Povežite se sa nama

DUHANKESA

Slobodni jahači

Objavljeno prije

na

Stražari su ih prvi opazili i odmah su nas pozvali. Još su bili na horizontu. Tanka tamna linija, kao strijela koja leti nisko iznad zelene ravnice koja se prostirala oko naše tvrđave, u nedogled. Sa ove daljine mogli smo čuti tiho zujanje, kakvo perima koja podrhtavaju stvara strijela, hitnuta izdaleka. Jahali su galopom, brzi kao strijela. Grupa od desetak konjanika divljeg izgleda. Čelične kacige ukrašene perjanicama, svjetlucale su kao oštri vrhovi strijela, duge grive njihovih konja vijorile su kao barjaci na suncu. Sada se čuo jasan fijuk, kakav čuje ratnik kada odapeta strijela već nađe svoj put do njegovog srca. Zemlja je muklo podrhtavala od topota kopita dok su zauzdavali zapjenjene konje ispred same kapije naše tvrđave. Naš kralj je pokretom ruke naredio da se kapije otvore. Ujahali su u tvrđavu; konji su im još poigravali. Sa kule na kojoj smo stajali, okupljeni oko kralja, mogli smo vidjeti kako potkovicama izbijaju varnice iz uglačanog granita kojim je bilo popločano naše dvorište.

Slugama sam prenio kraljevu naredbu da se pobrinu o nepoznatim jahačima. Uveli su ih u kraljevsku konjušnicu i pomogli im da rasedlaju i dobro istimare njihove konje, a zatim da pred njih polože najbolje zobi.

Uspravan na prijestolju, sa krunom na glavi, naš kralj ih je, sat kasnije, primio u svečanoj dvorani. Dobro su govorili naš jezik, pa su i prevodioci samo slušali razgovor, čekajući da pomognu ako bi neka riječ zapela. Ni jedna riječ nije zapela i pređa od koje se ispredao razgovor, brzo i lako je istkala ornamente razgovora koji je zamislio našeg kralja a sve nas duboko ražalostio.

– O vašim podvizima mnogo se priča! – rekao je naš kralj nakon što su se nepoznati ratnici predstavili. –Junaci bez straha i mane! Branite slabe od samovolje i nasilja mojih nevaljalih namjesnika. I neka vam je halal! Mnoge ste moje neprijatelje u crno zavili. Čast i obraz su vam važniji od života. Vi znate da je naše kraljevstvo u teškoj zavadi sa susjednom državom. Sada je prilika da uz vašu pomoć zauvijek otklonimo tu prijetnju. A kada ih pobijedimo, nagradiću vas kraljevski. Dodijeliću vam titule plemića, bićete doživotno komandanti moje armije i svakom od vas će dobiti po jedno veliko imanje sa pet hiljada ljudi. Sav prihod biće vaš i nikakve poreze nećete plaćati. Oni imaju više vojske, njihovi ratnici su bolje naoružani i uvježbaniji su od naših. Ali ni oni, ni mi nemamo dobre komandante, a bez dobrog komandanta nema ni dobrog vojnika. Ja mogu skupiti sto hiljada vojnika, oni sto i pedeset hiljada. Svakog od vas odrediću da komanduje sa deset hiljada vojnika. Uvježbajte ih dobro, predvodite ih dobro i naučite ih da vas dobro slijede. Jer, rečeno je da su dvije vrste ljudi najbeskorisniji: Oni koji ne znaju da vode i oni koji ne znaju da slijede!

Nastupi duga tišina. Najzad jedan od ratnika reče:

– Neka je slava i hvala Vašem Visočanstvu, i neka vam Bog podari dug

život i svako dobro. Vaša ponuda je više nego plemenita i mi smo Vam zahvalni koliko čovjek može biti zahvalan čovjeku! Ali mi mislimo da je Bog onaj koji vodi sve ljude, da je svim ljudima odredio da samo Njega slijede, i da je svakom čovjeku dao jednak um kojim može znati kako da slijedi Božju volju. Svaki je čovjek strijela odapeta sa Božjeg luka! Čovjek ne zna ni svoj put, pa kako bi se obavezao da vodi druge ljude? I ako zna da treba slijediti samo Boga, pa kako bi se osmjelio da slijedi nekog čovjeka? Niti bismo sebi mogli dopustiti da slijedimo nekog čovjeka, niti bismo nekom čovjeku mogli dopustiti da nas vodi! Mi smo slobodni jahači. Za nas, dvije vrste ljudi su najbeskorisnije: Oni koji hoće da vode i oni koji hoće da slijede! Jer ovi prvi samo misle da znaju da vode, a oni drugi samo misle da znaju koga treba slijediti.

A dok su galopom, kao strijela, hrlili dalekoj liniji horizonta preko zelene ravnice, osjetio sam da su u mom srcu ostavili zaboden vršak svoje strijele!

Ferid MUHIĆ

Komentari

DUHANKESA

Gdje si krenuo bez ljepote, čovječe?

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne možete bagatelisati ništa zato što je prolazno, u svijetu u kom je sve – ama baš sve – prolazno. Trajanje nije i ne može biti mjera u svijetu u kom sve prolazi. Život u kom je postojao trenutak ljepote, vrijedi beskrajno više od bezvrijednog života u kom ljepote nije bilo

 

 

Kad god čujem nekoga da kaže: „Ljepota je prolazna!“, uvijek uzvratim kontra pitanjem: „A šta je neprolazno?“ Moć? I najmoćnije imperije su odavno propale. Bogatstvo? Ko ga je odnio sa sobom? Snaga? Istruhle su davno kosti i najvećih junaka. Mladost? Zdravlje? Pogledajte svog djeda, pitajte svoju baku. Ne možete bagatelisati ništa zato što je prolazno, u svijetu u kom je sve – ama baš sve! – prolazno. Trajanje nije i ne može biti mjera u svijetu u kom sve prolazi. Uistinu, kada jednom prođu, sve stvari se poravnaju i postanu „ono čega više nema“. Jer, kada ono što je bilo, jednom prođe – ono postane isto kao ono čega nikada nije bilo. Isto? Ipak ne sasvim isto. Razlika je određena odnosom onog što se desilo i onoga što se nije desilo, onog što jednom jeste bilo i onog što nikada nije bilo. Upravo ta razlika jeste ono bitno. Tek kada čovjek shvati ovu neizmjerno veliku razliku, presudnu važnost dobija pitanje: „Da li je u mom životu bilo ljepote ili je nije bilo!?“ I znaće: Život u kom je postojao trenutak ljepote, vrijedi beskrajno više od bezvrijednog života u kom ljepote nije bilo!

Quo vadis, Domine? Gdje si krenuo, Gospode? Pitao je Petar Isusa bježeći iz Rima da spasi goli život, kada mu se ukazao Isus kako nosi svoj krst. U Rim, da me ponovo raspnu. – glasio je odgovor. Shvativši u trenutku koliko je ružan njegov kukavičluk i koliko je lijepo biti uz prijatelja i u smrti, vratio se u Rim da i njega razapnu. Quo vadis, homine? Quo vadis, demokratijo? Quo vadis, mahniti svijete?  Quo vadis, svemoćni gospodari rata, otimači tuđeg, krvoloci žedni vlasti!? Zar ne znate da bez ljepote ne možete nigdje stići!? Da se ne možete pokrenuti ni korak, da ćete bez ljepote sigurno propasti u ambis zaborava!?

Helena Trojanska je svojom ljepotom mogla pokrenuti 1000 brodova. Mjera ljepote od tada je: 1 milihelen. Koliko da pokrene jedan brod. A šta je ono što pokreće čovjeka? Vjetar? Jeste! Ali ne vjetar u leđa. Teško onome koga vjetar u prsa može zaustaviti, jao onome kome vjetar u leđa može pomoći da krene! Vjetar da! – ali ne svaki vjetar nego samo vjetar ljepote. I ne vjetar u leđa nego vjetar u jedra! U jedra srca! Da mu da snagu. I najnježniji lahor ljepote u jedra našeg srca može učiniti da ono ponovo zakuca i da produžimo plovidbu pučinom života! Jedan lijep osmjeh dovoljan je da mrtva jedra u zamrlom srcu zadrhte, da se užad zategnu, jarbol da se uspravi, da sa kobilice našeg broda, zahrđale od dugog stajanja u baruštini bez ljepote, počnu otpadati školjke, otkidati se pramenovi algi, da naš brod s tim lahorom u jedrima, opet  zaplovi.

Zlo je ružno. Dobro je lijepo. Okrutnost je ružna. Milost je lijepa. Mržnja je ružna. Ljubav je lijepa. Podmuklost je ružna. Povjerenje je lijepo. Kukavičluk je ružan. Hrabrost je lijepa. Neprijateljstvo je ružno. Prijateljstvo je lijepo. Zato jedno volimo a drugo ne volimo. Sve je u ovom svijetu prolazno. Baš sve. Samo je ljepota neprolazna! Pu pas horis kalos!? Kuda bi čovjek bez ljepote!? – pitao je Alkibijad članove atinske Agore kada su mu sudili zbog javne veze sa heterom Laisom iz Korinta, već tada legendarnoj po ljepoti. Ljubaznim riječima Alkibijad je zamolio Laisu da ukloni veo i otkrije svoje lice pred porotom. Začarani njenom ljepotom, članovi porote ostali su dugo nijemi. Kada su se pribrali, prvi među jednakima je progovorio: Da smo je našli, i mi bismo za njom. Produži za ljepotom sada kad si je našao, Alkibijade! – uz ovo obrazloženje, porota ga je jednooglasno oslobodila! Zar su mogli drugačije kada su, suočeni sa ljepotom, shvatili: nigdje bez ljepote! Ljepote duše, ljepote dobrote, ljepote moralnog čina, ljepote zore i ljepote sumraka, ljepote prijateljstva, ljepote ljubavi.

Gdje si krenuo bez ljepote, čovječe!?

Zar još ne vidiš: Ovdje smo zbog ljepote!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

U svijetu oksimorona

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ovo je vrijeme u kom je oksimoron ukinuo sve ključne pojmovne razlike i time razorio moralni, pravni i vrijednosni sistem čovječanstva. Napad je proglašen za odbranu, smrt za život, okupacija za oslobođenje, tiranija za demokratiju, očaj za sreću, razbojništvo za pravo jačeg

 

Slažem se: Ovo je vrijeme protivrječnosti. Ali, svako vrijeme je bilo vrijeme protivrječnosti. Rob i gospodar, kmet i feudalac, radnik i kapitalist, eksploatisani i eksploatator, okupator i okupirani, zlo i dobro u čovjeku, vlast i narod u svakoj državi… kraja nema protivrječnostima, a ako je po Heraklitu i filozofima dijalektike, tako je oduvijek i uvijek će biti.

Međutim, ovo vrijeme je vrijeme u kom je zavladala jedna posebna protivrječnost – protivrječnost u mišljenju! Što je najgore, suptilna a opaka, ova protivrječnost je promovisana u princip mišljenja i dovoljan razlog za opravdanje svih vrsta nasilja i bezakonja! Relativizam i moralna ravnodušnost savremenog čovjeka, podmuklo su se ušuljali u moderno društvo upravo sa afirmacijom pojmovne protivrječnosti. Jednom prihvaćena, pojmovna protivrječnost je  nahrupila kao bujica i uz rutinski izvršenu eutanaziju zdravog razuma, pustila niz vodu sve moralne vrijednosti i ideale na kojima je čovječanstvo zasnivalo svoj život.

Sve je počelo kada je Napoleonov aforizam: „Napad je najbolja odbrana!“ svesrdno prihvaćen od najmoćnijih i najagresivnijih država svijeta, koje se od tada do danas  „brane“ napadajući i okupirajući države udaljene hiljadama kilometara od svojih granica. U književnosti su raspad morala i smrt vrijednosnih ideala izazvan ovim atentatom na rasudnu snagu uma, zapazili Zamjatin (Mi), Haksli (Novi vrli svijet) i Orvel (1984); u filozofiji Unamuno kada se osmjelio ukazati španskom diktatoru Franku na protivrječnost fašističkog pokliča: Živjela smrt! (Viva el muerte!).

Ovo je vrijeme u kom je oksimoron ukinuo sve ključne pojmovne razlike i time razorio moralni, pravni i vrijednosni sistem čovječanstva. Napad je proglašen za odbranu, smrt za život, okupacija za oslobođenje, tiranija za demokratiju, očaj za sreću, razbojništvo za pravo jačeg. Vrijeme u kom su srećno spojene tupoglavost i oštroumnost (Oksimoron: oxis  –  oštar; moros – tup), postao je svijet prepun oštroumnih glupaka! Svijet u kom egzaltirano buja autentično epigonstvo plodonosne etičke sterilnosti; svijet u kom se odnos višestruko moćnije države  sizerena i slabašne države – vazala, uz fanfare proslavlja kao „strateško partnerstvo“; svijet u kom predsjednik deklarativno „najdemokratskije države na svijetu“, javno, na mitingu svoje stranke i  preko svih mejn strim medija, obećava 5.000 $ svakome ko glasa za njega i njegovu partiju na prvim narednim izborima (mid-term elections); svijet u kom je oksimoron zamijenio logičke zakone mišljenja, a filozofija za svoj osnovni zadatak proglasila  dekonstrukciju svijeta koji je mukotrpnono konstituisala tri hiljade godina; svijet u kom se onaj isti predsjednik, na partijskom skupu održanom 9. 10. 2026. godine, indignirano obraća cijelom svijetu naglašavajući:  „Odluka Komiteta da Nobelovu nagradu za mir ne dodijeli meni, ostavila je neizbrisivu mrlju (indelible stain) na Norveškoj državi, jer tu nagradu sam zaslužio ja zato što sam spasio više ljudskih života nego iko drugi u historiji!“

U svijetu oksimorona, u pravu je! Iako je činjenica da je ovaj predsjednik pomogao Izraelu da ubije u Gazi 79.000 civila, od toga 33.000 djece; iako je naredio da se legitimni predsjednik Venecuele Nikolas Maduro i njegova supruga Selia Flores vojnom intervencijom kidnapuju, da bi država čiji je on predsjednik smjesta preuzela cjelokupnu eksploataciju nafte suverene države Venecuele; iako je direktno odgovoran za ubistvo ajatolaha Hamneija počinjeno u toku mirovnih pregovora, kao i za ubistvo 165 djevojčica u školi u Iranu, uz hiljade civila – ipak je upravo on  opozvao  svoju prethodno najavljenu naredbu da nuklearnim  napadom totalno uništi Iran i pobije sve njegove stanovnike Čime je spasio 92 miliona ljudskih života – Iranaca!

U svijetu oksimorona u kom se ne broji koliko si nevinih  ubio, nego koliko ih nisi ubio iako si mogao, ovo je skromna brojka.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Opsjena zvana “nacija”

Objavljeno prije

na

Objavio:

U prilog tvrdnje da proglašenje „nacije“ nije bio nikakav objektivno konstitutivni čin nego samo pravno deklarativna normativna odredba koja je proizvela dalekosežne posljedice, te da je ono što se označava terminom „nacija“ tek puka opsjena, formalna oznaka, etiketa, virtuelna kategorija, navešćemo nekoliko nepobitnih činjenica

 

Pojam nacije formiran je krajem XVII vijeka. Ne nacija. Tada su neke države – primarno evropske kolonijalne sile, utisnule sopstvenički žig na svoju cjelokupnu populaciju i proglasili ih jednakim na osnovu činjenice da su svi oni vlasništvo države. U realnosti, „nacija“ nije nikakav viši oblik političke organizacije, kako se neosnovano tvrdi. Razgraničenje kategorija „narod“ i „nacija“ i praksa osporavanja statusa „nacije“ mnogim narodima, u osnovi su hegemonistički motivisani politički projekti.

U prilog tvrdnje da proglašenje „nacije“ nije bio nikakav objektivno konstitutivni čin nego samo pravno deklarativna normativna odredba koja je proizvela dalekosežne posljedice, te da je ono što se označava terminom „nacija“ tek puka opsjena, formalna oznaka, etiketa, virtuelna kategorija, navešćemo nekoliko nepobitnih činjenica. Kao prvo, nijedan  pripadnik novoosnovane „nacije“, ni u jednoj državi svijeta nije postao nešto drugo nego što je do tada bio, što znači da je dotadašnji demografski, rasni, etnički, kuturni, duhovni, obrazovni i svaki drugi  sastav stanovništva svih država svijeta ostao u dlaku isti i nakon promovisanja trika zvanog „nacija“.

Kao drugo, da pripadnost „naciji“ ne sadrži nikakvu realnu osobinu ni trajno svojstvo, vidi se pri promjeni imena države: brisanjem imena „Jugoslavija, izbrisani su i „Jugosloveni“. Ako se pripadnik jedne „nacije“ trajno preseli u drugu državu, postaje pripadnik te druge „nacije“ – kao kada igrač pređe iz jednog kluba u drugi. Svjesne toga, mnoge države više ne tolerišu dvojno državljanstvo jer žele uspostaviti trajno vlasništvo nad svim pripadnicima svoje „nacije“!

Nadalje, karakter svakog odnosa određuje status aktera u ekstremnim ili/ili situacijama a ne u okolnostima njhove harmonične koegzistencije. Da život svake porodice počiva na postulatu neprikosnovenog autoriteta roditelja a ne obratno, postaje vidljivo tek kada se među njima desi otvoren konflikt; ako ne pomognu argumenti, roditelji uvijek mogi poslati djecu u krevet, djeca roditelje nikada. Iako  je autoritet države nad pripadnicima „nacije“ u principu isti, u praksi je daleko radikalniji i proteže se na pravo države na život i smrt svih pripadnika „nacije“. Ekstremna situacija objave rata demonstrira pravo države da uvođenjem prijekog suda legitimira to pravo strijeljanjem dezertera iz svoje „nacije“. Skrivena, sveprisutna logika neograničene vlasti države nad svim svojim stanovnicima, omogućena uvođenjem virtuelne kategorije „nacije“, odredila je i odnos savremeanih država prema (još) nerođenoj djeci. Iako je većina savremenih država deklarativno snažno religijski utemeljena, iako sve monotoeističke religije izričito zabranjuju prekid trudnoće (osim ako porođaj ugrožava život majke), abortus je legaliziran praktično u svim državama svijeta. Razlog: nerođena djeca nisu (još) upisana u vlasnički spisak države. Čim se djeca rode i upišu u taj spisak, država preuzima ulogu vlasnika koji rigorozno štiti svoje pravo nad njima. Iz istih motiva država bez dvoumljenja daje apsolutni prioritet životu majki (koje su, kao pripadnice „nacije“, vlasništvo države), nad životima njihove (još) nerođene djece (koja nisu upisana u rubriku „nacije“ kao vlasništvo države). Da je  vlasništvo države nad svim pripadnicima „nacije“ srž ovog odnosa, potvrđuje i sve raširenija praksa nekih od najrazvijenijih država svijeta da u ime zaštite djece, prisvaja pravo trajnog oduzimanja djece od roditelja koji se o njima nedovoljno ili neadekvatno brinu o:  svojoj djeci? Ne! Iz perspektive države, rodivši djecu, roditelji su samo stekli pravo i preuzeli obavezu da se o njima brinu ali ne kao o svojoj djeci nego kao o vlasništvu države, koja ih je njima povjerila na čuvanje.

Opsjenom zvanom „nacija“, država je čovjeku oduzela ono što ga čini čovjekom  – slobodu!

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo