Povežite se sa nama

FELJTON

ZANIMLJIVOSTI O CRNOJ GORI (XI): Kineski zid Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Prvi tragovi arhitekture u Crnoj Gori potiču iz praistorijskog doba.

* Crna Gora je imala ,,kineski zid” koji je bio dug oko 500 kilometara, širok dva i visok preko tri metra. Džinovski zid, poznat kao Vukova međa, vodio je od Bijele gore, preko Cuca, Čevskih planina, Ostroga, Bjelopavlićke ravnice i Morače do Kučkog Koma. O njemu su zapise ostavili Vuk Karadžić (1834), Viljem Lembl (1850), Konstantin Jireček i Jovan Erdeljanović. Niko nije utvrdio kada je podignut i čemu je služio taj zid. Duž čitavog zida, koji je prolazio bezvodnim krajem, nalazi se nekoliko stotina izvora. Raspoređeni su na svaka dva-tri kilometra. Duž zida nalazi se i više bunara i cistijerni. * Bedemi koji zaokružuju Kotor i brdo iznad njega jedinstven su primjer fortifikacione arhitekture u Evropi. Bedemi opasuju Kotor dužinom od oko pet kilometara, visoki su na pojedinim djelovima do 20, a široki i do 10 metara. Podizani su i dograđivani punih deset stoljeća – od IX do XIX vijeka.

* U blizini pivskog sela Stabno jedino u Evropi, a možda i u svijetu, nalaze se ostaci mljekovoda. Mljekovodi su služili za transport mlijeka koje je, do pojave kreča, korišćeno u građevinarstvu, zajedno sa medom, jajima i kamenim prahom. Otuda i narodna izreka “teku med i mlijeko”. Dio mljekovoda kod Stabna – drvena korita duga oko 200 metara, opstao je zahvaljujući hrastovom i bukovom lišću koje je vremenom impregniralo drvena korita i sačuvalo ih od truljenja. Jedna od građevina koje su u Crnoj Gori podizane uz pomoć meda, mlijeka i jaja je i Vezirov most na Morači.

* Na teritoriji Crne Gore identifikovano je pedesetak srednjovjekovnih gradova, koje je prvi opisao Pavle Rovinski.

* Vlaška crkva, najstarija zgrada na Cetinju, u svijetu je čuvena po ogradi od – pušaka. Godine 1897. oko crkve je podignuta ograda od blizu 2000 cijevi turskih pušaka koje su Crnogorci zarobili u raznim bojevima 1858. godine i u periodu 1876-1878. godina. Crkvu su podigli oko 1450. godine Vlasi, pastiri koji su čuvali stoku zetske vlastele. Po njima je i dobila ime. Današnji oblik Vlaške crkve datira iz 1864. godine. Tada je proširena i iznova “u klak ograđena”. Oko crkve je bila bogumilska nekropola sa 10 stećaka koji su tom prilikom ugrađeni u njene zidove. Jednobrodna je crkva, primorskog stila.

* Vlaška crkva je prvi zvanično proglašeni spomenik kulture u Crnoj Gori.

* Vezirov most na Morači podigao je krajem XVIII vijeka skadarski vezir Mahmut-paša Bušatlija od novca koji je dobio prodajom plijena osvojenog prilikom pohare Kuča. Za vrijeme Petra II Petrovića most je pokušao da sruši Jovo Lisičić iz Podgorice da bi prekinuo komunikaciju Podgorice sa Spužom. Nije uspio. S istim ciljem to je pokušao za vrijeme knjaza Nikole Petar Nešov iz Pipera, ali takođe bez uspjeha. Most nisu uspjeli da sruše ni Austrijanci 1918. godine. Most je renoviran i znatno proširen maja 2000. godine.

* U Crnoj Gori su do naših dana sačuvane samo četiri sahat kule iz turskog doba: u Ulcinju, Baru, Podgorici (Hasan paše Osmanagića, druga polovina XVIII v.) i u Pljevljima.

* Najveći dvorac u Crnoj Gori je Njegoševa Biljarda na Cetinju, zvana nova kuća. Duga je 70 metara. Biljarda je podignuta 1838. godine, a dobila je ime po bilijaru – omiljenoj igri Petra II Petrovića Njegoša.

* Prva kuća od armiranog betona podignuta u Crnoj Gori sagrađena je na Cetinju 1910. godine – kuća Vukotića, djelo inženjera Jovana Maguljanija. Bilo je to jedva sedam godina nakon izgradnje znamenite kuće Ogista Perea u ulici Franklen u Parizu, čime se označava početak epohalnog rađanja američkog betona. Kuća Vukotića je rađena sa svim bitnim odlikama i karakteristikama ranog i autentičnog kubizma i djelo je visoke umjetničke vrijednosti. Ona je prva kubistička građevina u Crnoj Gori.

* Austrougarske vlasti su 1917. godine izgradile žičaru (trojsban) na relaciji Kotor-Njeguši-Cetinje. Žičarom je prevožena hrana, oprema, pošta i slično. U isto vrijeme Austrijanci su počeli da grade i drugu žičaru koja je trebalo da poveže Kotor i Lovćen, ali izgrađena je samo do Grebena. Nakon Prvog svjetskog rata jugoslovenske vlasti započele su rekonstrukciju žičare, ali 1939. godine radovi su potpuno prekinuti. Godine 1942. Italijani, ali po novoj trasi, počinju da grade treću žičaru. Do pada Italije, septembra 1943. kada su prestali radovi, bili su od Kotora do Krsca postavljeni stubovi, sajla i izgrađen veliki željezni objekat glavne stanice na Krscu, koji je kasnije prodat Sloveniji.

* Most na Tari, sa pet lukova, preskočio je divlju ljepoticu i dužinom od 370 metara spaja njene obale. Naročito je veličanstven prvi luk. Njegov raspon iznosi 116 metara, a visina od nivoa rijeke 150,9 metara.

* Sudbina mosta na Tari i njegovog graditelja inženjera Lazara Jaukovića isprepletene su kao u dobro režiranom filmu. Gradnja mosta počela je u ljeto 1937. godine. I baš kada je sa mosta trebalo svući skele, počeo je Drugi svjetski rat. Skele sa njega skinuli su italijanski fašisti ne mogaviši se načuditi ljepoti mosta. Kad su druge ratne godine iz Žabljaka krenule jake italijanske i njemačke snage s namjerom da pređu Taru, Vrhovni partizanski štab odlučuje da se most sruši i tu ulogu povjerava – inženjeru Jaukoviću. Jauković je na to pristao teška srca, ali odlučuje da minira samo najmanji, peti luk mosta. Bilo je to maja 1942. godine. Fašističke kolone nisu prešle na drugu obalu. U avgustu iste godine četnici hvataju Jaukovića i strijeljaju ga na mostu koji je projektovao.

* Hidrocentrala Piva je jedinstven graditeljski poduhvat u Evropi. Hidrocentralu čini džinovska brana Mratinje ukliještena među dvije stjenovite obale, podzemni prokopi i hale. Brana je zatvorila kanjon i svojim ogromnim prsima zaustavila hirovitu rijeku Pivu, smirila je i pretvorila u jezero dugo preko 40 kilometara. U stjenovito tlo zarila se temeljima punih 38 metara i izrasla do 220 metara visine. U moćnu branu, koja je završena ujesen 1975. godine, ugrađeno je oko 820 hiljada kubika betona i pet miliona kilograma čelika.

* Pruga Beograd-Bar (duga 476 km) kroz Crnu Goru prolazi u dužini od 175 kilometara. Pruga prolazi kroz 254 tunela, a najduži je Sozina – 6.171 metar. Na pruzi je sagrađeno 206 betonskih i 28 čeličnih mostova (ukupna dužina 14.593 metra), a najduži je Mala rijeka – 498,8 metara. Visok je 200 metara.

* Najvišu tačku nadmorske visine pruga Beograd-Bar dostiže kod Kolašina – 1032 metra, a najniža je u Baru – tri metra.

* Pruga Beograd-Bar građena je s prekidima oko 25 godina, a prvi voz po redu vožnje krenuo je iz Beograda za Bar 30. maja 1976. godine.

* Ruski car Petar Veliki poklonio je svoj portret crnogorskom vladici Petru I 1799. godine. To je bio prvi portret jedne krunisane glave poklonjen dvoru na Cetinju. Od tada je uveden manir poklanjanja i slanja portreta vladara na Cetinje. Nešto kasnije, 1808. godine, general Marmon šalje na Cetinje Napoleonov portret ukrašen izvanredno lijepim dijamantima.

* Mnogi toponimi u Crnoj Gori imaju porijeklo u keltskom jeziku: Tivat, keltski tivad znači pijesak; Berane, od keltskog beran što znači koplje; katun je keltska riječ i označava zajednički posjed; budva, keltski bodva – plavljenje, velika vlaga; bar na keltskom znači zemlja; risan – naša tvrđava; Cetinja na keltskom znači velika tvrđava.

* Perper, kao sopstveni novac, Crna Gora prvi put uvodi 1906. godine. Crnogorci su do tada koristili monetu Austrougarske. Perper je kovan u nekoliko navrata. Apoeni od jedne i dvije pare kovani su od bronze, od 10 i 20 para rađeni su od nikla, jedan, dva i pet perpera od srebra, a 10 (težine 3,875 g), 20 (6,7751 g) i 100 perpera (33,8753 g) bili su zlatni. U austrougarskim i francuskim kovnicama 1912. godine izašla je prva serija od jedan, dva, pet, pedeset i sto perpera, a 1914. dvije serije, različite izrade, ali istog datuma. Tada se pojavio i novi apoen od 20 perpera. Crnogorski stari novac vrlo je cijenjen među numizmatičarima.

(Kraj)
Pripremio: Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIMIR VISKOVIĆ: O DRUGIMA, O SEBI (XIII): Razdvajanje porodice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi dio autobiografsko-memoarskih zapisa iz knjige O drugima, o sebi, hrvatskog književnog kritičara i leksikografa Vladimira Viskovića

 

I Mandići su se povukli iz organiziranoga stranačkog života; zanimijivo da se devedesetih Slavica Mandić aktivirala kao novinski komentator: najprije u tjedniku pacifističke inicijative Arkzinu, a potom u tjedniku (pa dnevniku) Dan Joška Kulušića, legendarnog urednika Slobodne Dalmacije, koji je potkraj osamdesetih nakladu Slobodne Dalmacije podigao na stotinjak tisuća primjeraka, da bi početkom devedesetih, nakon duljeg otpora, bio smijenjen kao jugonostalgičar, nelojalan HDZ-u.

Igor je osamdesetih bio stalno uposlen u kući Vjesnik, po kazni u prezrenom odjelu Revije i stripovi. U novim uvjetima je komercijalno najuspješnije izdanje tog odjela, Erotika, počelo naglo gubiti nakladu i dohodovnost, urušile su se i nekoć vrlo dobre plaće.

Međutim, nekadašnja zabrana suradnje u glavnom glasilu kuće izgubila je smisao, Igoru su se otvorila vrata suradnje u novinama Vjesnik. Uglavnom je pisao o knjigama, ponekad kakav politički neutralan feljton. Klonio se politike, bio je svjestan da bi mu njegov „meki odnos” prema Srbima mogao samo donijeti ozbiljne probleme u uvjetima zahuktale nacionalne homogenizacije i rata.

Ja sam 1992. godine dobio ponudu da predajem Novinarsku stilistiku na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Prihvatio sam, ali sam odustao od stalnog upošljavanja koje su mi nudili, predavao sam u svojstvu gostujućeg predavača. Primijetio sam kako profesori (posebno Mario Plenković) inzistiraju na temama i projektima koji imaju malo veze s novinarstvom (većina njih se nije ni bavila u prethodnom životu novinarstvóm, uglavnom su nekoć u medijskim kućama bili urednici i savjetnici); štoviše, inzistira se na širem terminu „komunikologija”, koji potiskuje novinarstvo.

Stoga sam odlučio da na svoje seminare dovodim ponajbolje hrvatske novinarke i novinare i studentima omogućim da u izravnom kontaktu s njima, slušajuci njihova iskustva, upoznaju različite novinarske stilove. Jedan od gostiju bio mi je i Igor Mandić. Meni i mojoj generaciji on je bio legenda novinarstva, mislio sam kako je to samo po sebi razumijivo.

Međutim, kad je sat počeo, shvatio sam kako ta mlada generacija studenata zapravo ništa ne zna o Mandiću: nije ga već petnaestak godina bilo na hrvatskim televizijama ni u novinama, a beogradsku Dugu nitko od studenata nije čitao. Potrudio sam se stoga da studentima približim kolika je bila Mandićeva popularnost kad sam ja krenuo na studij. U jednoj anketi početkom sedamdesetih, koju su ispunjavali polaznici koji su se javili na novinarsko doškolovanje, Mandić je dobio cak 70 odsto glasova kao najveći novinarski uzor i idol.

Osjetio sam kako studenti i dalje ne percipiraju posve njegovu ulogu ne samo u novinstvu, već ni u hrvatskoj kulturi (ipak je do tada bio objavio desetak knjiga). Ali studenti nisu čitali te knjige, a nisu ih baš privlačile ni Vjesnikove stranice, na kojima je Igor započeo novu seriju svojih tekstova (Vjesnik je odmah nakon izbora došao pod šapu HDZ-a, naklada se počela strmoglavijivati).

Rekao je u jednom trenutku studentima: – Znate, ja sam prije dvadeset godina bio popularan kao Tanja Torbarina danas!

Bilo mi ga je žao, Tanja Torbarina jest bila silno popularna u tom trenutku, ali Igor je ipak prema Tanji pravi enciklopedist: Tanja je imala samo duhovitost oštrokonđe, pritom se sve više kontaminirala nacionalizmom (koji je tad bio kurentan); kako bude nacionalizam opadao, njezini tekstovi će biti manje čitani.

Osim toga, Tanja je uporno odbijala nastupe na televiziji, dobro je izgledala, ali imala je loš, unjkav glas, i toga je bila jako svjesna. A bez televizije u tim vremenima bez interneta teško je bilo postati jako, jako poznat, masovno popularan. Igor je, pak, bio vrstan vizualni komunikator, kojega su kamere voljele, a govorio je elokventno i duhovito. Šteta što su mu proteklih dvanaest godina vrata zagrebačke televizije bila čvrsto zabravljena.

Studenti su ga ipak na kraju sata dobro prihvatili; ni nova generacija nije bila rezistentna prema Igorovu šarmu, razvila se živahna diskusija u kojoj se on snalazio kao riba u vodi. Nakon seminara nas smo dvojica išli pješice od fakulteta do Jelačićeva trga; Igor je bio jako zadovoljan; pogotovo jer su među studentima, budućim novinarima, dominirale djevojke. – Ima ih nekoliko jako zgodnih! – razbudio se mužjak u njemu. Očito, nedostajali su mu kontakti s publikom, bio je u nekoj vrsti izolacije, čak anonimnosti, na kakvu nije navikao (a bio je nekad popularan kao Tanja Torbarina danas).

Inače, moja se životna situacija 1991. bas zakomplicirala: 1990. otkriveno je da moj sin Luka ima Aspergerov sindrom, a supruga Jasmina je ostala 1991. bez uredničkog posla u Grafickom zavodu Hrvatske. Izdavački dio njezine firme je propao, direktor Židovec je prešao u Ministarstvo unutarnjih poslova; postao je pomoćnik ministra. Molio sam ga da nam pomogne oko dobivanja domovnice za Jasminu; oglušio se. Potrajat će njezin neregulirani državljanski status sve do 1993. godine, kad će glavni ravnatelj Leksikografskog zavoda Brozović pomoci da mi žena dobije hrvatsko državljanstvo.

U rujnu 1991. otpratio sam Jasminu i djecu u Beograd; mislili smo da je to samo privremeno; u Zagrebu su počinjale uzbune, bilo je isključeno da bi Jasmina s preosjetjivim Lukom mogla trčati u podrum. S druge strane, u Beogradu je mogla računati na podršku roditelja i na pripomoć sestre, prevoditeljice, koja je obožavala našu djecu. Pomoć joj je stalno bila potrebna, jer smo i ona i ja željeli da ona i dalje ima vremena za čitanje i pisanje, za rad na sebi (bez obzira na to hoće li joj to biti plaćeno), a ne da bude samo frustrirana kućanica. U Zagrebu to više nismo mogli osigurati, nismo imali dovoljno novca da plaćamo kućnu pomoćnicu; a tko bi tek našao izdavača spremnog da tiska njezine autorske priloge? Kako bi uopće mogla javno djelovati, a da ne mora neprekidno govoriti o svojoj lojanosti državi i režimu, često na ponižavajuci način?

Naša ušteđevina, planirana za moguće krizne situacije, ostala je većim djelom blokirana u vidu „stare devizne štednje”. Jedva smo skupili nekolio tisuća maraka da Jasmina ima uza se, u nuždi. Valjda će meni dostajati plaća, a možda kapne i poneki honorar.

Situacija se u Hrvatskoj ujesen 1991. zakuhala, počeo je ozbiljan rat. Jasmina i ja smo svakodnevno razgovarali telefonom, bar nakrako, dok su veze funkcionirale, potom prenosili poruke preko prijatelja i Sarajeva i Ljubljane. Pisali smo pisma skoro svaki dan, u početku su stizala uredno; potom sa sve većim zakašnjenjima. Blii su to za mene, a i za nju i djecu, teški mjeseci.

Posebno su mi išli na jetra neki „dobronamjerni prijatelji”, čak i rođaci, koji su dolazili s mudrim savjetima kako bi bilo najbolje da se razvedemo, jer – eto – zajednička je država propala, veze kao naša postale su nemoguće, nužno će propasti! Poludio bih na takve „dobronamjerne savjete”, najprostačkije bih opsovao i protisnuo kroz zube: – Pa nisam se ja vjenčavao za naciju, nego za osobu! Ma fućka mi se za nacije i države, meni su moja djeca i obitelj najvažniji na svijetu!

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIMIR VISKOVIĆ: O DRUGIMA, O SEBI (XII): Slom socijalizma i urušavanje Jugoslavije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi dio autobiografsko-memoarskih zapisa iz knjige O drugima, o sebi, hrvatskog književnog kritičara i leksikografa Vladimira Viskovića

 

Brže nego što je itko od nas očekivao, cijeli se socijalistički sustav na svjetskoj razini urušio na izmaku osamdesetih. Igor se kao fanatični antikomunist kroz osamdesete borio za demokratizaciju i pluralizam, a sad je izgubio protivnika koji je donedavno izgledao moćan, neuništiv. Sad su se odjednom pojavili ljudi koji su oštrinom nadmašivali Igora. Koji nisu gubili vrijeme na Krležu, izravno su išli na Tita!

Igora je posebno deprimiralo što je strasno nabujao nacionalizam; do 1990. on se družio s beogradskim nacionalistima, ali osim neprekidnog fraziranja o veličini Srbije i krvoloku Brozu, to su bili ponajviše duhoviti, literarno talentirani judi; Igor je mogao naći neku zajedničku žicu s njima. Međutim, kad sam razgovarao s njim 1990. godine, nije mi izgledao baš optimistično. Beograd se sve više zatvarao, privilegirani gosti iz drugih sredina baš i nisu više bili dobrodošli kao nekad, pogotovo ako ne mogu dokazati čisto srpsko etničko podrijetlo. Sve se više zveckalo oružjem; sjećam se svojih razgovora s nekima od vodećih srpskih nacionalista poput Koste Čavoškog, pa i inače smirenog, uglednog jezikoslovca Pavla Ivića.

– Ako Jugoslavija ne bude rekonstruirana po mjeri Srbije, kao najveće republike, neminovan je razlaz. A o izgledu konačnih granica neće odlučivati avnojevska i komunistička arbitrarna rješenja, već će one biti nanovo krojene, ako treba i oružanim sukobima, metodom kost na kost!

Suradnja s beogradskim medijima devedesetih već postaje otežana. Devedesete sam dao više intervjua za beogradsku i novosadsku televiziju te NIN i Zum reporter. Dominirala su pitanja vezana za budućnost Jugoslavije, za izglede srpsko-hrvatskih odnosa.

Sjećam se jedne tribine u Studentskom gradu na Novom Beogradu. Govorili smo o romanu Timor mortis velikog srpskog prozaika i teatrologa Slobodana Selenića. Volio sam Selenićeve romane, ali Timor mortis me prenerazio srbovanjem i netrpeljivošću prema Hrvatima. U Danasu sam napisao veliki, ogorčeni tekst u kojem sam pokazivao kako je Selenić svoju uobičajenu polifonu naraciju zamijenio nacionalističkim monologom, što je oštetilo i narativnu strukturu romana, koji je postao plošan, reduktivan u svakom pogledu.

Na tribini je osim autora, koji je sve vrijeme mirno sjedio, nastupio i Petar Džadžić, akademik, ugledni kritičar i profesor. U tom igrokazu ja sam valjda imao ulogu tužitelja, Džadžić branitelja. Branitelj je sve sveo na jednostavne činjenice: Selenić govori o srpskim žrtvama u doba ustaškog režima, a kolega Visković se ne može pomiriti s tom historijskom istinom i sve prenosi na problem narativne organizacije, prikrivajući tim kvazinaratološkim diskursom svoj hrvatski nacionalizam.

To je potaknulo i neke slušatelje iz prepunog auditorija koji su baš očekivali polemički okršaj; počeli su vikati kako sam ja ustaša i da se vratim u svoj Latinluk. Bilo mi je krajnje neugodno, utoliko više što me nije uzeo u obranu ni voditelj tribine, a ni autor Selenić, Džadžića da i ne spominjem.

Replicirao sam kako su se svi moji stari borili na partizanskoj strani, protiv ustaša, pa me prigovori za ustašofiliju doista ne pogađaju. I nastavio:

– A kad već govorimo o etničkim stereotipima, postoji i jedan lijep o spskom gostoprimstvu. Šteta što ga večeras neki od vas zdušno demantiraju!

Selenić, inače pametan i elokventan, cijelu je večer ukipljeno sjedio kraj mene i jedva koju riječ da je progovorio.

U nekakvim čudnim okolnostima, godine 1993., kad je poštanski promet između Srbije i Hrvatske bio gotovo obustavljen, na redakciju časopisa Republika, koji sam uređvao, stigao je primjerak novosadskog časopisa Polja u kojemu je bio intervju sa Slobodanom Selenićem. Onako, malo tužno sam ga prevrtao, površno čitajući, ali vidio sam da Selenić gotovo flagelantski govori o toj svojoj nacionalističkoj fazi i kako mu se čini da je Visković ipak bio u pravu. Posve neočekivano, zaprepastio sam se, jer meni se činilo kako se moj omiljeni pisac otisnuo na bespuće nacionalizma, bez povratka. Danas sam siguran kako taj broj Polja nije slučajno došao u redakciju Republike.

Što se događalo s Igorom ‘90. ili ‘91. godine nikad mi nije govorio, upadljivo je izbjegavao tu temu. Čini mi se da je imao neugodnosti u Srbiji, ali nije ih htio kapitalizirati u mladoj hrvatskoj demokraciji, kad su se svi oko nas odricali svojih prijatelja iz Srbije. Poznato mi je kako je ostao bez TV emisije, do koje mu je bilo dosta stalo (nije je sačuvalo ni to što je u njoj govorio i „četnik početnik” Kapor).

Više ni jedan ni drugi nismo pisali za srpske medije (iako sam početkom devedesetih imao nekih ponuda od novoosnovanog magazina Vreme). Mene je stariji sin, još osnovac, zamolio da ne surađujem:

– Tata, ne zna nitko ovdje u Zagrebu da je Vreme drukčiji magazin, da su oni protiv Miloševića. Zamisli, što će mi reći u školi ako doznaju da mi otac surađuje u beogradskim novinama!

Zaustavija se i platni promet, a započinje i inflacijski stampedo koji potpuno obezvređuje honorare. Dobro, moji honorari u Beogradu nisu nikad ni bili astronomski, ali Igor je imao ozbiljne štete.

Na samom početku devedesete započelo je izborno agitiranje, bližili su se prvi izbori; ja sam odlučio prihvatiti poziv Ivice Račana i angažirati se u Stranci demokratskih promjena SKH. Nakon velikog skupa HDZ-a u dvorani Lisinski, gdje se okupila proustaška emigracija iz Sjeverne Amerike i gdje je Tuđman izjavio kako je NDH izraz povijesnih nastojanja hrvatskog naroda, činilo mi se kako jedino reformirani, socijaldemokratski SDP može biti adekvatna protuteža.

Govorio sam na velikom predizbornom mitingu u Domu sportova (uz još dvadesetak govornika, odreda poznatih imena umjetničkog, znanstvenog, sportskog i estradnog života). Nakon mitinga sjedio sam u restoranu Kod Drageca, u podrumu Muzeja za umjetnost i obrt, uz Račana, Edu Murtića i Ljubu Bobana. Račan je bio ohrabren atmosferom mitinga, iznosio je optimistična predviđanja o ishodu izbora; nešto smo razgovarali i o mogućnosti koaliranja sa Savkom i Tripalom, bar jednim, lijevim dijelom Koalicije, iako je Račan mislio da to neće biti potrebno. SDP će i sam imati dovoljno zastupnika. Čudio sam se njegovu pretjeranom optimizmu.

Igor se, pak, našao na popisu intelektualaca koji podupiru Koaliciju narodnog sporazuma. Osim tog agitaciskog proglasa koji je potpisao s nekoliko stotina drugih istaknutih sudionika javnoga života, baš i nije javno istupao ni agitirao za bilo koju stranku. Susreli smo se u Maksimiru na predizbornom skupu Koalicije narodnog sporazuma. Otišao sam da vidim kako će im miting izgledati, kakva će biti atmosfera. Imao sam dosta znanaca i prijatelja u redovima Koalicije, pa i neke pozive da im se i sâm priključim. Ipak, nisam; ostao sam uz SDP.

Zapanjio me slab odaziv publike, jedva 2-3 tisuće ljudi, velika maksimirska livada zjapila je prazninom. Očito je bilo da će nacionalisticka Hrvatska glasati za HDZ, kao tvrdi izbor. Za stranku koja u NDH vidi, između ostalog, i izraz hrvatskih državotvornih aspiracija. Dakle, HDZ pobjeđuje čak i u Zagrebu kao urbanoj metropoli. A kako je tek u manjim mjestima?!

Primijetio sam Igora uz pozornicu, prišao sam mu. Bio je bezvoljan. Pitao sam ga znači li negov potpis na Savkinoj listi da je zainteresiran za zastupničku kandidaturu, samo se nasmijao:

– Ja sam ti ovdje samo Slavičina pratnja. Moja žena se jako angažirala, svaki dan je u izbornom stožeru Koalicije. Inače, u Koaliciji su okupljeni ljudi zbrda-zdola; ima tu judi koji su veće Hrvatine od hadezeovaca. To je Savka inzistirala da Koalicija mora imati svoje ljute nacionaliste, pa su tu ušle Veselice s Gabelicom. Ali i u HSLS-u ima više tvrdih nacionalista nego liberala. Ja ne vidim sebe u takvoj politici.

Slutnje o slomu Koalicije narodnog sporazuma su se, nažalost, ispunile. Zahvaljujući većinskom izbornom sustavu (za koji je Račan verojatno mislio kako će donijeti prednost SDP-u) HDZ je sa četrdesetak postotaka glasova osvojio premoćnu vecinu.

Ja sam još neko vrijeme nakon izgubljenih izbora odlazio na sastanke koje je Račan organizirao u Kockici, a onda mi je postalo jasno da se SDP raspada ne nalazeći odgovore na fundamentalna pitanja. Nemam živaca za mlaćenje prazne slame!

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIMIR VISKOVIĆ: O DRUGIMA, O SEBI: Antikomunističko pročišćenje (XI)

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi dio autobiografsko-memoarskih zapisa iz knjige O drugima, o sebi, hrvatskog književnog kritičara i leksikografa Vladimira Viskovića

 

Koliko je Mandić svjestan tog konteksta kad potkraj 1982. godine započinje seriju od svojih četrdesetak tekstova o Krleži? Urednici Duge i njezini čitatelji sasvim će sigurno oduševljeno primiti Igorove ikonoklastičke tekstove. Meni se, međutim, uopće nisu sviđali; pisani svadljivo, ostrašćeno, bez adekvatne književnoteorijske argumentacije, ti tekstovi bili su, po mojem mišljenju, ispod razine standardne Mandićeve esejistike.

Nisu me fascinirale ni svojom hrabrošću: kritiku Krležinog političkog ,,oportunizma” već je prove Lasić, i to u Hrvatskoj, što je bilo puno smjelije nego u Srbiji (Igor je samo zaoštrio Lasićeve teze). Doduše, i Lasić je to radio iz inozemstva, ovdašnji političari i ideološki cenzori mogli su mu staviti soli na rep. Više je riskirao Stankov izdavač Vjeran Zuppa nego sam autor u svome egzilu (između Pariza i Amsterdama).

S druge strane, Igoru je situacija na medijskoj sceni bila neusporedivo naklonjenija; činilo mi se kako srpski nacionalisti (kojih je Duga bila svojevrsni organ) baš uživaju u Igorovu razvlačenju Krležinih crijeva. Zasigurno su ga mnogi tapšali po ramenima u znak odobravanja. Zapravo, smionije bi bilo u Dugi o Krleži napisati nešto afirmativno nego ga napadati u Mandićevoj maniri. Uostalom, veliki pisac Oskar Davičo morao je otići iz Beograda u Sarajevo, između ostalog, zbog vjernosti krležijanstvu.

Prema Igorovu antikrležijanstvu bio sam rezerviran jer su mi još bili svježi u memoriji Mandićevi apologetski tekstovi o Krleži objavljeni prije samo nekoliko godina. Pa nije valjda Krležin književni stil izgubio svu svoju umjetničku vrijednost u samo nekoliko godina!

Rekao sam sve to Igoru otvoreno: – Nimalo mi se to što pišeš ne sviđa! Zapravo te iskorištavaju, zloupotrebljavaju!

Igor se samo nasmijao: – Ma, Krleža je tu sporedan! Pišući o njemu, ja govorim o boljševičkoj vladavini! O Titu!

  • Pa, meni Krleža nije toliko nebitan! Ja sam ipak prije svega književni kritičar i mislim da se Krleža ne može svesti samo na ideologiju!
  • Naše čišćenje od titoizma u ovom trenutku je najbitnije!

Nije se Mandić previše osvrtao na moje riječi; on je znao što tim serijalom želi postići. Pragmatično gledano, imao je osiguranu temu za velik broj tekstova, publika Duge je to dobro prihvaćala, a i njegov krug beogradskih prijatelja uživao je u Igorovu obračunu s Fricom. Ne bih rekao da se Mandić pri tome bilo kome dodvoravao svojim antikrležijanstvom; on je vjerovao kako je antikomunističko pročišćenje važnije od njegove mladenačke fascinacije velikim piscem.

Druga važna tema kojom se Mandić bavio početkom osamdesetih bio je feminizam. To su godine kad se na intelektualnoj sceni Jugoslavije pojavljuje jak feministički pokret, dobro zastupljen i među novinarkama koje dominiraju u tadašnjim medijima. Igor sebe deklarira kao antifeminista ismijavajući feministički društveni angažman. Feministice su uglavnom ljevičarke, a on sebe (bar u tom trenutku) želi predstaviti kao konzervativnoga građanskog desničara. Fokus njegove kritike je na tekstovima medijski najeksponiranije jugoslavenske feministice Slavenke Drakulić. Oboje surađuju i na stranicama Duge (iako je Slavenka profesionalno vezana prije svega za Start i Danas).

Budući da i jedno i drugo posjeduju izrazit smisao za polemiku, razmijenit će niz duhovitih i strastvenih novinskih polemičkih tekstova, a Slavenka će u Mandiću i Tenžeri prepoznati glavne „mudologe” u našem intelektualnom životu (što je nešto kao sinonim za „mušku šovinisticku svinju”).

Igor će naposijetku kao protivnik feminizma postati i komični lik u vrlo popularnom, NIN-ovom nagradom ovjenčanom, romanu Forsiranje romana reke Dubravke Ugrešić. Pratio sam te polemike jer su mi i Slavenka i Dubravka bile dobre prijateljice. Nije tu bilo neke velike mržnje, sve je bilo s dosta humora.

Razgovarao sam povremeno s Igorom o tom njegovu „antifeminizmu”, što mu to treba? Bio sam sjestan kako se više radi o njegovu intelektualnom pozerstvu, nego o dubokim uvjerenjima. Uostalom, poznavao sam dobro i njegovu ženu Slavicu, koja u njihovoj vezi nije imala nimalo inferiornu ulogu submisivne ženice.

Igora je, očito, zabavljalo da zauzme „antiprotivan gard” zločestog dečka i zabavlja svoju publiku duhovitim svađama. Bilo mu je jasno da sam ja na feminističkoj strani, ali nije to bilo važno. Glavno da je svima zabavno.

Godine 1984. sabrao je svoje antifeminističke tekstove u knjigu Što, zapravo, hoće te žene?, koja je izišla u zagrebačkom Znanju, kod Zlatka Crnkovića, paralelno s knjigom njegove „ljute oponentice” Slavenke Drakulić Smrtni grijesi feminizma. Zanimijivo da je Igor bio promotor knjige Slavenke Drakulic, te je od promocije načinio svojevrsni hepening: došao je na promociju s kuhačom u ruci i mahao njome započevši govor, zorno ilustrirajući svoju tezu kako su žene sposobne samo za kuhanje, pa je i njihova književnost „kuhinjska književnost”, a ne nekakvo „žensko pismo”. No, nakon toga je ishvalio Slavenkinu knjigu i samu Slavenku kao vrsnu novinarku i spisateljicu.

Godine 1988. sabrao je sve svoje tekstove o Krleži u knjizi Zbogom, dragi Krleža i objavio je kod svoga prijatelja, „salonskog desničara” (fašistofila) Dragoša Kalajića u izdavačkom poduzeću Književne novine. Ja sam u zagrebačkom Danasu odmah objavio opsežan tekst o Mandićevu „oprostaju s Krležom” na pune dvije stranice (valjda jest kartica rukopisnog teksta). Već sam bio glavni urednik enciklopedije o Krleži (Krležijane) pa se od mene na neki način i očekivalo da kažem nešto o knjizi koja napada Krležu.

Nisam želio da sada ispadne kako ja preuzimam ulogu dežurnog čuvara „Krležina mauzoleja”, ali kao čovjek upućen u Krležin život i rad mislio sam da trebam iznijeti svoje stavove i ocijeniti knjigu s tog obzora. Ipak se radi o Igoru Mandiću, koji nije bilo tko. Iznio sam otvoreno sve svoje zamjerke; prije svega upozorio na nekonzistentnost sudova pisca knjige, koji je najprije petnaestak godina neumjereno slavio Krležu, a potom ga strastveno negirao. Kojem Mandiću ukazati povjerenje, mladom ili starom? Doduše, priznao sam mu da u njegovoj vehementnoj negacijskoj gesti ima nešto krležijansko; ipak je on Krležino duhovno dijete, što ni sam ne taji.

Susreo sam Mandića nakon objavijivanja te kritike; nije se ljutio na mene: – Nije bitno samo je li tekst pozitivan ili negativan, već i tko ga piše, gdje tekst objavljuje. Tvoj stav sam znao, nisam očekivao da ćeš napisati išta drukčije. A ipak priznaješ ozbiljnost uvida pa pokazuješ i poštovanje prema autoru! – nasmijao se, ne bez ironije.

Znam da sam o Mandićevoj knjizi govorio na nekoj zagrebačkoj tribini, najverojatnije Književnom petku, ali kako sam govorio i prigodom objavijivanja drugog izdanja, sjećanja mi se pretapaju, više nisam siguran što se odigralo 1988. godine, što dvadesetak godina kasnije. U svakom slučaju, te 1988. nismo se zakrvili, ostali smo u korektnom odnosu, iako to još nije bio odnos punog prijateljsta koje ćemo razviti tek nakon smjene vlasti, devedesetih godina.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo