Povežite se sa nama

FOKUS

Mi u Milovom sedmom krugu

Objavljeno prije

na

Hrvatska je u ponedjeljak postala 28. članica Evropske unije (EU). Analitičari iz Brisela kažu da će sljedeća članica EU biti Crna Gora. Ni vidovnjaci se, međutim, ne usuđuju da prognoziraju kada bi se to predviđanje moglo obistiniti.

Zašto je to tako svjedoče, na pomalo osoben način, i detalji zagrebačke proslave povodom hrvatskog učlanjenja u EU. Članovi crnogorske delegacije Filip Vujanović, Igor Lukšić i Milo Đukanović otputovali su za Zagreb vladinim avionom, u tri posebna leta. Delegacija Finske, jedne od najbogatijih članica EU, u Zagreb je došla automobilom. Njima nije bio problem da na četiri točka, s kraja na kraj Evrope, prevale nekih 2.100 kilometara. Slično su razmišljali i zvaničnici Estonije i Litvanije koji su u Zagreb takođe došli automobilom. Baš kao i delegacije Mađarske, BiH i Kosova.

Redovnim avionskim linijama u Hrvatsku su pristigli zvaničnici 20-ak zemalja (Holandija, Turska, Kanada, SAD…). Državni avioni su dovezli još 20–ak delegacija (od Skoplja i Beograda do Brisela). Samo je crnogorski avion letio tri puta u jednom pravcu. Za utjehu, makar su se vratili zajedno. To, opet, govori kako je u avionu bilo dovoljno mjesta za sve. Ali je manjkalo svijesti o potrebi da se uštedi koja hiljada eura.

Optimisti tvrde da plava zastava sa zlatnim zvijezdama (simbolizuje, kažu, savršenstvo i blagostanje), podignuta na Debelom brijegu, svjedoči da vrata Unije nijesu zatvorena za nekadašnje članice SFRJ, bez obzira na njihovu ratnu prošlost i ekonomski neizvjesnu budućnost.

Moglo bi biti problema, upozoravaju pesimisti. Zastava EU podignuta je u zaleđu Prevlake prije nego što su zvanični Zagreb i Podgorica riješili otvorena, i moguće sporna, granična pitanja. Sada bi Hrvatska, iz pozicije punopravne članice Unije, mogla uslovljavati Crnu Goru jednako kako su njih, sredinom prošle decenije, zbog neriješenih pograničnih pitanja uslovljavali zvaničnici Slovenije.

Trenutno jedina garancija da se to neće desiti jesu obećanja koja stižu iz hrvatskog Ministarstva inostranih poslova.

Upućeni kažu da je hrvatski proces pridruživanja, zbog pograničnog spora sa Slovenijom, trajao možda i svih šest godina duže. ,,Hrvatska je u EU trebala ući 2007. To je trebala biti godina Hrvatske”, tvrdi Romano Prodi, tadašnji predsjednik Evropske komisije. ,,Veliki dio odgovornosti što se to nije desilo je na EU. Kontroverzni problemi koji su postojali oko Slovenije i granice mogli su se riješiti za puno manje vremena. Ali EU nije imala snage da to tada učini. Naime, tada je ona ušla u razdoblje straha. Bojala se useljenika, bojala se Kine, bojala se svega oko sebe, počela se suočavati sa nekim svojim strahovima koji prije nisu postojali”, navodi Prodi.

Hrvatska se za članstvo u EU prijavila 2003. godine, u drugoj polovini mandata prvog SDP-ovog premijera Ivice Račana. Vladu Crne Gore vodio je u to vrijeme Milo Đukanović. Evropska komisija preporučila je Hrvatsku za status kandidata početkom 2004. Tada je na vlasti u Zagrebu već bila prva vlada osmog hrvatskog premijera od 1990. Iva Sanadera, koji je prethodno na čelu HDZ-a zamijenio pokojnog Franja Tuđmana. Premijer u Podgorici bio je Milo Đukanović. Zapravo, od 1990. godine do tada, Đukanović nije bio predsjednik Vlade samo u periodu kada je bio predsjednik države. Te četiri i po godine premijersku fotelju čuvao mu je Filip Vujanović. Onda su međusobno zamijenili funkcije (istu rotaciju kasnije su praktikovali Vladimir Putin i Dimitrij Medvedev).

Evropsko vijeće je Hrvatskoj odobrilo status kandidata sredinom 2004. godine. Pregovori o pridruživanju trebali su početi u proljeće 2005. ali su odloženi za kraj godine zbog stava tužilaštva međunarodnog Suda za ratne zločine u Hagu, o nedovoljnoj saradnji Republike Hrvatske sa tim sudom.

Pregovori, konačno, počinju krajem 2005. godine. Hrvatsku Vladu i dalje vodi Ivo Sanader a crnogorsku Milo Đukanović.

Osam godina nakon podnošenja zahtjeva, i nakon šest godina često mukotrpnog pregovaranja, u junu 2011. godine, Žoze Manuel Baroso je, u ime Evropske komisije, predložio završetak pristupnih pregovora sa Hrvatskom i njen prijem u članstvo EU. Evropsko vijeće je prihvatilo zahtjev i pozvalo da se preostala pregovaračka poglavlja zatvore, a pristupni ugovor potpiše do kraja 2011. godine.

Ugovor o pristupanju Hrvatske EU potpisala je prva hrvatska premijerka Jadranka Kosor. Ona je, prethodno, preuzela i funkciju predsjednice HDZ-a nakon što je njen politički mentor Ivo Sanader podnio ostavku.

Sanader je krajem 2010. godine uhapšen u Austriji, na osnovu potjernice koja je za njim raspisana u Hrvastkoj. U optužbama protiv Sanadera hrvatsko tužilaštvo je tvrdilo da je prihvatio mito od 480 hiljada eura da bi sredio da Hrvatska 1995. godine uzme kredit od austrijske Hipo Alpe Adria banke koji su tužioci opisali kao ,,ratno profiterstvo”. Sanader je optužen i za primanje mita od pet miliona eura da pomogne Molu, mađarskoj naftnoj kompaniji, da obezbijedi potpuna upravljačka prava u INI, naftnoj kompaniji u kojoj je Hrvatska bila većinski vlasnik (situacija slična odnosima koje Vlada Crne Gore ima u KAP-u i EPCG).

Sanaderovo hapšenje i potpisivanje ugovora o Hrvatskom učlanjenju u EU Milo Đukanović je dočekao kao predsjednik vladajućeg DPS, nakon drugog dobrovoljnog povlačenja sa mjesta premijera. Njegove interese je, za to vrijeme, iz premijerske fotelje nadgledao i štitio Igor Lukšić, jedan od svega tri potpredsjednika DPS-a koji su u minule 22 godine, povremeno, mijenjali Đukanovića na čelu izvršne vlasti.

Nakon suđenja u novembru 2012, Sanader je osuđen na 10 godina zatvora. Na vlasti u Hrvatskoj je, u to vrijeme, već bio Zoran Milanović, tek drugi premijer iz redova SDP-a.

Milo Đukanović se u Podgorici spremao da sastavi svoju sedmu vladu. Iza njega je bila afera Telekom (istražitelji SAD tvrde da su njegovi saradnici i članovi porodice dobili mito od Dojče i Mađar telekoma) a ispred njega – afera Snimak. Željezara u Nikšiću je pokušavala da izađe iz bankrota, KAP je hrlio ka njemu – odluka o uvođenju stečaja očekuje se sredinom mjeseca. Manje više, sve je bilo isto kao i u prethodne 22 godine.

U vrhu Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) kažu da nijedna zemlja na svom putu ka EU nije otišla tako daleko da u borbi protiv korupcije zatvori i bivšeg premijera – i to onoga koji je bio najzaslužniji za uspješan proces pridruživanja.

Kritičari HDZ-a tvrde da je hapšenje Sanadera, iako zvučno i opravdano, prikrilo probleme korupcije na nižem nivou, koja je ostala netaknuta. Tako iz Jadranskog instituta za javnu politiku kažu da je to hapšenje bilo samo igla u plastu sijena i navode američke procjene da je iz Hrvatske ,,preko kriminala, korupcije i utaje poreza ispumpano oko 15,2 milijardi dolara za deset godina” – od 2001. do 2010.

Hrvatsku u EU nijesu dočekale samo fanfare i iskazi dobrodošlice.

Njemački list Bild je proljetos Hrvatsku nazvao zemljom ,,duga, korupcije i nezaposlenosti”, koja je na putu da bude ,,novo groblje miliona eura evropskog novca”. Kao argument za takve tvrdnje poslužio je podatak da Hrvatska bilježi četiri uzastopne godine recesije, po čemu je ispred nje u EU jedino Grčka. Uz to, Hrvatska će, prema podacima Eurostata, u EU ući kao najsiromašnija zemlja, izuzev Rumunije i Bugarske. ,,Mnoge vlade EU i strahuju od ulaska još jedne slabe južnoevropske ekonomije čija je najveća industrija turizam”, piše Financial Times.

U Podgorici nemamo tih briga. EU nije na vidiku. Umjesto rasprava o (ne)opravdanosti hapšenja kakvog korumpiranog državnog zvaničnika – da bi te priče zaživjele nekoga bi, prvo, trebalo i uhapsiti, ovdje se koplja lome na pitanju postoji li bilo kakva, makar i minimalna, mogućnost da se aktuelna vlast promijeni na izborima.

Zato građanima Crne Gore ostaje pitanje: šta nam Hrvatsko članstvo u Evropskoj uniji može donijeti, a šta odnijeti?

Prije toga kratko podsjećanje: Crna Gora je zahtjev za učlanjenje u EU predala 15. decembra 2008. Status kandidata dobili smo dvije godine kasnije – 17. decembra 2010. Još 18 mjeseci prošlo je prije nego smo, u junu prošle godine, započeli pregovore sa EU. Nema analitičara koji nije siguran da će glavne prepreke na crnogorskom putu u Evropsku uniju biti pitanje vladavine prava, kriminal i korupcija i nagomilani ekološki problemi. Crna Gora je prihvatila euro kao sopstvenu valutu, mada još nemamo jasnu procjenu da li je to naša prednost ili hendikep u procesu pregovaranja.

A sada nazad, na Debeli brijeg. Neke su stvari očigledne. Hrvatski je jedan od 25 službenih jezika Unije. Sva dokumenta EU biće prevdena na hrvatski, na tom jeziku se može obraćati svim tijelima EU, i u tom će slučaju i odgovor biti na hrvatskom. Dakle, jezičke barijere više ne mogu biti izgovor.

Granica sa Hrvatskom postala je u ponedjeljak, i granica sa EU. Iz Crne Gore u Hrvatsku će se i dalje putovati bez viza, ali će biometrijski pasoši biti obavezni. Profesor na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu i ekonomski analitičar Ljubo Jurčić prisjeća se vremena kada je Hrvatska bila prva iza crte: ,,Kad je Hrvatska ulaskom Slovenije ostala van EU, to je bilo samo 15 minuta duže čekanje na granici, a nije bitno pao ni izvoz iz Slovenije. I taj pad je bio više zbog pada kupovne moći hrvatskih građana nego zbog ulaska Slovenije u EU”, objašnjavao je Jurčić.

Promjena hrvatskog viznog režima, zapravo, Crnoj Gori može pružiti jedno ničim zasluženu poslovnu šansu. Radi se o tome da su turisti iz Rusije, Ukrajine i Turske sada dužni da pribave vizu prije nego krenu na ljetovanje na hrvatski dio jadranske obale. Ili mogu skrenuti u Crnu Goru gdje im viza nije potrebna. Podatak da je Hrvatsku prošle godine pohodilo 200 hiljada turista iz Rusije ukazuje da to i nije tako mala prilika. Ostaje da se vidi da li ćemo je i koliko iskoristiti.

Ulaskom u EU Hrvatska automatski napušta dogovor o slobodnoj regionalnoj trgovini – CEFTA. Prema podacima Hrvatske privredne komore, u prvih devet meseci prošle godine samo u BiH, Srbiju, Crnu Goru i Makedoniju izvezeno je hrvatskih prehrambenih proizvoda u vrijednosti od približno 450 miliona eura. Najveće tržište bila je BiH sa izvozom od blizu 300 miliona. Iako će se Hrvatska truditi da sačuva što veći dio tog tržišnog kolača, neki će proizvođači iz regiona imati priliku da zauzmu njihovo mjesto zahvaljujući olakšicama iz CEFTA sporazuma. Crna Gora, nažalost, ima svega nekoliko prehrambenih kompanija koje mogu razmišljati o takvim poslovnim aranžmanima. A i one su ostale bez bilo kakve pomoći Vlade i resornog ministarstva.

Podaci o mogućnostima izvoza hrane u Hrvatsku, po novouspostavljenim standardima EU daju još porazniju sliku.

Prema nedavno objavljenoj brošuri crnogorskog Ministarstva vanjskih poslova, Crna Gora će u Hrvatsku nakon 1. juna, ,,od proizvoda životinjskog porijekla moći da izvozi samo izlovljenu morsku ribu i sirovu kožu i vunu”! Uz to, Crna Gora još nije obezbijedila uslove da u zemlje EU može izvesti makar krompir, što opet nije dalo povoda bilo kome iz Ministarstva poljoprivrede da se oglasi i ponudi bilo kakva objašnjenja.

Konačno, ni Lukšićevo Ministarstvo vanjskih poslova nije se pretrglo. O tome svjedoči i njihova zahvalnica Direkciji za evropske integracije BiH ,,na ustupljenom materijalu koji je bio osnova za izradu brošure”.

Izgleda da su crnogorski zvaničnici sasvim ozbiljno shvatili najave po kojima do novog proširenja EU neće doći prije 2020. godine.

Uglavnom, Hrvatska je na dan ulaska u EU zemlja sa mnogo ozbiljnih nevolja i s probuđenom nadom da će ih postupno rješavati. Crna Gora svijetu, danas, može ponuditi vlastito iskustvo izgradnje kapitalizma nesmjenjive vlasti. Sistema koji je u sukobu sa svim principima na kojima počiva evropska ideja. EU na Prevlaci, može biti znak da tvorci tog sistema imaju razlog da vjeruju kako je njihove vrijeme isteklo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

FOKUS

CRNA GORA U VRTLOGU PROŠLOSTI: Vučić i Đukanović trasiraju smjer

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlada izgleda kao da je nemoćna (ili nevoljna) da nametne svoju agendu u vlastitoj državi i da usmjeri pažnju nacije ka strateškom cilju – članstvu u EU i izlasku iz  kaljuže. Umjesto da IBAR bude podsticaj za dalje reforme crne rupe su se ponovo aktivirale

 

 

Kako se primiče zatvaranje novih poglavlja sa Evropskom Unijom (EU), koja hrabri i  podstiče inteziviranje pristupnog procesa, sve su uočljivije sile u zemlji u susjedstvu koje nastoje da Crna Gora stane i krene u rikverc. Vlada Crne Gore izgleda kao da je nemoćna (ili nevoljna) da nametne svoju agendu u vlastitoj državi i da usmjeri pažnju nacije ka strateškom cilju – članstvu u EU i izlasku iz balkanske kaljuže.

Od kada je Crna Gora dobila pozitivnu ocjenu za privremena mjerila – tzv. IBAR od Evropske komisije (EK) u junu prošle godine i krenula u završnicu, tj. zatvaranje poglavlja do kraja 2026. godine, crne rupe su se ponovo aktivirale. Umjesto da IBAR bude podsticaj za dalje reforme i harmonizaciju s tekovinama EU, heterogena vladajuća većina je odmah nakon odluke EK donijela politikantsku rezoluciju o genocidu u Jasenovcu. Formalni inicijator je bio predsjednik Skupštine Andrija Mandić i ujedno i lider vučićevske Nove srpske demokratije (NSD). Njegovom prijedlogu su se  odmah  pridružile i druge partije u Crnoj Gori (DNP-SNP-UCG) lojalne Prvoj familiji Srbije. Pokret Evropa sad (PES) i Demokrate su takođe digli glas za tu rezoluciju (uz nekoliko abstinencija) nakon što su partije braće Vučić ucijenile premijera Milojka Spajića izlaskom iz Vlade. PES i Demokrate su malo razvodnili tekst i nazvali ga „Rezolucija o genocidu u sistemu logora Jasenovac i logorima Dahauu i Mauthauzenu“.  Preskočili  su i licitiranje broja žrtava Jasenovca koji velikosrpski krugovi često koriste u propagandističke svrhe iako njihov narativ nema naučno utemeljenje.

Aleksandar Vučić je računao, i ne bez osnova, da će ta rezolucija naškoditi crnogorskom putu ka EU. Iz istog razloga on nije htio ranije istu rezoluciju donijeti u svom parlamentu – da ne „naškodi evropskom putu Srbije“. Hrvatska je nakon nategnutog 41 glasa u crnogorskoj Skupštini proglasila personama non grata lidere Demokrata, NSD-a i Demokratske narodne partije (DNP) i blokirala zatvaranje poglavlja 31. Rezolucija je takođe pomogla proruskom dijelu HDZ-a bliskog porodici Đukanović i DPS-u da volšebno aktivira i čitav niz drugih problematičnih pitanja koja su nastala u doba miloističke vlasti i za koje se sadašnja Vlada teško može smatrati odgovornom. Međutim, i pored nastojanja PES-a, Demokrata i Bošnjaka  (koji drže vanjske poslove) HDZ-ov šef diplomatije je nastavio za kreiranjem novih uslova o vraćanju otete imovine Hrvata uz morsku obalu. DNP je kao dio Vlade, zauzeo oštar stav da sa Hrvatskom ne može biti nikakvog kompromisa ni oko čega, dok je istovremeno Milan Knežević zatražio od Hrvata da im vrate Đukanovića – kakvog su ga znali 1991.- kao ljutog velikosrbina i slugu Beograda. Sa takvim Đukanovićem bi se DNP ponosio i vjerovatno bi mu pohare Crne Gore bile oproštene, kao i Svetozaru Maroviću čije ime niko od podanika ne smije pomenuti Vučiću kad dođe na poklonjenje u Beograd.

S druge strane, katastrofalni bilans (ne)učinka nereformisanog crnogorskog pravosuđa, koje je i dalje velikim dijelom pod kontrolom porodice Đukanović, je garant da se ništa neće pomjeriti s mrtve tačke. Na sve dođu problemi i s Hrvatskom (ratni zločini i volšebno nestala imovine Bokelja Hrvata i drugih – iza kojih opet stoji vlast Đukanovića) ili borba protiv kriminala i korupcije koji su razorili zemlju opet u doba vladavine iste porodice. Propast istraga i optužnica u aferama Telekom, Tunel, Stanovi, Carine, jalovo suđenje Vesni Medenici i drugim optuženim za teška krivična djela su garant da će i Đukanovići odraditi svoj dio posla u držanju Crne Gore podalje od EU i vladavine prava.

Nakon IBAR-a dolazi do provale istorijskog revizionizma i podsticanja mržnje i podjela u Crnoj Gori iza kojih opet formalno stoje ljudi iz Crne Gore, ovoga puta vladike Srpske crkve (SPC) Joanikije Mićović i Metodije Ostojić. Nereformisano  sudstvo je i tu garant da se ništa neće i ne može preduzeti da bi zemlja konačno ušla u neku normalu.

Parastosi nacističkim kvislinzima i ratnim zločincima, na koje smo navikli još ranijih godina i koje je i DPS podsticao, stvarajući podjele zarad lakšeg vladanja,  prerasli su  u otvoreno veličanje zločinaca i poražene ideologije iz Drugog svjetskog rata. Joanikijev odlazak u Lijevča polje u BiH, gdje je 1945. godine vojnički slomljena crnogorska četnička vojska a njen lider Pavle Đurišić odveden kao zarobljenik u Staru Gradišku, je dolio ulje na vatru podjela. Za Mićovića je Đurišić bio „junak nepobjedivog karaktera“ i uzdignut maltene na nivo sveca.  Metodije je izjednačio  Dražu i Đurišića sa svetima koji su postradali za vjeru. Obojica episkopa i predsjednik Skupštine su se ove godine obreli u Kamniškoj bistrici u Sloveniji na još jedan parastos tamo zarobljenim i strijeljanim četnicima gdje su ponovo veličali velikosrpske fašiste.

Prošle godine je Metodije proširio i parastose i na planinu Krnovo, sada mjesto profitabilnih poslova Mandićevog EPCG-a i porodice Đukanović (kao i u slučaju rekonstrukcije TE Pljevlja). Na Krnovu je u ljeto 1944,  Sedma crnogorska omladinska brigada do nogu potukla u oružanoj borbi Đurišićev Gvozdeni puk koji je u njemačkoj ofanzivi sadejstvovao sa SS jedinicama i ustašama protiv partizana. Metodije je krenuo u drsko izvrtanje činjenica, bez i jednog novog izvora, sa tvrdnjom da je na Krnovu pobijeno nekoliko stotina nenaoružanih mladića bez suda i presude i da su „komunisti svakakve zločine radili”. Metodije je navodno služio pomen „nevino postradaloj mladosti, njihovim čistim dušama, koje nas danas gledaju sa neba”.

Prije pet dana u ponovnom parastosu na Krnovu se Metodiju pridružio i Andrija Mandić. Držana je služba “mladićima stradalim na ovom prostoru, 25. avgusta 1944. godine” Metodijeva eparhija je poslala “jedinstvenu poruku da se na mjestu stradanja na Krnovu podigne spomen-obilježje, hram, da se prikupe sva imena oko 350 ubijenih”. Mandić je objasnio da je položio vijenac „u znak sjećanja na preko 300 golobradih, većinski maloljetnih, mladića…koji su brutalno strijeljani u strašnom ratnom zločinu”. Dodao je i da su stradali “od bratske ruke, nenaoružano i ne opalivši jednog metka”, samo zbog toga što su “vjerovali u zapadne saveznike i kraljevinu koja je bila njihov dom prije okupacije”.

Na parastosu je besjedio i bivši sekretar Eparhije budimljansko nikšičke i sadašnji paroh tivatski MCP Miajlo Backović. Backović je poznat po raskalašnom življenju, ekstremnim stavovima i veličanju staljinističkog KGB „pravoslavlja“ u Rusiji. Prije šest dana bio i na protestu u Morinju ispred bivšeg logora u kome je postavljenja sporna spomen ploča hrvatskim logorašima za vrijeme ministra odbrane Raška Konjevića. Udruženje boraca ratova 1991-92 i paracrkveni ekstremistički Miholjski zbor su organizovali protest na kome se u svešteničkoj odori pojavio i otac Miajlo. Backović je branio agresiju Miloševića i njegovih crnogorskih satrapa na Hrvatsku 1991. god. koja tada „nije bila međunarodno priznata“ dok je navodno „jedina zvanična i regularna vojska koja je u tom trenutku postojala bila JNA“. Po Backoviću i drugima u Morinju navodno niko nije stradao (i pored dokaza o smrtnim posljedicama ) dok svake sedmice vučićevska propaganda uvećava broj stradalih crnogorskih zarobljenika u Lori kod Splita. Backović je prozvao „sve one koje smo mi zaposlili 30. avgusta“ i „kojima smo mi dali platu da sjede u Skupštini, Vladi i Presjedništvu, da znaju da to što smo im dali možemo i da im uzmemo“. U komentaru Vijesti je u citiranju njegove izjave dodato u zagradi i riječ „crkva“ kao podrazumijevano značenje da su oni ti koji su zaposlili sadašnju vlast. Međutim, Mitropolija je prije dva dana izdala saopštenje pod izgovorom dodate riječi „crkva“ u kome se prvi put ogradila od svoga sveštenika. Naime, „sveštenik Backović u Morinju nije imao nikakav mandat da govori u ime Crkve… te riječi (je) mogao da izrekne samo kao jedan od građana ove zemlje“. Joanikijeva Mitropolija dalje navodi da je Backović „uzdržavanjem od govora ili makar drugačijim i jasnijim izborom riječi  mogao i trebalo je da preduprijedi ovakva tumačenja“. Joanikije već neko vrijeme nije na liniji potpune lojalnosti braći Vučić. Proljetos je potpisao sa pet drugih vladika SPC-a otvoreno pismo kojim se osuđuje govor mržnje Vučićevih vladika protiv studenata kao „srpskih ustaša“ i „neprijatelja države“. Ubrzo nakon toga je slijedilo uzdisanje Metodija na nivo „mitropolita“ i postavljenje za člana Sinoda – crkvene vlade. Sada je postao i član istražne komisije SPC-a protiv žičkog vladike Justina kojemu  se de fakto zamjera podrška srpskim studentima i nelojalnost braći Vučić. Ono što „mitropolit“ Metodije postaje u odnosu na Joanikija – omiljeni Vučićev episkop, izgleda da prati i dvojicu svjetovnih lidera „srpskog naroda u CG“ – Kneževića i Mandića. Vrijeme će pokazati koga Prva familija Srbije više voli.

Ako Crna Gora koju su trasirali Đukanović i Vučić uspije ući u EU, njeno članstvo će biti ravno čudu. I uprkos kontra-bajalicama Metodija i Miajla.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

ALEKSANDAR MIJAJLOVIĆ I DRUŠTVO: Ogledalo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Naredba o istrazi Specijalnog državnog tužilaštva (SDT), na osnovu koje su uhapšeni Aleksandar Mijajlović , više službenika policije i tužilaštva i bivši ministar odbrane, otvorila je brojna pitanja. Ne samo krivično pravna, nego i sociološka, te pitanja novinarske profesije. Postajući istovremeno društveno ogledalo.  Slika je bolna

 

Naredba o istrazi Specijalnog državnog tužilaštva (SDT), na osnovu koje su krajem prošle sedmice, uhapšeni Aleksandar Mijajlović, koji se povezuje sa kompanijom Bemax, te više službenika policije i tužilaštva, zbog sumnje da su organizovali kriminalnu grupu kako bi uticali na izvršnu vlast, dio medija  i bezbjednosni sektor, uveliko  kruži medijima i društvenim mrežama. Iako službeni dokument, Naredba je postala najčitanije medijsko štivo. Oni koji se u njoj pominju i sami objavljuju “svoje djelove”  i javno ih tumače, pokušavajući pred javnošću da dokažu nevinost i preduhitre instutucije. Naredba je tako otvorila brojna pitanja, ne samo krivično pravna, nego i sociološka, te pitanja etike novinarske profesije. Postajući istovremeno društveno ogledalo. .

Specijalno policijsko odeljenje (SPO) je u petak prošle sedmice, po nalogu SDT osim  Mijajlovića, uhapsilo i bivšeg šefa kontraobavještajne službe Draga Spičanovića, nekadašnjeg načelnika CB Podgorica Milovana Pavićevića, policajaca Vladana Lazovića, kao i višu državnu tužiteljku Adrijanu Nastić. Nekoliko dana kasnije, uhapšen je i bivši ministar odbrane Predrag Bošković, kog tužilaštvo između ostalog tereti da je kao koordinator DPS-a za izbore u Andrijevici i Beranama 2020. godine komunicirao sa  Mijajlovićem o tome kako će se na izborima izjasniti zaposleni u  Bemaxu i Geneksu. Trenutno su u pritvoru Mijajlović i Spičanović. Ostali su pušteni da se brane sa slobode ili im je određen kućni pritvor.

Istraga je do 5.oktobra, prema navodima tužilaštva, bila tajna.  Posle tog datuma djelove Naredbe počele su da objavljuju Viijesti, da bi se potom počela širiti i u ostalim medijima. Specijalno tužilaštvo gotovo da nije komuniciralo sa javnošću. Oglasilo se tek nekoliko dana nakon hapšenja, saopštenjem da su naredili sprovođenje istrage, “jer je iz elektronskih, materijalnih i personalnih dokaza koje je zajedno sa SPO prikupilo u izviđaju, utvrdilo da postoji osnovana sumnja da su uhapšeni izvršili krivično djelo stvaranje kriminalne organizacije.” Organizacija je navodno djelovala od 2018. do 2024. godine.  Prema djelovima Naredbe objavljenim u medijima, Mijajlović je od  članova kriminalne grupe godinama  na dnevno dobijao i podatke dobijene mjerama tajnog nadzora, sadržinu brojnih presretnutih razgovora, a navodno je imao uvid i u obavještajne podatke i snimke ANB-a.

SDT u Naredbi,  kako su prenijele Vijesti, sumnja i da je Mijajlović od 2018. do 2024. godine,  kreirao uređivačku politiku “Standarda”, “Pobjede”, “CDM-a”, “Portala Analitika”, “Antene M”, “Mportala” i “Portala ETV”.  Urednici i menadžment tih medija, koji sada vode ujednačenu kampanju protiv Naredbe SDT,  tvrde da se radi o napadu na slobodu medija.  Uputili su pismo šefu Delegacije EU u Crnoj Gori Johanu Satleru “u vezi sa neistinitim optužbama koje povezuju medije sa organizovanim kriminalom”. Reakcije Delegacije EU još nema, a SDT je uzvratio saopštenjem u kom navode da je “brutalni atak samo na osumnjičene za kriminal, a ne na slobodu medija i izražavanja”

SDT navodno sumnjiči Mijajlovića da je medijima direktno prosljeđivao podatke koje je dobijao od okrivljenih funkcionera javne i tajne policije i tužiteljke Nastić, kako bi “kreirao javno mnjenje, stvarajući negativnu medijsku sliku, i diskreditujući političare, crkvene velikodostojnike i brojne pojedince i neistomišljenike, ali i rušio sistem bezbjednosti”. Težište javnog fokusa  istrage se  trenutno premjestilo sa dijela Naredbe koji se odnosi na zloupotrebu službenog položaja, odavanje tajnih podataka, te potencijalne izborne zloupotrebe, na pitanje prirode saradnje pojedinih medija sa Mijajlovićem, kog SDT tereti istovremeno u drugom postupku za šverc cigareta.

Mijajlović je ranije uhapšen po nalogu SDT zbog šverca cigareta, pa je uz jemstvo pušten da se brani sa slobode. Po toj optužnici, on je označen kao šef kriminalne organzacije koja se  tokom 2019. do 2021. bavila švercom cigareta. SDT je u junu ove godine predalo Specijalnom odjeljenju Višeg suda u Podgorici optužnicu protiv njega i ostalih optuženih za međunarodni šverc cigara.

Bemax, građevinska kompanija, za koju se vezuje Mijajlović, povezivana je sa prethodnom vlašću. Povezivala se sa bivšim ministrom vanjskih poslova Milanom Roćenom, za koga se tvrdilo da je njen skriveni vlasnik, što je on više puta negirao. Mediji su pisali i da učešće u kompaniji navodno imaju Ranko Ubović, bivši premijer Igor Lukšić, kao i sada pritvoreni bezbjednjak i zamjenik direktora Uprave policije Zoran Lazović. Spekulisalo se da iza ove firme stoji takozvani klan Grand, koji se povezuje sa švercom cigareta i narkotika.

U djelovima Naredbe objavljene u medijima mogu se pročitati sms poruke koje je Mijajlović razmjenjivao mahom sa urednicima dijela crnogorskih medija. „Da pustim?“ ili „Pustio sam“  najčešće su poruke koje su urednici slali Mijajloviću, a koje danas na svojim medijima ili društvenim mrežama neki od njih interpretiraju kao pravila i standare novinarstva, po kojima su u stvari komunicirali sa svojim „novinarskim izvorom“. Mediji koje je SDT označio da ih je uređivao Mijajlović,  prebrojali su i poruke koje su razmijenili sa Mijajlovićem, a koje se navode u Naredbi, tvrdeći da to što su  u prosjeku „jednom mjesečno“ razmjenjivali poruke sa Mijajlovićem, ne znači da ih je on uređivao. Već da su se prosto bavili novinarstvom. Tvrde da se radi o političkoj optužnici čiji je cilj da se ućutkaju crnogorski i proevropski mediji „koji brane istinu i pravdu“, te obavljaju svoj novinarski posao kritikujući aktuelnu vlast.

Iz dostupne komunikacije jasno se vidi je da je Mijajlović u kontinuitetu vrlo slobodno komunicirao sa gotovo svim urednicima medija koje je SDT pobrojao, da je konsultovan za tajminge različitih objava, a da je sa nekim komunicirao i o bojama jednog od portala. Takođe, bilo je konsultacija i o tome da li da objave ili prećute slučaj u kom je strani državljanin, radnik na Master kvartu, stradao, nakon čega su neki od tih medija odlučili da prećute tu informaciju.

Mijajlović je bio u komunikaciji i sa  pojedinim funkcionerima bivše vlasti, sa kojima je komentarisao političke prilike i sadržaje medija koji mu se ne dopadaju. Nakon objavljenih poruka, u kojima bivši gradonačelnik Podgorice iz redova DPS Ivan Vuković kaže Mijajloviću da „treba odrati Željka Ivanovića“, nakon gostovanja Aleksandra Vučića na TV Vijesti, Vuković se oglasio sa izvinjenjem, tvrdeći da je tom porukom mislio da Ivanović, jedan od osnivača Vijesti,  „treba da pretpi ozbiljnu javnu kritiku“.  Objavljena je i komunikacija Mijajlovića sa liderom DPS Danijelom Živkovićem, u kojoj se lider DPS sa Mijajlovićem dogovara koji telefon da mu Mijajlović pokloni. Živković je demantovao da je poklon dobio.

Pravni stručnjaci sa kojima je Monitor razgovarao imaju, sa aspekta struke, sumnje u ovako postavljenu istragu tužilaštva. „Više bih volio da se Mijajloviću sudi za jasno definisana krivična djela, kao što je šverc cigareta i organizovani kriminal, upliv novca stečenog kriminala u institucije, ili medije. Naši sudovi su tradicionalni i zatvoreni za optužnice koje bi išle u smjeru aktuelnih kvalifikacija- uticaj na bezbjednosni vrh, medije, izvršnu vlast“, objašnjava sagovornik Monitora, ugledni avokat. On takođe smatra da su takve kvalifikacije sklizak teren, te da mogu biti problematične i sa aspekta ljudskih prava te slobode izražavanja, odnosno biti zloupotrijebljene..  Napominje, međutim, da je u pitanju Naredba o istrazi, te da optužnica tek treba da bude postavljena, a potom prihvaćena ili odbijena od strane suda.

I advokat Veselin Radulović, za Monitor ocjenjuje da je istraga koju vodi SDT sporna.

„ Na osnovu do sada objavljenih podataka, posljednja akcija SDT-a daleko je od najvećeg slučaja ikada, kako je u početku predstavljena u dijelu javnosti. Godinama slušamo priče o švercu droge, cigareta, korupciji, najtežim zloupotrebama, pljačkanju države i slično, a onda vidimo da je u toj ‘najvećoj akciji’ okrivljenima stavljeno na teret da su kreirali javno mnjenje, imali uticaj na medije i vodili uređivačku politiku medija da bi diskreditovali neistomišljenike i crkvene velikodostojnike. To nije krivična optužba. To su političke kvalifikacije koje ne mogu biti osnov za pokretanje i vođenje krivičnog postupka”, smatra advokat.

Radulović za Monitor tvrdi i da je “akcija iskorišćena  za kršenje zakona i osnovnih ljudskih prava licima koja nijesu ni osumnjičena da su izvršila neko krivično djelo”. Objašnjava da je više osoba  policija pozvala u svojstvu građanina da daju obavještenja i tom prilikom, suprotno zakonu, su im oduzeti telefoni sa pristupnim šiframa. “Ti telefoni nijesu adekvatno obezbijeđeni, odnosno zapečaćeni u koverti, kako neovlašćena lica ne bi imala pristup njihovom sadržaju i nakon par dana ta lica su obaviještena o vremenu i mjestu gdje će se vršiti pretres telefona. To je kao kada bi policija ušla nekome u stan, izbacila ga iz stana i uzela mu ključeve, a onda ga zvala nakon par dana da dođe i prisustvuje pretresu”.  Ukazuje i da je sudija za istragu donio  naredbu za pretres tih telefona , suprotno zakonu,  jer ne sadrži obrazloženje za donošenje naredbe. Tokom istrage mediji su objavili da su saslušani i bivši rukovodilac Grupe za visokotehnološki kriminal Uprave policije Jakša Backović, nekadašnji direktor Poreske uprave Miomir M. Mugoša i bivši načelnik nikšićke policije Tihomir Goranović. Objavljeno je i da je saslušan  građanski aktivista Darko Ivanović, što je on demantovao. Najavljeno je saslušanje influensera Aleksandra Klimovića, koji je na društvenim mrežama poznatiji pod pseudonimom ,,Radosav Vrbica”.

Radulović problematizuje i djelove naredbe u kojima se Boškoviću i Mijajloviću stavlja na teret da su protivpravno uticali na zaposlene u privatnim kompanijama Bemax i Genex da na izborima 2020. godine glasaju DPS ili da ne izađu na izbore.  On tvrdi da je za to potencijalno krivično djelo nastupila zastara. Smatra i da je to što se tek nakon hapšenja i optužbi, krenulo u prikupljanje obavještenja i oduzimanje i pretresanje telefona građanima koji nijesu okrivljeni ni za jedno krivično djelo, suprotno odredbama ZKP-a i da predstavlja kršenje osnovnih ljudskih prava i sloboda: “Laička javnost možda i ima pravo da donosi zaključke i daje ocjene o okrivljenima na osnovu političkih predubjeđenja, sumnji i utisaka, ali pravosudne institucije to sebi ne smiju dozvoliti”.

Stručnjaci ukazuju  i da loše postavljene optužnice mogu dovesti do pranja briografija. I ne bi bilo prvi put.

Da  novac kompanije Bemax stoji iza nekih od medija pobrojanih u Naredbi SDT, u javnosti se već spekulisalo. Zvanično, ovi mediji imaju svoje, različite vlasnike. Vlasnik Pobjede, portala CDM i Analitke su kompanije grčkog biznismena Petrosa Statisa. Iza Statisovog širenja na medijskom tržištu, koje je krenulo 2014. godine, nije stajala ekonomska logika, o čemu je Monitor već pisao. Mediji su u Crnoj Gori skupi projekti koji ne donose profit, zbog čega se od početka spekulisalo da je Statis  preuzeo da finansira medije koji su i tad, kao i danas držali stranu bivšem premijeru Milu Đukanoviću, zbog interesa i privilegija u turizmu i drugim poslovima.  Televizija E i s njom povezani E portal, formirani su mnogo kasnije, nakon pada DPS-a. Zvanična stopostotna vlasnica ETV je Sonja Drobac, nekadašnja urednica i novinarka medija pod Đukanovićevom kontrolom. Odnosno njena kompanija Lipa media. Odakle jednoj urednici novac za tako skup projekat, niko nije ni pitao. U objavjenim komunikacijama Drobac sa Mijajlovićem, vidi se da se konsultuju oko domena za M portal, što nije baš uobičajeni razgovor sa „novinarskim izvorom“, kako Mijajlovića sada prestavljaju u medijima označenim od strane SDT. Zvanični vlasnik M portala je Zoran Vujičić, a sjedište kompanije je na istoj adresi na kojoj je smješten Bemax..  Na koncu, zajednički imenitelj većine  medija nije Mijajlović, već Đukanović i odbrana njegovih interesa.

Tužilaštvo nije odgovorilo na pitanje Monitora, bavi li se istraga  uplivom novca stečenog kriminalom u crnogorske medije.

Kako god završila istraga SDT,  štivo iz Naredbe ostaće kao odraz  crnogorskog društva. Medija koji ne služe javnom već privatnom interesu, skrivenim i formalnim vlasnicima, ali i pravosuđa koje i dalje udovoljava političkim klasama. Slika je bolna

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

AFERE PRED PRAVOSUĐEM: Korumpiranih nemamo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedna za drugom padaju afere pred crnogorskim pravosuđem. Oleg Obradović, Miodrag Ivanović, Milo Đukanović, Ana Đukanović, Slavoljub Migo Stijepović, Miomir Mugoša sada su, sa pečatom pravosuđa, čisti ko suza. Sve u svemu, niti imamo korumpiranih funkcionera, niti korumpiranih sudija i tužilaca. Spremni za EU

 

Pravosudni epilog afere Telekom: korumpiranih u Crnoj Gori nema. Zalud je  američka Komisija za hartije od vrijednosti (SEC)  još 2011.  utvrdila da je korupcije prilikom privatizacije Telekoma mađarskom Matavu – bilo.

Miodrag Ivanović i Oleg Obradović, nekadašnji menadžeri crnogorske državne telekomunikacione kompanije, ove sedmice su pravosnažno oslobođeni optužbi za korupciju u tom slučaju. Ranije ovog mjeseca tužilaštvo je zvanično potvrdilo da je ta afera u njihovim ladicama zastarela, pa su odgovornosti za nju oslobođeni i nekadašnji premijer Milo Đukanović, i njegova sestra, advokatica Ana Đukanović.

Ivanović je za medije ove sedmice saopštio da je dvije decenije nosio teret etikete „lopova“, a da je sada Apelacioni sud i zvanično stavio pečat na ono što je od samog početka govorio: “Da nijesam kriv, da se nikada nijesam bavio nezakonitim radnjama i da su sve optužbe vezivane za moje ime bile neosnovane. Nikada, ni jednim svojim činjenjem ili nečinjenjem, nijesam nanio štetu državi, niti kompanijama u kojima sam radio ”.

Telekom je 2005. godine prodat Mađar telekomu (Matav) za 114 miliona eura. Komisija za hartije od vrijednosti SAD (SEC) pokrenula je 2011. tužbu protiv čelnika Mađar telekoma, zbog optužbi da su tokom privatizacije u Makedoniji i Crnoj Gori podmićivali zvaničnike.  Korupcija je dokazana. Kako bi izbjegli proces, čelnici Dojče Telekoma (u čijem je vlasništvu Mađar telekom) platili su poravanje u iznosu od 96 miliona dolara.

SEC je utvrdio i da je mito od 7,3 miliona eura prillikom privatizacije Telekoma crnogorskom državnom vrhu plaćen preko četiri lažna konsultantska ugovora, “preko sestre najvišeg zvaničnika Vlade”. Da je korupcije nesporno bilo saopštila je i američka ambasada u Crnoj Gori u marta 2014. godine.

Dvadeset godina kasnije, zvanična istina crnogorskog pravosuđa o aferi Telekom je ista ona koju je još 2004. utvrdila tadašnja državna tužiteljka Vesna Medenica,  –  korupcije nije ni bilo.

Da će optužnica bivšeg specijalnog tužioca Milivoja Katnića (kome se takođe sudi zbog zloupotrebe službenog položaja) protiv Obradovića i Ivanovića neminovno pasti pred sudovima, još mnogo ranije upozoravao je dio stručne javnosti.  Specijalno tužilaštvo na čelu sa Katnićem se po njihovim ocjenama nije bavilo poslovima koji su se odnosili na privatizaciju Telekoma, već onima koji su sklapani mnogo kasnije.

Aktuelni specijalni tužilac Vladimir Novović podnio je Tužilačkom savjetu (TS) zbog zastare slučaja Telekom predlog za utvrđivanje disciplinske odgovornosti bivšeg zamjenika specijalnog tužioca Saše Čađenovića, kome se takođe sudi za zloupotrebu službenog položaja. “Jer bez opravdanog razloga nije postupao u zakonom propisanim rokovima, a usljed toga je nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja u predmetu ”, piše Novović Tužilačkom savjetu, objavile su Vijesti.

“Privatizacija Telekoma, koja je predstavljala klasičnu otimačinu državnih resursa, najbolje pokazuje zašto crnogorsko pravosuđe mora proći kroz veting i zašto bez jasne političke volje taj proces neće biti moguć. Odugovlačenje postupaka, zaštita političkih moćnika i konačno zastarijevanje predmeta samo potvrđuju da se pravda u Crnoj Gori i dalje svjesno izbjegava”, prokomentarisala je zastaru slučaja Telekom, Mreža za afirmaciju nevladinog sektora (MANS), koja je za taj slučaj podnijela krivičnu prijavu 2019. godine.

Partije na vlasti nakon pravosudnog epiloga afere Telekom uobičajeno pozivaju na sazivanje parlamentarnih istraga i slične mjere, koje do sada nijesu služile institucionalnoj pravdi, već prikupljanju političkih poena. Nacionalni Savjet za borbu protiv korupcije, čiji je predsjednik  potpredsjednik Vlade Momo Koprivica (Demokrate) konstatovao je da „država ne smije stati, niti smije dići ruke od slučaja gdje su joj različitim zloupotrebama narušeni interesi”.  On je  predložio da Vlada donese zaključak kojim se zadužuje Zaštitnik imovinsko-pravnih interesa Crne Gore da, u skladu sa svojim ovlašćenjima, zaštiti interese države kao oštećene u slučaju „Telekom“ i nastavi gonjenje u skladu sa Zakonikom o krivičnom postupku, kao supsidijarni tužilac, pred nadležnim sudom.

Nove vlasti očito su  digle su ruke od sistemskih rješenja  za uspostavljanje slobodnog, profesionalnog i depolitizovanog pravosuđa. Veting  se više ni ne pominje, ne računajući  onaj koji  po svojoj volji, netransparentno i bez pravila i  kriterijuma sprovodi bezbjednosni vrh na čijem  su čelu kadrovi Demokrata.  Monitor   redovno ukazuje da nove vlasti nijesu čak izmjenile ni zakonodavni okvir, i tako obezbijedile osnovu za rješavanje predugih sudskih procesa za visoku korupciju i organizovani kriminal. Istovremeno, kroz proces popunjavanja mjesta u pravosuđu pokazali su da kriterijum kojim se vode nije oslobađanje pravosuđa od političkog uticaja, pod kojim je već decenijama, već  njihova politička kontrola. Da pravosuđe promijeni gazdu.

Afera Telekom nije jedina afera koja je okončana nalazom da korupcije nije ni bilo.  Zbog afere Carine, bivši gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša pravosnažno je  oslobođen  u proljeće ove godine, a nakon skoro desetogodišnjeg procesa. Mugošu je SDT teretio da je u slučaju prodaje gradskog zemljišta građevinskoj kompaniji DOO Carine oštetio budžet Glavnog grada za 6,7 miliona eura. Optužnica je podignuta u vrijeme dok je na čelu SDT bio Katnić. I ona je pala.

Afera Koverta takođe se završila u farsičnom procesu. Kontroverzni bisnismen Duško Knežević, u januaru 2019. objavio je tajno snimljeni kućni video na kome je zabilježeno kako Slavoljubu Migu Stijepoviću, funkcioneru DPS, uoči izbora 2016., predaje kovertu uz objašnjenje da je u njoj 97.000 eura za potrebe predizborne kampanje DPS.  Katnić je taj slučaj, u čijem je centru bila korupcija, odnosno nezakonita sprega biznisa i vlasti, sveo na optužnicu za pranje novca. Što je za posljedicu imalo to da je u proljeće ove godine Viši sud donio oslobađajuću presudu  za Stijepovića i Kneževića. Optužnica u slučaju Carine ostala je ista i pod vođstvom Vladimira Novovića, iako je Katnić završio iza rešetaka.

Duško Knežević je nedavno, u septembru ove godine,  prvostepenom presudom oslobođen optužbi i u slučaju Aerodromi, gdje je optužen da je skupa sa nekadašnjim čelnicima Atlas banke Markom Nikolićem i Dijanom Zečević, oštetio Aerodrome Crne Gore za tri miliona eura.

Oktobar ove godine donijeće na naplatu nesistemski pristup i nepostojanje političke volje da uredi pitanje pravosuđa na pravi način. Zbog neusvajanja novog Zakona o krivičnom postupku, te generalnog odnosa prema pravosuđu, Crna Gora još nema ni prvostepene presude u brojnim procesima za visoku korupciju i kriminal. U oktobru neki od značajnih procesa napuniće tri godine, što će po sili zakona na slobodu izvesti „slavne“ pritvorenike.

Tako je, recimo, 16. oktobar rok kada pritvor ističe Milošu Medenici, sinu Vesne Medenice. Proces koji se vodi protiv njega i njegove majke, dugogodišnje bivše predsjednice Vrhovnog suda, te ostalih članova te kriminalne grupe, kako ih je označilo tužilaštvo, ni nakon tri godine nije blizu prvostepene presude. Proces je dok ga je vodila sutkinja Nada Rabrenović karakterisao ogroman broj odlaganja ročišta, a nakon što ga je preuzela sutkinja Vesna Kovačević, njeno vijeće konstantno govori o opstrukcijama procesa. Uzalud. Kao da nema ko da čuje.

U oktobru pritvor ističe i bivšem policajcu Petru Lazoviću, sinu Zorana Lazovića i jednom od glavnih „junaka“ skaj prepiski koje svjedoče o tome kako su u vrijeme bivše vlasti bili sljubljeni bezbjednosni sektor i podzemlje, odnosno vlast i podzemlje.

U Specijalnom odjeljenju trenutno ima 89 predmeta starijih od dvije godine i šest mjeseci, saopšeno je iz Višeg suda. Naglasili su da nijesu svi pritvorski, već da ima i predmeta  gdje se lica brane sa slobode.

Sa slobode se odavno brane  neki od aktera javno poznatih afera, čiji su predmeti “pritvorski”:  Blažo Jovanić, Veselin Veljović (kućni pritvor), Vesna Medenica, Veselin Vukotić , Petar Ivanović, Aleksandar Mijajlović

U javnosti se od ranije pominje da je moguć scenario po kom  bi nakon izlaska Miloša Medenice iz pritvora, ovaj proces mogao imati sličan epilog kao slučaj Marović. Branioci Vesne Medenice insistiraju da ona nema namjeru da napusti zemlju te da joj je cilj da se proces dovede do kraja.

Svetozar Marović će u oktobru moći da se vrati iz Beograda u zemlju kao slobodan građanin. Njgova kazna tada zastarijeva.

Marović je još 2016. godine  osuđen  kao šef organizovane budvanske kriminalne grupe, koja je  opštinski budžet oštetila za nekoliko desetina miliona eura. Na osnovu sporazuma koji je sklopio sa Katnićevim SDT ,  osuđen je na tri godine i devet mjeseci zatvora. Iako se nagodio da u državni budžet uplati milion eura, a 100 hiljada donira u humanitarne svrhe, on to nikada nije učinio, pa mu je zatvorska kazna povećana za godinu.

Marović je neometano napustio Crnu Goru i otišao “na liječenje” u Beograd, gdje se nalazi i danas. Tokom devet godina koliko boravi u Srbiji crnogorske vlasti uputile su ko zna koliko uzaludnih  urgencija. Vjeruje se da je neometan odlazak Marovića bio dio političkog aranžmana.

Sve u svemu, trenutna zvanična istina je:  niti imamo korumpiranih funkcionera, niti  korumpiranih sudija i tužilaca. Spremni za EU.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo