijeru, i objašnjavaju onima iz drugog tabora:
-Evo, čuste li i na Skupštini da su ustaše htjele, kako su nam još u Doljanima tvrdili oficiri, da osvoje ne samo Bosnu, nego cijelo Crnogorsko primorje do Ulcinja, gdje bi se, kako je Tuđman zamislio, sastali sa albanskom vojskom! E, neće tog filma gledati dok je nas živih…
– Nije ovo moj brajko tursko doba. Crna Gora se ne brani na kućnom pragu, nego usred Zagreba, dopunjava ih brko, okićen sa tri-četiri kašikare. Drugi pitaju:
– Otkud toliko mržnje u ovom mladom čovjeku, koji „nametnuti rat” ratuje tuđim životima? Predsjednik Predsjedništva Momir Bulatović, Miloševićev poslušnik, na sjednici Predsjedništva Crne Gore i Vlade objasnio je i razloge za napad na Konavle i preduzimanje operacija prema Dubrovniku, Neretvi…

– Mjesecima su gomilane trupe na administrativnoj granici, uz stalan osmijeh i uvjeravanja da je to isključivo zbog odbrane suverene i nezavisne Republike Hrvatske. Nijedan od naših zahtjeva i apela da se te snage povuku i granica stvarno demilitarizuje, koje smo upućivali državnom rukovodstvu Hrvatske, saveznim organima i Konferenciji u Hagu, nije urodio plodom. Više hiljada MUP-ovaca, pripadnika ZNG i crnokošuljaša raspoređeno je i stacionirano prema Crnoj Gori. Zaposjeli su i strateški važne visove koji pripadaju teritorijalno BiH, odakle su mogli da ugroze živote i imovinu građana Crne Gore. Planirali su i planiraju diverzantsko-terorističke aktivnosti, naoružali su svoje istomišljenike u samoj Crnoj Gori i postavili obavještajnu mrežu. Druga prisutna karakteristika i brojne izjave da Crnogorsko primorje, uključujući i Bar, pripada Hrvatskoj, trebalo je sasvim očigledno biti pretočeno u stvarnost!

Blago Crnoj Gori sa ovakvim predsjednikom. I specijalni ratni reporteri ,,Pobjede” i Radija potanko i neumorno izvještavaju ,,o krvavim sukobima” na dubrovačkom i ostalim ratištima. Klanja, silovanja, pljačke, Tuđmanovi i Alijini bojovnici, mučenja, batinanja… Pakao! Čitamo i slušamo i o našim svakodnevnim ,,hrabrim uspjesima”, ,,oslobodilačkom pohodu” na Konavle, borbama sa ,,krvoločnim i do zuba naoružanim ustašama”! A da tek vidite šta prikazuje Televizija, pričaju oni koji na dan-dva trknu do kuće. Božidar Čolović, Emilo Labudović, Vasko Knežević, Labud Jovanović… i njihova družina ostavili su daleko za sobom sve lažove ovog svijeta!

,,…Jutros, tek što se noć spremala da ustupi mjesto danu, dakle, nešto poslije pet časova, žitelje područja na uzavreloj i krvavoj granici Crne Gore i Hrvatske, probudile su žestoke detonacije od kojih su podrhtavala prozorska okna i vrata u ramovima. Jedinice JNA počele su da snažno tuku iz artiljerijskih oruđa najvećih kalibara sa brodova, zatim sa Prevlake i Luštice, kao i sa Prijekora i Mojdeža, sela najbližih Hrvatskoj. Tučeni su položaji ustaških paravojnih formacija u Molunatu, Konavlima, Vitaljini i drugim mjestima u okolini Dubrovnika. Prije toga, dejstvovala je avijacija… U Konavlima je juče i sinoć poginulo između pet i sedam stotina pripadnika ,,šarene vojske” Franje Tuđmana. Kupari su sravnjeni sa zemljom, srušen je TV repetitor na Srđu…”

( ,,Pobjeda”, 2. oktobar)

* Mnogi se smiju ovoj nečuvenoj propagandi i lažima, drugi tvrde da je to istina ,,samo mi nijesmo u toku”… Pokušavam da im objasnim ko su ovi novinari što ovako pišu, kako mediji mogu da manipulišu javnim mnjenjem i da je prvo počeo rat u njima, ali većina vjeruje samo ,,Pobjedi” i Radio Titogradu. Poče da me brani Radoš, vadeći iz džepa bluze list ,,Pobjede”. Raširi ga, i poče naglas da čita:
– Tako se juče u selu Dubravka zbio događaj koji može ući u antologiju svjetskog beščašća i zločina. Naime, ustaše su došle do kuće Balda Đuraša i htjeli da njegov dom pretvore u svoje uporište, radi pružanja otpora jedinicama JNA i da na njegovom kućnom pragu postave top. Nesrećni Đuraš, inače Hrvat, zamolio je ustaše da poštede njegovu kuću i porodicu. Uslijedilo je nešto što se teško može sresti u filmovima sa najzaumnijim scenarijem. Nesrećni Tuđmanovi bojovnici silovali su, naočigled, Đuraša, njegovu suprugu, a potom, što prevazilazi sve granice ljudskog razuma – i njegovu desetogodišnju kćerku. Njega su zatim zaklali bajonetom… Slušajući tekst otvorenih ustiju, rezervisti kao po komandi počeše da psuju i ,,Pobjedu” i njenog novinara lažova.
– Kakvo, bre, silovanje, kad danima u Dubravci nema živog roba, osim jednog starca i onog nenormalnog, ako i oni nijesu pobjegli.
– Daj da vidimo koji to kreten piše…

* Petog oktobra bili smo svjedoci jednog tragičnog događaja. Za vrijeme kraćeg predaha u Popovićima, ugledasmo vojni helikopter koji se približavao iz pravca Donje Ljute. Odjednom, letjelica izgubi visinu i naglo se obruši prema zemlji. Shvatajući da se desilo nešto nepredviđeno, pojurismo na obližnji brežuljak. Neki potrčaše asfaltnom stazom prema polju gdje je helikopter nestao, a jedan mladić, snajperista, hitro uskoči u sivi ,,reno” i odjuri takođe u tom pravcu… Ubrzo saznasmo šokantnu vijest: helikopter oboren, kažu najvjerovatnije hicima iz snajpera, poginuo komandant Vojno-pomorskog sektora Krsto Đurović, a jedan general ranjen! Za ovom stiže još jedna tužna vijest: nedaleko od helikoptera ubijen u ,,renou” i onaj mladi snajperista! Mnogi počeše glasno da tvrde: – Onog momka u ,,renou” sto posto su ubili naši… Zapanjeni tragičnim prizorom, ne možemo da vjerujemo da se sve to desilo za par trenutaka i to među hiljadama vojnika koji se već danima nalaze na ovom položaju! Nešto kasnije, najbliži očevici tvrde da su vidjeli muškarca u plavoj majici kratkih rukava kako, poslije pada helikoptera, bježi poljem kroz kanale za navodnjavanje. Pripucali su, ali neznanac je umakao kroz lavirint kanala… Proćelavi vodnik uzbuđeno priča šta se sve dešavalo. Naredio sam, kaže, i nišandžiji ručnog bacača da puca za onim bjeguncem, ali on mi je, zamislite, uzvratio: ,,Hoću, ali kad mi to i pismeno narediš!” Neki odmahuju glavom i u povjerenju tvrde da je sve ovo sumnjivo, da nikoga živog osim naše vojske nijesu vidjeli, da su samo naši mogli da pucaju i na helikopter i na onog mladića…

