RAVNO, novembra
Selo Ravno zatekosmo – vodoravno!
Kuće mahom porušene ili spaljene. Granate nisu poštedjele ni dvije crkve – katoličku i pravoslavnu. Razrušen i trebinjski Pogon reznog alata. Parče granate napravilo rupu na metalnoj ploči kraj glavnog ulaza, postavljenoj u znak sjećanja na još jednu “radnu pobjedu” i bratstvo i jedinstvo naroda ovog kraja, iz ne tako davnih, srećnih dana. Kakva simbolika: od riječi “jedinstvo” ostala samo tri slova! Među rijetkim nerazrušenim kućama bombardovanju odoljela kućica bivšeg čuvara željezničke pruge. U njoj tri starije žene: majka sa dvije kćerke. Hrvatice. Nisu, kažu, htjele, a nisu ni imale kud, da bježe pred jugoslovenskom vojskom. Čuvale su ih i pomagale i prethodne jedinice, a i naš komandant ih je posjetio i uvjerio da i dalje mogu mirno spavati u svom domu. Svi ostali žitelji Ravnog, njih oko dvije stotine, pobjegli kud je ko stigao. Među njima, saznajemo, i četiri srpske porodice… Kažu, među prvim ovdašnjim kućama stradala je kuća jednog oficira JNA, Srbina, pri samom vrhu sela. Raznijela je granata koju je ispalila vojska pod komandom nekog drugog oficira JNA! * Sjutradan, rano izjutra, Nikšićani odoše na drugi položaj. Zamalo im to nije bio i posljednji pokret u životu. Nedaleko od Ravnog njihovu kolonu bombardovao je avion Jugoslovenskog ratnog vazduhoplovstva! Nadletio ih je dva-tri puta, a onda zasuo bombama. Iznanađeni vojnici panično su bježali u zaklone ne shvatajući zašto su napadnuti i to od aviona jugoslovenske vojske! Imali su sreću. Od bombi su stradali jedan šleper i krava, koja je pasla na obližnjoj livadi. Nešto kasnije stiglo im je nimalo utješno objašnjenje. Pilot je, navodno, dobio pogrešnu komandu. Umjesto kote Lisac I, smrtonosni tovar ispustio je na kotu Lisac II, zapravo na saobraćajnicu kojom se kretala kolona nikšićkih rezervista! Revoltirani rezervisti su se pobunili, zahtijevajući da ih smjesta vrate kućama!
Opet, po ko zna koji put, razmišljam kako da pobjegnem odavde. Ali ne mogu da ostavim svoje dobre prijatelje za koje takođe znam da su ovdje mimo svoje volje i uvjerenja. Spletom raznih okolnosti i oni su kao i ja upali u ovo sramotno kolo. Znam da ni oni još ni metka nijesu ispalili, niti iglu uzeli! Bar nam je zbog toga savjest mirna… Nadamo se, ipak, da ćemo uskoro kućama. A biće i još ponešto zanimljivo da zapišem u ratni dnevnik…
* Prolazimo kroz Ravno. Opkoljavamo kuće. Starac ćuti. Žena plače. Prst nam poigrava na obaraču. Ipak ga, nekako, kontrolišemo. Tek kad počinjemo pretres, daje nam koverat sa hiljadu dinara, na kojem piše ime vojnika kome su pare namijenjene.
(“Rat za mir”, II)
* Desetak dana smo u Ravnom. Sunčane novembarske dane smijeniše dosadni, kišoviti. Lije kao iz kabla. Uveče vjetar mlati polupanim prozorima, roletnama. Spaljene kuće izgledaju sablasno. I čitavo naselje, posebno noću, kao da je pripremljeno za snimanje filmova strave i užasa. Ni ovdje nema struje, pa muku mučimo sa osvjetljavanjem prostorija. Svijeće, lampe na gas i akumulatori su najtraženija roba. Drva za šporete ima dovoljno, ali zbog jakog vjetra nikako da doskočimo dimu koji nam se uvlači, čini mi se, i pod kožu.
* Otvoreno pismo Veljku Kadijeviću
(…) Otkuda Vam, gospodine generale, pravo da, manipulišući tradicionalnim patriotskim osjećanjima crnogorskog čovjeka, vodite cjelokupnu crnogorsku mladost u današnji ratni i moralni pakao u Hrvatskoj? Zar ne vidite da su Vas svi ostali napustili, prozrevši besmisao ratnih operacija i ciljeva? Ne zaboravite da je broj rezervista koji ste pokupili iz Crne Gore ravan broju broju angažovanih vojnih obveznika iz dvije stanovništvom znatno brojnije republike. Crnogorski rezervisti ratuju i oko Dubrovnika, i u Kninu, i Dvoru na Uni, i Vukovaru. Otkud ih sad angažovaste i u Divuljama kod Splita? Znate li da Crna Gora broji svega 615.000 stanovnika od čega nešto više od 380.000 Crnogoraca? Do sada su crnogorske majke u ovom prljavom ratu dočekale više od 60 sanduka sa svojim mrtvim sinovima. Nećemo govoriti o onima čija imena, iz taktičkih i propagandnih razloga, vaši štabovi ne objavljuju. Govorite neprestano o genocidnosti hrvatske vlasti, a ne sprema li se na ovaj način genocid crnogorskoj mladosti? Crnogorska dermokratska javnost dobro zna da je, navodna, direktna opasnost za Crnu Goru izmišljena kako bi se ona uvukla u rat i svjetsku sramotu u dubrovačkoj operaciji. Svako zna da se tamo ne brane ni ugroženi Srbi, ni blokirane vojne kasarne, kojih na prostoru dubrovačkog ratišta nema… Liberalni savez Crne Gore
(“Monitor”, 8. novembar 1991.)
* Svakodnevno nas obilaze visoki oficiri iz Titograda, uglađeni, u maskirnim uniformama. Pukovnici i potpukovnici zapisuju koliko jedinici fali vjetrovki, čarapa, rukavica… popiju po koju pa nazad. Onda dođe druga ekipa i tako naizmjenično. Revoltirani rezervisti često se oko toga sa njima raspravljaju i prigovaraju im zar je to njihov posao, zašto nisu sa nama ovdje na položajima… No, njih to ne sjekira… Često sa komandantom odlazim i do Trebinja, koje su rezervisti prosto okupirali. Prepun ih je hotel, u kojem se alkohol dobija uz “lozinku”, kafane, ulice, magistrala… Gostoljubivi Trebinjci srdačno i dobrodušno nas prihvataju, ugošćavaju u svojim kućama, iako im je grad danonoćna pucnjava pretvorila u pravi front! Nevjerovatno, koliko su predusretljivi i strpljivi ovi ljudi. I u Hotelu, i u Bolnici, i u prodavnicama, i na ulicama…
* U Galičićima upoznajem jednu od one četiri srpske porodice koje su živjele na Ravnom. Ovdje su se sklonili kod rođaka, nakon potucanja po okolnim selima. Beskućnici kod dvije kuće: zapravo kuće u Ravnom i stana u Dubrovniku. Rat, drugi u njihovom životu, o kojem nisu ni sanjali, ostavio ih je pod stare dane i bez kuće, i bez imanja, i bez slobode…
– A, živjeli smo sa svojim komšijama Hrvatima samo tako. I na Ravnom i u Dubrovniku, kaže čika Dule. Odjednom, sve se preko noći promijeni. Đavo uđe u narod i poče da uzima svoje… Njihova porodica već decenijama, kažu Dule i njegova supruga, brine i o crkvi u Ravnom. Mole nas da obiđemo crkvu i donesemo iz nje stare crkvene knjige, ikone i skupocjeni zlatni krst. Ako mognemo da otvorimo vrata…
– Volio bih, ako možete, da mi obiđete i kuću. Iz nje bih želio samo jednu stvar: “singericu” staru skoro stotinu godina, koju je još majka nabavila…
* “Mijenjam stan u Zagrebu do 120 kvadrata za manji u Titogradu, li bilo gdje na Crnogorskom promorju. Javiti se …” “Mijenjam kuću od 400 kvadrata na najljepšem mjestu u Zadru za bilo kakav stan, ili manju kuću na Crnogorskom primorju. Uslužni telefon…”
Ovakvih oglasa samo u jednom danu u “Pobjedi” izbrojali smo – osam. I ova žalosna statistika dokazuje da je kolona izbjeglica, Srba i Crnogoraca iz Hrvatske, svakim danom sve duža (…)
Ovih dana Jugoslavijom bijesni još jedan rat – medijski. Međutim, sve medijske blokade padaju pred ovakvim oglasima. U njima nema ni trunke propagande, ni pisanja “po diktatu”. Njih piše sam život. Oni su najpouzdaniji svjedoci da se genocid nad Srbima i Crnogorcima u Hrvatskoj ponavlja, da fašizam uzima danak u nevinim dječijim životima
(“Rat za mir”, III)
* Kroz dva dana Žaro i ja donosimo što smo zatekli u crkvi: tridesetak starih crkvenih knjiga, među kojima i nekoliko koje su svojevremeno dobijene kao poklon austrijskog cara Franja I, i – “singericu”. Od skupocjenog krsta ni traga. Prećutali smo da za crkvena vrata nije bio potreban ključ. Bila su razbijena! Ne pričamo ni u kakvom smo stanju našli crkvu nakon što je “posjetila” narodna vojska iz Nikšića, Titograda, Bijelog Polja…
Čika Dulu je sve jasno… Pita nas kroz plač: “Ima li nade da se uskoro na Ravno vrate njegovi mještani?” Ćutimo. Ne znamo šta da mu odgovorimo. Ali, on odgovori sam:
– Znači, ako se u Ravno ne vrate Hrvati, onda nemam izgleda ni ja da se vratim u Dubrovnik… U njegovim dobroćudnim očima pojaviše se suze. Još jednom se postidjeh kao nikad u životu…
* Kako da ne pucam i u crkvu. Ne mogu da zadržim rafal kad se sjetim da su njena zvona dala znak Tuđmanovim škriparima da otvore vatru u leđa našim borcima. Četvorica su ovdje pala. Ustaše su se utvrdile i u školi. Ništa im nije sveto.
(Borac Savine brigade poslije pada Ravnog. “Rat za mir”, II)
(Nastavlja se)