Vlada je, dok su požari gorjeli širom države, prekinula odmor da bi u rekordnom roku od sat vremena, „proanalizirala“ i usvojila preko hiljadu stranica PUP-ova Podgorica i Pljevlja. Telefonski. Stručna javnost kaže da nam prostor planira privatni a ne javni interes

Usvajanjem PUP-a Podgorice otvoren je put za projekat Velje brdo, napisao je na mreži Iks ministar prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine Slaven Radunović. Kazao je da je njegovo Ministarstvo dugo i naporno, pa i tokom odmora, radilo da bi građanima Podgorice i Pljevalja isporučilo očekivane rezultate za nastavak razvojnih aktivnosti – Korak po korak, plan po plan gradimo budućnost.

Vlada je u petak, 15. avgusta, dok su požari gorjeli širom države, prekinula odmor da bi u rekordnom roku od sat vremena, „proanalizirala“ i usvojila preko hiljadu stranica PUP-ova Podgorica i Pljevlja. Telefonski.

Na novi ,,uspjeh” Vlade uslijedilo je ogorčenje opozicije koja tvrdi da se radi o planu za bogaćenje povlašćenih investitora i devastaciju grada.

Iz organizacije Ko ako ne arhitekta (KANA) upozoravaju da je, iako su  svi članovi Savjeta za reviziju planskih dokumenata potpisali mišljenje o Nacrtu, ono samo u načelu bilo pozitivno. Primjedbe su bile brojne, a jedini član Savjeta koji je izuzeo mišljenje je prostorni planer, mr Dragoljub Marković. Iz KANE su ocjenili da je Markovićev glas jedini istinski stručni glas u ovom procesu i još jedan signal da je sistem revizije planskih dokumenata suštinski disfunkcionalan.

,,Dva puta sam napisao da je moja ocjena plana negativna, i svo vrijeme upozoravao da izmjene i dopune plana treba svesti na ispravku tehničkih grešaka a sva bitna pitanja ostaviti za novi plan koji treba raditi kad obezbijedimo novu viziju razvoja i preduslove za njenu realizaciju; a ako drugi misle da to treba da se usvoji ja izdvajam mišljenje”, kaže za Monitor Marković.

Podsjeća da je krajem 2018. donijeta odluka o izmjenama i dopunama PUP Podgorica, a prije šest godina, 2019., formirana komisija za recenziju tog plana.

,,Ono što izvire iz ovog plana je davno počelo – tačkastim izmjenama i dopunama. To je donošenje ad hok rješenja. Idete gradom,vidite praznu lokaciju i kažete – E meni se sviđa jer je to sada strašno atrakativno. Kada tačkasto hoćete da mijenjate, kompromitujete planiranje. To više nije planiranje, to ne treba zvati planovima, te izmjene su ad hok intervencije. Nastavak prakse tačkastih izmjena koja je formalizovana kroz zakon”, navodi Marković.

Plan je, od početka izrade, mijenjan sedam puta. Javnu raspravu je ministar Radunović ukinuo, iako preko 500 primjedbi na plan svjedoče o zainteresovanosti javnosti i stručnjaka za ovaj najvažniji planski dokument budućeg razvoja glavnog grada.

Prije dva mjeseca ministar Radunović je saopštio je da će prva faza gradnje Veljeg brda biti veličine dva Bloka 5, a cijene stanova – spektakularne. U PUP-u se najavljenih 20.000 stanova istopilo na 5.925, koji treba da bude izgrađeni do 2030. godine. U njima treba da živi 17.775 stanovnika.

,,Očigledno je kod Veljeg brda da pravimo dodatnu koncentraciju u Podgorici koja je i ovako preopterećena. Smisao planiranja, i ono postoji zbog toga, je da se ukupan prostor adekvatno koristi. To stoji u svim planovima, sveti zadatak, decentralizacija. Od betona koji smo potrošili da bi napravili višak stanova mogli smo napraviti ugodne puteve da aktiviramo čitavo područje”, kaže planer Marković.

Navodi da je projekat Velje brdo suprotan strateškim dokumentima države: ,,U trenutku kada su počele izmjene, 2019., nije se znalo koliko Podgorica ima stanova, i stanovnika. Kasnije se pokazalo da u Podgorici ima oko 24.000 više stanova nego domaćinstava. Potpuno je neplanerska odluka graditi još stanova. Naopako planiramo, koristimo i uređujemo prostor i da to daje negativne rezultate. Besomučno pretvaramo poljoprivredno zemljište u građevinsko. U ovom Planu – Sadine je jedno od najvrednijih poljoprivrednih kompleksa, mi gradimo kuće tamo. Što će nam onda planiranje. Time se još hvale”.

Poljoprivrednog zemljišta u budućem novom gradu na Veljem brdu, prema PUP-u, nema. Planirano je da površina naselja bude 450,09 hektara, površina tehničke infrastrukture 51,55 hektara, vodene površine 3,64 ha, šumske površine 392,61 ha.

U planu se navodi da je prostor Veljeg brda podijeljen u pet zona realizacije razvoja. Prvu fazu čini izgradnja primarne saobraćajne mreže, uz razvijanje stambeno poslovnog naselja sa sadržajima uslužnih, komunalnih i javnih sadržaja.

Visokim nivoom kvaliteta, inovativnim tehnološkim rješenjima planira se da ovaj prostor postane epicentar urbanosti Podgorice. Stanovanje je planirano na jugozapadnoj strani brda, locirano uz primarnu saobraćajnu infrastrukturu. Navodi se da će ulaz ka ,,samom Novom gradu biti iz pravca Podgorica –Spuž, a u budućnosti će se sa ,,petlje Velje brdo moći uključiti direktno na auto-put, što predstavlja pozitivnu stranu i veliko rasterećenje uže gradske mreže”.

Plan predviđa za prvu fazu stanovanje srednje gustine sa sadržajima koji su kompatibilne namjene.

,,Školstvo i socijalna zaštita kao i zdravstvo su planirani u centralnoj zoni, a razrađivaće se detaljno u drugoj fazi realizacije”, navodi se. Iskustvo nam govori da ta druga faza u nekim podgoričkim naseljima kao što je City kvart nikada nije došla.

U Planu se precizira da će se  planirano naselje snabdijevati vodom za piće iz javnog sistema vodosnabdijevanja.

Otpadne vode  će se odvoditi  do kolektora u ulici Boška Buhe, a dio  će biti povezan na kolektor fekalne kanalizacije koji je planiran u ulici Partizanski put.  ,,Dok ne dođe do realizacije predmetnih kolektora predviđena je izgradnja vodonepropusnih septičkih jama ili uređaja za prečišćavanje sanitarnih otpadnih voda lokalanog karaktera”. Moderni grad sa najavljenim tehnološkim i ekološkim novinama, na septičkim jajama. Bar u prvoj fazi.

U Planu je obećano da će se svaki planirani blok Veljeg brda razraditi na osnovu konkursnog idejnog urbanističko arhitektonskog rješenja.

,,Policentrična urbanizacija, inkluzivno stanovanje za različite društvene grupe, i optimalno korišćenje zemljišta na periferiji grada… Velje Brdo nije samo infrastrukturni poduhvat, već i strateški alat teritorijalne kohezije i socijalne inkluzije”, prigodni je rječnik PUP-a.

Na javi betonizaciju odavno gledamo i živimo.

DRAGOLJUB MARKOVIĆ, PROSTORNI PLANER:
Plan bez plana

„Mana plana je što nije produkt cjelovitog planskog postupka. Ovo je više formalizovanje ranije donijetih odluka koje nijesu plod planskog razmišljanja, ocjenjivanja, potrebe i mogućnosti, nego nečije odluke.

Kad planiramo morali bi voditi računa da ne ugrozimo osnovne potencijale prostora. Čak i formalno smo na to obavezni jer su u zvaničnim strateškim dokumentima utvrđena opredjeljenja i ciljevi razvoja: ravnomjeran regionalni razvoj, decentralizacija funkcija, racionalno korišćenje potencijala – održivi razvoj. I to svi znamo,no  činimo suprotno.

Naš sistem upravljanja prostorom je formalno (po zakonu – propisima) planski a u suštini prepušten stihiji. Planovi, umjesto da budu dokumenti kojima se usmjerava budući razvoj – uređenje i korišćenje prostora, pretvoreni su u akta kojima se formalizuju stihijski procesi.

Imamo pogrešnu praksu. Sistem je bio uređen Zakonom o planiranju i uređenju prostora, koji može biti obrazac međurodnih razmjera, koji je donijet poslije zemljotresa 1979. Svaka buduća izmjena i dopuna koja nam se činjela da će biti unaprijeđenje dala je negativan efekat.

Ako neko hoće da se ozbiljno bavi planiranjem treba da stvori preduslove. Kada smo ih mi srušili? Kada smo 1993. rekli da gradsko-građevinsko zemljište nije javno dobro. Iako u zakonu stidljivo stoji da privatni interes ne smije ugroziti javni to se teško prepoznaje. Ako javni interes nema prioritet nad privatnim onda je urbanizam nemoguć. Odavno smo izgubili taj osjećaj o javnom i prešli na sistem ad hok rješenja u kom je planiranje samo puka formalnost.

U Planu ima još jedna opasna stvar – 20-ak lokacija za vjerske objekte, sa površinom od preko 40 hiljada kvadrata. Nema strategije koja kaže da nam treba još vjerskih objekata. Došao je neko iz vjerskih zajednica i rekao: ,,Mi bi na ovu poljanu da gradimo”. Planer je bez ikakvih strategija i studija pristao. E to je taj sistem.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Tekst je nastao kroz istraživački projekat koji Organizacija KOD realizuje uz podršku Heinrich BöllStiftung fondacije iz Njemačke. Sadržaj ovog članka isklučivo je odgovornost autora/ke i izdavača i nužno ne odražava stavove Heinrich Böll Stiftung fondacije.

Snimak sa sastanka u predsjedničkom kabinetu govori više od informacije upućene medijima. Na njemu se vidi kako je na stolu oko kojeg sjede gosti i predstavnici lokalne uprave, raširena mapa područja Opštine Budva, na kojoj predsjednik Nikola Jovanović pokazuje prstom na Buljaricu. Scena okupljenih oko mape na stolu podsjeća na već viđeno utvrđivanje interesnih zona

Početkom ove sedmice, poznati arapski investitor, Mohamed Alabar, iznenada se obreo u Budvi. Njega je u svom kabinetu ugostio predsjednik Opštine Budva Nikola Jovanović sa saradnicima. Predstavnici medija nisu bili obaviješteni o dolasku gosta iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, pozvana je samo lokalna TV Budva čiji su snimci obišli region.

Šta je bila tema sastanka u turističkom centru Crne Gore i o čemu je sve bilo riječi, javnost je obaviještena putem saopštenja iz kabineta Jovanovića, punog protokolarnih formulacija o značaju posjete za Budvu, o mogućnostima za razvoj turizma, infrastrukturnih i mnogih drugih projekata uz obostrane  izraze zadovoljstva za posjetu i zahvale na prijemu Alabarove delegacije.

„Sastanak sa Alabarom prilika je da se razmotre različite mogućnosti ulaganja na području Budve, da se kroz zajedničku saradnju sa investitorima i državnim institucijama ostvare projekti koji će doprinijeti razvoju grada….Budva sa optimizmom gleda na naredni period i spremna je da prihvati i realizuje ozbiljne investicije, jer su upravo one preduslov daljeg prosperiteta i jačanja uloge Budve kao vodeće turističke destinacije“, naveo je Jovanović u saopštenju.

Alabar je, sa svoje strane, naglasio da posjetu vidi kao „prvi korak“ u potencijalnoj saradnji koja bi mogla otvoriti vrata za velike projekte u Budvi.

„Vjerujem da Budva i Crna Gora imaju resurse i potencijal da dodatno ojačaju svoju međunarodnu poziciju, a mi smo spremni da uložimo globalno iskustvo i kapital“, zaključio je Alabar.

Sastanak osnivača kompanije Emaar Properties & Eagle Hills sa čelnicima Budve završen je dogovorom da se u narednom periodu definišu konkretni projekti i modaliteti saradnje. „ Zajednički cilj obje strane biće izgradnja produktivnog i dugoročnog partnerstva koje će dopirinijeti razvoju Budve, jednom od ključnih mjesta za investiranje na Mediteranu“, zaključeno je u saopštenju.

Snimak sa sastanka u predsjedničkom kabinetu govori više od informacije upućene medijima. Na njemu se vidi, kako je na stolu oko kojeg sjede gosti i predstavnici lokalne uprave, raširena mapa područja Opštine Budva, na kojoj predsjednik Jovanović pokazuje prstom na Buljaricu. Scena okupljenih oko mape na stolu podsjeća na već viđeno utvrđivanje interesnih zona. Da je Buljarica u fokusu za izgradnju turističkog rizorta, govorio je i premijer Milojko Spajić, nakon potpisivanja Sporazuma sa UAE o saradnji u turizmu i razvoju nekretnina, prije nekoliko mjeseci.

Kamera je zabilježila još jednu zanimljivost oko susreta čelnika lokalne uprave u Budvi i arapskog investitora. Alabar je na sastanak sa Jovanovićem stigao praćen tročlanom ekipom saradnika, među kojima je bio i Miloš Bešić, sociolog, našoj javnosti poznat kao analitičar izbornih procesa.

Otkuda Bešić, profesor na Fakultetu poltičkih nauka u Beogradu u timu Alabara, može se samo nagađati. Pozicija saradnika ili savjetnika u timu jednog od najvećih globalnih investitora može biti veoma unosna. Bešić je crnogorski državljanin. Postao je vlasnik crnogorskog pasoša pod posebnim uslovima 2010. godine, u mandatu Vlade premijera Mila Đukanovića. Pasoš mu je, kao profesoru na Fakultetu političkih nauka, uručio tadašnji ministar unutrašnjih poslova Ivan Brajović.

Tri godine kasnije, napustio je Univerzitet Crne Gore, „iz ličnih razloga“, kako je tada naveo. Međutim pokazalo se da je bilo stanovitih problema oko njegovog angažmana kao predavača u stalnom radnom odnosu, jer je istovremeno identičan odnos zasnovao i na katedri FPN beogradskog Univerziteta. Ispostavilo se da je zasnivanje dva stalna radna odnosa u dvije države bilo nezakonito.

I pored neuspjeha sa planiranim investicijama na Velikoj plaži u Ulcinju, Mohamed Alabar ne odustaje da gradi turističke komplekse na nekim drugim lokacijama u našoj državi.

U martu ove godine osnovao je firmu u Crnoj Gori pod nazivom Eagle Hills Montenegro Doo, sa osnivačkim ulogom od 1 euro. Kao djelatnost firme upisana je razrada građevinskih projekata. Osnivač firme je kompanija Jaona Investment LLC iz UAE, iza koje stoji kapital Alabara.

Alabar preduzima pojedine akcije kojima želi da pokaže da je prisutan i da praktikuje društvenu i etičku odgovornost svoje kompanije u Crnoj Gori. Kompanija Eagle Hilss Montenegro donirala je 215.000 eura vatrogasnim jedinicama u četiri crnogorske opštine i Udruženju gorana Podgorice, kako bi „ iskazala poštovanje za hrabrost i posvećenost koju su službe zaštite i spašavanja pokazale kada je bilo najteže“.

Tokom jula ove godine, ugostio je ekipu novinara crnogorskih medija u Dubaiu, kako bi tokom višednevnog boravka iz prve ruke upoznali najznačajnije projekte njegove kompanije i prenijeli svoja iskustva građanima Crne Gore.

To isto napravila je i singapurska kompanija Aman Rizort, koja je preuzela upravljanje hotelima Miločer i Sveti Stefan, koji su dati u zakup daleke 2007. godine. Na egzotično putovanje u Kuala Lumpur pozvana je ekipa novinara iz probranih medija, kojima je pružena prilika da vide luksuzne hotele  poznate hotelske kompanije i njen način poslovanja koji će prenijeti i na Sveti Stefan.

Nakon sastanka Alabara i čelnika lokalne uprave u Budvi očekuju se reakcije stanovnika i vlasnika zemljišta u Buljarici. Član Savjeta Mjesne zajednice Buljarica Marko Andrić, kazao je u razgovoru za Monitor, da su mještani raspoloženi za saradnju i dogovor, ali da očekuju da ih neko kontaktira i upozna sa konceptom valorizacije Buljarice.

On je kazao da lokalitet Buljarice treba privesti namjeni ali na način da su sve zainteresovaen strane zadovoljne.

„Mještani su za prodaju zemljišta, ali samo parcela ispod magistralnog puta, dok vlasnici imanja i kuća iznad puta, koja su njihova đedovina, mislim da to ne žele. Više od 90 odsto vlasnika zemljišta u buljaričkom polju, spremno je za dogovor“, kazao je Andrić.

U aprilu su se zajedničkim saopštenjem za javnost oglasile mjesne zajednice Buljarica, Petrovac i Sveti Stefan. U tom je saopštenju  naglašeno da neće dozvoliti otimanje zemljišta građanima pod firmom javnog interesa, kako su tada protumačili stavove Sporazuma između Vlade i UAE.

„Buljarica je mjesto koje je potrebno sačuvati za razvoj održivog turizma vodeći računa o njenim prirodnim vrijednostima, čemu ostajemo posvećeni“, navedno je u saopštenju.

Da li će Mohamed Alabar uspjeti u namjeri da na budvanskoj rivijeri ili drugim djelovima Crnogorskog primorja izgradi luksuzni turistički rizort, zavisi od mnogo faktora. Prije svega od rješavanja imovinsko pravnih odnosa vlasnika zemljišta na preostalim slobodnim lokacijama. Na teritoriji opštine Budva nema dovoljno velike lokacije na kojoj je država jedini vlasnik zemljišta, sa kojom bi mogla da uđe u pregovore o razvoju projekata.

Budućeg investitora čeka privatna svojina koja se mora uvažiti.

Branka PLAMENAC

Uprkos obećanjima, urađeno je jako malo kako bi se preduprijedila mogućnost zloupotrebe oružja u legalnom posjedu građana Crne Gore. Isprobani i efikasni modeli i protokoli postoje, samo ih treba prilagoditi, usvojiti i primijeniti. A za to treba znanja, volje i hrabrosti

Mi ne možemo odustati niti zaboraviti, jer bi to bio ponovljeni zločin nad žrtvama, poručili su okupljeni ispred spomenika Lovčenska vila na Cetinju, na skupu kojim je obilježena treća godišnjica zločina u kome je ubijeno deset osoba. Među stradalima bila su i dva dječaka od osam i 11 godina.

Skup je nastavljen paljenjem svijeća na mjestu tragedije, u naselju Medovina, a potom i blokadom saobraćajnice na Kruševom ždrijelu. Tu je rečeno da okupljeni građani traže sistem koji će ih štiti od nečinjenja nadležnih, a ne zakone koji će onemogućiti pravo na proteste i javno iskazivanje nezadovoljstva.

Da li je neko od zvaničnika čuo vapaje unesrećenih porodica iz Medovine kojima su se, u tuzi i protestu, pridružili i srodnici 12 ubijenih (i među njima dvoje djece) u prvojanuarskom masakru na Cetinju? Državne zastave spuštene na pola koplja u Prijestonici i izjava predsjednika Jakova Milatovića da podržava hitno usvajanje Markovog i Mašanovog zakona o strožijoj procedure dodjele i pojačanoj kontroli vlasnika naoružanja u legalnom posjedu, rijetka su potvrda da se neko iz vlasti sjetio tužne godišnjice.

Još manje je urađeno da se evidentni propusti institucija koji su prethodili masovnim ubistvima na Cetinju registruju i otklone.

Ubica iz Medovine, Vuk Borilović, je na svoje komšije i rođake pucao iz lovačkog oružja koje je držao registrovano, u legalnom posjedu. Ono mu nije oduzeto, makar privremeno, ni pored toga što je ispunio više za to propisanih razloga: registovan je i osuđen kao počinilac krivičnog djela sa elementima nasilja i liječen je u psihijatrijskoj ustanovi.

Zakon o oružju propisuje uslove za privremeno/trajno oduzimanje oružja u legalnom posjedu i ukidanje dozvole za njegovo posjedovanje. Oni su ispunjeni  ako, nakon izdavanja dozvole i nabavke oružja, nastupi neka od propisanih “smetnji”: krivični postupak, osuđujuća presuda, kršenje javnog reda, nasilje u porodici, alkoholizam ili neki drugi razlog (bolest) zbog kojeg se gubi zdravstvena sposobnost za posjedovanje oružja. Tu nastaje problem u četvorouglu MUP – UP – pravosuđe/tužilaštvo – zdravstveni sitem.

Pokazalo se da je dijelom sporno ko je taj ko utvrđuje nastanak “smetnji”, a još više kanali komunikacije između “nadležnih”. Policija, saznali smo, “obično” dobija signal iz krivične/prekšajne evidencije vlasnika dozvola za nošenje oružja (prijava, potvrda o pokretanju postupka, pravosnažna presuda…). Zakon, međutim, ne propisuje konkretnu i detaljnu šemu obaveznih obavještenja suda/tužilaštva ka MUP-u, odnosno Upravi policije.

Mediji su otkrili da je cetinjska policija nakon podnošenja krivične prijave protiv Borilovića zbog napada na kolegu (pola godine prije njegovog ubilačkog pohoda), poslala dopis filijali MUP-a na Cetinju da se Boriloviću oduzme oružje. Da li je taj dopis upućen na vrijeme i zašto po njemu nije postupano, do danas ne znamo.

Za tri godine imamo jedan optužni prijedlog koji je, proljetos, cetinjsko Osnovno državno tužilaštvo podnijelo protiv nekadašnje načelnice Filijale za upravne i unutrašnje poslove Prijestonice Olivere Krivokapić zbog nepokretanja upravnog postupka za oduzimanje vatrenog oružja od Borilovića. Istog dana Krivokapić je odgovorila kontraprijavom: “Ovim optužnim predlogom tužilaštvo želi zaštititi sebe jer u slučaju nasilničkog ponašanja imenovanog nije iniciralo pretresanje stana, niti naložilo da se obavi psihijatrijski pregled”.

Postoje li protokoli o postupanju u sličnim situacijama i da li se oni poštuju – to nam niko od nadležnih iz pravosudnog i bezbjednosnog sistema nije otkrio za ove tri godine.

Stvari su jasnije, i poraznije, kada su u pitanju novootkriveni zdravstveni problemi vlasnika oružja sa dozvolom. U situaciji kada MUP na osnovu postojećih indicija (prijava porodice, registrovani incidenti…) uputi vlasnika naoružanja na vanredni zdravstveni pregled, oružje se oduzima tek ako on ne donese pozitivno ljekarsko uvjerenje u propisanom zakonskom roku (60 dana). Pod uslovom da nadležni to međusobno iskomuniciraju kako treba.

Veliki problem je činjenica da, prema važećem zakonskom okviru, ljekarima nije propisana dužnost da, automatski, proaktivno prijavljuju MUP-u svaku dijagnozu koja pregledano lice čini nesposobnim za posjedovanje i korišćenje oružja. Taj problem je registrovan i u dokumentima UN i EU (regionalne analize SALW) koje Crnoj Gori godinama preporučuju jaču razmjenu informacija i uspostavljanje preciznih protokola kojim bi se izbjegla, ovdje odomaćena, praksa da se “reaguje nakon incidenta”.

„Ministarstvo zdravlja i zdravstvena inspekcija nijesu upoznati sa činjenicom da je neka zdravstvena ustanova obavijestila MUP o promjeni stanja lica kojem su izdali uvjerenje”, saopštili su proljetos iz Ministarstva zdravlja BIRN-u. Uostalom, izabrani ljekari u Crnoj Gori ne znaju, službeno, da li je njihov pacijent vlasnik oružnog lista.

Zato imamo pojavu na koju upozorava psihološkinja Nataša Vuković: građanin koji ne dobije zdravstveno uvjerenje o sposobnosti da bude vlasnik oružja u jednoj, ode u drugu zdravstvenu ustanovu. I završi posao. Eventualno se, poput slučaja zabilježenog u Pljevljima, naoruža i vrati da se osveti neučinjenom ljekaru.

U paketu reformi najavljenih nakon januarskih ubistava na Cetinju pominjano je formiranje specijalizovane komisije i jačanje “međusistemskih” veza ali do sada, praktično, na tom planu nije urađeno gotovo ništa. Izostala je i najavljena izmjena Zakona o oružju na osnovu koje je premijer Milojko Spajić najavljivao reviziju svih izdatih dozvola za posjedovanje i nošenje oružja do 1. januara naredne godine, uz ponovne psihološke i bezbjednosne provjere.

Ni od toga, po svoj prilici, neće biti ništa, dok se broj izdatih dozvola konstantno povećava. Od avgusta 2022. do kraja prošle godine broj registrovanih dugih i kratkih cijevi porastao je sa 67,5 na 69,5 hiljada komada.

Direktiva EU (2021/555) traži da države članice imaju sistem redovnog praćenja podobnosti vlasnika oružja, uključujući „relevantne medicinske i psihološke informacije“ (član 5 stav2 Direktive). Ona, međutim, ne propisuje jedinstveni model prijave od ljekara prema nadležnim institucijama za kontrolu i oduzimanje oružja.To ostavlja državama članicama.

Finska je, nakon niza pucnjava u školama, 2011. uvela zakonsku obavezu ljekara da prijave osobu koja po njihovom mišljenju nije sposobna za posjed oružja. Istovremeno, ljekarima je obezbijeđena pravna zaštita od potencijalnih tužbi.

U Velikoj Britaniji na snazi je nešto drugačiji model. On bi mogao biti posebno interesantan nama u Crnoj Gori. Podnosilac zahtjeva za dobijanje dozvole za posjedovanje oružja daje saglasnost (kao što banci, kada tražimo kredit, dajemo saglasnost da preko CBCG izvrši uvid u naše lične finansije) da se u njegovom medicinskom dosijeu postavi trajni marker koji policiju upozorava ako se njegovo zdravstveno stanje promijeni/pogorša na način bitan za rukovanje oružjem. Signal upozorenja (crvena zastavica) šalje se policiji automatski, ali bez dijagnoze.

I na Novom Zelandu policija licencira vlasnike oružja a zdravstveni radnici su dužni da obavijeste policiju ako je pacijent s licencom “rizičan”.

Svaki od navedenih modela zasnovan je na pretpostavci da će odgovorni/nadležni u zdravstvu, pravosuđu i službama bezbjednosti znati i htjeti da rade svoj posao. Dok će im država pružiti adekvatnu obuku i, ne samo pravnu, zaštitu. Porodice žrtava dva masovna ubistva na Cetinju svjedoci su da u Crnoj Gori to nije slučaj.

Zoran RADULOVIĆ
Tekst je dio projekta koji finansira Constructive Institute, a realizuje se u okviru SoJo Europe programa, evropske inicijative koju kofinansira Evropska unija, posvećene jačanju nezavisnog i kvalitetnog novinarstva širom Evrope.