Povežite se sa nama

FOKUS

Crnogorska mreža Vojina Lazarevića

Objavljeno prije

na

lazarevic

Nakon dvije decenije krupnog biznisa, Vojin Lazarević (53), porijeklom iz Kotora sa prebivalištem u Beogradu, na adresi Savski venac – Senjačka 14/5, možda je pred najozbiljnijim problemom. Ministarstvo energetike Srbije je podnijelo krivične prijave protiv njega, ex ortaka mu Vuka Hamovića, zatim bivših direktora i zamjenika direktora Elektroprivrede Srbije Ljubomira Gerićai Vladimira Ðorđevića, te Energy Financing Teama (EFT) kao pravnog lica.

Srpsko tužilaštvo, kako je objavljeno, 30. aprila je dobilo izvještaj Antikorupcijskog tima o zloupotrebama u energetskom sektoru, a resorna ministarka Zorana Mihajlović je zatražila odgovornost „zbog štete od više stotina miliona dolara koju je pretrpela država”.

Prvo odjeljenje beogradske policije je 25. jula 2007. podnijelo krivičnu prijavu i protiv Hamovićai Lazarevića, u kojoj se navodi da su državu oštetili za 978.236.591 srpskih dinara. Predmet je godinama „ležao u fioci”, a policajci angažovani na njemu su sklonjeni u penziju, odnosno, na niže radno mjesto.

„Neki Vojin ili Vuk danas sigurno rade po zakonu. Pitanje je šta su radili kad su počinjali”, istakla je ministarka Mihajlović. „To vam je ono: ‘Ne pitajte me za prvi million’. E pa mi hoćemo da vidimo gde je taj prvi million i kako se do njega došlo”.

Lazarević i Hamović su od 2001, kroz EFT-u i povezane firme, premrežili Balkan veletrgovinom strujom. I prethodnih godina, zbog sumnjivih transakcija, bili su mete istraga i prijava u više zemalja, no nikada protiv njih nije pokrenut sudskih postupak.

Situacija je po njih sada utoliko ozbiljnija iz razloga što se u Srbiji, pod vođstvom vicepremijera i de facto šefa svih tajnih službi Aleksandra Vučića, bez pardona hapse i optužuju tajkuni.

Kao opozicionar, Vučić je 2004. bio čelnik parlamentarnog Anketnog odbora koji je utvrđivao činjenice u trgovini električnom energijom (vidi okvir), ali nikakvi zaključci tada nijesu usvojeni jer je, prema njegovim riječima, „energetska mafija kontrolisala dobar deo političara”.

Biznis u tijesnoj vezi sa politkom je dio porodične tradicije Vojina Lazarevića. Prema predanju, Lazarevići su porijeklom iz Raške, a u Kotor, odnosno Grbalj, doselili su za vrijeme Nemanjića.Vojinov đed, Filip Lazarević. završio je medicinu u Beču, no u karijeri se najmanje bavio strukom – zapravo bio je ljekar u K. und K vojsci.

Nakon sloma Austro-Ugarske, odigrao je krajem 1918. ulogu izafektiranog predsjednika „narodnog vijeća” koje je u Kotoru svečano dočekalo srpsku vojsku. Postaje lokalni korteš i poslanik režimske Narodne radikalne stranke, koja je na Cetinju obnovila Crnogorsku banku – u to vrijeme najmoćniju u Crnoj Gori.

Filip Lazarević je, ne samo jedan od njenih glavnih akcionara, već je u Kotoru i predsjednik Bokeške banke. Biznis je proširio vlasništvima u industriji gline, Brodarskom Akcijskom društvu Boka, štampariji, bio je i glavni urednik lista Boka, itd. U aprilu 1938. je nagrađen imenovanjem za senatora Kraljevine Jugoslavije.

Njegov nasljednik, advokat Vladan Lazarević (1917-2011), pristupio je 1990. Narodnoj stranci (NS). Novak Kilibarda je kasnije ispričao da je, tokom promotivne stranačke tribine u Radanovićima, zapazio „šarmantnog i vitkog gospodina, izgledao je kao stari engleski dendi” (dandy = kicoš, gizdelin).

Skupa sa Vladanom, tu je bio i Vojin, njegov sin. Tadašnji predsjednik NS-a – u knjizi Slavoljuba Šćekića Kilibarda: Ispovijesti o deceniji koja je promijenila lice Crne Gore – takođe ga opisuje: „Uočava se sinovljeva njegovana bradica, ona čiji se ekstenzitet ne dira, samo se rast dlake prekida do na milimetar iznad korijena. I momak obučen šimi, samo mu fizionomija nije baš intelektualno izoštrena prema građanskom korpusu njegove personalnosti”.

Uprkos komunizmu, nacionalizaciji i eksproprijaciji, Lazarevići su zadržali dio bogatstva u nekretninama koje im je ostavio Filip Lazarević, vjerovatno i iz razloga što je on jedno vrijeme bio zatvoren od strane italijanskih okupacionih vlasti. Naslijedili su, između ostalog, veći dio skupocjene palate Pima(arhitektonski spomenik II kategorije iz 14-16 vijeka).

I dok je Vladan vodio advokatsku kancelariju, Vojin je gimnaziju i fakultet završio u Beogradu. Bio je u trgovačkoj mornarici, usavršio je engleski, potom se priključio kancelariji svog oca. Početkom 1990-ih, Lazarevići su donatori NS-a. Kilibarda svjedoči da će se između Vojina i Predraga Drecuna, kada je preuzeo Izvršni odbor NS-a, „uspostaviti intimna veza koja se neće prekidati”.

Firmu Pima u Kotoru Vojin Lazarević je osnovao 1991, da bi naredne godine, nakon uvođenja međunarodnih sankcija, kako je jednom prilikom rekao, počeo uvoz nafte i benzina.

Takvim lukrativnim poslom nije se mogao baviti niko bez diskretnog ali jedino punovažnog odobrenja Vlade Mila Đukanovića. Vjeruje se kako je „oficir za vezu” vlasti i Lazarevića bio i Andrija Perišić, bivši gradonačelnik Kotora, DPS poslanik i ministar za saobraćaj i pomorstvo, ali je kasnije saradnja uzdignuta na veći nivo: kontakte je održavao zemljak, Grbljanin Svetozar Marović.

Savezni i republički poslanik NS-a Vojin Lazarević je bio u dva saziva, te predsjednik jednog od odbra Skupštine SRJ. Nosilac je diplomatskog pasoša SRJ. Kancelarije Pime je otvorio i u Beogradu, najprije na Terazijama, potom u zgradi Genexa. Za raščišćavanje, kako da kažemo, „poslovnih nesporazuma”, sa osobama poput Arkana kod njegovih šefova u srpskom policijskom establišmentu, angažovao je Kilibardu.

Lazarevićev dosije u koalicionoj Vladi Filipa Vujanovića počinje 5. februara 1998, kada je izabran za ministra bez portfelja; druga dva člana iz redova NS-a bili su Predrag Drecun, potpredsjednik za poslove privatizacije, te Budimir Dubak, ministar za kulturu.

U Vladi je Lazarević, kao ministar a potom i premijerov savjetnik, ostao do 15. marta 2001. kada je „razriješen na lični zahtjev”. Ove činjenice ne osvjetljavaju njegovu stvarnu ulogu. Naime, Lazarević je imenovan u upravne odbore Jugopetrola i (u paketu sa sugrađaninom Rankom Krivokapićem) Aerodroma CG, no svakako najznačajnije je da je postao predsjednik Skupštine akcionara Elektroprivrede Crne Gore (EPCG).

U to vrijeme počinju prvi poslovi Vuka Hamovića sa Crnom Gorom. Prema Hamovićevim riječima, „Vojina poznajem od ranih 1990-ih” (TV IN, 2008). Američka vlada je 11,9 miliona dolara uplatila Crnoj Gori radi eliminisanja duga za električnu energiju, kupljenu od Elektroprivrede Republike Srpske (EPRS).

Dio javnosti vjeruje da je Lazarević dostavio Hamoviću insajderske informacije na osnovu kojih je, preko svoje firme, profitirao na način što se uključio u naplatu kredita prema EPCG-u, sa računicom da, bez obzira na kašnjenja, profit obezbjeđuje velikim diskontom kod isporučioca. Kada su Amerikanci avgusta 1999. uplatili prvu tranšu EPRS-u, iz EPCG-a su ih pismeno obavijestili da novac treba preusmjeriti na račune Hamovićevog GML Internationala.

Kao premijerov savjetnik i predsjednik Skupštine akcionara EPCG-a, Lazarević je sa Hamovićem postao dioničar EFT-e, osnovane 13. oktobra 2000. godine. U oglednom primjeru najtežeg konflikta interesa, uveo je EFT-u u Crnu Goru.

On je, kako su ocijenili nezavisni analitičari, sam sa sobom ugovorio posao kojim će najveća državna kompanija iz Crne Gore struju proizvedenu u BiH (Republici Srpskoj) kupovati preko EFT-e.

Iako uvozi trećinu potrebne struje, EPCG se tada nije, kao ranijih godina, prijavila na tendere za kupovinu viškova od elektroprivreda u regionu, čime je EFT-i dozvolila da otkupi tu struju i istu joj prodaje po višoj cijeni.

Već prve godine poslovanja EFT je imala obrt od 195 miliona dolara. EFT-a je kilovat struje EPCG-u ubrzo naplaćivala skuplje nego na evropskoj berzi. Cijena struje koju je EFT-a isporučivala Crnoj Gori je sa 25,5 eura za megavat 2001, naredne skočila na preko 30,9 eura, da bi do 2007. porasla na 67 eura.

Vjerovatno tačna informacija iz medijskih napisa da je Lazarević 2006. donirao veći iznos (navodno 500.000 eura) Bloku za zajedničku državu – gdje je jednu od važnijih uloga odigrao predsjednik njegove matične NS Predrag Popović– nije pokvarila utemeljene poslovne relacije sa moćnicima iz DPS-a koji kontrolišu EPCG.

Iako je Lazarević 2005. istupio iz EFT-e, nastavio je da preko svoje firme Rudnapda prodaje struju Crnoj Gori. Od 2007. do sredine 2012. Lazareviću je isplaćeno najmanje 32,9 a Hamoviću 92,9 miliona eura, ili više od polovine novca koje je EPCG isplatila svim dobavljačima.

MANS je prošle godine tvrdio da je Lazarević „EPCG-u prodavao najskuplju struju po prosječnoj cijeni od 68 eura po megavat-satu”. Iz EPCG-a su oštro kritikovali analizu MANS-a o nabavkama struje, ali nijesu negirali da je Lazarevićev Rudnap u 2011. sa čak 22,5 odsto učestvovao u ukupnom crnogorskom uvozu električne energije.

Lazarević je bio jedan od zapaženijih aktera Samita 100 biznis lidera regiona – Dogovor za novo doba koji je 23. – 24. maja ove godine održan u Bečićima. Pokrovitelj samita je bio Milo Đukanović, a Lazarević domaćin „radnog stola” o energetici.

Vile, jahta, zemljišta

Vojin Lazarević u Crnoj Gori je vlasnik trospratne Vile Beskuće Kotoru. Taj spomenik kulture III kategorije iz 1776, ukupne je površine 1.348 kvadrata.

Navodno je, prema izvještajima medija, Beskuću Lazarević kupio sredinom 1990-ih, dok u katastru nema podataka o načinu sticanja vlasništva.

Vila je, kako su pisale Vijesti sredinom prošle godine, bila pod hipotekom za kredit od 20 milion eura kod Hypo Alpe Adria banke Internationaliz Klagenfurta. No, u međuvremenu je hipoteka izbrisana iz opisa tereta u katastru.

Lazarević posjeduje i jahtu Sunseeker Predatora 108, dužine 33 metra, čija je vrijednost, u zavisnosti od opreme i drugih detalja, oko desetak miliona eura. Navodno je iznajmljuje po cijeni od 86.300 eura za nedjelju dana.

Osim stana od stotinjak kvadrata u Dobroti, na njega se 2012. nije vodila neka druga imovina. Ali, na njegovog pokojnog oca su još registrovane nekretnine čija je vrijednost više desetina miliona eura – najmanje.

Vojin Lazarević je, prema podacima Uprave za nekretnine, bio vlasnik ili suvlasnik – kao osnov sticanja navedeni su nasljeđe i izvjesne garancije „državnih organa” – nekoliko stotina hiljada kvadratnih metara zemljišta od Mrčevog polja u Jazu kod Budve, imanja u Grblju (Glavatičići, Kavač, Liješevići, Marovića potok), zatim u Đuraševićima u Tivtu, do imanja u Rosama i Mirkovima u Herceg Novom.

U porodičnom vlasništvu su pored Beskuće i Pime, takođe i vile ili palate Tre Sorele na Prčanju i Bujović u Perastu.

Stariji Lazarević je, koji je nosilac Ordena Sv. Save Srpske parvoslavne crkve, do 2008. bio vlasnik Pluto exporta, firme iz Kotora

Istragom u aferi Nacionalna štedionica– koja je u Srbiji vođena sredinom 2000-ih zbog sumnje da je Vojin Lazarević navodno učestvovao u pljački državne imovine od najmanje oko 34 miliona eura – utvrđeno je da je u povezanim transakcijama učestvovalo i preduzeće Pluto International Company Limited, registrovano na Grenadirskim Ostrvima, a osnivač je pored Vojina, bio i Vladan Lazarević.

Pluto International Company Limited i sada se u Privrednom sudu u Podgorici vodi kao firma osnivač Pime, društva za trgovine i usluge, izvoz-uvoz iz Kotora.

U posao sa strujom iz Vlade Crne Gore

Izvodi iz stenografskih bilježaka sa sjednica Anketnog odbora radi utvrđivanja činjenica i okolnosti u trgovini električnom energijom i finansijsko-bankarskim poslovima, povezanim sa tom trgovinom, koje su u Skupštini Srbije održane 2004. godine.

ALEKSANDAR VUČIĆ: Kada ste prvi put ušli u posao uslužne prerade mazuta?
VOJIN LAZAREVIĆ: … To je bilo 1998. godine, kada sam bio ministar bez portfelja u Vladi Crne Gore.

VUČIĆ: Da li je to reč o uslužnoj preradi mazuta u struju u Termoelektrani-toplani Novi Sad, za potrebe Crne Gore?
LAZAREVIĆ: Tako je…

VUČIĆ: Dobili smo informaciju da je taj posao 1998. bio zamaskiran kao lon posao, da bi se izbegle fiskalne dažbine, odnosno, da struja ne ide za Crnu Goru, već za Republiku Srpsku (RS). Imate li informaciju o tome? …
LAZAREVIĆ: … Ako me pitate da li je taj aranžman bio zakonit, smatram da jeste zato što su radili ozbiljni ljudi iz elektroprivreda Srbije, RS-a i Crne Gore. Tada sam bio ministar u Vladi i nisam se bavio neposredno ugovaranjem tog posla. Mogu da Vam kažem da nisam čuo posle toga da je bila neka istraga, da su utvrđene nepravilnosti, da je bilo ko oštećen.

VUČIĆ: … Struja je otišla u Crnu Goru, tu nije bilo izvoznog posla, jer smo jedna država, da ne bi bilo plaćanje poreza i akciza, rečeno je da je struja izvezena u RS.
LAZAREVIĆ:Koliko znam, struja jeste izvezena u RS i Crna Gora je imala stabilan aranžman o kupovini i viškovima električne energije od Elektroprivrede RS, od koje je kupovala i pre i kasnije.

VUČIĆ: Sigurni ste da je taj posao završen preko RS? Pošto mi imamo informaciju da je drugačije završen, da je završen na volšeban način, kako se ovde kaže, „nalogom Mihalja Kertesa Carinarnici Novi Sadda obavi carinskog zaduženje sagorelog mazuta”, bez obzira na nedostajući dokaz da je struja zaista otišla u RS.
LAZAREVIĆ: Šta je bio g. Kertes u to vreme?

VUČIĆ: Direktor Savezne uprave carina (SUC).
LAZAREVIĆ: Pretpostavljam da je onda SUC bila organ koji je imao pravo da to obavi. Nemam informaciju da je g. Kertes morao da naređuje da se tako uradi, kako Vi to kažete, zbog nekompletne ili nedostajuće dokumentacije. Ako imate takvu dokumentaciju, bilo bi dobro da se i to raspravi… Kako sam vam pomenuo s početka obraćanja ovom telu, 1998. godine se više nisam bavio biznisom, nego sam 1998, 1999. i 2000. bio u Vladi Crne Gore. Pošto ste Vi tada bili u Vladi Srbije, znate da odnosi između rukovodstava Srbije i Crne Gore nisu baš bili idealni. Nisam bio u to vreme baš omiljen u krugovima vlasti u Srbiji. Ako pregledate dokumentaciju, videćete da je do 1997. firma Pima radila. Od 1998, 1999. i 2000. nema nijedne fakture, ništa se nije dešavalo, naprosto, zato što ja nisam bio u Beogradu, bio sam u Vladi Crne Gore….

VUČIĆ: Da li ste poznavali pokojnog Željka Ražnatovića?
LAZAREVIĆ: Da.

VUČIĆ: Da li ste trgovali sa njim?
LAZAREVIĆ: G. Ražnatović je preko neke od svojih firmi, ne sećam se više koje, s vremena na vreme kupovao derivate nafte i od [moje] firme Pima Beograd.

VUČIĆ: Na koji način se odvijao promet? Kako se odvijalo plaćanje?
LAZAREVIĆ: Novcem.

VUČIĆ: Naravno, novcem. Pitam da li je išlo preko računa ili u kešu?
LAZAREVIĆ: Išlo je pod zakonom predviđenim uslovima.

 

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

INTERNA VLADINA DOKUMENTA: SLUČAJ TIVATSKIH SOLILA: Bivša vlast pokušala da ukine zaštitu rezervatu prirode međunarodnog značaja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz tajnih dokumenata, u koje je Monitor imao uvid, vidi se da je Vlada u proljeće 2016. naložila da se ukine zaštita Tivatskim solilima, međunarodno značajnom rezervatu prirode, pozivajući se prvo na pravne proceduralne razloge, a potom na navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja

 

Dok je zvanično pričala o tome kako sve čini da zaštiti ovdašnje rezervate prirode i područja od posebnog značaja, bivša crnogorska vlada na čelu sa Milom Đukanovićem, pokušala je u proljeće 2016. godine da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, koja su i međunarodno važan rezervat prirode. To je jasno iz  dokumenata sa dvije sjednice Vlade u  martu i aprilu  2016, na koje je potom stavljena oznaka interno, a u koje je Monitor imao uvid.

U zaključku sa sjednice Vlade iz marta 2016,  navodi se da se „zadužuje Ministarstvo održivog razvoja i Agencija za zaštitu životne sredine da pokrenu postupak stavljanja van snage Rješenja Republičkog zavoda za zaštitu prirode broj 1-12 od 26.08. 2008. godine o stavljanju pod zaštitu Tivatskih solila kao posebnog rezervata prirode i Rješenja od 4. 11. 2008. godine o upisu u Centralni registar zaštićenih objekata prirode“.

Osim što su bila zaštićena domaćim propisima, u vrijeme kada je Vlada pokušala da im oduzme poseban status i pravnu zaštitu, Tivatska solila su se već tri godine nalazila na međunarodnoj Ramsarovoj listi zaštićenih područja. Ramsar konvencijom štite se močvarna područja, a na toj  listi nalaze se 2.224  staništa od međunarodnog značaja. Na teritoriji Crne Gore to su: Skadarsko jezero, upisano na listu 15. decembra 1995. godine i Tivatska solila, koja su na listi od 31. januara 2013. godine.

Solila su prethodno, 2006, proglašena Emerald staništem Bernske Konvencije, a 2007. je ovo područje dobilo status IBA – područja od međunarodnog značaja za boravak ptica u Crnoj Gori.  Na području Tivatskih solila registrovano je 48 vrsta ptica, od čega su četiri stalno prisutne vrste, 35 zimujućih vrsta i šest gnjezdarica, a zajedno sa ostalim grupama ptica (pjevačicama, grabljivicama) do sada je na ovom lokalitetu registrovano ukupno 112 vrsta ptica. Solila su jedno od najvažnijih preostalih slanih močvarnih staništa na tzv. Jadranskom vazdušnom koridoru.

Baš tog  proljeća, dok je tajno planirala da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, Vlada je organizovala konferenciju na kojoj je javno izrazila brigu i za svjetska močvarna područja, i obećala dodatnu zaštitu za ovdašnja: „Kako je 2016, godina održivog korišćenja resursa, to predstavlja priliku za sve nas da ozbiljno i odgovorno sagledamo sa kakvim se izazovima svijet susreće kada je u pitanju održivo upravljanje istima. Ono što je izvjesno je da naša uloga u očuvanju resursa treba da bude usmjerena na razvijanje mehanizama zaštite i održivog korišćenja vlažnih staništa, kroz zajedničku implementaciju aktivnosti svih subjekata na lokalnom, nacionalnom, regionalnom i međunarodnom nivou“. Dobro zvuči, al ne radi, što bi rekli. Kao i mnoga obećanja prethodnog režima.

U obrazloženju, zbog ćega se traži skidanje statusa zaštićenog područja Tivatskim solilima, Vlada je iznašla proceduralne razloge za ukidanje Rješenja kojim su Tivatska solila 2008. stavljena pod zaštitu. Kako se navodi u zapisniku sa sjednice –  „Rješenje ima proceduralne propuste  u vezi sa rokovima“, ali navodno i „suštinski propust, jer se zahtjev odnosno otpočinjanje procedure zaštite odnosilo na status spomenika prirode, a Rješenje je donijeto o proglašenju rezervata prirode“.

Da bivšoj vladi nije prava briga bila pravna (ne)preciznost dokumenata kojima se štite Solila, već da je imala namjeru da to područje ostavi bez zakonske zaštite, jasno je već i iz zapisnika sa naredne sjednice Vlade, održane u aprilu 2016. godine. Tada se traži da se prethodni razlog ukidanja zaštite Solilima briše, i navodi se novi, zaista nevjerovatan razlog.

„Zadužuju se Ministarstvo saobraćaja i pomorstva i Ministarstvo održivog razvoja i turizma, da u saradnji s Agencijom za civilno vazduhoplovstvo pripreme i Vladi dostave studiju o procjeni rizika i bezbjednosti vazdušnog saobraćaja za aerodrom Tivat zbog revizije stepena zaštite“, navodi se u Zaključku sa aprilske sjednice Vlade, koji potpisuje tadašnji generalni sekretar Žarko Šturanović. Vlada je, u prevodu, naložila da se ispita navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja kao mogući razlog ukidanja zakonske zaštite Tivatskim solilima! Nije poznato da je Vlada imala ijedan realan razlog da pomisli da bi ptice negativno uticale na domaći avio-saobraćaj.

„Očito je bila namjera da se skine zakonska zaštita kako bi se omogućila gradnja na tom području“, objašnjava dobro obaviješteni izvor Monitora. Šta se sa tom namjerom Vlade desilo, i zašto na koncu nije realizovana, nijesmo uspjeli saznati.

Zakonska zaštita, odnosno status rezervata prirode, znači da na tom području nije dozvoljena urbanizacija. I dugogodišnja situacija sa ulcinjskom Solanom, pokazala je da su privatni interesi moćnika ozbiljna prijetnja najznačajnijim prirodnim ljepotama i resursima. Solana je, bar za sada, pod zaštitom, a ovdašnje moćnike preživjela je mahom zahvaljujući međunarodnom značaju.

Za razliku od Solane, najljepši djelovi morske obale, nacionalnog prirodnog bogatstva Crne Gore, često se ustupaju na ekskluzivno korišćenje privatnim kompanijama putem dugoročnih zakupa ili koncesija. Kilometri obalnog pojasa, plaža i uvala, sa milionima kvadrata zemljišta u zaleđu, u zoni morskog dobra, već su u vlasništvu brojnih inostranih kompanija, što je zapravo tiha privatizacija obale.

Da ponekad ne pomaže ni zakonska zaštita, pokazuje i to da su da su neki djelovi Tivatskih solila, iako se radi o zakonom zaštićenom rezervatu prirode, u privatnom vlasništvu pojedinih kompanija, te pod hipotekama pojedinih crnogorskih banaka. Takođe, dvije parcele na ovom području nemaju u listovima nepokretnosti teret da se radi o rezervatu prirode.

Solila se nalaze u KO Đuraševići, i obuhvataju površinu od 2,555 m². Na tom području nalazi se 60 parcela upisanih u četiri lista nepokretnosti: LN 940 KO Đuraševići – 9 parcela, ukupne površine 17,224 m², koje su susvojina u obimu ½ AD Račica Tivat i Primorje Hotel & Restaurants AD, LN 1229 KO Đuraševići – 30 parcela, ukupne površine 113,851 m², koje su svojina u obimu 1/1 Primorje Hotel & Restaurants AD, LN 1208 KO Đuraševići – 19 parcela, ukupne površine 68,956 m², koje su svojina u obimu 1/1 AD Račica Tivat i LN 1140 KO Đuraševići – 2 parcele, ukupne površine 3,471 m², koje su svojina u obimu 1/1 Vesko Ivošević.

Sve te katastarske parcele imaju terete i ograničenja da se radi o rezevatu prirode, izuzev dvije katastarske parcele iz LN 1140 KO Đurašević u vlasništvu Veska Ivoševića.  Znači li to da se na tim parcelama može graditi, iako se radi o zaštićenom prostoru, nije jasno.

„Dio Solila čini i zemljište još 18 vlasnika. Sa rukovodiocem rezarvata prirode treba konstatovati granice zone i postaviti teret i ograničenje da se radi o rezervatu prirode. Zemljište treba eksproprisati uz pravičnu nadoknadu vlasnicima, a vlasništvo prebaciti na državu”, smatraju  izvori Monitora.

Još nejasnije je, međutim, kako je dozvoljen upis hipoteke U LN 1229 KO Đuraševići nad dijelom parcela Solila od jedne komercijalne banke (Hipotekarna banka), jer taj kolateral joj može biti vrijedan jedino ukoliko ga stekne, pa od Vlade CG traži pravičnu nadoknadu u procesu eksproprijacije. Tereti hipoteke su postavljeni 2018. i 2019. godine, iako su opterećene da se radi o rezervatu prirode 2014. godine.

Jedno je odavno jasno: ovdašnji moćnici, dok su držali ruku na grudima i kleli se u Crnu Goru, rasprodavali su svaki njen dio koji su mogli.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KAKO JE POLICIJA SLUŽBENIM ORUŽJEM POMOGLA KATNIĆEVU PRIČU O DRŽAVNOM UDARU: Montiranje stvarnosti po nalogu SDT-a

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je UP izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće, u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“. Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u operaciju  „državni udar“

 

Nakon što je Apelacioni sud poništio osuđujuću presudu optuženima u slučaju državni udar i odlučio da se suđenje ponovi „pred potpuno izmijenjenim vijećem“, dio te priče možemo potpunije sagledati. Dodatni kontekst daje  krivična prijava koju je Živko Savović, specijalni državni tužilac (SDT), početkom februara podnio protiv glavnog SDT Milivoja Katnića, SDT Saše Čađenovića i sutkinje Višeg suda u Podgorici Suzane Mugoše zbog njihovog (ne)postupanja u tom slučaju.

Prema dostupnim informacijama, Savović svom kolegi i pretpostavljenom starješini spočitava da su, bez saglasnosti suda, više puta „tajno“ iz pritvora u Spužu dovodili Bratislava Dikića pokušavajući da ga privole na priznanje i saradnju. O tome je Dikić, inače penzionisani general srpske Žandarmerije, već govorio tokom postupka pred Apelacionim sudom, ali su u tužilaštvu tada prečuli njegove tvrdnje.

Sada Savović navodi kako je o nezakonitostima na koje je ukazao krivičnom prijavom saznao iz jednog predmeta koji je zadužio krajem oktobra prošle godine. Riječ je o krivičnoj prijavi  koju su Andrija Mandić i Milan Knežević jesenas podnijeli protiv Katnića, Čađenovića, v.d. vrhovnog državnog tužioca Ivice Stankovića i Sudskog vijeća Višeg suda koje je sudilo državni udar. Taj predmet je prvo dodijeljen Savoviću ali mu je, kako tvrdi, i oduzet nakon prijave koju je podnio protiv glavnog specijalnog tužioca (GST).

Vrhovno državno tužilaštvo je u međuvremenu  Savovićevu prijavu proslijedilo u SDT, i tamo je predmet zadužen i uzet u rad, pored činjenice da se prijava tiče glavnog specijalnog tužioca i njegovog bliskog saradnika. Umjesto očekivanog izuzeća iz tog postupka, Katnić je poradio na javnoj kompromitaciji podnosioca prijave. Prihvatajući rizik da tim postupanjem krši zakon. O tome, ipak, nešto kasnije. Nakon što se pozabavimo detaljima iz presude Apelacionog suda.

Nema dokaza da je Mirko Velimirović, svjedok saradnik u slučaju državni udar, nabavio oružje za potrebe navodno planiranog napada na policiju i građane pred Skupštinom Crne Gore, zaključilo je vijeće Apelacionog suda. Iz iskaza svjedoka Velimirovića proizilazi da je on pomenutog dana kupio oružje sa mecima, koje je odmah nakon toga rasklopio i bacio u jezero, navodi se u presudi. „Međutim, budući da u ovom dijelu iskaz svjedoka M.V. nije potvrđen nijednim drugim izvedenim dokazom, to je pogrešno zaključivanje prvostepenog suda da se odlučna činjenica u vidu nabavke oružja sa municijom može pouzdano izvesti iz iskaza svjedoka M.V“.

Tu se detaljnije objašnjava da sud nije saslušao osobu koju je Velimirović označio kao prodavca oružja i municije (izvjesni Fadilj), da ne postoji video dokumentacija (fotografije ili snimci) koji bi mogli poslužiti kao dokaz da je oružje zaista nabavljeno, rastavljeno i uništeno. Dodatno, Apelacioni sud navodi da se iskazi iz sporazuma o priznanju krivice kakav je Velimirović sklopio sa tužilaštvom ne mogu koristiti kao dokazi protiv drugih lica. „Imajući u vidu navedeno, ni odlučna činjenica koja se odnosi na nabavku oružja koje je trebalo biti unijeto u Crnu Goru ne može se utvrđivati iz pravosnažne presude o priznanju krivice svjedoka M.V.“

Nema, znači, dokaza o postojanju oružja za navodne teroriste. Sjećamo se ipak da su izbore u oktobru 2016. godine, pored svega ostalog, obilježili i snimci oružja zaplijenjenog na Starom aerodromu. Čime je, tvrdio je Katnić,  preduprijeđeno pripremano krvoproliće.

Čitamo, ponovo, presudu Apelacionog suda: „Od značaja je ukazati da revers Uprave policije, kojim je obezbijeđeno oružje na teritoriji Crne Gore, koje je fotografisano u kući koju su iznajmili nadležni istražni organi, ne može predstavljati dokaz o činjenici da je svjedok M.V. nabavio oružje i metke, kako je to zaključio prvostepeni sud, jer se očigledno ne radi o istom oružju i municiji…“.

U prevodu: UP je „obezbijedila oružje“ koje je fotografisano u kući „koju su iznajmili nadležni istražni organi“. I sud je to prihvatio kao dokaz!?

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je Uprava policije izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće (garažnom prostoru), u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“.

Ne možemo tvrditi da su autor fotografija S.B i njegove kolege iz UP znale da pronalaze i snimaju oružje dopremljeno iz službene oružarnice, ali vidi se da o tome u Dokumentaciji nema ni pomena.  Umjesto toga, nižu se fotografije sa opisom: ulazna kapija, garažna vrata u prizemlju, unutrašnjost garažnog prostora…  Stižemo do interesantnog dijela.

Fotografija 3. (u elaboratu je nazivaju slika) pokazuje „unutrašnjost garažnog prostora i stvari u istom – fotografisano sa ulaznih vrata“. Dok je  na fotografiji  „bliži izgled horizontalnog frižidera“. Obratimo li pažnju na položaj prekrivke za stolicu sa natpisom tuborg na fotografiji 4. vidjećemo da je neko preturao stvari na zamrzivaču u vremenskom periodu između nastanka foografija 3. i 4. Skoro da se posumnja da je neko nešto pokušavao da podmetne. Kad već ne bi znali da je u sanduku za sladoled uskladištena službena roba pozajmljena „na revers“.

Nasloženo oružje vidi se na fotografiji 7. „bliži izgled pronađenog oružja – automatskih pušaka u frižideru“, da bi nam fotografija 8. detaljnije predstavila vatrenu moć navodnih terorista (prema optužnici: organizovane kriminalne grupe). Javnosti je tada predstavljeno kako su Mirko – Paja Velimirović i drugi svjedok saradnik Aleksandar – Saša Sinđelić napadačima obezbijedili 45 automatskih pušaka, većinom sa preklapajućim kundakom. U elaboratu to je fotografija 8: „izgled oružja – automatskih pušaka četrdeset pet (45) pronađenih u frižideru, fotografisanih u garaži“.

Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u te predizborne radnje. Podsjetimo se – tadašnji ministar policije Goran Danilović i ministarka odbrane Milica Pejanović – Đurišić nijesu bili obaviješteni o operaciji državni udar.

Nakon zamrzivača, policajci su fokus uviđaja preselili na baštensku garnituru. I kutiju banana koja je poslužila za skrivanje municije. I te fotografije pokazuju da se raspored zatečenih stvari promijenio između dva snimka. Sreća, pa u pitanju nijesu stvarni dokazi u nekom sudskom postupku.

Odluku Apelacionog suda Katnić objašnjava političkim pritiscima na pravosuđe. O pomenutim propustima i nedostatku materijalnih dokaza – ni riječi. Zato se množe optužbe na račun svih koji posumnjaju u ispravnost rada glavnog SDT i njegovih saradnika.  ,,SDT se našlo u situaciji kada se, od pojedinaca koji su politički angažovani, konstantno napada i izloženo je pritisku kako bi se odluke donosile ne u tužilaštvu nego u političkim partijama“,  navodi se u nedavnom saopštenju SDT-a u kome se posebna pažnja posvećuje predloženim tužilačkim zakonima. „Donošenjem Zakona o tužilaštvu za organizovani kriminal i korupciju i Zakona o Državnom tužilaštvu, ostvario bi se politički uticaj koji je neprimjeren po svim prihvaćenim evropskim standardima”.

Prije nego se složimo sa tom konstatacijom, valjalo bi riješiti dileme o dosadašnjem uticaju (DPS) izvršnih i zakonodavnih vlasti na pravosuđe i tužilačku organizaciju. SDT Živko Savović navodi da je Katnić, kao rukovodilac Specijalnog tužilaštva, svjesno usporavao određene istrage koje se tiču čelnika bivših vlasti Ivana Brajovića i Miomira Mugoše (afere Petlja i Bazar). Pride, Katnić već neko vrijeme tvrdi da nema „ni udaljene sumnje“ u umiješanost Mila Đukanovića u brojne afere u koje ga uvlače nekadašnji saradnici iz politike i biznisa, prije svih Duško Knežević. Kao što se ne žuri da na sudu razriješi sumnje u korupciju u vrhu tužilaštva  – nakon objave telefonskih razgovora Kneževića i bivšeg sekretara VDT Nenada Vujoševića.

Zato se GST ne usteže da ocrni svoje oponente. Makar to, možda, bilo i nezakonito. Počelo je 2015, nedugo po imenovanju Katnića na mjesto GST, objavom djelova razgovora advokata Vladana Bojića sa njegovom tadašnjom klijentkinjom – suprugom budvanskog funkcionera Lazara Rađenovića. Bojić je zbog tog slučaja na sudu, nepravosnažno, dobio odštetu iz državne kase.

Nastavilo se 2016. objavom transkripta razgovora advokata Gorana Rodića sa Milanom Kneževićem, njegovim tadašnjim klijentom. „Jasno se utvrđuje da G.R. i M.K. prevashodno razgovaraju o načinu na koji bi opstruirali krivični postupak, te dalje vršili medijsku propagandu u cilju diskreditacije tužilaštva”, zaključuju u SDT-u. Bez objašnjenja šta bi tu trebalo biti nezakonito.

Da bi došao do ovih materijala, ili da bi prikrio nezakonito prisluškivanje, SDT je naložio Specijalnom policijskom timu da izvrši pretres kancelarije i stan advokata Rodića. Taj pretres je obavljen bez zakonom obaveznog prisustva predstavnika Advokatske komore. Što su, iz nekog razloga, prećutali i oni i VDT Ivica Stanković.

Priča je dobila nastavak prošle nedjelje, objavom skoro četiri godine starih razgovora  dvojice aktuelnih poslanika vladajuće većine. Katnić se pravda interesom javnosti da bude obaviještena o pokušaju političkog uticaja na SDT, ali ne objašnjava zašto prikupljeni materijali nijesu uništeni u zakonom propisanom roku. Kad već nijesu doveli do podizanja optužnice protiv onih koji su bili na meti mjera tajnog nadzora. Ili tu imamo još jedan krak aktuelne priče o nezakonitom prisluškivanju ličnih i političkih oponenata?

VDT i Tužilački savjet ponovo ćute. Oglasila se, zato, Akcija za ljudska prava (HRA). ,,Razgovor je snimljen 2017. godine, a od tada nije pokrenuta istraga protiv bilo kog lica koje je bilo pod tajnim nadzorom, dok je specijalni tužilac Savović i dalje zaposlen u Državnom tužilaštvu, a 2019. godine je i napredovao“, saopštila je Tea Gorjanc  – Prelević. „Prema tome, razumno je zaključiti da je GST u svom ličnom interesu sada objavio transkript koji u negativnom svjetlu predstavlja tužioca koji je protiv njega podnio krivičnu prijavu, kao i poslanike koji predlažu zakone kojima bi se razvlastio GST i Specijalno državno tužilaštvo kome je na čelu”.

Šta slijedi? Dio vladajuće koalicije izašao je u susret Vladinom zahtjevu da se usvajanje tužilačkih zakona odloži dok se ne dobije saglasnost Brisela. Katnić, dakle, do daljnjeg ostaje u sedlu. Da izviđa koga i koliko hoće, ubrzava i koči istrage i preslušava presretnute razgovore.

Zoran RADULOVIĆ      

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NESTALO RJEŠENJE O SAGLASNOSTI ZA IZGRADNJU NJEGOŠEVOG MAUZOLEJA IZ 1967.: Nema ga ni u Upravi za zaštitu kulturnih dobara, ni u Državnom arhivu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Želja Mitropolije da vrati kapelu na Lovćen, jasna je. Da li bi toj želji, osim raspoloženja u dijelu nove Vlade, pomoglo i to što se prethodna vlast nije potrudila ni da sačuva Rješenje o postavljanju Mauzoleja, dok je tri decenije stajala po strani mirno gledajući nelegalnu gradnju i radove na spomenicima kulture od strane MPC, nije jasno. Jasno je, međutim, da je igra počela

 

Rješenje o saglasnosti za izgradnju Njegoševog mauzoleja iz 1967. godine, nestalo je iz Uprave za zaštitu kulturnih dobara, institucije koja je bila zadužena da ga čuva.

Priča o nestanku ovog važnog dokumenta, počinje 3. februara ove godine, kada je Mitropolija crnogorsko primorska uputila dopis Upravi, tražeći na uvid Rješenje.  Uprava, na čijem se čelu nalazi Božidar Božović, odgovorila je Mitropoliji da taj dokument ne može da im da na uvid jer ga ne posjeduje, tvrdeći da ga je dala na revers Državnom arhivu, što se vidi iz prepiske između Mitropolije i Uprave, u koju je Monitor imao uvid. Problem je, međutim, u tome što ni u Državnom arhivu nema Rješenja. To je Monitoru potvrđeno iz te ustanove.

„Obavještavamo Vas da Državni arhiv Crne Gore nije preuzeo građu Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, kao ni Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Iz tog razloga za dostavu traženog Rješenja neophodno je da se obratite Upravi za zaštitu kulturnih dobara”, navodi se u odgovoru Državnog arhiva.

Iz odgovora Državnog arhiva našem nedjeljniku jasno je dakle, ne samo da dokument nije u posjedu Arhiva, već i to da je direktor Božović njegov nestanak pokušao da prikrije, odnosno da Uprava nije dala na revers Državnom organu ovo važno rješenje, kako se to navodi u odgovoru Mitropoliji, a koji je potpisao Božović.

„Postovani, Uprava za zaštitu kulturnih dobara Saglasnost po rjesenju 01-770 koji ste nam u dopisu tražili, dala je na revers Državnom arhivu i nemamo dokument u instituciji. Srdačno, Božidar Božović”, navodi se u odgovoru Mitropoliji, u koji smo imali uvid.

U odgovorima Monitoru, Božović je izbjegao ne samo da odgovori na pitanje kako je moguće da Uprava ne posjeduje to rješenje koje je bila dužna da čuva, već se u cjelosti izbjegava i pominjanje samog dokumenta.

U odgovoru našem nedjeljniku, koji ne potpisuje niko personalno, navodi se da je Mitropolija od Uprva tražila druga dva dokumenta koja se tiču mauzoleja na Lovćenu, i potvrđuje da Uprava nema jedno od njih. Prema odgovorima iz Uprave vidi se da je Mitropolija od njih tražila Rješenje o stavljanju pod zaštitu Kapele na Lovćenu br. 823 iz 1947. godine, kao i Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika culture – Kapele na Lovćenu broj 02-197/2 od 28. februara 1969. godine.

Takođe, navodi se da je Uprava Mitropoliji dostavila dokument iz 1947. godine, ali da je „uvidom u dokumentaciju utvrđeno da je Rješenje br. 02-1972 od 28. 02. 1969. godine Reversom od 14. 04. 1971. godine ustupljeno Pravnoj službi SO Cetinje”. Iz odgovora Monitoru, jasno je, međutim, ne samo da Uprava, nego ni Državni arhiv ne posjeduju ni Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika kulutre – kapele na Lovćenu iz 1969. godine! Državni arhiv je u odgovoru Monitoru bio kategoričan da nije peuzeo građu ni Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, niti Uprave koja mu je pravni nasljednik.

Monitorovi dobro obaviješteni izvori objašnjavaju da bi Rješenje iz 1967. trebalo osim Uprave da ima i Jugoslovenski institut za zaštitu spomenika kulture u Beogradu, ali da ta institucija više ne postoji. Zbog toga su u Upravi, gdje od 3. februara traje pokušaj da se dođe do Rješenja, odustali da ga traže u Beogradu, objašnjavaju naši izvori.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 12. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo