Povežite se sa nama

FELJTON

ZANIMLJIVOSTI O CRNOJ GORI (XI): Kineski zid Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Prvi tragovi arhitekture u Crnoj Gori potiču iz praistorijskog doba.

* Crna Gora je imala ,,kineski zid” koji je bio dug oko 500 kilometara, širok dva i visok preko tri metra. Džinovski zid, poznat kao Vukova međa, vodio je od Bijele gore, preko Cuca, Čevskih planina, Ostroga, Bjelopavlićke ravnice i Morače do Kučkog Koma. O njemu su zapise ostavili Vuk Karadžić (1834), Viljem Lembl (1850), Konstantin Jireček i Jovan Erdeljanović. Niko nije utvrdio kada je podignut i čemu je služio taj zid. Duž čitavog zida, koji je prolazio bezvodnim krajem, nalazi se nekoliko stotina izvora. Raspoređeni su na svaka dva-tri kilometra. Duž zida nalazi se i više bunara i cistijerni. * Bedemi koji zaokružuju Kotor i brdo iznad njega jedinstven su primjer fortifikacione arhitekture u Evropi. Bedemi opasuju Kotor dužinom od oko pet kilometara, visoki su na pojedinim djelovima do 20, a široki i do 10 metara. Podizani su i dograđivani punih deset stoljeća – od IX do XIX vijeka.

* U blizini pivskog sela Stabno jedino u Evropi, a možda i u svijetu, nalaze se ostaci mljekovoda. Mljekovodi su služili za transport mlijeka koje je, do pojave kreča, korišćeno u građevinarstvu, zajedno sa medom, jajima i kamenim prahom. Otuda i narodna izreka “teku med i mlijeko”. Dio mljekovoda kod Stabna – drvena korita duga oko 200 metara, opstao je zahvaljujući hrastovom i bukovom lišću koje je vremenom impregniralo drvena korita i sačuvalo ih od truljenja. Jedna od građevina koje su u Crnoj Gori podizane uz pomoć meda, mlijeka i jaja je i Vezirov most na Morači.

* Na teritoriji Crne Gore identifikovano je pedesetak srednjovjekovnih gradova, koje je prvi opisao Pavle Rovinski.

* Vlaška crkva, najstarija zgrada na Cetinju, u svijetu je čuvena po ogradi od – pušaka. Godine 1897. oko crkve je podignuta ograda od blizu 2000 cijevi turskih pušaka koje su Crnogorci zarobili u raznim bojevima 1858. godine i u periodu 1876-1878. godina. Crkvu su podigli oko 1450. godine Vlasi, pastiri koji su čuvali stoku zetske vlastele. Po njima je i dobila ime. Današnji oblik Vlaške crkve datira iz 1864. godine. Tada je proširena i iznova “u klak ograđena”. Oko crkve je bila bogumilska nekropola sa 10 stećaka koji su tom prilikom ugrađeni u njene zidove. Jednobrodna je crkva, primorskog stila.

* Vlaška crkva je prvi zvanično proglašeni spomenik kulture u Crnoj Gori.

* Vezirov most na Morači podigao je krajem XVIII vijeka skadarski vezir Mahmut-paša Bušatlija od novca koji je dobio prodajom plijena osvojenog prilikom pohare Kuča. Za vrijeme Petra II Petrovića most je pokušao da sruši Jovo Lisičić iz Podgorice da bi prekinuo komunikaciju Podgorice sa Spužom. Nije uspio. S istim ciljem to je pokušao za vrijeme knjaza Nikole Petar Nešov iz Pipera, ali takođe bez uspjeha. Most nisu uspjeli da sruše ni Austrijanci 1918. godine. Most je renoviran i znatno proširen maja 2000. godine.

* U Crnoj Gori su do naših dana sačuvane samo četiri sahat kule iz turskog doba: u Ulcinju, Baru, Podgorici (Hasan paše Osmanagića, druga polovina XVIII v.) i u Pljevljima.

* Najveći dvorac u Crnoj Gori je Njegoševa Biljarda na Cetinju, zvana nova kuća. Duga je 70 metara. Biljarda je podignuta 1838. godine, a dobila je ime po bilijaru – omiljenoj igri Petra II Petrovića Njegoša.

* Prva kuća od armiranog betona podignuta u Crnoj Gori sagrađena je na Cetinju 1910. godine – kuća Vukotića, djelo inženjera Jovana Maguljanija. Bilo je to jedva sedam godina nakon izgradnje znamenite kuće Ogista Perea u ulici Franklen u Parizu, čime se označava početak epohalnog rađanja američkog betona. Kuća Vukotića je rađena sa svim bitnim odlikama i karakteristikama ranog i autentičnog kubizma i djelo je visoke umjetničke vrijednosti. Ona je prva kubistička građevina u Crnoj Gori.

* Austrougarske vlasti su 1917. godine izgradile žičaru (trojsban) na relaciji Kotor-Njeguši-Cetinje. Žičarom je prevožena hrana, oprema, pošta i slično. U isto vrijeme Austrijanci su počeli da grade i drugu žičaru koja je trebalo da poveže Kotor i Lovćen, ali izgrađena je samo do Grebena. Nakon Prvog svjetskog rata jugoslovenske vlasti započele su rekonstrukciju žičare, ali 1939. godine radovi su potpuno prekinuti. Godine 1942. Italijani, ali po novoj trasi, počinju da grade treću žičaru. Do pada Italije, septembra 1943. kada su prestali radovi, bili su od Kotora do Krsca postavljeni stubovi, sajla i izgrađen veliki željezni objekat glavne stanice na Krscu, koji je kasnije prodat Sloveniji.

* Most na Tari, sa pet lukova, preskočio je divlju ljepoticu i dužinom od 370 metara spaja njene obale. Naročito je veličanstven prvi luk. Njegov raspon iznosi 116 metara, a visina od nivoa rijeke 150,9 metara.

* Sudbina mosta na Tari i njegovog graditelja inženjera Lazara Jaukovića isprepletene su kao u dobro režiranom filmu. Gradnja mosta počela je u ljeto 1937. godine. I baš kada je sa mosta trebalo svući skele, počeo je Drugi svjetski rat. Skele sa njega skinuli su italijanski fašisti ne mogaviši se načuditi ljepoti mosta. Kad su druge ratne godine iz Žabljaka krenule jake italijanske i njemačke snage s namjerom da pređu Taru, Vrhovni partizanski štab odlučuje da se most sruši i tu ulogu povjerava – inženjeru Jaukoviću. Jauković je na to pristao teška srca, ali odlučuje da minira samo najmanji, peti luk mosta. Bilo je to maja 1942. godine. Fašističke kolone nisu prešle na drugu obalu. U avgustu iste godine četnici hvataju Jaukovića i strijeljaju ga na mostu koji je projektovao.

* Hidrocentrala Piva je jedinstven graditeljski poduhvat u Evropi. Hidrocentralu čini džinovska brana Mratinje ukliještena među dvije stjenovite obale, podzemni prokopi i hale. Brana je zatvorila kanjon i svojim ogromnim prsima zaustavila hirovitu rijeku Pivu, smirila je i pretvorila u jezero dugo preko 40 kilometara. U stjenovito tlo zarila se temeljima punih 38 metara i izrasla do 220 metara visine. U moćnu branu, koja je završena ujesen 1975. godine, ugrađeno je oko 820 hiljada kubika betona i pet miliona kilograma čelika.

* Pruga Beograd-Bar (duga 476 km) kroz Crnu Goru prolazi u dužini od 175 kilometara. Pruga prolazi kroz 254 tunela, a najduži je Sozina – 6.171 metar. Na pruzi je sagrađeno 206 betonskih i 28 čeličnih mostova (ukupna dužina 14.593 metra), a najduži je Mala rijeka – 498,8 metara. Visok je 200 metara.

* Najvišu tačku nadmorske visine pruga Beograd-Bar dostiže kod Kolašina – 1032 metra, a najniža je u Baru – tri metra.

* Pruga Beograd-Bar građena je s prekidima oko 25 godina, a prvi voz po redu vožnje krenuo je iz Beograda za Bar 30. maja 1976. godine.

* Ruski car Petar Veliki poklonio je svoj portret crnogorskom vladici Petru I 1799. godine. To je bio prvi portret jedne krunisane glave poklonjen dvoru na Cetinju. Od tada je uveden manir poklanjanja i slanja portreta vladara na Cetinje. Nešto kasnije, 1808. godine, general Marmon šalje na Cetinje Napoleonov portret ukrašen izvanredno lijepim dijamantima.

* Mnogi toponimi u Crnoj Gori imaju porijeklo u keltskom jeziku: Tivat, keltski tivad znači pijesak; Berane, od keltskog beran što znači koplje; katun je keltska riječ i označava zajednički posjed; budva, keltski bodva – plavljenje, velika vlaga; bar na keltskom znači zemlja; risan – naša tvrđava; Cetinja na keltskom znači velika tvrđava.

* Perper, kao sopstveni novac, Crna Gora prvi put uvodi 1906. godine. Crnogorci su do tada koristili monetu Austrougarske. Perper je kovan u nekoliko navrata. Apoeni od jedne i dvije pare kovani su od bronze, od 10 i 20 para rađeni su od nikla, jedan, dva i pet perpera od srebra, a 10 (težine 3,875 g), 20 (6,7751 g) i 100 perpera (33,8753 g) bili su zlatni. U austrougarskim i francuskim kovnicama 1912. godine izašla je prva serija od jedan, dva, pet, pedeset i sto perpera, a 1914. dvije serije, različite izrade, ali istog datuma. Tada se pojavio i novi apoen od 20 perpera. Crnogorski stari novac vrlo je cijenjen među numizmatičarima.

(Kraj)
Pripremio: Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XIX): Spomenik ustanku i rađanju države

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonjića, priče o „kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali“. Nastavljamo sa pričom o izgradnji spomenika koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

Trinaestojulski ustanak crnogorskog naroda bio je više od ustanka, a njegova narodnooslobodilačka borba više od borbe za slobodu. Ustanak je bio embrion antifašističkog pokreta koji je zahvatio čitavu Evropu, narodnooslobodilačka borba je istovremeno bila revolucija iz koje je rođena nova država.

Na ustanak i Revoluciju podsjeća i Spomen park „Ustanka i Revolucije“ na Grahovu, podignut 1978. godine. Podignut na uzvišenju Umac, iznad varošice Grahovo, na mjestu na kojem je narodni heroj Sava Kovačević 13. jula 1941. godine sa grahovskim partizanaima napao i razoružao neprijateljsku kolonu.

U podnožju su, na proplanku, postrojeni njegovi junaci, koje simbolišu 272 kamene kocke sa upisanim imenima palih boraca ovog kraja. Kompleksom dominira bronzana skluptura visoka 7 metara, rad vajara Miodraga Živkovića, na kojoj Sava Mizara predvodi partizansku diviziju u proboj obruča na Sutjesci.

Teško da postoji grad koji je imao toliko istorije kao što je tokom Drugog svjetskog rata imao Kolašin. Osvajali su ga Njemci, Italijani i četnici. Oslobađali partizani. Za četiri godine 23 puta je prelazio iz ruke u ruku, Njemci i Italijani su ga bombardovali 18 puta.  Kolašin je jedno vrijeme bio „ratna prijestonica” Crne Gore. U njemu je 15. novembra 1943. godine na Prvom zasijedanju ZAVNO-a Crna Gora obnovila svoju državnost. Na Trećem zasijedanju je odlučeno da Crna Gora uđe u sastav Federativne Demokratske Jugoslavije kao ravnopravna federalna jedinica…

Istorija pamti i zloglasni Kolašinski zatvor u kome su bili zatočeni zarobljeni rodoljubi ovoga kraja. O zatvoru i teroru koji je sprovođen prema crnogorskim rodoljubima svjedoči i Mihailo Lalić u svojim romanima. Podsjeća kako su ih u zoru okovane odvodili na Brezu i strijeljali. Na mjestu njihovog stradanja uređeno je Partizansko groblje sa humkama i spomenikom koji je uradio vajar Momčilo Vujisić.

Na glavnom gradskom trgu podignut je Spomenik žrtvama fašističkog terora, rad vajara Vojina Bakića. Na trgu je i Spomen dom ZAVNO-a, podignut da podsjeća na ratnu prijestonicu i rađanje nove slobodne države Crne Gore. Spomen dom je rad slovenačkog arhitekte Marka Mušiča i ubraja se među najljepše spomenike poslijeratne arhitekture.

Da predstavim sve spomenike koji su podignuti u slavu onih koji su stvarali Crnu Goru i ginuli sa njenim imenom na usnama, morao bih da napišem posebnu knjigu. Zato ću pomenuti samo neke od njih.

Spomenik palim borcima u Drugom svjetskom ratu u Nikšiću. Spomenik je rad Ljuba Vojvodića. Podignut je 1987. godine pod Trebjesom na mjestu gdje su Italijani strijeljali 32 zarobljena partizana.

Posebno mjesto zaslužuje Spomenik Revolucije u Virpazaru, rad Mirka Ostoje, zatim Spomenik Slobodi na Bijeloj Gori kod Ulcinja, rad Miodraga Živkovića. Spomenici na Žabljaku, u Bijelom Polju, Petrovcu, Kotoru… i dalje diljem Crne Gore.

Priču o spomenicima završavam „Bezmetkovićem”. Spomenik je podignut 1954. godine. Djelo vajara Luke Tomanovića i arhitekte Nikole Dobrovića. Podignut kao Spomenik palim borcima i žrtvama fašizma, na Savini u Herceg Novom.

„Bezmetković” je više od spomenika i više od simbola. U njemu je sva istorija ovog naroda, milenijum njegove borbe za slobodu i sva njegova žrtva. „Bezmetković” je prkos i hrabrost, put do pobjede i stradanje na tom putu.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XVIII): PODSJEĆAJU I OPOMINJU

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonića, priče o „kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali“. Nastavljamo sa pričom o izgradnji spomenika koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

Crna Gora je u Drugom svjetskom ratu ispisala neke od najsjanijih stranica svoje i savremene svjetske istorije. Samo tri mjeseca nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije, crnogogrski narod, prvi u porobljenoj Evropi, 13. jula 1941. godine diže oružani ustanak protiv okupatora, koji je prerastao u narodnooslobodilačku borbu. Malena Crna Gora je ličnim činom pokazala Evropi kojim putem treba da krene. Istorija je zabilježila da je više od deset posto stanovništva sposobnog da nosi pušku, učestvovalo u NOB-u, a više od 37.000 je položilo svoj život na oltar slobode. Od 1.322 narodna heroja u Jugoslaviji, Crna Gora je (iako sa nešto malo iznad dva odsto ukupnog stanovništva) dala 248 narodnih heroja. Skoro svaki peti.

Crna Gora je, radi podsjećanja na njihovu žrtvu, kao testament generacijama koje dolaze i opomenu da se rat nikada ne ponovi, u svim gradovima i mjestima stradanja, podigla spomenike – simbole njihove veličanstvene borbe za slobodu. Pomenuću samo neke, uz izvinjenje onima u čiju slavu su podignuti, što mi prostor ne dozvoljava da ih sve nabrojim.

Da počnem od Prijestonice Cetinje. Cetinje je Grad heroj. Viševjekovni simbol crnogorske slobode. Svaki šesti stanovnik cetinjskog sreza učestvovao je u NOB-u, a svaki četvrti borac je poginuo. Cetinje je dalo 49 narodnih heroja. Predsjednik SFRJ Josip Broz Tito, odlikovao je 9. maja 1975. godine Cetinje Ordenom narodnog heroja. Zato sam nabrajanje spomenika počeo sa Cetinjem jer je samo Cetinje jedan veliki spomenik slobodne Crne Gore, spomenik borbe i stradanja u svim minulim bitkama i ratovima. Da pomenem i spomen obilježja: Spomen kosturnica u Cetinju sa Mažuraniućevim stihovima „NITI PISNU NITI ZUBOM ŠKRINU ZATOČNICI MRIJET NAVIKNUTI” i sklupturom koju je uradio vajar Vanja Radauš, Spomen grobnica u Majstorima kod Cetinja, Spomenik na Rijeci Crnojevića, spomen biste narodnim herojima Gojku Kruški i Musi Butu Hodžiću na Balšića pazaru…

Centralni spomenik, u Glavnom gradu podugnut je na brdu Gorica kao „Spomenik Partizanu-borcu”. Spomenik je zapravo mauzolej, izrađen od bijelog crnogorskog mermera. Spomenik je projektovao arhitekta Vojislav Đokić. Karijatide – monumentalne sklupture boraca od bijelog mermera, uradio je vajar Drago Đurović. U kripti se nalaze posmrtni ostaci 97 boraca poginulih u NOB-eu. Među njima je 16 narodnih heroja. U centralnom dijelu kripte, između pločica sa imenima sahranjenih boraca, stoji natpis: „Oni su voljeli slobodu više od života“. Spomenik je, kako mu i priliči, svečano otvoren 13. jula 1957. godine – na dan Ustanka crnogorskog naroda. Spomenik Partizanu-borcu predstavlja jedan od simbola Glavnog grada, mjesto „hodočašća” svih generacija stasalih u Podgorici. Ovdje se polažu vijenci povodom najznačajnih praznika crnogorske dražvnosti, a nedaleko od njega ispaljuju počasne salve.

Na široj teritoriji Podgorice podignut je čitav niz većih i manjih spomen obilježja: u Golubovcima, Brskutu, na Marezi, Koniku, ispod Ljubovića, Farmacima, Čepurcima, na Bioču, Trijebču… brojne spomen ploče, spomen biste i druga spomen obilježja.

Na listi spomenika – spomen kosturnica visoko mjesto zauzima Spomenik na Stražici kod Pljevalja. Podignut je kao „Spomenik palim borcima u Pljevaljskoj bitki”. Spomenik je zajedničkog djelo: arhitekte Mirka Đukića, vajara Draga Đurovića i slikara Aleksandra Prijića i Fila Filipovića. Podignut je 1961. godine u znak sjećanja na borce koji su pali u čuvenoj Pljevaljskoj bitki koja se odigrala 1. decembra 1941. godine i u kojoj je poginulo 218 boraca.  Stražica je i spomenik svim palim borcima Narodnooslobolačkog rata Pljevaljskog kraja. Peti je po veličini spomenik u Crnoj Gori. Izgrađen na brdu Stražica, dominira Pljevljima, podsjeća i opominje. Centralni stub spomenika visok 27 metara izrasta iz kripte u kojoj su sahranjeni posmrtni ostaci palih boraca. Na području Pljevalja, pored memorijalnog centra na Stražici, podignuto je još oko 70 spomen obilježja posvećenih NOB-u od 1941. do 1945. godine: spomen kosturnice, spomenici, spomen česme, spomen piramide, spomen ploče…

Spomenik na Lazinama kod Danilovgrada podignut je na „strašnu mjestu” – na kojem su četnici Jakova N. Jovovića, 23. jula 1944. godine strijeljali 52 rodoljuba iz Bjelopavlića. Spomenik podsjeća da su četnici J. Jovovića u Bjelopavlićima otkrili skojevsku organizaciju. Skojevci, omladinci i drugi rodoljubi su pohapšeni. Suđeno im je pred četničkim Prijekim vojnim sudom u sastavu: dr Ilija Vujović, predsjednik i članovi generalštabni kapetan Vladimir Đukić, kapetan Mašan Adžić, pravnik Milovan Labović i kapetan Miloš Marijanović. Prijeki sud ih je osudio na smrt strijeljanjem. Presuda je izvršena istog dana.

Spomenik na Lazinama je podignut 1959. godine. Uradio ga je vajar Drago Đurović. Na postamentu, iznad grobnice u kojoj su sahranjeni posmrtni ostaci strijeljane omladine, stoji bronzana figura djevojke.  Jedna u ime svih koje su strijeljane. Kao da je čujem kako šalje posljednju poruku „Nema pobjede bez žrtava, nema slobode bez krvi” koja je uklesana na mermernoj ploči, zajedno sa imenima žrtava.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XVII): Vijenac slave za rodoljube

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonića, priče o ,,kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali”. Nastavljamo sa pričom o izgradnji spomenika koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

U paleti spomen-obilježja crnogorskim rodoljubima posebno mjesto zauzimaju dva lovorova vijenca u slavu žrtava Prvog svjetskog rata. Djelo su najboljih crnogorskih vajara Rista Stijovića i Draga Đurovića.

Prvi je Lovćenska vila na Cetinju. Podignut u slavu crnogorskih dobrovoljaca koji su iz Sjedinjenih Američkih država krenuli da brane Crnu Goru od napada austrogarske vojske. Njihov brod je torpedovan u Medovskom zalivu. Pogunulo je više od 330 dobrovoljaca. Spomenik je otkriven 6. juna 1940. godine.

Lovćenska vila je rad vajara Rista Stijovića: figura žene, izlivena u bronzi – u desnoj ruci ispružen mač, a u lijevoj lovorov vijenac – vijenac slave kojim kruniše rodoljube i njihovu žrtvu. Stoji uspravno, na visokom četvrtastom mermernom stubu na čijim bočnim stranama bronzani reljefi predstavljaju sliku njihovog stradanja. Postavljena naspram Vlaške crkve, okrenuta prema Lovćenu po kojem je i dobila ime.

Drugi lovorov vijenac je u selu Vuksanlekić, u okolini Tuzi, na mjestu ozloglašenog logora koji je, 1917. godine, za vrijeme Prvog svjetskog rata osnovala austrijska vojska. Iz ovog logora je rijetko ko izašao živ.  Zbog njegove surovosti Austrijanci ga nikada nijesu prijavili Međunarodnom crvenom krstu pa je zatočenim crnogorskim rodoljubima bila uskraćena bilo koja vrsta međunarodne pomoći.

Na mjestu nekadašnjeg logora, u kome je tokom Prvog svjetskog rata život izgubilo 2.500 logoraša, nalazi se spomen-groblje na čijem kraju je podignuto centralno spomen-obilježje – visoka figura djevojke, urađena u bronzi. Otkriven je 7. decembra 1974. godine. Poput Stijovićeve Lovćenske vile i ova djevojka Draga Đurovića u Vuksanlekićima, u rukama drži lovorov vijenac slave za mučenike. Na postolju su ispisane riječi ,,Mučeništvo za slobodu – slavom vječno zahvalno potomstvo”. Spomenik u Vuksanlekićima je istovremeno i spomenik svim crnogorskim rodoljubima koji su tokom Prvog svjetskog rata svoje kosti ostavili u 68 austrijskih logora od Vuksanlekića do Boldogasonja i Neđmeđera.

Kad je već riječ o Prvom svjetskom ratu, grijeh bi bio preskočiti heroje Mojkovačke bitke. Bila je to posljednja velika bitka i posljednja velika pobjeda crnogorske vojske, prije kapitulacije Crne Gore. Bitka se odigrala 6. i 7. januara 1916. godine u okolini Mojkovca (Bojna njiva, Mjedeno gumno…). Crnogorska vojska je zaustavila mnogostruko brojniju i dobro naoružanu austougarsku vojsku i time omogućila bezbjedno povlačenje vojske Kraljevine Srbije preko Crne Gore i Albanije. Bila je to Pirova pobjeda. Pao je Lovćenski front, crnogorska vlada je potpisala kapitulaciju, a u znak ,,zahvalnosti” Srbija je 1918. godine, posredstvom Podgoričke skupštine, izglasala ukidanje crnogorske države, detronizovala crnogorsku dinastiju,  a Crnu Goru bezuslovno pripojila sebi.

Spomenik herojima Mojkovačke bitke podignut je 1966. godine, povodom 50 njene godišnjice. Spomenik je rad vajara Draga Đurovića i arhitekte Mirka Đukića. Na njemu je ispisan tekst: Ginuli su za slobodu i bratstvo zato i danas žive 1915 -1966.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo