Prepričavaju se do detalja i s ushićenjem dolasci na front mitropolita Amfilohija Radovića, predsjednika Narodne stranke dr Novaka Kilibarde, predsjednika Crne Gore Momira Bulatovića, premijera Mila Đukanovića, četničkog vojvode Šešelja, Arkanovi podvizi… Polemike o strankama su rijetke, ali reformisti i liberali su za mnoge neprijatelji, ustaše, strani plaćenici… Tito i Ante Marković zlikovci, Slobo nezamjenjljivi spasitelj svekolikog srpstva i Crne Gore, božanstvo… Glasno se sanja o srećnoj budućnosti u velikoj Srbiji kao najjačoj sili na Balkanu…
Raspravlja se zajapureno, bez elementarnih informacija, pa je svaki normalan dijalog sa ovakvim ljudima uzaludan.
I tih dana bezbroj puta se potvrdila ona stara izreka da se najviše laže uoči izbora, za vrijeme rata i poslije lova.
* * *
Vidio sam izbjegle i protjerane iz Iloka, požare u Sisku, Karlovcu, Vinkovcima, razoreni Vukovar, polurazoreni Osijek, okolicu Dubrovnika. Svakodnevno gledam smrt, vatru, očaj. Očaj i suze staraca, majki s bebama u naručju i djece koja bježe ispred najezde barbara.
U svakoj starici vidim svoju majku, a u svakoj majci s bebom u naručju vidim svoju sestru, vidim njihove suze očaja, strepnje i patnje (…)
Otkako ste kao ,,heroji antibirokratske revolucije” dovedeni na vlast, crnogorskom narodu nudite samo mržnju i rat, zazivajući aveti prošlosti. Očajnicima bez kruha nudite nadnice za smrt, nasilno mobilizirate ljude nudeći im rat umjesto napretka ka boljoj budućnosti.
U ove 33 godine života u Hrvatskoj bio sam svjedokom simpatija hrvatskog naroda prema Crnoj Gori. Sjećam se katastrofalnog potresa u Crnogorskom primorju i prijateljskog suosjećanja i pomoći koju je tada Hrvatska iskazala.
I, danas vi te iste ljude koji su se odricali svojih zarada, davali stručnu i medicinsku pomoć našem narodu, ubijate, pljačkate, progonite s ognjišta.
Kakvo je viteštvo napadati Hrvatsku u trenutku kada ona krvari u neravnopravnom sudaru sa, u svakom moralnom pogledu, nadmoćnijim neprijateljem. Zar ne shvaćate da ste vi samo alibi u ovom prljavom ratu, da ste lutke na koncu čije krajeve netko drugi vuče (…)?
(Otvoreno pismo Branku Kostiću, Milu Đukanoviću i Momiru
Bulatoviću prof. dr Milutina Anđelića iz Zagreba, 23. X 1991)
* * *
U prostranoj školskoj učionici na Grabu, koja je pretvorena u spavaonicu za rezerviste, i televizor u boji! Stiže i Pobjeda ili neko donese druge novine, tako da nismo, kao prethodnih dana, sasvim izolovani od ostalog svijeta i onog što se ,,tamo” dešava.
Posebno nas je zainteresovao Haški sporazum, koji je uskovitlao veliku političku prašinu, zbog koje je Momir Bulatović postao ,,izdajnik srpstva”, Kadijević i Milošević naglo izgubili propagandne adute da silom stvore malu Jugoslaviju, odnosno veliku Srbiju, a četvoročlano Predsjedništvo nepostojeće Jugoslavije našlo se u nevolji kako da objasni odluku o mobilizaciji čiji je cilj komadanje teritorije jugoslovenskih republika u korist neke druge Jugoslavije…
Pratimo i burnu sjednicu crnogorskog parlamenta uoči čijeg je zasjedanja stiglo nekoliko desetina roditelja rezervista sa zahtjevom da se vrate njihovi sinovi iznenada upućeni na front kod Dvora na Uni! Kako je saopšteno, tamo se obreo 1051 rezervista iz Crne Gore, navodno zato što JNA nije imala na raspolaganju drugih jedinica.
Poslanici u parlamentu su obaviješteni da Štab Vrhovne komande oružanih snaga Jugoslavije nije uslišio zahtjev da se dvije jedinice JNA, popunjene rezervistima iz Crne Gore, koji se nalaze u Dvoru na Uni, organizovano i vojnički vrate u kasarne u Titogradu i Danilovgradu.
Predsjedništvo Crne Gore ,,upućuje javni poziv svim starješinama i vojnicima ove dvije jedinice, koji dobrovoljno ne žele da ostanu na tom dijelu ratišta, da se organizovano i u vojničkom poretku vrate u kasarne iz kojih su otišli”.
Očigledno, splasnula je ratnička euforija i Crnogorci više jedva ne čekaju da im najbliži ,,junački izginu za slobodu” negdje na ratištima daleko izvan Crne Gore!
U našoj jedinici različita reagovanja. Jedni psuju Bulatovića što se pridružuje nastavljačima izdajničke politike Drljević-Štedimlija (iako o tom ,,izdajničkom paru” najvjerovatnije ništa drugo i ne znaju osim njihovih
prezimena), drugi, iako se malo ko glasno izjašnjava, pozdravljaju (ne)očekivano antiratno raspoloženje (…)
Mnogi se pitaju da li je na pomolu i sukob između crnogorskih vlasti i JNA, pošto je Bulatović u Skupštini Crne Gore, povodom tvrdnji iz Štaba titogradskog korpusa da ukupan broj rezervista iz Crne Gore upućenih van granica Hercegovine ne prelazi 12.000 obveznika i da preko 3000 vojnika i
starješina iz Srbije brane granice Crne Gore i učestvuju na hercegovačkom frontu, rekao:
– Da je kojim slučajem u Srbiji isti procenat mobilizacije kao u Crnoj Gori, Srbija bi imala 500.000 mobilisanih rezervista.
U brigadi nervoza. Posebno je primjetna na licima ionako izgubljenih oficira. Njihovi komentari na pitanja radoznalih rezervista svode se uglavnom na ovo: vojska ima svoje planove i neće za njih pitati Bulatovića, mi znamo zašto idemo na Dubrovnik, naš je cilj da što prije stignemo do doline Neretve, a ako treba i do Zagreba…
* * *
Dani i noći na Grabu prekraćujemo uglavnom uz karte i šah. Za maratonske partije imamo dosta i vremena i strpljenja, ali strpljivo se čeka red da se sjedne za ,,kockarski” sto ili šahovsku tablu.
Anonimni ilustratori i aforističari uveseljavaju nas svojim umotvorinama koje ispisuju po školskoj tabli. A neke i ozbiljno ljute.
Patriote je posebno razbjesnio ,,idiot” koji se izrugivao sa ,,mladim srpskim državama”. Jedno jutro na tabli je osvanuo tekst, ispisan latinicom: “SAO Krajina, SAO Trebinje, SAO Paolo”.
* * *
– Šta je bilo najstrašnije?
– ,,Barikade” na ulazu u Vukovar… Četiri kolca i na njima četiri glave! Vojnici, rezervisti, ko će znati čije su, ali svakako ljudske… Ne znam ko je to mogao učiniti takav zločin. Kada sam to vidio, vrisnuo sam, okrenuo vozilo i dao se u bijeg glavom bez obzira… Užas… Kada sam to ispričao jednoj ženi u Trpinji ona se umalo onesvjestila… Ili, doručkujemo nas četiri drugara, odjednom Dragan iz Loznice samo klonu. Snajper ga je pogodio u srce… Bio mi je najbolji drug, imao je 19 godina i samo dva dana do kraja vojnog roka. Strašno je to.
Sjećam se jednog Makedonca koji je pao pogođen tromblonom. Ja ga nosim na leđima, a drug iza nas njegovu nogu… Mnogo žalim mladog Čehajića. Okrznuo ga metak po čelu. Bio je sa mnom kod neuropsihijatra, potpuno lud. Kako i neće. Prvi dan jedva je spasio glavu iz zapaljenog vozila, a oni ga, sjutradan, ponovo na front, u vatru. Ponovo ranjavanje i… To mora da uništi čovjekovu psihu…
(Iz ispovijesti devetnaestogodišnjeg Crnogorca ranjenog u Vukovaru (,,Monitor”, 25. oktobar 1991.)
* * *
Stigla nam je i – plata! Iznenada. Svi smo zatečeni tom odlukom Vrhovne komande da, kako se masovno komentariše, postanemo plaćenička vojska! Većina se zbog toga osjeća poniženo i uvrijeđeno.
Mnogi neće ni da čuju za taj novac za ratovanje, ali oficir koji isplaćuje plate tvrdi: ,,Ovo je po slovu vojničkih propisa”! Generalštab se, vjerovatno uspaničen antiratnim raspoloženjem naroda i sve masovnijim dezerterstvima sa fronta, odlučio da borcima ,,usađuje patriotizam” i uz pomoć izdržljive topčiderske štamparije?
I, poče isplata ratnih plata… A onda nova uzbuna. Višim oficirima isplaćuje se trostuko više nego običnim redovima! I ovdje se rodoljublje gradira visinom činova i debljinom platne vrećice. Borci iz prvih borbenih linija dobili su od šest do 13 hiljada dinara, zavisno od čina, a oficiri – vrtoglave sume. Iako se to krilo kao najveća vojna tajna, saznali smo da je, recimo, potpukovnik Radović primio 121 hiljadu dinara, a general Eremija čak 174 hiljade, ili ako smo ovdje dobro obaviješteni o kursu marke, više od četiri hiljade maraka!?
(Nastavlja se)