Stražari su ih prvi opazili i odmah su nas pozvali. Još su bili na horizontu. Tanka tamna linija, kao strijela koja leti nisko iznad zelene ravnice koja se prostirala oko naše tvrđave, u nedogled. Sa ove daljine mogli smo čuti tiho zujanje, kakvo perima koja podrhtavaju stvara strijela, hitnuta izdaleka. Jahali su galopom, brzi kao strijela. Grupa od desetak konjanika divljeg izgleda. Čelične kacige ukrašene perjanicama, svjetlucale su kao oštri vrhovi strijela, duge grive njihovih konja vijorile su kao barjaci na suncu. Sada se čuo jasan fijuk, kakav čuje ratnik kada odapeta strijela već nađe svoj put do njegovog srca. Zemlja je muklo podrhtavala od topota kopita dok su zauzdavali zapjenjene konje ispred same kapije naše tvrđave. Naš kralj je pokretom ruke naredio da se kapije otvore. Ujahali su u tvrđavu; konji su im još poigravali. Sa kule na kojoj smo stajali, okupljeni oko kralja, mogli smo vidjeti kako potkovicama izbijaju varnice iz uglačanog granita kojim je bilo popločano naše dvorište.
Slugama sam prenio kraljevu naredbu da se pobrinu o nepoznatim jahačima. Uveli su ih u kraljevsku konjušnicu i pomogli im da rasedlaju i dobro istimare njihove konje, a zatim da pred njih polože najbolje zobi.
Uspravan na prijestolju, sa krunom na glavi, naš kralj ih je, sat kasnije, primio u svečanoj dvorani. Dobro su govorili naš jezik, pa su i prevodioci samo slušali razgovor, čekajući da pomognu ako bi neka riječ zapela. Ni jedna riječ nije zapela i pređa od koje se ispredao razgovor, brzo i lako je istkala ornamente razgovora koji je zamislio našeg kralja a sve nas duboko ražalostio.
– O vašim podvizima mnogo se priča! – rekao je naš kralj nakon što su se nepoznati ratnici predstavili. –Junaci bez straha i mane! Branite slabe od samovolje i nasilja mojih nevaljalih namjesnika. I neka vam je halal! Mnoge ste moje neprijatelje u crno zavili. Čast i obraz su vam važniji od života. Vi znate da je naše kraljevstvo u teškoj zavadi sa susjednom državom. Sada je prilika da uz vašu pomoć zauvijek otklonimo tu prijetnju. A kada ih pobijedimo, nagradiću vas kraljevski. Dodijeliću vam titule plemića, bićete doživotno komandanti moje armije i svakom od vas će dobiti po jedno veliko imanje sa pet hiljada ljudi. Sav prihod biće vaš i nikakve poreze nećete plaćati. Oni imaju više vojske, njihovi ratnici su bolje naoružani i uvježbaniji su od naših. Ali ni oni, ni mi nemamo dobre komandante, a bez dobrog komandanta nema ni dobrog vojnika. Ja mogu skupiti sto hiljada vojnika, oni sto i pedeset hiljada. Svakog od vas odrediću da komanduje sa deset hiljada vojnika. Uvježbajte ih dobro, predvodite ih dobro i naučite ih da vas dobro slijede. Jer, rečeno je da su dvije vrste ljudi najbeskorisniji: Oni koji ne znaju da vode i oni koji ne znaju da slijede!
Nastupi duga tišina. Najzad jedan od ratnika reče:
– Neka je slava i hvala Vašem Visočanstvu, i neka vam Bog podari dug
život i svako dobro. Vaša ponuda je više nego plemenita i mi smo Vam zahvalni koliko čovjek može biti zahvalan čovjeku! Ali mi mislimo da je Bog onaj koji vodi sve ljude, da je svim ljudima odredio da samo Njega slijede, i da je svakom čovjeku dao jednak um kojim može znati kako da slijedi Božju volju. Svaki je čovjek strijela odapeta sa Božjeg luka! Čovjek ne zna ni svoj put, pa kako bi se obavezao da vodi druge ljude? I ako zna da treba slijediti samo Boga, pa kako bi se osmjelio da slijedi nekog čovjeka? Niti bismo sebi mogli dopustiti da slijedimo nekog čovjeka, niti bismo nekom čovjeku mogli dopustiti da nas vodi! Mi smo slobodni jahači. Za nas, dvije vrste ljudi su najbeskorisnije: Oni koji hoće da vode i oni koji hoće da slijede! Jer ovi prvi samo misle da znaju da vode, a oni drugi samo misle da znaju koga treba slijediti.
A dok su galopom, kao strijela, hrlili dalekoj liniji horizonta preko zelene ravnice, osjetio sam da su u mom srcu ostavili zaboden vršak svoje strijele!
Ferid MUHIĆ