* Na Skupštini Crne Gore od 7. oktobra, lider crnogorskih liberala Slavko Perović još jednom je dokazivao poslanicima DPS-a i Narodne stranke, i naravno građanima Crne Gore, besmislenost slanja crnogorskih rezervista na dubrovačko i ostala ratišta, zahtijevajući da se u ime slavne crnogorske tradicije i srećnije budućnosti Crne Gore odmah vrate sa svih ratišta njeni vojnici i rezervisti. Pri tom je citirao dijelove iz mudre Poslanice Petra I zakrvljenim Katunjanima, od 22. maja 1822. godine. Međutim, veliki srpski patriota i pjesnik iz Morače Momir Vojvodić kroz nekoliko dana reaguje u ratnohuškačkoj ,,Pobjedi”, optužujući Perovića da je podvalio ondašnjim i sadašnjim Crnogorcima, pošto se Poslanica ,,ne može nikako dovesti u sadašnje prilike u kojima se ne bore Crnogorci između sebe, kao u zloupotrebljenoj poslanici, nego se bore protiv ustaša i novog germanskog prodora na naše more”. Vojvodić pri tom Peroviću i njegovim istomišljenicima poručuje da su ,,zaludani koji služe tuđinu pošto su ‘na grehotu i sramotu zaboravili’! Opijen srpstvom, ratništvom i patološkom mržnjom prema Zapadu, Vojvodić naravno i nije mogao drugačije da shvati poslanicu Svetog Petra.

(Nastavlja se)

Komentari

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (II): Dvije dukljanske vladarke

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 


Kosara Teodora VOJISLAVLJEVIĆ
bugarsko/makedonsko carstvo krajem X vijeka – 1016, Manastir Sv. Marije/Ostros, Duklja/Crna Gora Dukljanska knjaginja, princeza bugarsko/makedonska.

Najmlađa šćer slovenskog cara Samuila (kojega svojataju i Bugari i Makedonci), supruga kneza Vladimira Dukljanskog.

Krajem X vijeka prostorima Balkana vladale su dvije države – Bugarsko carstvo i Vizantija, koje su među sobom bile u miru, sa sporadičnim ratovanjima. Na prostoru između Jadranskoga mora i Skadarskoga jezera nalazi se kneževina Duklja koja je bila vizantijska tema.

Dukljanski knez Vladimir vladao je Dukljom od 970. do 1016. godine. Dvorac mu je bio na prostoru Skadarskoga jezera u mjestu Ostros i Koštanjice (današnji toponim „Kraljić”).

Prema Ljetopisu Popa Dukljanina: „…Petrislav izrodi sina koga nazove Vladimir, i umrije u miru”. Sahranjen je u Crkvi Svete Marije, u mjestu koje se zove Krajina. To je bila porodična zadužbina – crkva posvećena Uspenju Bogorodice.

Osnivač Manastira bio je knez Vladimir, prvi dukljanski svetitelj, Sveti Vladimir Dukljanski, koji je prema zapisivanju vizantijskoga istoričara bio „miroljubiv i pravedan, pun vrlina”. Njegov se kult, osim u Duklji, poštovao u Dalmaciji, Albaniji, Makedoniji i Bugarskoj.

Prema legendi (Ljetopis Popa Dukljanina) u ratu sa carem Samuilom, 997. godine, Vladimir je zarobljen i odveden u tamnicu u Prespi.

Najmlađa šćer cara Samuila, Kosara, zaljubljuje se u kneza Vladimira i kaza ocu da će skočiti u jezero ukoliko se ne uda za Vladimira.

„U tamnici ga je upoznala Samuilova kćer Kosara, viđela da je lijep i saznala da je vladarskoga roda, pa je uspjela ubijediti oca da joj ga dâ za muža i da mu vrati državu”.

Vjenčali su se i živjeli u dvorcu nedaleko od Manastira Prečista Krajinska na Skadarskome jezeru.

Cara Samuila nasljeđuje Vladislav, koji na prevaru dozove kneza Vladimira u Prespu, i ubije ga na vratima crkve. U tom momentu knez Vladimir imao je drveni krst u rukama s kojim je i sahranjen u Prespi.

Kosara, Vladimirova supruga, prenosi njegovo tijelo u Manastir Prečista Krajinska. Donosi odluku da se više nikada ne uda, zamonaši se i umre u Manastiru. Sahranjena je, prema sopstvenoj želji, u dno nogu kneza Vladimira.

Time je pokazala odanost i veliku ljubav prema Vladimiru čovjeku i prema Knezu dukljanskom i Duklji kao kneževini.

Crnoj Gori je ostavila najljepšu ljubavnu priču koja živi u legendama do danas.

 

Jakvinta od Barija VOJISLAVLJEVIĆ dukljanska/zetska/crnogorska kraljica, napuljska princeza.

Jakvinta Vojislavljević (Jakvinta od Barija) rođena je oko 1060. godine u Bariju, tadašnja Kraljevina Napulj. Bila je supruga Bodina Vojislavljevića, čija je vladavina dovela Zetu do najsnažnijeg razvoja.

O njenom uticaju i vladavini doznajemo iz djela „Kraljevstvo Slovena” – djela koje ima dvije linije: hroničarsku (rodoslovnu) i pripovjedačku. Za nas je ovđe od važnosti cjelina: „Bodin i njegova žena i braća”.

Jakvinta od Barija ili Jakvinta Dukljanska bila je kraljica Duklje od 1081. do 1130. godine. Jakvinta nije samo vladala i uticala na Bodinove odluke. Njene savjete tražili su svi Vojislavljevići, izuzev Branislava. Zato je on postao meta i kamen spoticanja.

Kao književni lik, Jakvinta je predstavljena kao originalna i složena ličnost. Njen lik se očituje kroz niz zamršenih postupaka u kojima se ona pokazuje prije svega kao majka, a potom vladarka. Stoga se i plaši Branislava i njegovih sinova. Plaši se potčinjenosti i poraza. Njena ličnost je dramatična.

Književnu ličnost prate istorijski izvori koji potvrđuju da je vladavina Jakvinte okarakterisana kao veoma loša. I dok je bila supruga kralja Bodina, nametala je svoje interese.

Jakvinta je nastavila da vlada nakon Bodinove smrti. Kada je Mihalj Vojislavljević stupio na prijesto, brzo je bio i zbačen zbog Jakvintine zlobe. Umjesto Mihalja postavljen je Dobroslav koji je, radeći za korist Jakvinte, radio protiv naroda i ubrzo se našao u okovima.

Potom je Bodinov bratanac, Vladimir, došao na vlast. Đorđe se sa svojom majkom kraljicom Jakvintom suprotstavio kralju Vladimiru i raškom uticaju u Duklji. Vladimira je kraljica otrovala i tako došla do cilja – da njen sin Đorđe postane kralj Duklje.

Đorđe je 1118. godine postao kralj, ali se njegova vladavina završila te iste godine, s vlasti ga je svrgnula vizantijska ekspedicija.

Jakvinta i njeni sinovi bili su protiv ujedinjena s Raškom i u toj borbi nijesu prezali ni od čega. Jakvinta je uhvaćena u Kotoru i poslata u Carigrad đe je ostala do smrti.

(Nstaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (I): Primjeri žena koje su gradile svoju državu, životom i radom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su autorke su Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

Monografija „Žene u Crnoj Gori“ urađena je sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Ovim istorijskim pregledom prikazujemo činjenice o ličnostima koje portretišemo.

Poseban akcenat ove publikacije stavljen je na originalne portrete – ilustracije žena, a neke naše žene su prvi put dobile vidljiv lik, na osnovu dostupnih zapisa o njima. Kao autori i priređivači, trudili smo se da monografiju učinimo razumljivom i dostupnom svima, bez obzira na uzrast ili pol.

Knjiga „Žene u Crnoj Gori“ prije svega je identitetska priča, a nakon toga i emancipatorska u smislu borbe za prava žena u društvu.

Ovaj odabir portretiranih žena predstavlja naš autorski doprinos u sagledavanju milenijumskog trajanja Crne Gore kroz žensko postojanje i njen nepobitan uticaj na razne istorijske tokove. Ovo su primjeri žena koje su gradile svoju državu, životom i radom.

Odabrali smo i one žene koje su iz drugih sredina gradile crnogorsko društvo, a tu su i naše Crnogorke koje su svojim talentom i djelovanjem gradile i emacipovale sredine u kojima su živjele.

Zastupljene su i žene koje su bile prve u nečemu, ne samo kod nas nego i u svijetu, i mi ih ovom knjigom stavljamo u naš istorijski i kulturni kontekst.

Naš je cilj i želja da motivišemo i ohrabrimo savremenu ženu da slobodno i hrabro nastavi borbu za lični i društveni progres i da pri tome imaju svijest da je ta borba istorijski kontinuitet.

Knjigu posvećujemo svim ženama na putu modernog i emancipatorskog djelovanja u svim sredinama.

TEUTA 231-228. p.n.e.

Ilirska kraljica Teuta, vladala je od 231. godine p. n. e. do 228. godine p. n. e. Njena vladavina zapravo je bila u znaku regent-vladavine umjesto maloljetnog posinka Pinesa, a nakon smrti njenog muža Agrona, koji je vladao od 250. godine p. n. e. do 231. godine p. n. e, za čije je vladavine Ilirija bila na vrhuncu moći.

Kraljevstvo Ilira prostiralo se od rijeke Neretve na śeveru do rijeke Aous (Vjosa, Albanija) na jugu. Teuta je vladala iz Skadra, ilirske prijestonice. uz pomoć savjetnika kralja Agrona.

Za vrijeme vladavine Teuta je pokušala da proširi kraljevstvo osvajanjem preostalih grčkih kolonija i djelova Epira. Početak njene vladavine obilježili su napadi i pljačkanje savezničkih brodova. Mornarica i vojska napale su Elidu i Meseniju na Peloponezu 230. godine p. n. e, iskrcali se u Epir i osvojili Foiniku. Epirani su prihvatili savez sa Kraljevstvom Ilira, dok je Rim poslao braću Korunkami da pregovaraju s Teutom.

Regentkinja Teuta naređuje svojoj gardi ubistvo rimskog izaslanika, o čemu je pisao Polibije koji je i zabilježio Teutin odgovor izaslanicima: ,,Kraljevima ne dopušta zakon da sprečavaju Ilire da se na privatan način obogate plodovima mora”.

Godine 229. p. n. e, kraljica Teuta naredila je napad na Krf. Iliri su osvojili ostrvo, a zapovjednik garnizona postao je Demetrije Hvarski.

Iste godine otpočeo je Rimsko-ilirski rat. Rimljani su prvo napali osvojeni Krf. Nije poznato da li je Demetrije Hvaranin (Demetriusa) izdao Teutu ili se jednostavno predao, ishod toga napada bio je poražavajući za Teutu. Rimljani su osvojili Krf, a Demetrije Hvaranin je zapovijedao Ilirima, oženio je Triteutu (prvu ženu kralja Agrona), oduzeo vlast Pineusu. Rimska vojska osvajala je dio po dio Ilirskog kraljevstva i došla do Skadra. U međuvremenu, Teuta se sklonila u Rhizon (Risan).

Na proljeće 227. godine p. n. e. prihvatila je poraz, odstupila s prijestola i pristala na uslove mira. Ilirsko kraljevstvo je opstalo, ali je teritorijalno bilo ograničeno na dio oko Skadra.

Vjeruje se da je utvrđenje koje se nalazi na ostrvu Svetcu, hrvatskom dijelu Jadranskog mora, pripadalo ilirskoj kraljici Teuti, stoga se i zove Krajicin, odnosno Teutina kula ili Teutin grad.

Prema legendi, kraljica Teuta je nakon brojnih pohoda svoje gusarske flote u Jonskom, Egejskom i Jadranskom moru, sakupila veliko bogatstvo. Bila je veoma mudra, pa se skrasila u tvrđavi iznad Risna u Bokokotorskome zalivu. Kad su rimske imperije zapośele Risan i otvorile kapije grada i njene tvrđave, Teute više nije bilo. Prema jednom kazivanju, Teuta se bacila sa stijene brda Orjen iznad Risna, dok je prema drugim kazivanjima, nastavila da živi u brdima iznad grada.

(Nastaviće se)
Ilustracija: Lina Leković

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

GOVOR SRETENA PEROVIĆA PRILIKOM DODJELE AKADEMSKOG ZVANJA DOCTOR HONORIS CAUSA (II): Nemam povjerenja u budućnost društva koje nudi samo božanstvo kapitala

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državni univerzitet evropskih studija političkih i ekonomskih nauka „Konstantin Stere“ iz Kišinjeva, Republika Moldavija, visoko ocjenjujući pjesničko i kulturološko djelo akademika Sretena Perovića, predsjednika Dukljanske akademije nauka i umjetnosti (DANU), dodjelio mu je 2014. godine najviše akademsko zvanje  Doctor Honoris Causa. Monitor prenosi riječi zahvalnosti koje je tom prilikom uputio Perović

 

Veliki crnogorski pjesnik Petar II Petrović Njegoš (1813-1851), poglavar autokefalne Crnogorske crkve i Crnogorske Države, jedan od najvećih evropskih pjesnika XIX vijeka, mnogo je polagao u duhovno zdravlje svojega malobrojnog crnogorskog naroda. On nije završio visoku školu, ali je bio univerzalno obrazovani duhovnik i poliglota, mislilac i modernizator svoje malene, sa svake strane ugrožavane Države. A prije svega bio je genijalni pjesnik.

Po svojoj suštini, po svojoj prirodi lirska poezija je bliska snovima. Ma koliko da formalno traje treptaj zagonetna mistika sjenije,  (sa više ili manje stihova), lirska pjesma odražava samo jedan kreativni, jedno magnoveno duševno ili misaono stanje, ponekad i ambivalentnog smisla. Ne samo zato, njene metafore i druge stilske figure djeluju prisnije ako su prožete semantičkom ili kontekstualnom sumaglicom, kao da su upravo potekle iz pretkomora sna. Lirska poezija nije obavezno zagonetka, ali i kad je čine jasne riječi i njihov uobičajeni, prirodni međuodnos – pjesma i tada jeste. Stara je istina da bez mistike, makar i u sasvim blagom stanju, nema trajnije poezije. Nekad, u mojoj mladosti, u doba jugoslovenskog, mekšeg socijalističkog realizma – i sama riječ mistika bila je žigosana. Ali, ako za nju nije bilo blagonaklonosti u „teoriji“, ona je imala svoj udio u pjesničkoj praksi – čak i kod onih koji su pjevali samo o srećnom društvu i još srećnijoj budućnosti. Misterioznost riječi  sama po sebi je neke vrste poezije. Pjesnik, dakle, nije misterija, poezija uglavnom jeste. Kako nastaje pjesma, zašto nastaje pjesma, kad je najbolji trenutak da se zapiše pjesma, ili pojedini stih neke u tren izgubljene, nestale  neke pjesme – to nijesu odgonetnuli ni autori koji su doživjeli duboke godine i još vide svijet u slikama, u metaforama, u sunčevom spektru emocija.

Vraćam se na početak ovog zapisa. Korijenje i stablo moje duhovnosti hrani i brani NADA. Više takvih ili sličnih, apstraktnih a frekventnih riječi – Vjera, Ljubav, Istina, Pravda i slično – pokazuju da su svi pravi pjesnici, pjesnički zavjerenici – neke vrste vlasti, i sama vlast, kakav je bio naš Njegoš, kakav je bio Gete, kakav je moj Sengor, a naš danas.

Nijesu, naravno, svi pjesnici blage naravi, humanisti, altruisti, pacifisti; neki su bili ili jesu i antihumanisti – militaristi, pučisti, nacisti, šovinisti, fašisti, pa i teroristi – ne samo riječima no i djelima, ali ja i njih vidim kao metafore zla koje su prolazne kao i naši životi.

Ne vjerujem u trajnu nadmoć materijalnog bogatstva, kao što ne vjerujem ni u zagrobni život, ali u mom narodu, u Crnoj Gori, kroz mučne vjekove oslobodilačke borbe crnogorskog naroda – POEZIJA, ona usmena, ona borbena, ona mobilizacija, ona epska, često opora ali i viteška, poezija-tovanja, poezija-sloboda, poezija-sloboda, poezija-sloboda, poezija-sloboda… južnoslovenski narod – sve do modernih vremena. A da li će moji sunarodnici nastaviti tu vitešku tradiciju, zasnovanu na obilju ideala, a na premalo ili nimalo kapitala ? E, to već nije samo stvar poezije, a jeste stvar moralne kondicije.

Zbog svega toga, i bez toga, nemam povjerenja u pjesnike bez NADE i morala, ni u budućnost društva koje nudim samo božanstvo kapitala.

Visokopoštovani gospodine rektore, cijenjeni profesori, duhovnici i ekselencije, uzorni studenti, uvažene kolege i dragi prijatelji – svima vama još jedno trajno HVALA!  Svima vama još jedno trajno HVALA!

(Kraj)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo