Povežite se sa nama

MONITORING

Svi čuvari tajni

Objavljeno prije

na

Nakon usvajanja prijedloga izmjena i dopuna odgovarajućih zakona, uslijediće parlamentarna istraga o korupciji u privatizaciji nekadašnje državne telekomunikacione kompanije. Prvi put nakon obnove nezavisnosti aktiviraće se skupštinski anketni odbor. Čl. 109 Ustava Crne Gore predviđa da parlament možeda formira „anketni odbor radi prikupljanja informacija i činjenica o događajima koji se odnose na rad državnih organa”. Iako nema spora o tome da li je bilo jednog ili više krivičnih djela počinjenih u prodaji Telekoma Crne Gore– kasnije preimenovanog u Crnogorski Telekom (CT) – Vlada, DPS, donekle i SDP, lansiraju izjave zabrinutosti da će anketni odbor možda ometati rad Specijalnogtužilaštva. No, domaće tužilačke istrage – jednu je vodila Vesna Medenica a prezentnu Đurđina Ivanović – od 2006. nijesu dale nikakve rezultate. U međuvremenu, Magyar Telekom (MT), većinski vlasnik CT-a, oporavnanju pred Okružnim sudom za južni distrikt Njujorka je 29. decembra 2011. u potpunosti priznao da su trojica njihovih direktora osmislili i realizovali kriminalne šeme. MT se u nagodbi sa američkim vlastima obavezao da će svaka izjava advokata, agenata, zaposlenih, direktora i drugih funkcionera kompanije kojom se dovodi u pitanje odgovornost zbog korupcije i u privatizaciji CT-a biti predmet nove američke istrage. Elek Štraub, Andraš Balogi Tamaš Morvai su 2005. ispred MT-a, preko lažnih konsultantskih ugovora u vrijednosti odukupno 7,35 miliona eura, podmitili najmanje dvojicu bivših vladinih zvaničnika koji su bili menadžeri Telekoma Crne Gore i advokaticu, sestru „crnogorskog vladinog zvaničnika”. Kompanija će zbog kriminalnih poslova u Crnoj Gori, takođe i u Makedoniji, skupa sa Deutsche Telekomom platiti 95 miliona USD kazne, što ilustruje težinu priznanja rukovodstva MT-a. No, to možda nije konačan bilans novčanih kazni koju će platiti u SAD-u, jer se nagodba odnosi samo na odustajanje od krivičnoga gonjenja. Odlučne da zaštite svoje zakone, firme i građane koji investiraju na tamošnjoj berzi, američke vlasti su nagodbi uprkos inicirale parnicu protiv MT-a zbog kršenja Akta o korupciji u inostranstvu. Crnogorski državni aparat – prije svega tužilaštvo – ispisuje hronologiju zataškavanja. Još prije šest godina su rani nalazi o poslovanju MT-a, koje je sačinio revizor PricewaterhouseCoopers Könyvvizsgáló és Gazdasági Tanácsadó Kft, nagovještavali da troškovi „ugovora” oko privatizacije CT-a nemaju nikakvo poslovno opravdanje. Činjenice su dospje le u javnost, pa je MT o tomedostavio jula 2006. „obavještenje” Zoranu Đikanoviću, odnosno Komisiji za hartije od vrijednosti (KHOV). Đikanoviću je i generalni direktor mađarske Agencije za nadzor finansijskih usluga ukazao da izvještaji MT-a za 2005. nijesu usvojeni ,,zbog ispitivanja dva ugovora”. Prethodno je Đikanović ignorisao upozorenja da se akcijama CT-a u jednoj transakciji suprotno Zakonu o hartijama od vrijednosti prometovalo po različitim cijenama. KHOV je u to vrijeme mirno posmatrala i trgovinu akcijama MT-a na crnogorskim berzama, što je suprotno propisima, jer kompanija nije imala verifikovane izvještaje za prethodnu poslovnu godinu. U svakom slučaju, KHOV je, postupajući po dopisima iz Mađarske, sredinom 2006. obavila kontrolu CT-a. Javnost nije obaviještena da je pronašla neregularnosti u poslovanju. „ U vezi sa drugim navodima, za koje KHOV nije ovlašćena da vrši nadzor, obratili smo se nadležnoj instituciji”, izvijestio je Đikanović. „Nadležna institucija” je bila – Vesna Medenica, tada vrhovna državna tužiteljka. Ona je 19. jula 2006. dobila zahtjev KHOV-a br. 01-/1-977/1-06 da izvrši provjere dva sporna ugovora: Telekoma a.d.i Sigma Inter Corp. od 6. aprila 2005. i Moneta d.o.o.i Rawleight Tradinga S.A. od 27. oktobra 2005. godine. Interesantno je da je Medenica predmet zaveden pod Ktr.br.339/06, na postupanje lično preuzela. Očigledno je za to imala skriveni razlog. Jedan od spornih ugovora koji je trabalo da istražuje u pretkrivičnom postupku, se odnosio i na „sestru”, po svemu sudećiAnu Kolarević. Medenica i Kolarevićeva nijesu samo koleginice sa studija na Pravnom fakultetu u Titogradu. U temperamentnim izjavama i pisanom reagovanju – nakon što smo u Monitoru 20. januara o.g. u tekstu Falsifikovala istragu analizirali okvirne činjenice o njenoj ulozi u pokušaju zataškavanja ove kriminalne afere – aktuelna predsjednica Vrhovnoga suda nije sporila da je istraživala i ugovor između Telekoma a.d.i Sigma Inter Corp.vrijedan 580.000 eura. Taj ugovor, kako se vjeruje, odnosio se na angažman Ane Kolarević, kao i još jedne advokatske kancelarije iz Podgorice. Za razliku od Medenice, koja tvrdi da je ugovor čist, američka Komisija za hartije od vrijednosti (SEC) u svom aktu koji je sastavni dio sudskih spisa o nagodbi od 29. decembra 2011, tvrdi da je lažan – da maskira plaćanje mita „zvaničnika”; izričito piše da „ sestra ” nije pružila nijednu pravnu uslugu navedenu u „konsultantskom ugovoru”. SEC za „ sestru” navodi kako je „ dio ili cijeli iznos od 580.000 eura dobila preko posrednika u Njujorku”. Na sajtu njujorške agencije za prodaju nekretnina objavljeno je da je godinu kasnije sin Ane Kolarević, tada student, kupio stan u Njujorku za 877.500 USD. To nas dovodi do Vesne Medenica, koja urbi et orbi usred pretkrivičnog postupka po predmetu Ktr.br.339/06 u crnogorskom parlamentu 30. novembra 2006. obznanjuje: „Srećna sam što sam prijatelj Ane Kolarević žao mi je što se češće ne viđamo!” Medenica se, što je takođe indikativno, obratila Vujici Lazoviću, tadašnjem dekanu Ekonomskoga fakulteta u Podgorici, zahtijevajući da zbog vještačenja „konsultantskih ugovora” oformi stručni tim „koji će dati odgovore na sporna pitanja”. Pravni osnov za angažovanje Lazovića je pronašla u čl. 107 Zakona o državnom tužilaštvu, koji predviđa da „državni tužilac može angažovati lice koje raspolaže potrebnim stručnim znanjem, odnosno obrazovati stručni tim ili stručno radno tijelo radi razjašnjenja pojedinih stručnih pitanja koja se pojave u njegovom radu”. Medenica je dostavila „konsultantske ugovore”, za koje je predviđena i novčana naknada, dekanu Ekonomskoga fakulteta, iako je ova univerzitetska jedinica sa CT-om u poslovnoj obligaciji. Prema paragrafu 7.4 Pružanje usluga o prodaji te kompanije između Vlade i MT-a, Univerzitetu Crne Gore od 1. aprila 2005. CT je na period od 20 godina obezbijedio besplatno korišćenje LAN i konekcijskih kapaciteta. Ugovor je uslovan, jer ga CT može raskinuti u svakom trenutku. Lazović je oformio „stručni tim”, koji su sačinjavali profesori iz Podgorice Milorad Jovović i Milan Lakićević, te Nebojša Šarkić iz Beograda. Najmanje dvojica članova „stručnog tima” su lično, direktno ili indirektno, povezani sa poslovima oko CT-a. Iz dokumenta Informacija o poslovanju FZU Atlas mont a.d. za period januar – mart 2008, koji je 19. juna 2008. dostavljen KHOV-u, doznaje se da je prof. dr Milorad Jovović, tadašnji i aktuelni dekan Ekonomskoga fakulteta u Podgorici, član Nadzornog odbora ove firme u vlasništvu Duška Kneževića, koji je do grla umiješan u transakcije sa CT-om. FZU Atlas mont je prodavao svoje manjinske akcije u privatizaciji CT-a: ukupno 3,3 odsto akcija za 3,5 miliona i dodatnih 468.000 eura od Vlade. Za Fiesta Investments Ltd, koja je sklopila jedan od četiri „konsultantska ugovora” za 4,47 miliona eura, objavljeni su podaci da je takođe povezana sa Kneževićem. Njegova firma Fin invest bila je investitor izgradnje sadašnje zgrade centrale CTa. Nezavisno od angažmana u FZU Atlas monta i Kneževića, Milorad Jovović posjeduje svoje akcije CT-a. Drugi član Lazovićevog tima, prof. dr Milan Lakićević, u istom periodu je bio u FZU Aktiva Integra. Iz dokumenata POMIo poslovanju objavljenom na sajtu te podgoričke firme za 2008. se doznaje da je Lakićević predsjednik Nadzornog odbora FZU Aktiva Integra koji procentualno najveći broj akcija posjeduje upravo u CT-u. Iako je „stručni tim” Lazovića mogao, prema Zakonu o krivičnom postupku (ZKP), od Vesne Medenice zatražiti dodatna objašnjenja u vezi predmeta vještačenja takvu opciju nije iskoristio. Ne čudi što su – uz stilizovana ograđivanja – utvrdili da su „konsultantski ugovori” regularani u smislu da su sklopljeni uz uredna ovlaštenja i odobrenja rukovodstva kompanije i da je ugovorena cijena po realizicaciji isplaćena. Ama, to nikada niko nije ni sporio. Tada je bilo sumnjivo, a sada u krajnjoj konsekvenci od strane MT-a i napismeno priznato kao kriminalna djelatnost, da su „ugovori” bili paravan za podmićivanje vladinih službenika i „sestre”. Vujica Lazović se u konkretnom slučaju nalazio u očiglednom konfliktu interesa. On je oko četiri mjeseca nakon što je vrhovna državna tužiteljka dobila zahtjev KHOV-a, tokom vještačenja njegovog „stručnog tima”, postao potpredsjednik Vlade za ekonomske odnose. Još gore po vjerodostojnost vještačenja pod njegovim rukovodstvom, Lazovića su 5. aprila 2007. izabrali za predsjednika Savjeta za privatizaciju! U svakom slučaju, nakon dostavljanja nalaza vještačenja, Medenica je, ne preduzimajući nikakvu drugu radnju, obustavila pretkrivični postupak i zaključila predmet Ktr.br.339/06. Tadašnjeg predsjednika upravnoga odbora MT-a je 1. februara 2007. obavijestila da „radnjama poslovodstva koje je preduzelo sklapanja konsultanskih ugovora, ne postoje elementi bilo kojeg bića krivičnog djela za koje bi se gonjenje preduzelo po službenoj dužnosti”. Pet godina kasnije, Medenica je „iz razloga ličnog odnosa prema svom dugogodišnjem radu” (!) dostavila januarao.g. spise predmeta Ktr.br.339/06 američkoj ambasadorki Sju K. Braun i Evropskoj komisiji – ambasadoru Leopoldu Maureru, a sve zbog „neistine plasirane kroz nedjeljnik Monitor o mojoj ulozi u zataškavanju”. „Nije tačno da je tužilaštvu 2007. dostavljen izvještaj revizora i kroz to, obaveze ispitivanja četiri konsultanska ugovora”, piše Medenica na službenom sajtu sudovi.me januara o.g. i dodaje da je „tačno da je revizorski izvještaj završen krajem 2009. i dostavljen VDT-u krajem 2010, kada ja nijesam bila na čelu te institucije”. Revizorski izvještaji o poslovanju MT-a su i kasnili iz razloga što je kompanija napismeno i javno početkom 2006. izvijestila da su oko privatizacije CT-a „identifikovana dva ugovora čija priroda i poslovne namjere nijesu bile jasno iskazane”. MT je februara 2006. morao da angažuje White & Case, nezavisne pravne savjetnike, kako bi obavili unutrašnju istragu o „nelegalnim plaćanjima”, dok su američke vlasti u to vrijeme pokr enul e p o s t u p a k protiv MT-a i Deutsche Telekoma. Rukovodstvo MT-a je 21. decembra 2006. objavilo da je „očigledno da su neki zaposleni u MT-u, kao i CTu i Monetu ometali istragu o spornim ugovorima”. „Kompjuterski vještaci iz firme koja je pomagala u istrazi”, saopštio je MT, „otkrili su da deset računara, dodijeljenih sedmorici zaposlenih, sadrže dokaze da su dokumenti izbrisani sa hard diska. Istražitelji su konstatovali da izbrisani elektronski dokumenti uključuju i one koji su u vezi sa spornim ugovorima”. Ništa od toga Medenica nije istraživala. Čak i prije „njujorške” nagodbe o priznanju krivice i plaćanja astronomske kazne, uprkos komičnom pokušaju Medenice da ih ubijedi kako su čisti, rukovodstvo MT-a je kroz Finalni izvještaj Odbora za reviziju od 2. decembra 2009. zaključilo da „nema dovoljno dokaza da se utvrdi da su sedam miliona eura troškova vezanih za četiri konsultantska ugovora… napravljeni za legitimne poslovne svrhe”. Vesni Medenici se žurilo da dok je VDT zaključi istragu i izda agremane nevinosti. Njena falsifikovana istraga u aferi privatizacije CT-a je modus operandi kojim je, kao vrhovna državna tužiteljka od juna 2003. do decembra 2007. pokušavala da zataška i drugekriminalne poslove u prodajama državnih preduzeća.

 

Lazović, PR ili ortak

Vujica Lazović, koliko je poznato, najkasnije od juna 2004. do odluke SDP-a da se donekle distancira od privatizacije Telekoma Crne Gore, bio je član vladine Tenderske komisije i Nadzornoga odbora za praćenje privatizacije. On je potom i u svojstvu vicepremijera i ministra za informaciono društvo i telekomunikacije promovisao poslovne interese CT-a na način da ih je teško razlikovati od klasičnog PR-a ili solidarnog poslovnog ortaka. Lazović je saopštavao: „Nakon otprilike mjesec dana korišćenja, bez razmišljanja sam se odlučio da nastavim da koristim ADSL (servis CT-a– prim.a). Odlučio sam se za M paket… I brzina i protok podataka su dovoljni i za mene i za članove moje porodice” (Vijesti, 22. jun 2005);

„Lazović je saopštio da je T-com već snizio cijene internet usluga u cilju razvoja informatičkog društva… On je saopštio da je CT najveći vladin partner u razvoju servisa elektronske vlade i ostalih velikih informatičkih projekata” (Republika, 4. septembar 2008);

„Lazović smatra da ne treba donositi konačnu odluku na osnovu samo jedne loše privatizacije, jer ima itekako pozitivnih primjera kao što su… i Telekom” (RTCG 1, 13. januar 2010);

„Predstavnici Ministarstva za informaciono društvo i CTa potpisali su juče ugovor o pružanju telekomunikacionih usluga za potrebe korisnika državnog budžeta… Ugovor su potpisali potpredsjednik Vlade i ministar, Vujica Lazović, predsjednik Odbora direktora Telekoma Daniel Sasi izvršni direktor kompanije Slavoljub Popadić… ‘Na dan potpisivanja ovog ugovora napravili smo uštedu od 300.000 eura, a na godišnjem nivou ta ušteda biće, ako uzmemo u obzir i procjenu ostvarenih benefita, oko 2,4 miliona eura’, rekao je Lazović” (Dan, 15. maj 2010);

„Lazović smatra da otvaranje parlamentarne istrage o aferi Telekom sada nije najbolji potez, jer bi se mogao protumačiti i kao svojevrsni pritisak na tužilaštvo” (TV IN, 14. januar 2012);

„Vlada će obezbijediti neophodne uslove za stabilno funkcionisanje CT-a, dok je proces utvrđivanja odgovornosti u postupku privatizacije te kompanije u nadležnosti drugih organa, poručio je juče potpredsjednik Vlade Vujica Lazović” (Pobjeda, 26. januar 2012);

„Skoro sve telekomunikacione kompanije u svijetu su privatizovane, tako da je privatizacija Telekoma bila logičan korak, jer sa dobrim privatnim vlasnikom možete da koristite nove servise a Crna Gora kao malo tržište idealna je za njihovo testiranje, ocijenio je potpredsjednik Vlade Vujica Lazović” (Dnevne novine, 10. mart 2012).

Vujica Lazović je, ispred Ministarstva za informaciono društvo i telekomunikacije, od 2010. sklapao višemilionske jednogodišnje ugovore sa CT za nabavku usluga zakupa telekomunikacionih linkova za prenos podataka na bazi internet protokola.

No, Komisija za kontrolu postupka javnih nabavki je 25. maja o.g. poništila tender koji je Lazovićevo ministarstvo raspisalo za nabavku navedenih usluga. Zbog poništenja tendera i činjenice da CT nije dobio taj posao, Lazovićevo ministarstvo 26. maja o.g. saopštava da predstoji katastrofa, jer bi „bez interneta, e-maila, razvijenih informacionih sistema jedno vrijeme mogla biti cijela državna uprava”…

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

STEČAJNA MAFIJA: ISPARAVANJE MILIONA U VEKTRA BOKI: Privredni sud, SDT i država ćute

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sudija Privrednog suda Nemanja Popović je sredinom ovog mjeseca donio rješenje kojim se odbija zahtjev radnika Vektra Boke za uvođenjem stečaja u ovo nekada respektabilno hotelsko-turističko preduzeće u Herceg Novom

 

 

U utorak je objavljeno rješenje sudije Privrednog suda Nemanje Popovića (koje nosi datum 15. 6. 2026) kojim se odbija zahtjev radnika Vektra Boke za uvođenjem stečaja u ovo nekada respektabilno hotelsko-turističko preduzeće u Herceg Novom. Vektra Boku je još 2007. preuzeo kontroverzni biznismen Dragan Brković, kum bivšeg šefa režima Mila Đukanovića. Od pompeznih najava investicija i modernizacije nije bilo ništa, dok je imovina Vektra Boke rastakana i opterećivana raznim kreditima koji su koristile ili izvlačile druge Brkovićeve firme. Krivični postupak koji je Specijalno državno tužilaštvo (SDT) pokrenulo protiv Brkovića, njegovih sinova i Milića Popovića zbog zlopotreba, pranja novca i pribavljanja protivzakonite imovinske koristi tapka u mjestu.

Zahtjev za stečaj je podnijet 22. 12. 2025. godine sa prvopotpisanim Danilom Matijaševićem, izvršnim direktorom Ellena Group (posjeduje trećinu akcija Vektra Boke) kome se pridružilo još 14 radnika s ukupnim potraživanjem od 260.000 eura za neisplaćene zarade iz 2023. i 2024. Ova odluka je objavljena nakon što su poslanici Vasilije Čarapić (PES) i Bogdan Božović (SNP) prošle sedmice podnijeli zahtjev za hitno održavanje kontrolnog saslušanja u Skupštini radi zaštite državnog kapitala i imovine, neispunjavanje investicionih i drugih obaveza i zaštite prava radnika (oko 200, bivših i sadašnjih).

Sagledavajući cjelokupno stanje u Vektra Boki, 260.000 eura neisplaćenih zarada se može svrstati u manje probleme u kompaniji. Račun Vektra Boke je u konstantnoj blokadi još od 2019. godine s potraživanjima koja su narasla na preko 11 miliona eura. Skupština akcionara koja je bila zakazana za 9. 3. 2026. u cilju usaglašavanja akata društva u skladu sa novim Zakonom o privrednim društvima nije održana. Početkom februara ove godine predsjednik odbora direktora Mitar Bulatović je podnio neopozivu ostavku, a sredinom februara i član borda Slobodan Đokić. Time je bord de facto prestao postojati. Izvršnom direktoru Vektra Boke Miliću Popoviću je istekao mandat uključujući i naknadnih 60 dana na koje ima pravo po Statutu biti vršilac dužnosti, navodi se u predstavci od 24. 4. 2026. Ellena Group Privrednom sudu. Novog direktora nema ko ni izabrati, stoga se traži od Privrednog suda da postavi privremenog zastupnika u Vektra Boki. Iako je rok da sud u osam dana odluči o ovom zahtjevu, Privredni sud nije reagovao ni nakon dva mjeseca.

Štaviše, policija je u maju podnijela i prijavu protiv Milića Popovića zbog zloupotrebe položaja u privrednom poslovanju. Sumnjiči se da je „nakon pravosnažnosti rješenja o izvršenju javnog izvršitelja kojim je bilo zabranjeno raspolaganje imovinom izvršnog dužnika Vektra Boka AD, za List nepokretnosti 502 KO Topla (kompleks Hotela Igalo), prekoračio granice svojih ovlašćenja i postupio suprotno odredbama Zakona o izvršenju i obezbjeđenju”, naveli su iz policije.

Privredni sud se na ove katastrofalne okolnosti nije obazirao. U svom rješenju od 15. 6. da odbije uvođenje stečaja, Privredni sud se samo osvrnuo na to da bivši/aktuelni radnici i povjerioci (Danilo Matijašević i još trojica) s potraživanjem od  21.5 hiljada eura nisu stečajni povjerioci pa ne mogu predlagati otvaranje stečaja. Oni su, naime, postali razlučni povjerioci što im daje pravo da se namire iz te imovine prije drugih povjerilaca. Ostali radnici koji su se priključili kao drugi povjerioci za 240.000 ne mogu postati supredlagači već samo posebnim prijedlogom inicirati stečaj. Zakon o stečaju ne poznaje razliku između stečajnih i razlučnih povjerilaca. Član 13 kaže da je valjani razlog za stečaj kada „povjerilac koji u izvršnom postupku… nije mogao namiriti svoje potraživanje bilo kojim sredstvom izvršenja u roku od 45 dana od dana pokretanja izvršnog postupka”.

Sudiji Popoviću je za ovakvo rješenje trebalo skoro sedam mjeseci. Na to rješenje  postoji pravo žalbe Apelacionom sudu.

U ranijim slučajevima, za vrijeme Blaža Jovanića i Vesne Medenice, Privredni sud je bez problema uvodio stečaj za najmanje sitnice kada su postojali apetiti moćnih miloističkih lobija. Monitor je već pisao da je u slučaju Nivel Investa iz Budve, koji je posjedovao višemilionsku imovinu blizu obale, uveden stečaj zbog 111.000 eura po osnovu jemstva prema Prvoj banci. Sudija Dragan Vučević je tada odbio dozvoliti Stevanu Đukiću, izvršnom direktoru Nivel Investa, realizaciju dogovorene prodaje pet stanova za 2.5 miliona kako bi riješio jemstvo Prvoj banci i odblokirao račun firme. Kasnije su privredne sudije, stečajni upravnici i osobe bliske njima razgrabili dio stanova Nivel Investa po navodima Đukića u krivičnoj prijavi SDT-u.

U slučaju kompanije UEP Montenegro irskog biznismena Luisa Megvajera Jovanićev sud je uveo stečaj u isto vrijeme kad i Nivel Investu zbog potraživanja od samo 2.000 eura. Megvajer je ranije rekao Monitoru da je nekoliko puta pokušao platiti dug deponiranjem novca na račun Privrednog suda ali je odbijen pod izgovorom da uplata mora ići preko računa UEP-a koji je bio u blokadi. UEP Montenegro je imao 25 odsto akcija Hotela Fjord (procijenjen na 16 miliona eura) i 30 odsto bivše zgrade Jugooceanije Kotor (procijenjene na 11 miliona). Megvajer se javno požalio Đukanoviću da mu je Branimir Gvozdenović tražio asistenciju od dva miliona eura za rješavanje problema.

Blažo Jovanić i njegov kum Sreten Mrvaljević su takođe imali uloge u Vektra Boki u prethodnom stečaju i Planu reorganizacije (2017–2022) koja je propala. Dragan Vučević je bio stečajni sudija u Brkovićevoj Vektri Montenegro u bankrotu i krajem prošle godine je otišao u penziju.

Kao i u slučaju Nivel Investa, manjinski akcionari Vektra Boke optužuju Mrvaljevića za priznavanje fiktivnih faktura od 2.4 miliona u Vektra Montenegru u stečaju (večinski vlasnik Vektra Boke) kao i neosporavanje kredita od 3.25 miliona kod Crnogorske komercijalne banke (CKB) od kojih je u Vektra Boku leglo samo 168.000. Mrvaljević je uhapšen kad i Jovanić i protiv njega se vodi krivični postupak.

Brkovićeve investicije u Vektra Boki su i više nego upitne. Iako je po privatizacionom ugovoru potpisanom 10. 12. 2007. Brkovićeva Vektra Montenegro  trebala biti pod kontrolom Savjeta za privatizaciju i njenog Kontrolora u vezi ispunjenja investicionih obaveza u Vektra Boki, to se nije desilo. U odgovoru od 18. 6. 2026. Ellena Groupi, na zahtjev za uvid u investiciona ulaganja u Vektra Boku sa svim fakturama, računima, građevinskim knjigama i dnevnicima itd., Savjet za privatizaciju je odgovorio da „dokumentacija… nije u njegovom posjedu”. Da samo posjeduje Aneks ugovora s Vektra Montenegrom kojim se Brković obavezao uložiti 64, umjesto prvotnih 50 miliona.

Savjet za privatizaciju, u odgovoru u koji je Monitor imao uvid, takođe navodi da nema ni „četiri fakture od po 612.000 eura koje su priznate u Planu reorganizacije (Vektra Boke) od strane stečajnog upravnika Sretena Mrvaljevića”. Savjet je uputio na Privredni sud i Ministarstvo turizma kako bi eventualno tamo dobili traženu dokumentacuju. Matijašević se u razgovoru za Monitor požalio da mu Privredni sud ne dozvoljava pristup. Na isto su se ranije žalili i zastupnici i umješači Nivel Investa i Luis Megvajer. SDT i specijalna tužiteljka Ana Perović Vojinović se do sada nije oglašavala na veliki broj krivičnih prijava i pritužbi vezanih za poslovanje Vektra Boke.

Odbijanje Privrednog suda da uvede stečaj će najviše pogoditi radnike „jer Zakon o stečaju predviđa da su radnici prvi isplatni red” ističe bivši radnik Vojin Miljanić za RTHN. Drugi ocjenjuju da bi otvaranjem stečaja isplivale mutne radnje za vrijeme Plana reorganizacije i planirano isisavanje miliona eura Brkoviću i Jovanićevoj ekipi iz Privrednog suda kojoj se sudi za druge slične stvari.

Matijašević (Ellena Group) zamjera i državi da nije prijavila razlučno potraživanje pošto većinske akcije Vektra Montenegro (sada u stečaju bankrotstva) u Vektra Boki imaju teret u ulaganju koje nikad nije realizovano shodno privatizacionom ugovoru. U razgovoru za Monitor Zaštitnica imovinsko pravnih interesa (ZIPI) Crne Gore Bojana Ćirović odbacuje navode da je država neaktivna i da 64 miliona neulaganja nisu razlučno potraživanje već razlog za raskid ugovora.

Ipak, za sada nije došlo do raskida ugovora zbog složenosti situacije. Savjet za privatizaciju po ugovoru ima pravo na jednostrani raskid ugovora ukoliko dođe do pokretanja stečajnog postupka nad kupcem (što se već desilo) ili nedostavljanja neke od garancija za izvršenje posla ili nedostavljanja mjenice kao sredstvo obezbjeđenja obaveze kupca. U slučaju raskida država bi morala vratiti i 70 odsto kupoprodajne cijene kupcu u slučaju da je izvršio više od 50 odsto ukupnog investicionog programa – što se svako slaže da nije slučaj. Do sada država nije aktivirala Brkoviću nikakve garancije.

Ćirović se slaže da investicija „nije na pravi način kontrolisana” i da je sadašnja nomenklatura naslijedila složene probleme iz perioda ranije vlasti. Postojeći krivični postupci i more novih krivičnih prijava samo usložnjavaju već teško rješiv gambit.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

OTVARANJE SVETOG STEFANA NAKON PET GODINA: Aman ili Janu – novo poglavlje najpoznatijeg crnogorskog ostrva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ponovno otvaranje hotela, nekadašnjeg bisera crnogorske turističke ponude, donosi i nova pravila luksuza i novo brendiranje ponude. Kako se nezvanično saznaje, cijene smještaja u sobama i apartmanima na Svetom Stefanu kreću se od početnih 1.500 eura po noćenju sa doručkom. Najskuplja je i najveća vila 22, nekadašnja kultna vila Svetog Stefana, vila 118, koja raspolaže sopstvenim bazenom i izuzetnim pogledom na more, u kojoj boravak od minimum dvije noći dostiže cijenu do 6.000 eura

 

 

Nakon višegodišnjeg zastoja i arbitražnog postupka, postignut je dogovor koji je omogućio povratak ekskluzivnog turističkog kompleksa na svjetsko turističko tržište. Vlada Crne Gore i zakupac Aidwey Investment koga zastupa kompanija Adriatic properties iz Budve, ovim su stavili tačku na jedno od najosjetljvijih pitanja turističke privrede i pozicije najpoznatijeg crnogorskog ostrva u svijetu luksuznih putovanja.

Zatvaranje elitnog ljetovališta sa hotelima Sveti Stefan i Miločer 2021. godine predstavljalo je ne samo poslovni problem za državu i zakupca, već ozbiljni udarac međunarodnom imidžu Crne Gore kao adrese visokog turizma.

Gvozdeni lanci koji su „krasili“ kapiju hotela Sveti Stefan dugih pet ljeta, biće skinuti 1. jula, kada se očekuje svečano otvaranje hotela i prijem prvih gostiju. Iz kompanije Adriatic navode da postoji veliko interesovanje gostiju za odmor u kućama i apartmanima na Svecu, te da u tom pogledu očekuju veoma uspješan povratak.

Hotel Miločer počeo je sa radom 22. maja, kada je u potpunosti popunjen, što i nije bilo teško s obzirom na to da raspolaže sa osam apartmana.

Ponovno otvaranje hotela, nekadašnjeg bisera crnogorske turističke ponude, donosi i nova pravila luksuza i novo brendiranje ponude. Kako se nezvanično saznaje, cijene smještaja u sobama i apartmanima na Svetom Stefanu kreću se od početnih 1.500 eura po noćenju sa doručkom. Najskuplja je i najveća vila 22, nekadašnja kultna vila Svetog Stefana, vila 118, koja raspolaže sopstvenim bazenom i izuzetnim pogledom na more, u kojoj boravak od minimum dvije noći dostiže cijenu do 6.000 eura.

Apartmani u starom hotelu Miločer, nekadašnjem letnjikovcu članova dinastije Karađorđević, prodaju se po cijeni većoj od 1.500 eura za noć, zavisno od posebnih uslova i želja gostiju.

Stigla su i dva nova gastronomska brenda na Sveti Stefan. Restoran japanske kuhinje modernijeg, savremenog koncepta iz lanca restorana Zuma. Otvoren je novi grčki restoran Nammos, koji donosi tradicionalnu mediteransku kuhinju.

Za korišćenje plažnog mobilijara na hotelskim plažama u Miločeru i na Svetom Stefanu istaknute su nove cijene. Iznajmljivanje kompleta od dvije ležaljke sa suncobranom staje 240 eura na dan. Uz ovaj iznos gost dobija osvežavajuća posluženja, vodu, sokove, voće…

Poznata mala Kraljičina plaža zadržala je isti status koji joj je zakupac odredio na samom startu ugovora o zakupu, 2007. godine. Ova pješčana uvala, jedno od najljepših prirodnih kupališta Crnogorskog primorja, i ove godine je nepristupačni, zabranjeni dio turističkog kompleksa, rezervisan isključivo za goste hotela, na kome je svima, pa i starosjediocima okolnih naselja, pristup ograničen.

Javna staza pored plaže ponovo je zatvorena gvozdenima kapijama sa obje strane, koje je nedavno postavio zakupac i time vratio problem tamo gdje je prije pet godina nastao.

Podsjećamo da su uoči turističke sezone 2021. mještani Pržna i Svetog Stefana porušili metalne kapije kojima je bio onemogućen prolazak pored plaže. Rušenje kapija izazvalo je revolt zakupca i kompanije Aman, koji su obustavili rad hotela i pokrenuli arbitražni postupak pred sudom u Londonu protiv države Crne Gore, sa obrazloženjem da ne mogu garantovati privatnost, ekskluzivnost i mir svojim gostima.

Ishod je poznat, nakon pet godina postignut je obostrani dogovor o odustajanju od arbitraže, potpisan sporazum kojim su se saglasile obje strane. Po tom sporazumu, koji je djelimično predstavljen u javnosti, kapija na Kraljičinoj plaži više nema. Prolaz je obezbijeđen svima. Navedeno je i da će Kraljičina plaža biti u režimu korišćenja za sve one koji žele da plate postavljeni mobilijar. Ispostavilo se da je neko obmanuo građane. Vlada ili Adriatic properties.

Vraćanje kapija na Kraljičinu plažu izazvalo je ogorčenje mještana. Članovi Savjeta Mjesne zajednice (MZ) Sveti Stefan podnijeli su krivičnu prijavu Osnovnom državnom tužilaštvu u Kotoru protiv Adriatic properties d. o. o. iz Budve i drugih državnih i opštinskih organa i subjekata, zbog osnovane sumnje da su počinili krivična djela povreda slobode kretanja i nastanjivanja i neizvršavanje sudske odluke. Jer je zakupac suprotno važećoj pravosnažnoj presudi, ponovo postavio ograde koje onemogućavaju prolaz šetalištem od Svetog Stefana do Miločerskog parka, pored Kraljičine plaže, od 8 do 20 časova.

Podnijeli su i zahtjev Komunalnoj inspekciji Opštine Budva sa zahtjevom za uklanjanje nelegalno postavljenog objekta na javnom šetalištu uz Kraljičinu plažu.

Niko se iz Vlade ne oglašava ovim povodom, da upozori i opomene zakupca da poštuje taze potpisan sporazum. Ili u papirima o poravnanju nikakvog dogovora oko Kraljičine plaže nije ni bilo.

Upornost zakupca da gvozdenim kapijama brani prilaz Kraljičinoj plaži ima svoje dublje razloge. Tokom petogodišnje pauze u radu hotela Sveti Stefan dogodile su se pomjene i u kompaniji Aman koja obavlja posao hotelskog operatera i pod čijim znakom Aman Sveti Stefan luksuzuni hotel otvara novu turističku sezonu.

Vlasnik Amana, ruski milijarder Vladislav Doronjin, razvio je u okviru iste kompanije novi brend JANU.

„Janu na sanskritu – duša, predstavlja vizionarski hotelski i rezidencijalni brend koji živi u ritmu svoje destinacije. Kao dio porodice Aman, Janu daje energiju i inspiriše trnasformisanim prostorima, inovativnim restoranima i velness sadržajima. Spajajući 35-godišnje nasljeđe Aman grupe sa stručnošću osnivača i izvršnog direktora Vlada Doronjina u razvoju ultra luksuznih nekretnina, kompanija Janu uspješno rezidizajnira putovanja..“, stoji na zvaničnom sajtu Doronjina.

Amanova marka Janu u svijetu u gotovo svim novim projektima pored hotela gradi rezidencijalne objekte visoke kategorije za prodaju na tržištu nekretnina. Tako je i u Miločeru, gdje je poslovni fokus Doronjina prešao sa klasičnog Aman resorta na razvoj Janu rezidencija uz novi hotel u miločerskom parku, pod imenom Janu Montenegro, iako Aman nije formalno napustio Sveti Stefan.

Projekat Janu Montenegro predstavlja centralni dio budućeg razvoja Miločera. Država je priznala pravo investitora da nastavi započetu gradnju na osnovu ranije izdatih dozvola. Na sajtu kompanije Janu, budući apartmani i rezidencijalni objekti prodaju se uz napomenu da će kupci luksuznih nekretnina imati pirvilegovan pristup Kraljičinoj plaži.

„Smješten na osamljenoj litici, obuhvatajući hotel i rezidencije brenda Janu, Janu Montenegro se nalazi u priobalnom pejzažu sa privilegovanim pristupom Kraljičinoj plaži, jednoj od najljepših plaža duž jadranske obale…, među borovima, maslinama i kedrima sa pogledom na zaliv,“ navodi se na zvaničnom sajtu kompanije Janu, u opisu projekta u miločerskom parku koji na tržište stiže – „uskoro“.

Ekskluzivnost prostora direktno povećava vrijednost budućih stanova i apartmana. U međunarodnoj praksi luksuznih resorta privatna plaža, kontrolisan pristup i ograničeno korišćenje prostora, predstavljaju ključne argumente za prodaju skupih rezidencija. Ponovno ograđivanje Kraljičine plaže radi se sa ciljem očuvanja privatnosti kupaca budućeg Janu kompleksa.

Upravo na Kraljičinoj plaži u Miločeru sudarili su se javni interes i logika luksuznog nekretninskog biznisa milijardera Vladimira Doronjina i zakupca Adriatic propertiesa za koje interesi zajednice nemaju nikakvog značaja.

Branka PLAMENAC

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

DEPOLITIZACIJA DRŽAVNIH PREDUZEĆA: SLUČAJ EPCG: Partijska se ne poriče

Objavljeno prije

na

Objavio:

Skupština akcionara EPCG usvojila je novi Statut kompanije. Time je, kažu, ispunjena obaveza usklađivanja akata, organizacije i poslovanja EPCG sa odredbama Zakona o privrednim društvima. No, i površna analiza pokazuje da se desilo tek partijsko usklađivanje

 

 

Skupština Crne Gore usvojila je u utorak Zakon o upravljanju privrednim društvima u vlasništvu države. Tim propisom se, saopšteno je iz Ministarstva finansija, uvodi novi sistem upravljanja državnim kapitalom zasnovan na profesionalnosti, transparentnosti i odgovornosti.

„Jedna od najvažnijih novina odnosi se na profesionalizaciju upravljačkih struktura u državnim preduzećima. Uvode se jasni i strogi kriterijumi za izbor kandidata, nezavisna komisija koja vrši selekciju, kao i obaveza da članovi organa upravljanja posjeduju odgovarajuće znanje, iskustvo i kompetencije. Članovi organa upravljanja će biti birani po sprovedenom javnom konkursu“, naveli su iz resora ministra Novice Vukovića. „Prostor za diskreciono odlučivanje i politički uticaj biće značajno sužen, dok će rezultati i učinak biti ključni pokazatelji uspješnosti”.

Usvajanje ovako bitnog propisa, nakon što je Vladin prijedlog na čekanju u parlamentu proveo skoro četiri mjeseca, prošao je bez pripadajuće pažnje javnosti. Izostale su čak i očekivane samohvale zvaničnika.

Dio te tišine mogao bi se pravdati očekivanjima da usvojeni Zakon, takav kakav je, neće dovesti do najavljene profesionalizacije i depolitizacije menadžmenta državnih kompanija. Pošto je za tako nešto potrebna veća sila od zakonskog akta sa nepunih 70 članova (25 stranica).

„Zakon još uvijek daje ogromne diskrecione mogućnosti da ukoliko političke partije budu željele da njihovi prvaci budu u organima upravljanja privrednih društava u vlasništvo države, oni to i budu“, ocijenio je Marko Sošić iz Instituta alternativa.

Vladajuća politička elita, poput njihovih prethodnika, nema stvarnu namjeru da se odrekne privilegije raspolaganja i upravljanja (preostalom) državnom imovinom. Sa naglaskom na njeno korišćenje u cilju jačanja političko-finansijske infrastrukture. Partijske i lične. Zato je ovaj Zakon usvojen pod moranje, da bi se ispunila očekivanja Brisela. Istovremeno, iznalaze se modeli za što je moguće duže održavanje postojećeg stanja u kome je partijska knjižica važnija od profesionalnih referenci.

Za potvrdu te teze, nećemo se pozvati na primjer, recimo, Luke Bar. Bilo bi suviše lako. Koliko proše nedjelje, zaposleni tog državnog preduzeća uputili su Vladi Milojka Spajića zahtjev da se „javno, pisano i nedvosmisleno” izjasni o budućnosti preduzeća na kome je, nekada, projektovana ekonomska budućnost Crne Gore. Od 490 zaposlenih, 451 potpisao je zahtjev kojim se traži odgovor na pitanje: da li se Luka Bar razvija kao državna strateška kompanija ili se, kroz nejasne aranžmane i odluke donesene bez učešća zaposlenih, priprema teren za njeno prepuštanje tuđim interesima? Zvaničan odgovor se čeka.

Po sličnom principu, bilo bi neozbiljno primjenu decembarskog Zakona o privrednim društvima i ovonedjeljnog Zakon o upravljanju privrednim društvima u vlasništvu države provjeravati na primjeru Plantaža AD. U toj državnoj kompaniji, duže od godinu dana, od javnosti kriju čak i podatke o školskoj spremi i radnom iskustvu izvršnog direktora Igora Čađenovića.

Da pođemo od glave državnog preduzetništva. Elektroprivreda Crne Gore je „najveća, najvrjednija, najvažnija, najbolja…”, kompanija u državnom vlasništvu. Kad u njoj zažive pomenuti zakoni, pola priče biće ispričano. Samo treba imati strpljenja da se to i desi.

Skupština akcionara EPCG usvojila je u ponedjeljak novi Statut kompanije. Time je, kažu, ispunjena obaveza usklađivanja akata, organizacije i poslovanja EPCG sa odredbama Zakona o privrednim društvima. „Donošenjem ovog akta, EPCG blagovremeno sprovodi proces usklađivanja sa novim zakonskim okvirom, imajući u vidu da rok za usklađivanje, propisan Zakonom o privrednim društvima, ističe upravo danas“, navodi se u saopštenju nakon Skupštine akcionara.

Zgodno se namjestilo, pa je rok za usklađivanje pravnih akata sa Zakonom o privrednim društvima isticao dan prije nego što je Zakon o upravljanju u državnim preduzećima usvojen u Skupštini. Da je, primjera radi, predsjednik parlamenta Andrija Mandić taj propis stavio na dnevni red prije 10-20 dana,  Odbor direktora EPCG, predvođen Milutinom Đukanovićem, bi morao kompanijski Statut prilagoditi i odredbama tog Zakona. Makar onima čija primjena nije prolongirana da početka naredne godine.

Ne bi to bio baš jednostavan posao.

Površna analiza pokazuje kako usvojeni Statut EPCG, suprotno tvrdnjama, nije usklađen sa važećim Zakonom o privrednim društvima. Uzmimo za primjer: Statut EPCG ne prepoznaje rodnu zastupljenost u organima upravljanja; politika naknada (naglasak je na novcu koji se, stalno ili periodično, dijeli menadžmentu mimo redovne plate) je definisana mnogo paušalnije nego što to propisuje krovni Zakon; nema dijela koji se odnosi na periodičnu procjenu rada Odbora direktora i komisija koje on imenuje (nema godišnje evaluacije rada Odbora, predsjednika  odbora …), Odbor direktora namjerava zadržati nadležnosti koje novi Zakon prebacuje na komisiju za imenovanja

Manjinski akcionari analizirali su još detaljnije. Tako je Nataša Backović ukazala na problematičan sadržaj člana 93 novog Statuta koji propisuje da članovi organa preduzeća „ne odgovaraju za štetu koja nastane kao rezultat sprovođenja odluka Skupštine akcionarskog društva“, odnosno, da ,, pravo akcionarskog društva da zahtijeva naknadu štete u skladu sa ovim članom zastarijeva u roku od 5 godina od dana nastanka štete“.

EPCG i njen menadžment nijesu zakonodavni organ da odlučuju o rokovima zastare, obrazložila je.

Dejan Mijović ukazuje na kumulativne efekte izmjena kompanijskog Statuta, ukazujući na tri grupe odredbi koje „djeluju sinergijski, odnosno u istom pravcu” – član 93 potencijalno ograničava odgovornost organa upravljanja za štetu; članovi 121 i 122 omogućavaju da se finansijske posljedice eventualno štetnih odluka apsorbuju u ukupnim, agregiranim rezultatima Društva; članovi 133 i 134 značajno proširuju mogućnost ograničavanja pristupa informacijama koje su ključne za detektovanje loših odluka i utvrđivanje te iste odgovornosti.

Mijović te primjedbe stavlja u kontekst rekonstrukcije TE Pljevlja koju je već problematizovao pred nadležnim organima. „Posmatrane zajedno, ove odredbe stvaraju osnovanu sumnju da njihov praktični, sistemski efekat može biti otežavanje ili opstrukcija budućih postupaka za utvrđivanje odgovornosti i naknadu štete”.

Kada bi u kontekst stavili i Zakon o upravljanju u državnim preduzećima, slika bi bila zanimljivija. A ideja autora prepoznatljivija.

Novi Statut EPCG definiše Revizorski odbor kao posebno tijelo koje nadzire finansijsko izvještavanje, interne kontrole, upravljanje rizicima i rad interne revizije. U opisu tog tijela i njegovih nadležnosti naglašena je nezavisnost.

Međutim, članove Revizorskog odbora bira Odbor direktora. On utvrđuje visinu naknade koju primaju članovi i ocjenjuje njihov rad. Ovonedjeljni zakon predviđa mnogo jači sistem komisija i procedura imenovanja kroz konkursni postupak i komisije za imenovanja.

Da ne otvaramo priču u depolitizaciji menadžmenta. Koja će na dnevni red doći u najboljem slučaju, tek poslije sljedećih parlamentarnih izbora.

Do tada, ostajemo nemoćni pred informacijama poput one iz izvještaja revizora za prošlu godinu, gdje se navodi da je prosječna cijena uvoznog MWh bila 106 eura, dok je EPCG tu struju građanima prodavala po cijeni od 55 eura. Ko je donio odluku da EPCG, odnosno država i građani kao njeni vlasnici, po svakom uvoznom megavatu izgube oko 49 eura? I kako se to uklapa sa vladinom pričom o „profesionalnosti, transparentnosti i odgovornosti” u državnim preduzećima? Odgovori su negdje „po dubini” kadrovske politike vladajućih.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo