Povežite se sa nama

FOKUS

Crnogorska mreža Vojina Lazarevića

Objavljeno prije

na

Nakon dvije decenije krupnog biznisa, Vojin Lazarević (53), porijeklom iz Kotora sa prebivalištem u Beogradu, na adresi Savski venac – Senjačka 14/5, možda je pred najozbiljnijim problemom. Ministarstvo energetike Srbije je podnijelo krivične prijave protiv njega, ex ortaka mu Vuka Hamovića, zatim bivših direktora i zamjenika direktora Elektroprivrede Srbije Ljubomira Gerićai Vladimira Ðorđevića, te Energy Financing Teama (EFT) kao pravnog lica.

Srpsko tužilaštvo, kako je objavljeno, 30. aprila je dobilo izvještaj Antikorupcijskog tima o zloupotrebama u energetskom sektoru, a resorna ministarka Zorana Mihajlović je zatražila odgovornost „zbog štete od više stotina miliona dolara koju je pretrpela država”.

Prvo odjeljenje beogradske policije je 25. jula 2007. podnijelo krivičnu prijavu i protiv Hamovićai Lazarevića, u kojoj se navodi da su državu oštetili za 978.236.591 srpskih dinara. Predmet je godinama „ležao u fioci”, a policajci angažovani na njemu su sklonjeni u penziju, odnosno, na niže radno mjesto.

„Neki Vojin ili Vuk danas sigurno rade po zakonu. Pitanje je šta su radili kad su počinjali”, istakla je ministarka Mihajlović. „To vam je ono: ‘Ne pitajte me za prvi million’. E pa mi hoćemo da vidimo gde je taj prvi million i kako se do njega došlo”.

Lazarević i Hamović su od 2001, kroz EFT-u i povezane firme, premrežili Balkan veletrgovinom strujom. I prethodnih godina, zbog sumnjivih transakcija, bili su mete istraga i prijava u više zemalja, no nikada protiv njih nije pokrenut sudskih postupak.

Situacija je po njih sada utoliko ozbiljnija iz razloga što se u Srbiji, pod vođstvom vicepremijera i de facto šefa svih tajnih službi Aleksandra Vučića, bez pardona hapse i optužuju tajkuni.

Kao opozicionar, Vučić je 2004. bio čelnik parlamentarnog Anketnog odbora koji je utvrđivao činjenice u trgovini električnom energijom (vidi okvir), ali nikakvi zaključci tada nijesu usvojeni jer je, prema njegovim riječima, „energetska mafija kontrolisala dobar deo političara”.

Biznis u tijesnoj vezi sa politkom je dio porodične tradicije Vojina Lazarevića. Prema predanju, Lazarevići su porijeklom iz Raške, a u Kotor, odnosno Grbalj, doselili su za vrijeme Nemanjića.Vojinov đed, Filip Lazarević. završio je medicinu u Beču, no u karijeri se najmanje bavio strukom – zapravo bio je ljekar u K. und K vojsci.

Nakon sloma Austro-Ugarske, odigrao je krajem 1918. ulogu izafektiranog predsjednika „narodnog vijeća” koje je u Kotoru svečano dočekalo srpsku vojsku. Postaje lokalni korteš i poslanik režimske Narodne radikalne stranke, koja je na Cetinju obnovila Crnogorsku banku – u to vrijeme najmoćniju u Crnoj Gori.

Filip Lazarević je, ne samo jedan od njenih glavnih akcionara, već je u Kotoru i predsjednik Bokeške banke. Biznis je proširio vlasništvima u industriji gline, Brodarskom Akcijskom društvu Boka, štampariji, bio je i glavni urednik lista Boka, itd. U aprilu 1938. je nagrađen imenovanjem za senatora Kraljevine Jugoslavije.

Njegov nasljednik, advokat Vladan Lazarević (1917-2011), pristupio je 1990. Narodnoj stranci (NS). Novak Kilibarda je kasnije ispričao da je, tokom promotivne stranačke tribine u Radanovićima, zapazio „šarmantnog i vitkog gospodina, izgledao je kao stari engleski dendi” (dandy = kicoš, gizdelin).

Skupa sa Vladanom, tu je bio i Vojin, njegov sin. Tadašnji predsjednik NS-a – u knjizi Slavoljuba Šćekića Kilibarda: Ispovijesti o deceniji koja je promijenila lice Crne Gore – takođe ga opisuje: „Uočava se sinovljeva njegovana bradica, ona čiji se ekstenzitet ne dira, samo se rast dlake prekida do na milimetar iznad korijena. I momak obučen šimi, samo mu fizionomija nije baš intelektualno izoštrena prema građanskom korpusu njegove personalnosti”.

Uprkos komunizmu, nacionalizaciji i eksproprijaciji, Lazarevići su zadržali dio bogatstva u nekretninama koje im je ostavio Filip Lazarević, vjerovatno i iz razloga što je on jedno vrijeme bio zatvoren od strane italijanskih okupacionih vlasti. Naslijedili su, između ostalog, veći dio skupocjene palate Pima(arhitektonski spomenik II kategorije iz 14-16 vijeka).

I dok je Vladan vodio advokatsku kancelariju, Vojin je gimnaziju i fakultet završio u Beogradu. Bio je u trgovačkoj mornarici, usavršio je engleski, potom se priključio kancelariji svog oca. Početkom 1990-ih, Lazarevići su donatori NS-a. Kilibarda svjedoči da će se između Vojina i Predraga Drecuna, kada je preuzeo Izvršni odbor NS-a, „uspostaviti intimna veza koja se neće prekidati”.

Firmu Pima u Kotoru Vojin Lazarević je osnovao 1991, da bi naredne godine, nakon uvođenja međunarodnih sankcija, kako je jednom prilikom rekao, počeo uvoz nafte i benzina.

Takvim lukrativnim poslom nije se mogao baviti niko bez diskretnog ali jedino punovažnog odobrenja Vlade Mila Đukanovića. Vjeruje se kako je „oficir za vezu” vlasti i Lazarevića bio i Andrija Perišić, bivši gradonačelnik Kotora, DPS poslanik i ministar za saobraćaj i pomorstvo, ali je kasnije saradnja uzdignuta na veći nivo: kontakte je održavao zemljak, Grbljanin Svetozar Marović.

Savezni i republički poslanik NS-a Vojin Lazarević je bio u dva saziva, te predsjednik jednog od odbra Skupštine SRJ. Nosilac je diplomatskog pasoša SRJ. Kancelarije Pime je otvorio i u Beogradu, najprije na Terazijama, potom u zgradi Genexa. Za raščišćavanje, kako da kažemo, „poslovnih nesporazuma”, sa osobama poput Arkana kod njegovih šefova u srpskom policijskom establišmentu, angažovao je Kilibardu.

Lazarevićev dosije u koalicionoj Vladi Filipa Vujanovića počinje 5. februara 1998, kada je izabran za ministra bez portfelja; druga dva člana iz redova NS-a bili su Predrag Drecun, potpredsjednik za poslove privatizacije, te Budimir Dubak, ministar za kulturu.

U Vladi je Lazarević, kao ministar a potom i premijerov savjetnik, ostao do 15. marta 2001. kada je „razriješen na lični zahtjev”. Ove činjenice ne osvjetljavaju njegovu stvarnu ulogu. Naime, Lazarević je imenovan u upravne odbore Jugopetrola i (u paketu sa sugrađaninom Rankom Krivokapićem) Aerodroma CG, no svakako najznačajnije je da je postao predsjednik Skupštine akcionara Elektroprivrede Crne Gore (EPCG).

U to vrijeme počinju prvi poslovi Vuka Hamovića sa Crnom Gorom. Prema Hamovićevim riječima, „Vojina poznajem od ranih 1990-ih” (TV IN, 2008). Američka vlada je 11,9 miliona dolara uplatila Crnoj Gori radi eliminisanja duga za električnu energiju, kupljenu od Elektroprivrede Republike Srpske (EPRS).

Dio javnosti vjeruje da je Lazarević dostavio Hamoviću insajderske informacije na osnovu kojih je, preko svoje firme, profitirao na način što se uključio u naplatu kredita prema EPCG-u, sa računicom da, bez obzira na kašnjenja, profit obezbjeđuje velikim diskontom kod isporučioca. Kada su Amerikanci avgusta 1999. uplatili prvu tranšu EPRS-u, iz EPCG-a su ih pismeno obavijestili da novac treba preusmjeriti na račune Hamovićevog GML Internationala.

Kao premijerov savjetnik i predsjednik Skupštine akcionara EPCG-a, Lazarević je sa Hamovićem postao dioničar EFT-e, osnovane 13. oktobra 2000. godine. U oglednom primjeru najtežeg konflikta interesa, uveo je EFT-u u Crnu Goru.

On je, kako su ocijenili nezavisni analitičari, sam sa sobom ugovorio posao kojim će najveća državna kompanija iz Crne Gore struju proizvedenu u BiH (Republici Srpskoj) kupovati preko EFT-e.

Iako uvozi trećinu potrebne struje, EPCG se tada nije, kao ranijih godina, prijavila na tendere za kupovinu viškova od elektroprivreda u regionu, čime je EFT-i dozvolila da otkupi tu struju i istu joj prodaje po višoj cijeni.

Već prve godine poslovanja EFT je imala obrt od 195 miliona dolara. EFT-a je kilovat struje EPCG-u ubrzo naplaćivala skuplje nego na evropskoj berzi. Cijena struje koju je EFT-a isporučivala Crnoj Gori je sa 25,5 eura za megavat 2001, naredne skočila na preko 30,9 eura, da bi do 2007. porasla na 67 eura.

Vjerovatno tačna informacija iz medijskih napisa da je Lazarević 2006. donirao veći iznos (navodno 500.000 eura) Bloku za zajedničku državu – gdje je jednu od važnijih uloga odigrao predsjednik njegove matične NS Predrag Popović– nije pokvarila utemeljene poslovne relacije sa moćnicima iz DPS-a koji kontrolišu EPCG.

Iako je Lazarević 2005. istupio iz EFT-e, nastavio je da preko svoje firme Rudnapda prodaje struju Crnoj Gori. Od 2007. do sredine 2012. Lazareviću je isplaćeno najmanje 32,9 a Hamoviću 92,9 miliona eura, ili više od polovine novca koje je EPCG isplatila svim dobavljačima.

MANS je prošle godine tvrdio da je Lazarević „EPCG-u prodavao najskuplju struju po prosječnoj cijeni od 68 eura po megavat-satu”. Iz EPCG-a su oštro kritikovali analizu MANS-a o nabavkama struje, ali nijesu negirali da je Lazarevićev Rudnap u 2011. sa čak 22,5 odsto učestvovao u ukupnom crnogorskom uvozu električne energije.

Lazarević je bio jedan od zapaženijih aktera Samita 100 biznis lidera regiona – Dogovor za novo doba koji je 23. – 24. maja ove godine održan u Bečićima. Pokrovitelj samita je bio Milo Đukanović, a Lazarević domaćin „radnog stola” o energetici.

Vile, jahta, zemljišta

Vojin Lazarević u Crnoj Gori je vlasnik trospratne Vile Beskuće Kotoru. Taj spomenik kulture III kategorije iz 1776, ukupne je površine 1.348 kvadrata.

Navodno je, prema izvještajima medija, Beskuću Lazarević kupio sredinom 1990-ih, dok u katastru nema podataka o načinu sticanja vlasništva.

Vila je, kako su pisale Vijesti sredinom prošle godine, bila pod hipotekom za kredit od 20 milion eura kod Hypo Alpe Adria banke Internationaliz Klagenfurta. No, u međuvremenu je hipoteka izbrisana iz opisa tereta u katastru.

Lazarević posjeduje i jahtu Sunseeker Predatora 108, dužine 33 metra, čija je vrijednost, u zavisnosti od opreme i drugih detalja, oko desetak miliona eura. Navodno je iznajmljuje po cijeni od 86.300 eura za nedjelju dana.

Osim stana od stotinjak kvadrata u Dobroti, na njega se 2012. nije vodila neka druga imovina. Ali, na njegovog pokojnog oca su još registrovane nekretnine čija je vrijednost više desetina miliona eura – najmanje.

Vojin Lazarević je, prema podacima Uprave za nekretnine, bio vlasnik ili suvlasnik – kao osnov sticanja navedeni su nasljeđe i izvjesne garancije „državnih organa” – nekoliko stotina hiljada kvadratnih metara zemljišta od Mrčevog polja u Jazu kod Budve, imanja u Grblju (Glavatičići, Kavač, Liješevići, Marovića potok), zatim u Đuraševićima u Tivtu, do imanja u Rosama i Mirkovima u Herceg Novom.

U porodičnom vlasništvu su pored Beskuće i Pime, takođe i vile ili palate Tre Sorele na Prčanju i Bujović u Perastu.

Stariji Lazarević je, koji je nosilac Ordena Sv. Save Srpske parvoslavne crkve, do 2008. bio vlasnik Pluto exporta, firme iz Kotora

Istragom u aferi Nacionalna štedionica– koja je u Srbiji vođena sredinom 2000-ih zbog sumnje da je Vojin Lazarević navodno učestvovao u pljački državne imovine od najmanje oko 34 miliona eura – utvrđeno je da je u povezanim transakcijama učestvovalo i preduzeće Pluto International Company Limited, registrovano na Grenadirskim Ostrvima, a osnivač je pored Vojina, bio i Vladan Lazarević.

Pluto International Company Limited i sada se u Privrednom sudu u Podgorici vodi kao firma osnivač Pime, društva za trgovine i usluge, izvoz-uvoz iz Kotora.

U posao sa strujom iz Vlade Crne Gore

Izvodi iz stenografskih bilježaka sa sjednica Anketnog odbora radi utvrđivanja činjenica i okolnosti u trgovini električnom energijom i finansijsko-bankarskim poslovima, povezanim sa tom trgovinom, koje su u Skupštini Srbije održane 2004. godine.

ALEKSANDAR VUČIĆ: Kada ste prvi put ušli u posao uslužne prerade mazuta?
VOJIN LAZAREVIĆ: … To je bilo 1998. godine, kada sam bio ministar bez portfelja u Vladi Crne Gore.

VUČIĆ: Da li je to reč o uslužnoj preradi mazuta u struju u Termoelektrani-toplani Novi Sad, za potrebe Crne Gore?
LAZAREVIĆ: Tako je…

VUČIĆ: Dobili smo informaciju da je taj posao 1998. bio zamaskiran kao lon posao, da bi se izbegle fiskalne dažbine, odnosno, da struja ne ide za Crnu Goru, već za Republiku Srpsku (RS). Imate li informaciju o tome? …
LAZAREVIĆ: … Ako me pitate da li je taj aranžman bio zakonit, smatram da jeste zato što su radili ozbiljni ljudi iz elektroprivreda Srbije, RS-a i Crne Gore. Tada sam bio ministar u Vladi i nisam se bavio neposredno ugovaranjem tog posla. Mogu da Vam kažem da nisam čuo posle toga da je bila neka istraga, da su utvrđene nepravilnosti, da je bilo ko oštećen.

VUČIĆ: … Struja je otišla u Crnu Goru, tu nije bilo izvoznog posla, jer smo jedna država, da ne bi bilo plaćanje poreza i akciza, rečeno je da je struja izvezena u RS.
LAZAREVIĆ:Koliko znam, struja jeste izvezena u RS i Crna Gora je imala stabilan aranžman o kupovini i viškovima električne energije od Elektroprivrede RS, od koje je kupovala i pre i kasnije.

VUČIĆ: Sigurni ste da je taj posao završen preko RS? Pošto mi imamo informaciju da je drugačije završen, da je završen na volšeban način, kako se ovde kaže, „nalogom Mihalja Kertesa Carinarnici Novi Sadda obavi carinskog zaduženje sagorelog mazuta”, bez obzira na nedostajući dokaz da je struja zaista otišla u RS.
LAZAREVIĆ: Šta je bio g. Kertes u to vreme?

VUČIĆ: Direktor Savezne uprave carina (SUC).
LAZAREVIĆ: Pretpostavljam da je onda SUC bila organ koji je imao pravo da to obavi. Nemam informaciju da je g. Kertes morao da naređuje da se tako uradi, kako Vi to kažete, zbog nekompletne ili nedostajuće dokumentacije. Ako imate takvu dokumentaciju, bilo bi dobro da se i to raspravi… Kako sam vam pomenuo s početka obraćanja ovom telu, 1998. godine se više nisam bavio biznisom, nego sam 1998, 1999. i 2000. bio u Vladi Crne Gore. Pošto ste Vi tada bili u Vladi Srbije, znate da odnosi između rukovodstava Srbije i Crne Gore nisu baš bili idealni. Nisam bio u to vreme baš omiljen u krugovima vlasti u Srbiji. Ako pregledate dokumentaciju, videćete da je do 1997. firma Pima radila. Od 1998, 1999. i 2000. nema nijedne fakture, ništa se nije dešavalo, naprosto, zato što ja nisam bio u Beogradu, bio sam u Vladi Crne Gore….

VUČIĆ: Da li ste poznavali pokojnog Željka Ražnatovića?
LAZAREVIĆ: Da.

VUČIĆ: Da li ste trgovali sa njim?
LAZAREVIĆ: G. Ražnatović je preko neke od svojih firmi, ne sećam se više koje, s vremena na vreme kupovao derivate nafte i od [moje] firme Pima Beograd.

VUČIĆ: Na koji način se odvijao promet? Kako se odvijalo plaćanje?
LAZAREVIĆ: Novcem.

VUČIĆ: Naravno, novcem. Pitam da li je išlo preko računa ili u kešu?
LAZAREVIĆ: Išlo je pod zakonom predviđenim uslovima.

 

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

ANDRIJA MANDIĆ, OSVAJANJE VLASTI: Za srpski svet u Orbanovoj Evropi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nadolazeća desna Evropa, računaju Vučić, Dodik i Mandić, mogla bi imati razumijevanja za njihove aspiracije: političke, nacionalne, državne. Umjesto da im se suprotstavi, postojeća većina u crnogorskom parlamentu pravi se da bira između nekadašnjih DPS-a i DF-a. A to je siguran način da svi budemo na gubitku

 

 

Bio je to trijumfalan petak (12. jul) za predsjednika parlamenta. U Podgorici je, u odsustvu, nepravosnažno oslobođen optužbi za učešće u aferi poznatoj kao državni udar. Na Cetinju je, pod njegovim pokroviteljstvom, obavljena dodjela Trinaestojulskih nagrada. Andrija Mandić se potrudio da sve to ostane u sjenci njegove najnovije inicijative – obnova kapele na Lovćenu.

“Smatram da smo danas zreli kao društvo i zajednica da realizujemo tu ideju koja će dovesti do pomirenja i okupljanja ljudi u Crnoj Gori. I želim da iskoristim priliku da je kao predsjednik Skupštine Crne Gore javno iniciram. Poštujući Njegoševu želju, uspostavili bi novu moralnu vertikalu koja će učiniti da Crna Gora ozdravi i da u bolju budućnost zakorači svjesna sebe i svoje slavne istorije zatvarajući poglavlje podjela i netolerancija”, poručio je Mandić iz Vladinog doma u Prijestonici.

Pomirenje, ozdravljenje, uspostavljanje nove moralne vertikale… To je dio  nove retorike kojom  Mandić daruje  javnost od, otprilike, prošlogodišnjih predsjedničkih izbora. Na kojima je, kao trećeplasirani, pretrpio ozbiljan neuspjeh. Takav i toliko da bi ga malo ko, izuzev njega, politički preživio na ovdašnjoj javnoj sceni.

To je i najveće skeptike uvjerilo u upotrebnu vrijednost decenijskog političkog iskustva i neograničene logističke, finansijske i medijske podrške zvaničnog Beograda. Aleksandra Vućića, preciznije. I SPC. Pod uslovom da ta dva centra moći posmatramo kao zasebne entitete.

To, naravno, ima  cijenu. Mandić je plaća, veselo,  lično i preko političkog bloka koji predvodi. Intenzivno radeći na tome da destabilizuje Crnu Goru, naruši njene odnose sa susjedima i zapadnim partnerima. I, možda najvažnije, pojača zavisnost koalicionih partnera iz vladajuće većine od njega i njegovih domaćih i stranih saveznika sa transverzale Banjaluka – Beograd – Budimpešta – Moskva.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

TRI LICA VLASTI: Bitka za kormilo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državni prvaci vuku svako na svoju stranu. Neki sve  bliži, a neki sve dalji jedan od drugoga. Borba modela koji se u naznakama mogu prepoznati  kao građansko-evropski, klerikalno-svesrpski, diletantsko-populistički ,  mogla bi bitno odrediti budućnost Crne Gore. Bitka za kormilo nastaviće se svom žestinom. Uz moguće obrte i do  skoro nezamisliva savezništva. Ubrzalo se vrijeme

 

 

 

Predsjednik Jakov Milatović prenio je, onima koji su to htjeli da čuju, zaključke i utiske nakon sastanka sa predsjednikom Evropskog savjeta Šarlom Mišelom. “Imajući u vidu da se nalazimo u ključnoj etapi evropskog puta Crne Gore, smatram izuzetno važnim da budete u potpunosti informisani o zaključcima razgovora koje sam imao u Briselu sa našim EU partnerima”, pisalo je u njegovom pozivu predsjednicima parlamentarnih partija.

Većina partija vlasti solidarisala se i izbjegla sastanak na kome su, iz prve ruke, mogli čuti izvještaj o posljedicama usvajanja tzv. Rezolucije o Jasenovcu. Mišel je zbog tog poteza vladajuće većine i otkazao dogovorenu posjetu Podgorici, sastanak sa premijerom Milojkom Spajićem i obraćanje poslanicima u Skupštini Crne Gore.

Iz redova skupštinske većine pozivu su se odazvali samo predstavnici albanskih nacionalnih partija. Ostali su se podijelili u dvije grupe. Jedni su (PES, NDP, NSD) iskoristili priliku da Predsjedniku prebace, pored ostalog: da krši Ustav, izigrava  razrednog starješinu, te da je „sebe stavio u poziciju predvodnika političke manjine“. Drugi (Demokrate i SNP) su predsjednikov poziv prećutali i ignorisali.

I jedno i drugo svjedoči o novoj prirodi odnosa predsjednika države i parlamentarne većine. „Odgovor na pitanje kako je i zašto uspio da distancira od sebe one političke partije koje su ga dovele na poziciju koju trenutno obavlja, Milatović treba da potraži u sopstvenom ogledalu”, poručili su mu iz nekada njegovog PES-a, naglašavajući kako se  pozivu predsjednika države nije odazvalo „95 odsto političkih subjekata koji su ga podržali u prvom i drugom krugu predsjedničkih izbora“. Ali jesu tadašnji i sadašnji politički oponenti iz redova opozicije. U tome u PES-u prepoznaju „očigledno i neskriveno savezništvo između Milatovića i DPS-a“.

Bio je to i svojevrstan odgovor na Milatovićevu poruku nakon sastanka sa Šarlom Mišelom u Briselu: „Građani u Crnoj Gori su oni koji su zainteresovani da Crna Gora što prije postane članica Evropske unije (EU) i nikakvi mali partijski interesi ili partijske trgovine ne smiju tome da stanu na put“.

Predsjednik države dodatno se distancirao od trenutno prepoznatih ideoloških okvira vladajuće koalicije odlaskom na Cetinje, gdje je u Vladinom domu, skupa sa neformalnom grupom crnogorskih intelektualaca STEGA, organizovao forum Crna Gora između istorijskog revizionizma i evropskog antifašizma. „Zainteresovan sam da budem jedan od afirmatora antifašističkog pokreta, naročito danas kad se te vrijednosti dovode u pitanje“, poručio je Milatović obraćajući se forumu. „U savremenim okolnostima antifašizam predstavlja mnogo više od istorijskog sjećanja. To je danas skup vrijednosnih obrazaca koji oblikuju naš odnos jednih prema drugima… Zato je revizionizam pokušaj napada na ono što bi trebali da budemo.“

Nema sumnje da su se revizionisti prepoznali. I odgovoriće čim nađu zgodnu priliku. Tim prije što se Milatović, nakon početnog nesnalaženja u ulozi prvog čovjeka države, sve češće pojavljuje kao institucionalna barijera naumu da se Crna Gora i njene institucije omalovaže i unize. Do mjere da se nametne pitanje njenog smisla i održivosti kao proevropske, građanske i sekularne države. Predsjednik Crne Gore trenutno djeluje kao neko ko na prvo mjesto stavlja interese države koju predstavlja. Nekima je to iz vladajućih krugova  premnogo, a da li je dovoljno – to tek treba da vidimo. Prilika, čini se, neće manjkati.

Tim prije što se druga polovina  pred prošle izbore jedinstvenog  PES-a, u nedostatku jasne političke profilacije, sve više povodi za željama/ucjenama koalicionih partnera koje prvobitno  premijer Spajić nije ni želio u svojoj vladi. Tada su nesloga u poslaničkom klubu PES-a i Demokrate prevagnule da se ide u formiranje koalicije brojnije od minimalnog 41-og glasa podrške u parlamentu. I bez uključivanja poslanika sa koalicione liste koju je predvodio DPS u vlast. Formalno demonstrirano jedinstvo programskih načela usmjerenih na EU integracije, ekonomske reforme i borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala poprilično se, u međuvremenu, razvodnilo.

Premijer je, dodatno, iskazao svoje neobične sklonosti.  Ako je Milatović postao predsjednik političke manjine, Spajić je, još više, demonstrirao želju da bude i ostane vanparlamentarni premijer. Od momenta kada je izbjegao čitanje/predstavljanje ekspozea proglasivši tu ustavnu obavezu za „gubljenje vremena“, do očiglednog nauma da koliko je god moguće izbjegava institut premijerskog sata i pojavljivanja na kontrolnim saslušanjima pred skupštinskim odborima. Iako se  razlozi gomilaju a nepovjerenje raste.

Nakon ultimatuma koji je DNP Milana Kneževića stavila pred Spajićevu vladu, glasanje o Rezoluciji o genocidu u sistemu logora Jasenovac, Dahau i Mauthauzen bila je dobra prilika da se, argumentovano, stvari postave na svoje mjesto. Na ovaj ili onaj način.
Ekonomske reforme ili revizija istorije. Evropa ili velikosrpski projekat pod patronatom Rusije Vladimira Putina. Izgradnja i jačanje institucija ili jahanje na talasu populizma uz jasne naznake regionalizacije po nacionalnim i vjerskim šavovima.

Ta šansa nije iskorišćena. Koliko je poslanik i predsjednik opštine Nikšić Marko Kovačević nekažnjeno podizao intenzitet ispada sa elementima šovinizma, toliko je Spajić gubio na najavljenom zamahu.
Ne znamo da li je u pitanju verbalno demonstrirana nezainteresovanost za „nebitna“ politička, istorijska i nacionalna pitanja, ili je stvar u još skrivenim tragovima iz prošlosti, poput onih za koje smo načuli kroz afera Do Kwon. Ako su uzroci nepoznati – posljedice nijesu.

Pošto je  PES propustio svoju priliku, nema sumnje da ćemo gledati nastavak razvoja koalicione saradnje po mjeri nekadašnjeg DF-a: od insistiranja na promjeni državnih simbola i službenog jezika, do ugovora o dvojnom državljanstvu između Crne Gore i Srbije. Sve to biće začinjeno daljim jačanjem moći SPC ne samo kad su u putanju vjerske teme, već i kad god na red dođu strateška politička i nacionalne pitanja.

O demonstraciji nedodirljivost svjedoči  i ove nedjelje montirani veliki krst iznad Bijele (Bokokotorski zaliv), po već viđenom modelu helikopterskog desanta crkve na Rumiji. Baš kao i prigodan poklon – slika kapele na Lovćenu – koju je Andrija Mandić darovao ruskom ambasadoru Vladislavu Maslenikovu tokom njegove oproštajne posjete Skupštini. Obrazlažući kako ona predstavlja „simbol okupljanja naroda Crne Gore“!? I zahvaljujući mu se „na predanom radu tokom trajanja mandata da, u najboljoj volji, održi što bolje odnose između Crne Gore i Ruske Federacije“.

Da se prisjetimo kako je to odlazeći ruski ambasador predano radio na poboljšanju odnosa Podgorice i Moskve. “Nismo se protivili prethodnim talasima proširenja (EU)“, kazao je Maslenikov početkom godine u razgovoru za rusku Izvjestiju. „Sada je situacija drugačija, EU je drugačija, mutirala je u prilog NATO-u, sprovodi agresivnu antirusku liniju i aktivno učestvuje u hibridnoj konfrontaciji sa našom zemljom. Shodno tome, širenje EU na Balkan znači uvlačenje zemalja regiona u konfrontaciju sa Rusijom.”

Imao se Mandić na čemu zahvaliti. Samo ne saznasmo je li mu Rus čestitao dobijanje IBAR-a.

Uz intentenzivan rad na obesnaženju uticaja parlamenta koji se, uz ostalo, ogleda u beskonačnom odlaganju kontrolnih saslušanja i neprimjereno snishodljivom odnosu njegovih čelnika spram izvršnih vlasti (da ne pominjemo ponovo pokušaj falsifikovanja održavanja sjednice parlamenta), Mandić se ove sedmice pojavio i kao glasnogovornik premijera Spajića. U njegovo  je ime najavio skoru rekonstrukciju Vlade.

„To zavisi sada od premijera. Vjerujem da će biti brzo, a ja bih volio da to bude u toku naredne nedjelje. Optimalno, to je 19. i 20. jul”, kazao je predsjednik NSD podsjećajući kako njegova partija očekuja ministarska mjesta u Ministarstvu prosvjete, Ministarstvu prostornog planiranja i urbanizma i Ministarstvu turizma. „ Našim koalicionim kolegama iz DNP pripada mjesto potpredsjednika Vlade i mjesto ministra saobraćaja”, pritvrdio je Mandić. Nije rekao, ali je očigledno: koalicija Za budućnost Crne Gore, koju predvodi skupa sa Kneževićem, jedina realizuje svoj politički program. Na štetu većinske Crne Gore.

Ostaje da se vidi kako će na njihov najavljeni ulazak u izvršnu vlast reagovati tamo prisutne partije albanske nacionalne partije. Šta će biti sa nastojanjem Bošnjačke stranke da postane dio vladajuće većine? Koliko će većina u PES-u tolerisati i sve evidentnije soliranje grupe poslanika, poput Miodraga Lakovića koji nije glasao za rezoluciju o Jasenovcu. Nakon što je Andrej Milović već postao bivši član PES-a, a uskoro bi mogao ostati i bez ministarske funkcije. I na šta bi se mogla svesti PES-ova većina nakon evidentnog neuspjeha na lokalnim izborima u Budvi i, čini se, sve izvjesnijih vanrednih lokalnih izbora u Podgorici.

Pitanja ima još.  Kada će DPS izaći iz ljetnje letargije koja, s ponekim izuzetkom, traje od parlamentarnih izbora u  junu prošle godine? Mogu li na značajniju preraspodjelu političkih snaga uticati novoformirane partije i blokovi (partija Duška Markovića, Evropski savez SD-a, SDP-a i Liberalne partije)…

Izvjesno je: tri državna prvaka vuku svako na svoju stranu. Neki bliži a neki sve dalji jedan od drugoga. Borba modela koji se u naznakama mogu prepoznati  kao građansko-evropski, klerikalno-svesrpski, diletantsko-populistički,   mogla bi bitno odrediti budućnost Crne Gore. Bitka za kormilo, nastaviće se svom žestinom. Uz moguće obrte i do  skoro nezamisliva savezništva i partnerstva. Ubrzalo se vrijeme.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

REZOLUCIJA O JASENOVCU, I POSLJEDICE: Čistači komšijskog dvorišta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora je, baš kao u vrijeme Slobodana Miloševića, navedena da služi Beogradu. Svjesno ili nesvjesno. Da je drugačije, krenula bi redom, iz svoje kuće

 

 

Skupština Crne Gore je, piše u prošlog petka usvojenoj, Rezoluciji o genocidu u sistemu logora Jasenovac, Dahau I Mauthauzen „jedinstvena u osudi svih zločina na tlu naše države i bivše Jugoslavije, u izražavanju pijeteta prema svim žrtvama tih zločina, kao i u saosećanju s patnjama njihovih porodica”. I,  piše dalje, potvrđuje “principijelan stav… da odgovornost može biti isključivo individualna, kao i da nijedan narod ne može biti označen kao genocidan ili zločinački.”

Sada stvarnost: Skupština Crne Gore bila je daleko od jedinstvene. Onih što su glasali za bilo je jedva preko nužne većine. Od 46 poslanika koji podržavaju vladu Milojka Spajića (glasali za njen izbor) prijedlog teksta koji se tada zvao  Rezolucija o genocidu u Jasenovcu potpisima su podržala 43 poslanika većine. Da se ona uvrsti u dnevni red prošlonedjeljne sjednice bila su 42 poslanika.  Za njeno usvajanje glasao je 41.

Protiv je bio poslanik vladajuće Albanske alijanse Ilir Čapuni, a nijesu glasali kompletna opozicija, te poslanici većine: Miodrag LakovićTonći Janović (Pokret Evropa sad), Artan Čobi i Nikola Camaj (Albanski forum).

Dalje: zločini koje Rezolucija osuđuje nijesu počinjeni samo, kao što piše,  “na tlu naše države i bivše Jugoslavije”, već i u Austriji i Njemačkoj. “Dahau je dodat”, pojasnio je Milan Knežević, “kako Njemci koji su bili sponzori srebreničke Rezolucije ne bi zaboravili svoju genocidnu prošlost”. Toliko i o navedenoj “individualnoj odgovornosti”, na kojoj je posebno insistirao Andrija Mandić: “Napominjem da Rezolucija nije uperena protiv bilo kojeg naroda, već za cilj ima osudu svakog poricanja genocida.”

Očito je da napomene predsjednika parlamenta nijesu doprle do njegovog decenijskog koalicionog partnera. Kao što je jednako jasno da prvaci NSD i NDP ni danas ne priznaju genocid u Srebrenici, iako je on presuđen pravosnažnim presudama nadležnih međunarodnih sudova.

Zato su egzaltirani svojom, odnosno, presudom većine u Skupštini Crne Gore koja je  poslove suda uzela u svoje ruke. Glasajući za nešto što je i Skupština Srbije odbila da usvoji.

“Vidovdane, moj očinji vide, ovo treba da bude osnova za bolju i čestitiju Crnu Goru. Ovo je većinska Crna Gora. Živjela većinska Crna Gora. Živjela Crna Gora”, likovao je Mandić.

Drugačije je. Bolja i čestitija Crna Gora bi u pospremanje istorije skupštinskim rezolucijama morala kreniti iz svoje kuće, I od ovovremenih zločina. Od nalogodavaca i izvršitelja zločina deportacija BiH izbjeglica, od ubijenih kosovskih izbjeglica na Kaluđerskom lazu, ubijenih i prognanih tokom etničkog čišćenja  Bukovice, otetih iz voza u Štrbcima, mučenih u logoru za hrvatske civile i zarobljene vojnike u Morinju, od ubistava, pljački i paljevina tokom napada na Konavle i Dubrovnik, sve do vikend zlikovaca iz 90-tih koji su nesmetano, i do danas nekažnjeno, ubijali, silovali i pljačkali po Bosni i Hercegovini.

Bolja i čestitija odredila bi se i prema Golom otoku, Masakru u Baru kada su, u proljeće 1945., pripadnici Desete crnogorske brigade NOVJ ubili nekoliko stotina, ili nekoliko hiljada, kosovskih Albanaca, prethodno mobilisanih; Pokolju bošnjačkih  civila u Sandžaku 1943., kada su na teritoriji današnjih opština Bijelo Polje, Pljevlja, Priboj, Čajniče i Foča četnici izvršili svoj najmasovniji ratni zločin u Drugom svjetskom ratu. Operacijom etničkog čišćenja rukovodio je Draža Mihailović, a izvršena je pod direktnom komandom Pavla Đurišića, Vojislava Lukačevića i Petra Baćovića.

Njima ”pomiritelji” u Crnoj Gori  i danas kliču, baš kao Ratku Mladiću i Radovanu Karadžiću.

“Genocid nad Srbima u ustaškoj NDH i logoru smrti Jasenovac  nije sporan, ali je zabrinjavajući politikantski razlog donošenja Rezolucije”, piše hrvatski Jutarnji list. NDH nacistička tvorevina je ratni gubitnik. Zločine u Jasenovcu priznala je i obilježava svaka vlast u Hrvatskoj od njene samostalnosti. O Hrvatskoj u SFRJ, da  ne govorimo.

Država Srbija ne priznaje genocid u Sreberenici. Rezolucija UN o sjećanju na genocid u Srebrenici  usvojena je možda i  najviše zbog toga da bi se spriječilo veličanje zločinaca. Što se svakodnevno radi. Od  Beograda i Banja Luke, do Bara i Pljevalja.

Nije tajna šta je cilj prošlonedjeljne Rezoluciji o genocidu u sistemu logora Jasenovac, Dahau i Mauthauzen. Trebalo je  relativizovati glas Crne Gore u UN o Srebrenici.  I ništa manje ,trebalo je poremetiti odnose  Podgorice sa Zagrebom i Sarajevom ,ali  i sa Briselom i Bonom. U EU se ide preko Konavla.

Tu smo gdje smo.  “Nemam dilemu da je predsjednik Evropskog savjeta Šarl Mišel odložio posjetu Crnoj Gori zbog posljednjih dešavanja u vezi sa motivima i okolnostima usvajanja Rezolucije o Jasenovcu, i odgovornosti koju za to ima parlamentarna većina”, poručio je predsjednik Jakov Milatović prije nego je otputovao u Brisel, na sastanak sa Mišelom. Koji je odlučio da izbjegne zakazani susret sa Spajićem, Mandićem i poslaničkom većinom koja je “prva u svijetu” izglasala Rezoluciju o Jasenovcu.  “Smatram da su politički akteri koji obavljaju najvažnije funkcije u zemlji dužni da, umjesto relativizacije i izvrtanja realnosti, odgovornije pristupaju u odnosu na ono što su državni interesi Crne Gore”, poručio je Milatović. Zvučalo je državnički.

Osim što je Mišel otkazao posjetu Podgorici, iz finalnog teksta zaključaka sa Samita lidera država EU ispala je rečenica zapisana u nacrtu tog dokumenta, kojom je Crna Gora trebalo biti pohvaljena “za napredak koji je ostvarila u procesu pristupanja”.

Onda smo slušali premijera Spajića koji se čudi. “Ne može pomisliti”, rekao je novinarima, da je posjeta predsjednika Evropskog savjeta otkazana zbog usvojene Rezolucije. “Mislim da Mišel ima druge razloge zbog kojih je pozvao Milatovića u Brisel”, naveo je Spajić. Ugrabio je to da kaže prije no što se pojavio njegov razgovor za portal Politiko, u kome kaže (prije usvajanja Rezolucije): “Rezolucija nam šteti, definitivno nam ne pomaže”.

Ostaje nada da učinjeno neće naškoditi Crnoj Gori onoliko koliko će štete donijeti njenim ključnim promoterima: Milojku Spajiću i Aleksi Bečiću.

“Partneri će vas dugoročno više poštovati ako ste predvidivi i ako znaju da ćete se do kraja držati istog aršina za sve”, kazao je Spajić.  Pa potegao: “Crna Gora je jedna od rijetkih zemalja sa principijelnim stavom i od njega neće odstupati”. Nije za smijanje. Pretužno je.

“Rezolucija o Jasenovcu zapravo nije ništa drugo nego Vučićevo kukavičje jaje podmetnuto Crnoj Gori da je još više pokuša privezati uz sebe, poput srpske Bjelorusije, da je izbaci iz evropskog kolosijeka te da je ponovno zavadi s Hrvatskom koja podržava evropske ambicije Crne Gore”, piše Jutarnji list očekujući da Zagreb i Brisel neće nasjesti na tu igru.

Javio  se Aleksandar Vućić. Uredno da  saopšti kako on nema nikakve veza predlaganjem i usvajanjem Rezolucije. Sasvim suprotno, insajderske informacije iz diplomatskih i bezbjednosnih krugova govore da su Vučićeve službe intenzivno radile kako bi osigurale glasove pokolebanih funkcionera PES-a i Demokrata. Onako kako službe to već rade.

Uglavnom, Vučić pozva crnogorske zvaničnike “da izađu u javnost i da objasne svojim hrvatskim prijateljima i svojim zapadnim prijateljima kojima se izvinjavaju danonoćno objašnjavajući im da je to bila velika greška, da mi kažu zašto su tu grešku počinili i da objasne ljudima da su se šalili kada su govorili da sa tim ima veze Beograd i ja lično.”

Slično se Slobodan Milošević, pred sudom u Hagu, odrekao odgovornosti za napad na Dubrovnik. “Da je bilo do mene na Dubrovnik ne bi pao ni kamičak”, rekao je, objašnjavajući kako on, kao tadašnji predsjednik Srbije,  i njegovi najbliži saradnici “nemaju nikakve veze sa tim vašim sukobom sa JNA oko Dubrovnika”. I da o svemu tome treba pitati one dole. Ono dole je Crna Gora i njena sramota.

A Spajić  se javnuo  da pritvrdi: “Sve odluke, pa i one za Srebrenicu, Jasenovac, Mathauzen i Dahau – donosimo kao nezavisna zemlja koja je principijelno odlučivala i odlučivaće na ovakve teme iz prošlosti.”

Dan pošto svijet obilježi 11. jul kao Dan sjećanja na genocid u Srebrenici , u Beranama ćemo imati svojevrstan nastavak svesrpskog sabora nedavno održanog u Beogradu. Mandić i Knežević nadaju se da će “u ime većinske Crne Gore” ugostiti Milorada Dodika i Vučića. Da proslave. Odmaraće sjutradan, na Dan državnosti i Dan ustanka Crne Gore.

 

Selektivno čitanje istorije

“Nije na odmet istaći da su i nekadašnji poglavar i patrijarh Srpske pravoslavne crkve Gavrilo Dožić, kao i Sveti Vladika Nikolaj Velimirović bili utamničeni u ovom logoru (Dahau – prim. Monitora)”, piše u obrazloženju amandmana kojim su Mandić i Knežević Rezeoluciju o Jasenovcu preimenovali u Rezoluciji o genocidu u sistemu logora Jasenovac, Dahau i Mauthauzen.

Pa “posebno ističu” da su u logoru Mauthauzen “i tokom Prvog svjetskog rata internirani vojnici i građani Kraljevine Srbije i Crne Gore”. Ovo Kraljevine je, vjerovatno, slovna greška, pošto ista nije postojala tokom Prvog svjetskog rata.

Veća je šteta što su predlagači amandmana selektivno čitali istoriju. Pa su, recimo, zaboravili da u sistemu logora kojima su Rezolucijom presudili pomenu i onaj na Banjici (Beograd, Srbija).Poslednji transport sa Banjice je otišao u Mauthauzen 26. septembra 1944., odvodeći 700 logoraša. Pretpostavlja se da je preko Banjice u logore po Evropi upućeno između sedam i osam hiljada zatvorenika”, navode istorijske knjige iz Drugog svjetskog rata.

Među interniranima, saznali bi Mandić i Knežević, nije bila Jelena Ćetković. Cetinjanka, partizanka, ilegalka, sekretar Mjesnog komiteta KP (komunističke partije) za Beograd, narodni heroj – strijeljana je na Banjici u maju 1943., u 27 godini. Svirepim isljednicima nije odala ni kako se zove. “Van grada na polju pustom, širokom, stoji kuća smrti, taj ukleti dom…”. To su uvodni stihovi njene pjesme Iza rešetki, ispisane u iščekivanju smrti, zabilježili su reporteri BBC-a u reportaži o logoru na Banjici.

Samo se Jelena, valjda, nije uklapala o traženi model predlagača Rezolucije. Četnički zlikovac Pavle Đurišić, ubijen u Jasenovcu jeste. Na znamo, sa sigurnošću, da li je i vojvoda koji je predvodio četnički pokolj djece, žena i staraca po Sandžaku 1943., jedan od 44 Crnogoraca (33) i Crnogorki (11) koji se nalaze na zvaničnom popisu žrtava iz koncentracionog logora Jasenovac. A koji su Rezolucijom Skupštine Crne Gore svrstani među “ostale”.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo