Na opasnom ste putu kada, odbijate da vidite stvarnost. Predsjednik DPS-a, i gospodar svega što za nebo nije vezano, Milo Đukanović je u političkom prijateljstvu sa dugogodišnjim Šešeljevim zamjenikom Tomislavom Nikolićem. Strateško bratstvo. Toma dolaskom u Podgoricu pridobija nove simpatizere stavljajući im do znanja da nema problem sa Crnogorcima. Đukanoviću jak Tomislav Nikolić treba da bi ovdje mogao da razvija svoju strategiju odbrane identiteta Crne Gore i Crnogoraca od srpskog nacionalizma. Đukanović se boji jačanja demokratije i normalnosti u Srbiji, Hrvatskoj i čitavom regionu. Tako postaje očigledno koliko je prevaziđen. Nekadašnji Miloševićev ratnik za mir, može postati izolovan i sam. U strahu od samoće pohode ga prizori sudbine Iva Sanadera. Otud njegov bijes prema domaćem zlu i njegov poziv na genocid-deratizaciju (po Vikipediji -skup mjera i postupaka u svrhu smanjenje populacije ) neistomišljenika. Baš kao i devedesetih.
Nacionalizam ima značajno mjesto u bujici lažnih informacija. On je narkoza za mase. Ustaški pokret u Crnoj Gori 1991. godine, činili su liberali, Monitor, tadašnji SDP-e… Dvadeset godina kasnije isti nacionalisti, manipulanti rade na projektu: četnički pokret u Crnoj Gori 2011. – čiju okosnicu čine baš one ustaše iz devedesetih. Izuzev pripitomljenih socijaldemokrata.
Informacije o kriminalu izazivaju jezu. Na telefonskom listingu Nasera Keljmendija nalaze se crnogorski ANB–ovci, policajci i poslanici… Medijski režimski manipulanti, prećutkuju istinu, relativizuju, predaju zaboravu.
U ćeliji spuškog zatvora jedan je čovjek zadavljen – potvrdio je prof. dr patologije Miodrag Šoć. Svi reditelji svijeta u svom kreativnom zanosu ne bi mogli realno dočarati scenu egzekucije u spuškom zatvoru, po nalogu mafije. Opet su službeni mediji i režimski specijalci gluhi i slijepi za značenje te činjenice.
Zlo ipak nema monopol nad informacijama. Ni Strazbur više nije tako daleko. Otuda je stigla prva, istorijska presuda za crnogorsko novinarstvo u korist zamjenika glavnog urednika Monitora Veseljka Koprivice. Ovim je Sud Crne Gore dobio težak evropski šamar, kada su u pitanju medijske slobode. Presuda dokazuje da je sudska uprava poluga režima za pritisak na novinare.
Informaciona tehnologija je bila ključna u probijanju medijske blokade na istinu o deportacijama. Nemogućnost pojavljivanja intervjua svjedoka Slobodana Pejovića na ovdašnjim TV kanalima, nadomještena je komunikacionim kanalima youtube i vimeo. Nova kovanica internet jezika – linkovanje, opisuje sponu između onih koji istinu žele da čuju.
I u buđenju studenata nova tehnologija je imala značajnu ulogu. Preko Fejsbuk mreže dijeljene su ideje, spotovi, kreacije. Pomoglo je da se studenti pripreme za samospoznaju.
Tehnologija čini svoje, ali ne može odlučivati umjesto nas. Mi smo odgovorni za vlastiti izbor. Više niko nema pravo ne znati kome se sve prijeti u Crnoj Gori, ko je i zašto zadavljen u zatvoru na školski način, ko su lažni investitori, pljačkaši preduzeća, ko je organizovao zločin deportacija i hajku na jedinog čovjeka koji je o tome progovorio.
Tehnologija može pomoći širenju bunta protiv neslobode. Sindikalni vođa Janko Vučinić poziva na smjenu vlasti. Predsjednica sindikata zdravstva Ljiljana Krivokapić za vrime štrajka je poručila: Ako zatreba dići ćemo Crnu Goru na noge. Čak su i radnici crnogorskog suda blokirali pravdu, jer sa malim platama nema pravde za njihove porodice. Sve te glasove valja umrežiti, nitima solidarnosti i osjećajem odgovornosti za budućnost ove zemlje i njenih građana. Nedostatak tehnologije više nije izgovor.
Okidač za promjene može biti naizgled sitan događaj. Svako društvo, ako predugo potiskuje poniženost i bijes, može zamrknuti u nasilju. Gadafizacija nije izlaz. Iako je se naši moćnici plaše, sanaderizacija je najbolje rješenje za njih i za društvo koje želi u EU. Nova jezička kovanica ne smije biti nikakav bauk već podsjetnik na obavezu koju će morati ispuniti neka odgovorna vlada u Crnoj Gori. Kad tad.
Miodrag RAŠOVIĆ