RAVNO, decembra 1991.
Drugi boravak na Ravnom opet je dobro došao onima sa dugim prstima. Temeljno pretražuju porušeno i ko zna koliko puta pretraženo naselje. Noževima paraju čak i dušeke uvjereni da će u njima naći sakriven novac ili zlato. Jednog dana ,,ispariše” raonici sa pluga ispred bivše željezničke stanice, onda dobro očuvani motokultivator… Nama koji se čudimo kako ih ne otkrije vojna policija u Veličanima, oni upućeniji objašnjavaju da se to izvodi upravo u dogovoru sa vojnom policijom, zapravo sa zemljacima vojnim policajcima!
* * *
,,U crnogorskoj javnosti, kako čujemo, sve su glasniji pozivi na osudu rata ,,koji nije naš”. Napadnut je miroljubivi Dubrovnik, crnogorski rezervisti bore se, ko zna zbog čega, pod komandom Jugoslovenske armije, a ono malo ,,civilizovanih” Crnogoraca stidi se pred Evropom zbog nas, svojih zavdeneih sunarodnika.
U pacifizmu daleko prednjače crnogorski separatisti… Oni ne propuštaju nijednu priliku da podsjete: nas niko ne ugrožava, nama niko ne želi zlo. Potrebno se samo distancirati od agresorske armije i velikosrpskih pretenzija na teritorije Hrvatske, pa će Crnogorcima procvjetati suverene ruže!
(Pobjeda, 23. 12. 1991., Grupa dobrovoljaca
sa dubrovačkog ratišta)
* * *
Svakodnevno vozim komandanta do Čepikuća na sastanke u komandu Brigade, koja se preselila iz Veličana. Put uzan, krivudav, zakrčen vojnim kamionima i ostalim vozilima. Vjerujem da je lakše na relijima iz brdsko-brzinske vožnje nego se svakodnevno ovuda provlačiti i strahovati od pijanih vozača kamiona i
autobusa.
U glavu mi se utvrtjelo, iako je opet sklopljeno jedno od primirja, da će neko na nas zapucati dok prolazimo kroz brojne uvale i između brda pritisnutih ljutim kršem. Na nas mogu da pucaju, snajperisti pogotovu, odakle požele. I da im u
tim brdima niko ništa ne može. Čudim se, čak, zašto to i ne
urade.
Toliko mi se puta učini da čujem pucanj, ,,vidim” razbijen vjetrobran, osjetim bliski susret sa smrću… Najveći strah me uhvati dok prolazimo kroz omanju četinarsku šumu. Uspon, mračna uvala, nigdje kuće u blizini… Mjesto dušu dalo za zasjedu… Kažem to i komandantu, a on, čim se približimo tom dijelu puta, počinje istu priču:
– Divnog li mjesta za vikendicu…
A nije ni čudo što živim u takvom strahu. I dalje se često puca, do nas stižu vijesti o mrtvim i ranjenim na drugim dijelovima fronta… Svakodnevno sretam pijane i nervozne rezerviste u svim mogućim uniformama: sivo-maslinastoj JNA,
hrvatskih mupovaca i zengi, sa kokardama, beretkama, šeširima, u crnogorskim kapama, željezničarskim šinjelima, bradonje u crnim pelerinama jašu na konjima…
Voze traktore, motokultivatore, motorcikle, kamione, automobile… I sve je to Jugoslovenska narodna armija.
* * *
Ujutro smo u jednoj kući našli čovjeka kome su kožu skinuli. Objesili su ga za njegovu kožu na ramenima, o gredu i odrali ga kao životinju… Tu smo našli i jednu ustašku maskirnu uniformu. U gornjem džepu bila su kliješta koja koriste veterinari. Da čovjek ne povjeruje kad sve to vidi, koliko mržnje može ljudski
stvor nositi u sebi (…)
(Rat za mir, III)
* * *
… Vratite mi Denizu, Agarinu, Bininu, Amurovu i Jeninu, odanost, ponosan pogled njihovih očiju, umiljavanje i lavež, smrad neopranih boksova u prvu jutarnju zorom u sjeni duba ispijenu kavu, proljetni pjev slavuja u Dubravi, ljetnje sanjanje otvorenih očiju na mjesečni obasjanom kućnom pragu, jesenji rast maslinova ploda u vrtu, zimsko pucketanje vatre i miris dima iz peći… Samo za smrad neopranih boksova dajem vam sve vaše beogradske bulevare, novosadske aleje, titogradske parkove, niške ,,vozove roštilja”, svu klekovaču i prepečenicu, sve kalemegdanske dane i skadarslijske noći, sve ljepote Kopaonika, Šumadije, Tare i Durmitora, Budve i Svetog Stefana, sve vaše manastire, ikone i slave, mondeni vaš život velegrada…
Miro Juretić iz Dubrovnika, čija se uzgajivačnica pasa nalazi u Bosanki, u kojoj pet šarplaninaca sedamnaesti dan nisu dobili ni hranu ni vodu
(Monitor, 6. decembar 1991.)
* * *
RAVNO, januara 1992.
U Ravnom ,,proslavismo” i novogodišnje praznike i Božić.
Božić je proslavljen masovnije. Na nekoliko mjesta novopečeni vjernici naložili badnjake i slavlje potraja sve do zore. Uz pjesmu i neprekidnu pucnjavu. Gotovo sva vojna vozila bila su tog dana iskićena hrastovim grančicama, a ispred kuća u kojima smo bili smješteni stajali su ,,pravi” badnjaci. Neki su ih čak donosili i iz svog zavičaja.
I za vrijeme ovog predaha najviše su se prepričavali ratni doživljaji. Sada je većina bila načisto sa tim da je ovo bilo besmisleno ratovanje u kojem je uzaludno poginulo više od stotinu mahom mladih ljudi. Stoga su se mnogi rezervisti glasno ili u povjerenju zaricali da ih više nikad niko neće nagovoriti na ovako bezumlje.
Svi smo se osjećali postiđeno, kao zločinci.
Grupa rezervista, zapamćena po svakodnevnim prijetnjama i
psovkama na račun ,,ustaša”, kaže:
– Kad bi nas neko pozvao na radnu akciju da obnavljamo ono što
smo rušili po Konavlima, Platu, Čepikućama… rado bismo
učestvovali. Tako bi iskupili bar dio grijehova koje smo
počinili pod komandom oficira propale JNA i uticajem ratobornih
političara!
* * *
Odmah po Novoj godini počelo je da se šuška da ćemo uskoro kućama. Potvrdiše to i starješine i poče užurbano spremanje za taj dugo očekivani dan.
I, dočekasmo ga: 10. januara napustismo Ravno i pođosmo svojim kućama! Je li to moguće? Poslije toliko neprospavanih noći, razočarenja, strahovanja, trauma… doživjesmo i to da razdužimo oružje i napustimo ratište!
Dobismo i vojne knjižice. U njima i zvanično ovjereno da smo četiri mjeseca proveli u – ratu!
* * *
(…) Onda kada crnogorski rezervisti krenu nazad tragovima vlastite savjesti, ugledaće mnogo toga što su u patriotskom zanosu vandalski sravnili sa zemljom. Da li će, dok budu gledali porušene Konavle, biti svjesni da su na svom svetom
zadatku bili sredstvo za ispunjenje cilja da se Crna Gora kompromituje? Da li će znati da je njihovo uzrokovanje prekida svih veza sa komšijama samo dio taktike velikodržavnih aspiratora da se Crna Gora odvoji od nesrpskih zemalja?
(Monitor, 11. januar 1992.)
* * *
Šta smo za ova četiri mjeseca vidjeli i doživjeli, zna samo onaj ko je bio na ratištu. To nije mogla vjerno dočarati ni kamera, ne mogu to ni naše ispovijesti, a ni ovi zapisi.
Ovo je samo jedan isječak onog što se tamo dešavalo i što vjerovatno svi oni koji su se tamo našli žele da što prije izbrišu iz svog pamćenja.
* * *
Nijedan Dubrovčanin neće reći: pa to je pokrenuto u Srbiji, a onda preneseno u Crnu Goru. Ne. Reći će: vi ste Crnogorci ti koji ste nas rušili, koji ste nas palili, koji ste nas ubijali bez razloga i to se ne zaboravlja. Može se oprostiti, ali se
nikad ne zaboravlja. To je “zasluga” ovog crnogorskog rukovodstva, ono je uvelo svoj narod u tragediju i to moralnu prije svega. Mogu reći da je najveća tragedija u istoriji Crne Gore. Po tome se najbolje mjeri njihov učinak.
(Jovo Kapičić, Monitor, 7. I 1992.)
TITOGRAD, januara
Nije prošlo ni dvadesetak dana, stiže mi vojni poziv za ,,višednevnu vojnu vježbu”! Znači, opet na ratište! Nikad više, to sam davno odlučio.
Sjutradan me zovu drugovi. Dobili i oni pozive. Dogovorili se da idemo ili svi ili niko! Kažem im da sam već odlučio – ne idem, pa to makar platio doživotnom robijom!
Dogovoreno, kažu, ne idemo!
* * *
(…) Vrlo je teško odupreti se ratu. Ali, pokret otpora mora da počne u meni samom. Kažem: JA se izuzimam iz rata, JA se izuzimam iz mirnodopske kulture prećutnog pristajanja na rat… Kažem, svojim mladim prijateljima: treba se suprotstaviti ratu lično, intelektualno, fizički, prostorno, duhovno. Tu počinje bitka za pravi integritet. Čuvajte se, deco, integrisanja i kolektivnog integriteta. Šta znači ,,nacionalni integritet”? Šta od vas zahteva, a šta nudi i po koju cenu? I zašto?
(Bogdan Bogdanović: Hrabrost je kriknuti – Ne)
(Kraj)