Monitor objavljuje izvode iz knjige književnika i publiciste Božidara Proročića u kojoj su sakupljena predanja i svjedočenja o planini legendi -Lovćenu

VJETROVNJAK S KATUNA DOLOVI Posvećeno Jovu (Milovom) Bećiru: Dolovi su katun u samom srcu NP „Lovćen“, okružen Lovćenom, Štirovnikom, Veli kim i Malim Babljakom, Babinom i Veljom glavom, dok se s Vjetrenih mlinova pruža prelijepi pogled prema selima njeguškog podvršja i Crnogorskom primorju. KrajemXIX vijeka, dok su brojna stada ovaca pasla na ovom katunu, Krsto i Danica su iščekivali prinovu. Nekoliko godina zaredom, zbog brojnih bolesti, umirala su im djeca. Kako su već bili u poodmaklim godinama, plašili su se hoće li Danica roditi zdravog potomka. Dvije porodice su tokom čitave godine stalno boravile na katunu Dolovi, dok su druge već početkom oktobra silazile s ovog katuna. U noći između 19. i 20. januara pored ognjišta, uz pomoć mještanke s katuna, porodila se Danica. Stane, iskusna planinka, pomagala je Danici na porođaju. Maleni dječak je rođen na dan Svetog Jovana Krstitelja i dali su mu ime Jovan. Jovan se rodio u „košuljici“ što je značilo da je svojim rođenjem dobio poseban dar od Boga. Zima je bila oštra i hladna kao nikada do tada. Veliki sniježni smetovi su svojom bjelinom okovali Dolove. Košuljicu Jovanovu su čuvali, znali su da ona čuva Dolove od svih nedaća.

Jovan je odrastao uz zvuke frule, zajedno s drugom djecom, na padinama Lovćena. Još od malena se razdragano igrao sa svojim vršnjacima. Dolovi su bili zasađeni čuvenom  uskom krtolom i rađali su obilno. Sav rod od krtole bi vrijedni domaćini prodavali u Boki Kotorskoj i tako obezbjeđivali sebi mogućnost da kupe so, petrolej, maslinovo ulje i druge namirnice. Proljeće je na Dolove došlo u najljepšim bojama. Mještani su zasadili svoje posjede krtolom. Nakon nekog vremena Dolovi su dobili prelijepu zelenu boju od iznikle krtole. Jovan je tog ranog proljeća, kao i svaki drugi dan, otišao da čuva ovce i jagnjad s drugim pastirima. Negdje oko podneva tamni oblaci su se nadvili nad čitavim Lovćenom. Rani i sunčani proljećni dan pretvorio se u mračnu noć. Počele su da sijevaju munje i gromovi. Odjednom je iz oblaka počela jaka kiša s gradom. Mještani Dolova su počeli sve to s nevjericom da gledaju. Znali su da ako im grad uništi krtolu, da će tu godinu teško proći. Vjetar je počeo snažno da ruši i lomi sve pred sobom. Uplašeni pastiri su, svi sem Jovana, krenuli ka svojim kolibama. U momentu više nijesu vidjeli Jovana. Samo su čuli čudno, jako zviždanje. Svi su bili u svojim kolibama, osim Jovana. Krsto i Danica su u nevjerici gledali s kućnog praga. Jovana nije nigdje bilo. Opet se čulo to jako zviždanje i oluja i nevrijeme je stalo, a sva ljetina i stada ovaca i jagnjadi bila su sačuvana. Jovan se pojavio sa svojim
malenim stadom od desetak ovaca pred kolibom. Roditelji, unezvijereni i zabrinuti za svoga jedinca, čudili su se kako je Jovan uspio da se sačuva od takvog nevremena. Svuda oko katuna Dolovi oluja i grad su uništili prelijepe boje ranog proljeća. Jedino su Dolovi ostali netaknuti
sa zasijanom krtolom, kao da su bili izmješteni u neku drugu dimenziju. U dugim noćima mještani su počeli da govore da je Jovan vjetrovnjak, onaj čiji je dar od Boga da štiti katun.

Jovana su svi poštovali, ali su ga se i pribojavali. Duge ljetne noći na Dolovima znale su da prekriju munje, oluje, gromovi, zavijanje vukova i graktanje gavranova, što je uvijek predskazivalo nevolje. Jovanova duša bi tokom noći izašla iz tijela i borila se s brojnim demonima. Jovan bi se ujutro budio umoran, znojav i iscrpljen. Tokom dana bi se oporavio
i skupio snagu za duge noći. A noći su crpile Jovanovu životnu energiju. Dolovi su imali njegovu zaštitu. Jedne takve noći, dok je s mora duvala jaka bura, a sjeverni vjetar sve nosio pred sobom, Jovan je nestao. Nebo je bilo išarano brojnim munjama. Mještani s Dolova su
na nebu gledali borbe demona, gromova i oluja koje bi na tren bile ispisane u dugim mračnim noćima. Prije početka ovih nedaća uvijek bi se čulo čudno zviždanje i opet zviždanje kada bi sve stalo. Znali su svi da je to duša Jovanova.

Kada je Austrougarska monarhija okupirala Crnu Goru i padine Lovćena 1916. godine, posljednji put se u noći čulo Jovanovo zviždanje. U borbama s demonskim silama Jovan je izgubio svoju posljednju bitku. Mještani u svojim legendama pričaju da se čulo Jovanovo
zviždanje dok su topovi s mora ranjavali Lovćen i dok su trajale borbe crnogorske vojske. Kada je sve stalo, nije se zviždanje više čulo. U tom ranom januarskom jutru pala je duša Jovanova, pala je Crna Gora, neposredno prije rođenja Jovanova, ali i rođenja Svetog Jovana
Krstitelja. Dolovi i danas kriju neke od najljepših priča podlovćenskih katuna. Ako nekada čujete zviždanje, dok koračate ovim nestvarno lijepim predjelima, sjetite se ove priče o vjetrovnjaku i zaštitniku katuna Dolovi, nemojte se okretati jer vas čuva duša vjetrovnjaka.

LEGENDA O NASTANKU DOBRE VODE S KOLOŽUNJA
Posvećeno Slavku Batu (Vasovom) Čavoru: Sela i zaseoci njeguškog podvršja obiluju izvorima, kako onim povremenim tako i onim stalnim. Prvi stanovnici na ovim prostorima su u dalekoj prošlosti, zbog brojnih grla stoke koja je uzgajana na ovim prostorima, oskudijevali u vodama, posebno tokom ljetnjih mjeseci kada bi bile velike suše i kada bi većina izvora presušila ili imala toliko tanku žicu da su jedva tekli. Kako su živjeli na prostorima koji su predstavljali samu granicu
između Mletačke Republike, a kasnije Austrougarske monarhije, to je život činilo težim. Stanovnici Koložunja su svoje ovce i goveda vodili na izvor Pod stijenom. To je bilo mjesto đe su se okupljali brojni čobani s padina Lovćena, ali i primorskih sela.

Niko Krstov je bio mladić koji je provodio djetinjstvo čuvajući svoja stada na Koložunjskom ždrijelu, odakle mu se pogled pružao prema ljepoti Budvanskog zaliva i prema primorskim selima, a često je gledao jedrenjake koji su poslije dugih pomorskih puteva dolazili u Budvu. To ljeto je bilo jako sušno i izvor Pod stijenom, koji je ionako bio slabo izdašan, je potpuno presušio. Stanovnici Koložunja su se uplašili da će stoka koju su uzgajali ne samo oni, već i onu koju su uzeli da čuvaju za potrebe Mletačke Republike, usljed velike suše uginuti jer su se izvori i vodopoji čuvali. Niko je bio veoma zabrinut za svoje stado koje
nije bilo tako malo. Znao je da ako mu stoka ugine, da će to dovesti do velike štete, ali i do bolesti. Pala je tiha ljetnja noć obasjana mjesečinom. Niko je razmišljao šta da radi sa svojim stadom. Poslije dugog razmišljanja u noći, pred samu zoru, Niko je na tren zaspao i usnio
čudan san. U snu mu se javio njegov pokojni đed Mašan za kojeg je Niko bio posebno vezan kroz svoje djetinjstvo i odrastanje. U snu mu je Mašan rekao da se ispod Ozovog doca nalazi jedna poveća stijena ispod koje otiče voda u zemlju, da je pomjeri kako bi odatle krenuo
jaki izvor koji će spasiti stanovnike Koložunja, ali i ostalih podlovćenskih sela i katuna, od sušnog ljeta kada su već mnogi izvori bili usahli.

Došao je do mjesta koje mu je đed opisao u snu. Iza jednog velikog grma bukove šume vidio je stijenu neobično glatku. Kako je stijena velika, nije ni pokušavao da je pomjeri. Brzo je okupio ostale čobane i ispričao im svoj san. Ubrzo su donijeli alat, neko motiku, neko trnokop, neko poveći malj. Počeli su da kopaju oko stijene i da jako udaraju po njoj u
nadi da će se stijena odlomiti. Kada su pokušali da je pomjere, nijesu uspjeli. Niko se ubrzo dosjetio, upregli su nekoliko volova, vezali stijenu konopima u nadi da će je volovi svojom snagom uspjeti izvući. Nažalost, i taj pokušaj nije uspio. Seljani su rekli da je nemoguće
tako veliku stijenu pomjeriti. Bilo je već podne i julsko sunce je sve jače i jače sijalo. Nakon nekog vremena seljani i pastiri su odustali, trebalo je stoku skloniti u plandišta i odvesti je na izvor Pipoljevac kako bi je napojili.

Pala je sparna ljetnja noć bez daška vjetra. Niko je i dalje bio zabrinut za svoje stado. Znao je, ako ne uspije da ih sjutra napoji, njegova će stoka uginuti. Razmišljao je o snu i o poruci svoga đeda. Niko je bio na otvorenom, pod vedrim nebom, kako bi čuvao stado
tokom noći od upada vukova. U jednom momentu nebo se smračilo, počeo je da duva jak vjetar s mora. U daljini je vidio munje i čuo grmljavinu koja je bila sve bliže i bliže. Prve kapi kiše, a potom sve krupnije, počele su da padaju po njegovom licu. U sebi je pomislio: dobro
je, evo kiša koja će nas spasiti. Nebo se prolomilo nad Koložunjom, Budvanskim i Tivatskim zalivom. Gromovi su počeli da udaraju u Babinu i Velju glavu, padine planina iznad Koložunja. Niko se hitro sklonio u omanju kamenu kolibu na Ozovom docu. Kroz prozor je vidio da
jaka bujica nadolazi s planine. Brzo je izašao s upaljenim lučem. Krenuo je prema mjestu đe je njegov đed rekao da će izbiti izvor. Ispod velike stijene počela je da izbija jaka voda. Niko je to sve u strahu posmatrao sa druge velike stijene dok su svuda oko njega bili gromovi i
oluje. U jednom momentu grom zapara nebo i udari u veliku stijenu i stijena se od siline udara groma rasprsnu, dok voda koja je bila ispod stijene svojim jakim pritiskom izbi na površinu, a komadi stijene odletješe naniže. Niko sav uplašen, mokar, uznemiren priđe tom
mjestu. Vidio je da se pojavio veliki izvor koji je snažno bio s tog mjesta. Vode sa izvora krenuše prema selima Gornjeg Grblja, a odatle svojim jakim bujicama prema Tivatskom zalivu.

Olujna noć je stala s prvim zracima sunca. Dok su se s bukovih stabala slivale kapi kiše, prvi pastiri s Koložunja vidješe čudo. Izvor je bio na mjestu na kome su oni pokušavali razbiti i pomjeriti stijenu. „Ispunio se san Nika Krstova“, rekoše uglas. Veliki djelovi tih gromada stijene i dan-danas se nalaze u Koložunjskom potoku. Ovaj izvor je danas jedan od
najizdašnijih na padinama Lovćena, a zbog svoje pitkosti dobi naziv Dobra voda. Legenda o Niku Krstovu živi i dan-danas u sjećanjima onih koji su je sačuvali od zaborava.

(Nastaviće se)

Monitor objavljuje izvode iz knjige književnika i publiciste Božidara Proročića u kojoj su sakupljena predanja i svjedočenja o planini legendi – Lovćenu

Priče i legende čine dio naše bogate kulturne baštine. Neke od najljepših priča i legendi prenošene su generacijama na prađedovskim ognjištima. Prenosila se živa riječ o vremenima i ljudima, o dobru i zlu. Tako je to trajalo vjekovima na padinama Lovćena, Štirovnika, Babljaka, Goliša, Huma, Malog i Velikog Konjskog, u podnožjima mnogih katuna. Mi prenosimo dio te zaboravljene prošlosti koju smo otrgli od zaborava.

Na putu prema Međuvršju, čiji jedan krak odvaja prema Mauzoleju (k Jezerskom vrhu), nalazi se predio (toponim) koji nosi naziv Turčinov grob. Zanimljiva je legenda o nastanku ovog toponima na padinama samog Lovćena. Osman je bio ugledni trgovac iz Nikšića koji je puno putovao i imao brojna pobratimstva, prijateljstva i kumstva širom Crne
Gore sa pripadnicima svih konfesija. Kada je iz Nikšića prelazio preko Katunske nahije, s njim je putovao njegov pobratim Jovan Markov. Jovan Markov je živio u mjestu Bijele Poljane uz samu granicu s Turskom imperijom. On ga je uvijek pratio na putevima kroz Katunsku
nahiju, preko Njeguša, pa sve do starog grada Kotora kako se ne bi desilo da neko napadne turskog trgovca. Kada bi ugovorio trgovinu kožama, solju, maslinovim uljem, Osman se sa svojim pobratimom u kasnim popodnevnim časovima vraćao za Nikšić. Put je bio dug
i zahtjevan, pa su uvijek znali da zakonače kod nekog od brojnih domaćina na tom putu. Osman je bio izuzetno bogat i ugledan i uvijek je svojim domaćinima ostavljao po malo soli i ulja u znak zahvalnosti i pruženog gostoprimstva. To je tako trajalo godinama.

Početkom oktobra Osman pošalje svoga slugu s pismom u kome obavještava Jovana da ima vrlo važan susret 20. decembra (subota) s jednim trgovcem, inače podanikom Austrougarske monarhije u Kotoru i moli ga da mu se na tom putu pridruži. Kada je Jovan primio pismo, odmah je odgovorio da će ga spremno čekati. Krenuli su poslije pola noći na dug put do Kotora. Noć tiha i mirna, obasjana mjesečinom. Stud i mraz padaju po njima. Oni obučeni u narodnim nošnjama, prigrnuti debelim vunenim ogrtačima. Dok na konjima jašu, po njima pada poneka bijela pahulja, ali snijegu jaka hladnoća i mraz ne dozvoljavaju da pada. Prelaze kroz bespuća Katunske nahije, samo se čuje ponegdje lavež pasa i zavijanje vuka u hladnoj noći. Zorom prelaze preko Njeguškog polja i na samom planinskom prevoju Krsca miluju ih prvi zraci sunca koji obasjavaju plavetnilo neba planine Vrmac i Jadranskog mora. Preko sela Žanjev Do se spuštaju putem za tovarne životinje i nastavljaju put. Stižu preko sela Špiljari u stari grad Kotor i u neposrednoj blizini gostionice vežu svoje konje. Tu se Jovan i Osman razilaze i dogovaraju da se, pred istom gostionicom, nađu oko četiri sata poslije podne. Jovan ide prema pazaru u trgovinu, a Osman na dogovor s austrougarskim trgovcem. Pazar je bio bogat, pun, jer se bližio katolički Božić. Jovan je na bogatom pazaru potrgovao mnogo toga. Sve potrepštine je vezao konopima na svog konja. Stigao je u zakazano vrijeme. Osman ga je zadovoljno čekao, kazao mu je kako je sklopio jedan od najvećih
trgovačkih ugovora.

Krenuli su sa svojim natovarenim konjima. Noć ih je ubrzo sustigla kod Žanjevog Dola. Počela je snažna mećava, konji su počeli da ržu. Jovan je rekao Osmanu da se drže jedan pored drugoga dok ne prođu strašnu mećavu na Krscu. Mećava je bila sve snažnija i snažnija. U jednom trenutku Osman je nestao iz Jovanovog vidokruga. Jovan je počeo da ga doziva, ali odgovora nije bilo. Jovan se čvrsto držao za konja. Konj je sve teže išao i pod jakom mećavom često je znao da poklekne. Kada su prošli Krstac, Jovan je sasvim slučajno došao do jedne omanje kuće i jako zalupao na vrata. Otvorio mu je domaćin i prihvatio ga izmorenog. Konja je odmah vezao, otresao snijeg s njega i spustio natovarenu robu. Jovan, sav uplašen za Osmana, reče domaćinu da je njegov prijatelj nestao. „Mećava je snažna, prijatelju moj, večeras niko ne može poći da ga traži, nek mu je Bog u pomoć“, odgovori domaćin. Jovan je čitavu noć razmišljao o Osmanu. Ujutro je bilo više od jednog metra snijega. Nikakvih tragova napolju nije bilo. Jovan je ostao kod svog domaćina na Njegušima još nekoliko dana, dok nevrijeme i sniježne mećave nijesu stali. Jednog ranog jutra krenuo je prema svojim Bijelim Poljanama u nadi da će se Osman javiti. Od Osmana nije bilo ni traga ni glasa. Jovan je o svemu obavijestio njegovu porodicu u Nikšiću. Nadali su se da se Osman, kao i Jovan, smjestio kod nekog domaćina i da će se ubrzo javiti.

Prošla je zima, stiglo je proljeće, snjegovi na Lovćenu su počeli da se tope. Pastiri s Malog Bostura su sa svojim ovcama krenuli na ispašu. Između dva velika kamena pastiri su pronašli smrznutog Osmana i njegovog konja. Niko nije umio da objasni kako je u toj sniježnoj mećavi Osman uspio da tako daleko odluta do padina Lovćena. Mještani su ga tu sahranili i od tada to mjesto nosi naziv Turčinov grob.

KRUŠKA S KRUŠEVICA: Kruševice su katun koji se nalazi u samoj zoni NP ,,Lovćen“. Katun vjekovima koristi bratstvo Martinović iz Bajica. Prostrani pašnjaci i pašnjački kamenjari su se koristili za uzgoj brojnih stada ovaca. Bratstvo Martinović je živjelo u slozi i pomagali su jedni drugima u mnogobrojnim radovima na katunu i zajedničkim mobama.

U dalekoj prošlosti sami katun je dobio ime po jednoj i jedinoj krušci. A legenda o stablu jedine divlje kruške s Kruševica nastavlja i dan-danas da živi. U dalekoj prošlosti ljudi su često obolijevali od raznih zaraznih bolesti. Kako nije bilo savremene medicine, liječili su se ljekovitim biljem s padina Lovćena. Starac Niko je imao blizu stotinu godina. Rekao je svojim sinovima da želi da svoje posljednje dane provede na mjestu na kojem je prvi put otvorio oči, đe se rodio. Da bi ispunili njegovu želju, njegovi sinovi su ga odveli na podlovćenski katun đe su boravili tokom prve polovine godine. Jedne tihe ljetnje noći, dok su se zvijezde igrale po nebeskom svodu, starac je usnio čudan san. Usnio je kako su se svi na ovom katunu razboljeli i kako im prijeti smrt i da će jedini lijek protiv mnogih bolesti biti plod kruške koja se nalazi na ovom katunu. Starac je svoj san prenio sinovima i ostavio im u amanet da čuvaju to stablo kruške, da nikada od njega ne slome ni jednu granu i da plodove sakupljaju samo za lijek. Starac je nedugo zatim umro.

Prošlo je pet godina od smrti starca Nika. Početkom jeseni stanovnici ovog podlovćenskog katuna počeli su da se razbolijevaju i umiru. Svi su bili uplašeni i sjetili su se sna i amaneta starca Nika. Sakupili su se te jesenje noći u kolibi sinova starca Nika, razgovarali su o snu i o amanetu koji im je starac ostavio. Kako je bilo kasno, dogovorili su se da sjutradan odu do pomenute divlje kruške i da sakupe plodove. Legenda dalje kaže da su tokom mnogih noći na toj krušci vile boravile i da kruška u svojim plodovima nosi čudesne moći.

Samo, to jedino stablo, jer nigdje na čitavom katunu nije bilo drugih stabala. Ujutro ranom zorom, dok je sunce tek ponekim zrakom obasjavalo Lovćen, Martinovići su otišli kod tog stabla divlje kruške na njihovom katunu. Sakupili su sve plodove koji su tokom noći pali sa
nje. Sakupili su toliko da je svaki Martinović mogao da pojede po nekoliko plodova. Počeli su pastiri i mještani katuna da jedu po jednu krušku ujutro i jednu uveče. Poslije nekog vremena svaki od njih je osjetio nevjerovatni oporavak i natčovječansku snagu koju su im davali,
često opori, ukusi zlatnožutih krušaka. I oni koji su bili na izmaku snage i životne energije su se ubrzo oporavili.

Nakon što su bolesni ozdravili, a ostali dobili novu životnu snagu, pastiri se dogovore da trajno čuvaju ovo stablo koje ih je spasilo od bolesti i iscrpljenosti. Tajnu o ljekovitosti ove kruške samo su oni znali. Nedugo zatim sam katun je dobio ime Kruševica. Vjekovi su prolazili, a priča o krušci je nastavila da i dalje živi. I danas stanovnici pojedinih podlovćenskih katuna znaju da spremaju blagotvorno piće koje se zove „vodnjika“. Piće se priprema tako što se plodovi divlje kruške, jabuke, drijena, šipurka, crvene kleke pomiješaju sa vodom i ostavi da odstoji do „dozrijevanja“. Ovo je jedan od najzdravijih zimskih napitaka,
pun vitamina, koji se pije tokom zime za jačanje imuniteta. Kako je katun Kruševica s godinama počeo da se napušta, priča o ljekovitoj i magičnoj krušci pala je u zaborav. Danas se ne zna tačno gdje se stablo nalazi, a ono čeka neke nove generacije da je otkriju na obodima bukove šume ili na nekom pašnjaku, prikrivenom i magičnom, baš onako kako su se i vile vjekovima krijepile tim ljekovitim plodovima. Legenda kaže da samo jedan dan u godini, i to baš na onaj dan kada je starac Niko umro, plodovi dobiju svoj zlatni sjaj koji svijetli samo jednom u godini i može se vidjeti samo te jedne noći i tako pronaći. Pastiri i vile, magični
spoj Lovćena i legendi, žive i dalje i vjekovima bude našu maštu.

(Nastaviće se)

Monitor objavljuje izvode iz knjige književnika i publiciste Božidara Proročića u kojoj su sakupljena predanja i svjedočenja o planini legendi -Lovćenu

LEGENDA O BIJELOM VOLU S KONJSKOG: Rezervat bukovih sastojina Konjsko na području NP ,,Lovćen“ predstavlja jednu od najljepših destinacija koje ostaju sakrivene u stoljetnim bukovim šumama. U prošlosti su na području Malog i Velikog Konjskog mještani podlovćenskih, ali i budvanskih sela Maina, Pobora, Stanjevića, Zečeva Sela u sklopu ove prostrane vrtače čuvali svoja stada. Malo i Veliko Konjsko su bili poznati po mnogobrojnim krdima volova koja su tokom
ljetnjih mjeseci pa do prvih snjegova boravila na ovim prostorima. Jednu od drevnih legendi o bijelom volu smo zapisali. U prošlosti su volovi činili bogatstvo svakog domaćinstva, s njima se oralo i njima se trgovalo. Koliko si imao volova, toliko si bio bogat. Volovima je bilo neophodno obezbijediti dobru ispašu kako bi s jeseni neki od njih bili prodati. U samom podnožju Velikog Konjskog, zajedničkim radom pastira sa Lovćena i iz budvanskih sela, podignuta je omanja kamena kuća (koliba) prekrivena slamom u kojoj je po jedan čobanin boravio po petnaest dana, davao so volovima jednom sedmično i čuvao ih.

No, Veliko Konjsko u toku ranih ljetnih mjeseci su znale da zahvate jake kiše, oluje i nevrijeme, a gromovi su tu bili kao nigdje na ovim prostorima. Noći su bile tihe i mirne, samo bi zavijanje vukova i jaki vjetar povremeno remetili taj mir. Marko je bio siroče kome su roditelji rano umrli. Čuvajući povremeno krda volova uspijevao je sebi da obezbijedi malu zaradu, ali za njegov život dovoljnu. Jedne takve kasne oktobarske noći Marko je uz ognjište čuo zavijanje vukova koji su bili sve bliže i bliže krdu volova koje se bilo jako uznemirilo. Počela je jaka mećava. Marko se brzo obukao i izašao u sniježnu mećavu s upaljenim lučem. Vukovi su bili sve bliže. Marko se približio krdu volova. Od jake mećave nije više vidio svoju omalenu kamenu kolibu. Izgladnjeli vukovi su uspjeli da izdvoje vola iz krda i da ga napadaju sa svih strana. Marko je glasno vikao, ali se njegov glas nije čuo u toj sniježnoj noći. Mećava je trajala čitavu noć, a pastir Marko je nestao u tom strašnom sniježnom vrtlogu. Svanuo je novi dan, stoljetne bukve su bile okovane ledom i snijegom. Veliko Konjsko je bilo prekriveno visokim sniježnim pokrivačem. Iz Pobora je, zajedno sa još desetak pastira,
krenuo Niko, vidno zabrinut kako će izaći na planinu. Dok su konji krčili put prema padinama Lovćena, pastiri su se pitali kako je Marko i kako je proveo ovu noć. Nakon više sati probijanja kroz sniježne smetove, stigoše pastiri na Veliko Konjsko. Uđoše odmah u kamenu
kuću (kolibu), vidješe da nema Marka dok su na ognjištu isijavale posljednje iskre žara. Izađoše ispred kolibe i počeše da ga dozivaju. Nažalost, od Marka nije bilo ni traga ni glasa. Uznemireni pastiri čitav dan su tražili tragove od Marka, ali ih nigdje nije bilo. Na jednom
malenom uzvišenju pastiri su pronašli ostatke od jednog vola nakon vučjeg pira. Uplašeni pastiri su pomislili da je Marko postradao. Čitav dan proveli su u potrazi za Markom, ali ga nijesu uspjeli pronaći. U popodnevnim časovima počeo je opet snijeg da pada. Pastiri iz
Pobora su svoja krda volova polako spuštali prema svojim posjedima zabrinuti za Markovu sudbinu.

Stiglo je rano proljeće, pastiri s Pobora su izašli na Veliko Konjsko, pridružili su im se pastiri sa Lovćena sa svojim volovima. Dogovorili su se da po dva čobanina, jedan iz Pobora i jedan sa Lovćena, čuvaju zajedno volove tokom ljetnjih i ranih jesenjih mjeseci kako bi
krda bolje sačuvali, ali i kako bi pazili jedan na drugoga. Svi su govorili o nestanku Marka te kasne jesenje noći. Ljetnji mjeseci su prolazili, stigla je polako jesen. Krsto iz Pobora i Petar s Lubenica, katuna Bjeloša, su razgovarali o svojim porodicama te kasne septembarske noći
uz toplinu ognjišta i zvuke frule. Počeo je da duva snažan vjetar. Osjetili su neku jezu u sebi. Izašli su ispred kolibe da vide krdo volova. U daljini su čuli glasno rikanje vola. Izbrojali su volove i bili su iznenađeni otkuda se čuje rika vola koji nije njihov. Krenuli su s upaljenim
petrolejskim lampama prema toj rici. Na malo većoj udaljenosti od sebe vidjeli su potpuno bijelog vola koji je bio veći od svih onih koje su oni držali. Uplašeni su krenuli unazad, a bijeli vo je nestao u noći. Kada su se vratili prema svom krdu, počela je jaka kiša i oluja. Krsto i Petar su brzo ušli u svoju malenu kolibu. Munje su parale nebo, a gromovi udarali po Velikom Konjskom, kiša je jako padala čitavu noć, dok se magla povijala po čitavom polju. Krdo volova je ujutro bilo na broju i sačuvano od nevremena. Nekoliko dana kasnije Krsto i Petar su opet čuli riku vola koji nije bio njihov. Brzo su u noći izašli i krenuli prema rici koja
je parala njihove uši, a u kosti unosila strah. Opet su na priličnoj udaljenosti, na tren, vidjeli bijeloga vola koji je nestao u noći. Kada su se vratili prema kolibi, zahvatilo ih je nevrijeme praćeno jakom sniježnom mećavom. Jedva su uspjeli da uđu u svoju kolibu. Kada su sjeli
pokraj ognjišta, razmišljali su o tome što se desilo te noći i nijesu mogli da zaspu.

Kada su mještani podlovćenskih sela i Pobora došli da razdvoje svoja krda i da ih vrate na svoje posjede, ispričali su ovu priču drugim pastirima. Legenda dalje kaže da se bijeli vo pojavljivao na Velikom Konjskom da bi predskazao dolazak nevremena, oluja, mećava, gromova, vjetrova ili vukova. Pastiri su govorili da je to Markova duša koja luta noćima i na taj način čuva druge pastire i stada od stradanja. Mnogi, koji su čuvali stada, su svjedočili o tome. I danas, kada se brojni planinari i turisti zadese, tokom ljetnjih mjeseci, na Velikom Konjskom, pa se iznenada nađu u magli ili nevremenu, svjedoče o tome da su čuli riku vola u daljini. Legenda o bijelom volu i dan-danas živi među mještanima ovih podlovćenskih sela kao sjećanje na jedan život na planini i njenim katunima.

GORSKA VILA SA ŠTIROVNIKA I CRNOGORSKI VOJNIK: Vile su svoj mir pronalazile na padinama Lovćena, Štirovnika, Malog i Velikog Bablja ka, Goliša, Krsca, Dubokog dola itd. One vjekovima žive u pričama mještana pod lovćenskih sela. Pamte se priče o vilama koje su tokom dugih ljetnih, ali i zimskih
mjeseci, noćima obilazile stada ovaca i pastire s Kuka, Dolova, Vučeg dola, Majstora, Bižaljevca, Maroša dola, Malog i Veljeg Bostura, Podjezerca itd. Vile stanuju u brojnim pećinama
Lovćena i do dan-danas čuvaju ovu svetu planinu. U predanjima stanovnika podlovćenskog
krša rijetki su oni koji su imali susret sa vilama. Uglavnom je to bilo kada su bile velike opasnosti i stradanja. Jednu od takvih legendi po prvi put publikujemo.

Godine 1916. Crna Gora se nalazila pred neposrednom ratnom opasnošću. Kralj i gospodar Crne Gore Nikola I Petrović Njegoš je mobilisao crnogorske snage u odbrani Lovćena od Austrougarske monarhije. Vjerovao je u snagu svoje malene vojske, ali je vjerovao i u vile. Njegova pjesma „Pjesnik i vila“ ima sljedeće stihove i obraćanje vili:

„A znaš kad se bratimismo
na Crkvine kod izvora
svjedok nama bješe Lovćen
i Štirovnik iznad mora…“

Petar Jokov bio je naočiti mladić koga su roditelji dobili poslije dugo godina iščekivanja. Rodio se na katunu Kuk đe je i odrastao zajedno s drugom djecom. Od rane mladosti je čuvao stada ovaca. S Kuka je njegov pogled bio često uprt prema Štirovniku, ali i Jadranskom moru. Ta ljepota ga je opijala i nadahnjivala. Nije znao da će dani njegovog srećnog djetinjstva uskoro biti završeni i da će, kao golobradi mladić, morati da uzme pušku u ruke za odbranu Lovćena. Stigla je depeša od ministra crnogorske vojske da svaki vojno sposoban muškarac mora stati u odbranu Lovćena i Cetinja. Ostarjeli roditelji molili su Petra da ga sklone jer je on jedini nasljednik njihove loze, da je mlad i da će ga njegov ostarjeli otac Joko zamijeniti na frontu. Petar je to odbio. Napad i nastupanje austrougarske
vojske prema Lovćenu započeo je u ranu zoru 8. januara 1916. godine,
po frontu dugom desetak kilometara vazdušne linije u pravcu Solar – Mina Kuku odakle je branio svoje rodno ognjište i Lovćen. Zimsko vrijeme, Austrougarska se probija, tuče njena ratna mornarica crnogorsku vojsku po padinama Lovćena i samom Lovćenu. Petar sluša komandu crnogorskih oficira, gine se. Crnogorska vojska se povlači k Cetinju. Petar ne želi da odstupa. Magla je prekrila Kuk, čuju se povici austrougarskih oficira i vojnika. U jednom momentu topovska granata pada u
neposrednoj blizini Petra, ranjava ga. Magla, barut, leševi oko njega. Čuju se povici njemu nepoznati. Pomislio je da mu je kraj. Pred njegovim licem, u toj magli, pojavi se anđeoski lik vile i Petar tada sklopi oči.
Poslije nekoliko dana Petar se probudio, bio je sakriven u jednoj pećini u gustoj šumi na katunu Bižaljevac ispod samog Štirovnika. Pastiri koji su tuda čuvali ovce ispričali su mu da su ga slučajno pronašli u toj pećini. Petar Jokov se poslije više mjeseci oporavio i vratio se na svoj Kuk. Ovu priču prenio je svojim potomcima i ona se prenosi i dan-danas kao svjedočanstvo o vili sa Štirovnika.

(Nastaviće se)