Bivši američki predsjednik D. Ajzenhauer je opisao profesiju diplomatije kao vještinu govora kad se nema što reći i ćutanja kad se ima što reći. Znači li to da diplomate imaju pravo da ćute o zlu? Međunarodna saradnja gubi svoj smisao onog trena kada pristanak na ćutanje i saučesništvo postane praksa.
A zla na balkanskom komadu zemlje nije falilo proteklih decenija. Većina se direktno susrela sa ratovima, zločinima, sankcijama, siromaštvom, bombardovanjem. Kao sjenka pratili su ih masovni kriminal i korupcija. Pravo mjesto za susret sa vragom, i pravi izazov za strane diplomate koji ovdje borave.
Što se ovdje odćutalo, godinama? Saučesništvo sa Miloševićem, zločini. Sve sudske presude kažu jedno: niko nije odgovoran. Ćutalo se o švercu cigareta. O kriminalnim, poslovnim, političkim vezama sa Šarićima, Kalićima, Kalačima, Mićunovićima. Našem premijeru se moglo sve.
Sloboda medijima, kako to lijepo zvuči u zemlji u kojoj premijerova sestra tuži medije. Afera Telekom je poseban test za sve njene aktere jer ima internacionalni značaj. I Podgorica i Berlin i Brisel znaju sve do u detalj. Je li grijeh očekivati od razvijenih demokratija da pomognu u razmrsivanju klupka međunarodne korupcije.
Na red su došli još jedni izbori. Sva inostrana diplomatija je savršeno znala da Đukanović ima veliku prednost u sili i moći u odnosu na opoziciju, i da će je bez zazora iskoristiti. Pravili su se da ne vide. Progutali su manipulaciju izborne volje građana. Prvi put sa priznanjem da je postojao dogovor o kaoliciji sa Bošnjačkom strankom prije izbora. Onda je uslijedila pljačka u Nikšiću. I diplomatski muk.
Red ćutanja pa red direktne javne diplomatske pomoći premijeru Đukanoviću. Liniju je pregazio zamjenik pomoćnika državnog sekretara SAD Filip Riker. Na konstataciju da je Milo Đukanović njegov prijatelj otvara se logično pitanje – da li ga poznaje iz vremena rušenja Dubrovnika, Morinja, Štrpci, ili Bukovice. I duvanskih puteva.
Brojni su slični primjeri. Poslanik Evropskog parlamenta Jelko Kacin je bio direktno umješan u izbornu kampanju, na strani nesmjenjive vlasti. Nakon izbora vjeruje da kao društvo treba da nastavimo, kao i do sada, borbu protiv sistemske korupcije i organizovanog kriminala.
Njegov zemljak ambasador Slovenije je presrećan zbog Đukanovićevog povratka. Hvalio se sa mnogim bliskim poznanstvima u Sloveniji koje Đukanović ima, pogotovo u Mariboru. Smatra da je dobro imati u prijateljskoj zemlji premijera koji zna vašu zemlju. U međuvremenu su Đukanovićevog mariborskog prijatelja demonstranti natjerali da ode. Aambasadora da zaćuti.
Što da ne mogu Slovenci kad se može Austrijancima? Kad se vjerovalo da se Đukanović povukao iz političkog života štitio ga je austrijski ambasador u Crnoj Gori Martin Pamer. Biće zabilježena kultna izjava: Mislim da ljudi u Crnoj Gori ne žele da Đukanovića stave u zatvor, već je važno da se ekonomija razvija i da se povećavaju plate. Čisto vizionarstvo.
S Dalekog istoka pred same izbore stigla je praktična podrška. Kineska ambasada je donirala sjeveru Crne Gore 1500 računara. Hvala. Pomoć koju su raspoređivali direktori škola izabrani po partijskom ključu, znali su iskoristiti, za domaće svrhe, kako treba. Do dolaska novog šefa EU delegacije, imali smo praktikovanje privatno-poslovnog modela njegovog prethodnika sa stanodavcem gradonačelnikom Miomirom Mugošom. I nikome to nije smetalo.
Onda je na krilima podrške, novi premijer krenuo u akciju. Nikšić, činovničke bjanko ostavke, tužbe medijima. Demonstracija nedodirljivosti. Ne može se šutjeti o ovome a ne biti saučesnik, bilo koju odoru neko da nosi. Stranu ili domaću.
Naravno, ne radi se ni o kakvoj međunarodnoj zavjeri. Oni koji hoće drugačiju Crnu Goru obavezni su tražiti saveznike. Opozicioni lideri naročito su dužni da preračunaju kolika je i njihova zasluge za ovakve poglede stranaca. Stranci ne smiju postati izgovor. Paula Petričević najbolje kaže: Vjerujemo da se naši saveznici mogu roditi na drugom kraju svijeta ili u svijetu nakon nas, a da im lepet naših krila može dati snagu uragana.
Miodrag RAŠOVIĆ