Povežite se sa nama

FOKUS

Crnogorska mreža Vojina Lazarevića

Objavljeno prije

na

Nakon dvije decenije krupnog biznisa, Vojin Lazarević (53), porijeklom iz Kotora sa prebivalištem u Beogradu, na adresi Savski venac – Senjačka 14/5, možda je pred najozbiljnijim problemom. Ministarstvo energetike Srbije je podnijelo krivične prijave protiv njega, ex ortaka mu Vuka Hamovića, zatim bivših direktora i zamjenika direktora Elektroprivrede Srbije Ljubomira Gerićai Vladimira Ðorđevića, te Energy Financing Teama (EFT) kao pravnog lica.

Srpsko tužilaštvo, kako je objavljeno, 30. aprila je dobilo izvještaj Antikorupcijskog tima o zloupotrebama u energetskom sektoru, a resorna ministarka Zorana Mihajlović je zatražila odgovornost „zbog štete od više stotina miliona dolara koju je pretrpela država”.

Prvo odjeljenje beogradske policije je 25. jula 2007. podnijelo krivičnu prijavu i protiv Hamovićai Lazarevića, u kojoj se navodi da su državu oštetili za 978.236.591 srpskih dinara. Predmet je godinama „ležao u fioci”, a policajci angažovani na njemu su sklonjeni u penziju, odnosno, na niže radno mjesto.

„Neki Vojin ili Vuk danas sigurno rade po zakonu. Pitanje je šta su radili kad su počinjali”, istakla je ministarka Mihajlović. „To vam je ono: ‘Ne pitajte me za prvi million’. E pa mi hoćemo da vidimo gde je taj prvi million i kako se do njega došlo”.

Lazarević i Hamović su od 2001, kroz EFT-u i povezane firme, premrežili Balkan veletrgovinom strujom. I prethodnih godina, zbog sumnjivih transakcija, bili su mete istraga i prijava u više zemalja, no nikada protiv njih nije pokrenut sudskih postupak.

Situacija je po njih sada utoliko ozbiljnija iz razloga što se u Srbiji, pod vođstvom vicepremijera i de facto šefa svih tajnih službi Aleksandra Vučića, bez pardona hapse i optužuju tajkuni.

Kao opozicionar, Vučić je 2004. bio čelnik parlamentarnog Anketnog odbora koji je utvrđivao činjenice u trgovini električnom energijom (vidi okvir), ali nikakvi zaključci tada nijesu usvojeni jer je, prema njegovim riječima, „energetska mafija kontrolisala dobar deo političara”.

Biznis u tijesnoj vezi sa politkom je dio porodične tradicije Vojina Lazarevića. Prema predanju, Lazarevići su porijeklom iz Raške, a u Kotor, odnosno Grbalj, doselili su za vrijeme Nemanjića.Vojinov đed, Filip Lazarević. završio je medicinu u Beču, no u karijeri se najmanje bavio strukom – zapravo bio je ljekar u K. und K vojsci.

Nakon sloma Austro-Ugarske, odigrao je krajem 1918. ulogu izafektiranog predsjednika „narodnog vijeća” koje je u Kotoru svečano dočekalo srpsku vojsku. Postaje lokalni korteš i poslanik režimske Narodne radikalne stranke, koja je na Cetinju obnovila Crnogorsku banku – u to vrijeme najmoćniju u Crnoj Gori.

Filip Lazarević je, ne samo jedan od njenih glavnih akcionara, već je u Kotoru i predsjednik Bokeške banke. Biznis je proširio vlasništvima u industriji gline, Brodarskom Akcijskom društvu Boka, štampariji, bio je i glavni urednik lista Boka, itd. U aprilu 1938. je nagrađen imenovanjem za senatora Kraljevine Jugoslavije.

Njegov nasljednik, advokat Vladan Lazarević (1917-2011), pristupio je 1990. Narodnoj stranci (NS). Novak Kilibarda je kasnije ispričao da je, tokom promotivne stranačke tribine u Radanovićima, zapazio „šarmantnog i vitkog gospodina, izgledao je kao stari engleski dendi” (dandy = kicoš, gizdelin).

Skupa sa Vladanom, tu je bio i Vojin, njegov sin. Tadašnji predsjednik NS-a – u knjizi Slavoljuba Šćekića Kilibarda: Ispovijesti o deceniji koja je promijenila lice Crne Gore – takođe ga opisuje: „Uočava se sinovljeva njegovana bradica, ona čiji se ekstenzitet ne dira, samo se rast dlake prekida do na milimetar iznad korijena. I momak obučen šimi, samo mu fizionomija nije baš intelektualno izoštrena prema građanskom korpusu njegove personalnosti”.

Uprkos komunizmu, nacionalizaciji i eksproprijaciji, Lazarevići su zadržali dio bogatstva u nekretninama koje im je ostavio Filip Lazarević, vjerovatno i iz razloga što je on jedno vrijeme bio zatvoren od strane italijanskih okupacionih vlasti. Naslijedili su, između ostalog, veći dio skupocjene palate Pima(arhitektonski spomenik II kategorije iz 14-16 vijeka).

I dok je Vladan vodio advokatsku kancelariju, Vojin je gimnaziju i fakultet završio u Beogradu. Bio je u trgovačkoj mornarici, usavršio je engleski, potom se priključio kancelariji svog oca. Početkom 1990-ih, Lazarevići su donatori NS-a. Kilibarda svjedoči da će se između Vojina i Predraga Drecuna, kada je preuzeo Izvršni odbor NS-a, „uspostaviti intimna veza koja se neće prekidati”.

Firmu Pima u Kotoru Vojin Lazarević je osnovao 1991, da bi naredne godine, nakon uvođenja međunarodnih sankcija, kako je jednom prilikom rekao, počeo uvoz nafte i benzina.

Takvim lukrativnim poslom nije se mogao baviti niko bez diskretnog ali jedino punovažnog odobrenja Vlade Mila Đukanovića. Vjeruje se kako je „oficir za vezu” vlasti i Lazarevića bio i Andrija Perišić, bivši gradonačelnik Kotora, DPS poslanik i ministar za saobraćaj i pomorstvo, ali je kasnije saradnja uzdignuta na veći nivo: kontakte je održavao zemljak, Grbljanin Svetozar Marović.

Savezni i republički poslanik NS-a Vojin Lazarević je bio u dva saziva, te predsjednik jednog od odbra Skupštine SRJ. Nosilac je diplomatskog pasoša SRJ. Kancelarije Pime je otvorio i u Beogradu, najprije na Terazijama, potom u zgradi Genexa. Za raščišćavanje, kako da kažemo, „poslovnih nesporazuma”, sa osobama poput Arkana kod njegovih šefova u srpskom policijskom establišmentu, angažovao je Kilibardu.

Lazarevićev dosije u koalicionoj Vladi Filipa Vujanovića počinje 5. februara 1998, kada je izabran za ministra bez portfelja; druga dva člana iz redova NS-a bili su Predrag Drecun, potpredsjednik za poslove privatizacije, te Budimir Dubak, ministar za kulturu.

U Vladi je Lazarević, kao ministar a potom i premijerov savjetnik, ostao do 15. marta 2001. kada je „razriješen na lični zahtjev”. Ove činjenice ne osvjetljavaju njegovu stvarnu ulogu. Naime, Lazarević je imenovan u upravne odbore Jugopetrola i (u paketu sa sugrađaninom Rankom Krivokapićem) Aerodroma CG, no svakako najznačajnije je da je postao predsjednik Skupštine akcionara Elektroprivrede Crne Gore (EPCG).

U to vrijeme počinju prvi poslovi Vuka Hamovića sa Crnom Gorom. Prema Hamovićevim riječima, „Vojina poznajem od ranih 1990-ih” (TV IN, 2008). Američka vlada je 11,9 miliona dolara uplatila Crnoj Gori radi eliminisanja duga za električnu energiju, kupljenu od Elektroprivrede Republike Srpske (EPRS).

Dio javnosti vjeruje da je Lazarević dostavio Hamoviću insajderske informacije na osnovu kojih je, preko svoje firme, profitirao na način što se uključio u naplatu kredita prema EPCG-u, sa računicom da, bez obzira na kašnjenja, profit obezbjeđuje velikim diskontom kod isporučioca. Kada su Amerikanci avgusta 1999. uplatili prvu tranšu EPRS-u, iz EPCG-a su ih pismeno obavijestili da novac treba preusmjeriti na račune Hamovićevog GML Internationala.

Kao premijerov savjetnik i predsjednik Skupštine akcionara EPCG-a, Lazarević je sa Hamovićem postao dioničar EFT-e, osnovane 13. oktobra 2000. godine. U oglednom primjeru najtežeg konflikta interesa, uveo je EFT-u u Crnu Goru.

On je, kako su ocijenili nezavisni analitičari, sam sa sobom ugovorio posao kojim će najveća državna kompanija iz Crne Gore struju proizvedenu u BiH (Republici Srpskoj) kupovati preko EFT-e.

Iako uvozi trećinu potrebne struje, EPCG se tada nije, kao ranijih godina, prijavila na tendere za kupovinu viškova od elektroprivreda u regionu, čime je EFT-i dozvolila da otkupi tu struju i istu joj prodaje po višoj cijeni.

Već prve godine poslovanja EFT je imala obrt od 195 miliona dolara. EFT-a je kilovat struje EPCG-u ubrzo naplaćivala skuplje nego na evropskoj berzi. Cijena struje koju je EFT-a isporučivala Crnoj Gori je sa 25,5 eura za megavat 2001, naredne skočila na preko 30,9 eura, da bi do 2007. porasla na 67 eura.

Vjerovatno tačna informacija iz medijskih napisa da je Lazarević 2006. donirao veći iznos (navodno 500.000 eura) Bloku za zajedničku državu – gdje je jednu od važnijih uloga odigrao predsjednik njegove matične NS Predrag Popović– nije pokvarila utemeljene poslovne relacije sa moćnicima iz DPS-a koji kontrolišu EPCG.

Iako je Lazarević 2005. istupio iz EFT-e, nastavio je da preko svoje firme Rudnapda prodaje struju Crnoj Gori. Od 2007. do sredine 2012. Lazareviću je isplaćeno najmanje 32,9 a Hamoviću 92,9 miliona eura, ili više od polovine novca koje je EPCG isplatila svim dobavljačima.

MANS je prošle godine tvrdio da je Lazarević „EPCG-u prodavao najskuplju struju po prosječnoj cijeni od 68 eura po megavat-satu”. Iz EPCG-a su oštro kritikovali analizu MANS-a o nabavkama struje, ali nijesu negirali da je Lazarevićev Rudnap u 2011. sa čak 22,5 odsto učestvovao u ukupnom crnogorskom uvozu električne energije.

Lazarević je bio jedan od zapaženijih aktera Samita 100 biznis lidera regiona – Dogovor za novo doba koji je 23. – 24. maja ove godine održan u Bečićima. Pokrovitelj samita je bio Milo Đukanović, a Lazarević domaćin „radnog stola” o energetici.

Vile, jahta, zemljišta

Vojin Lazarević u Crnoj Gori je vlasnik trospratne Vile Beskuće Kotoru. Taj spomenik kulture III kategorije iz 1776, ukupne je površine 1.348 kvadrata.

Navodno je, prema izvještajima medija, Beskuću Lazarević kupio sredinom 1990-ih, dok u katastru nema podataka o načinu sticanja vlasništva.

Vila je, kako su pisale Vijesti sredinom prošle godine, bila pod hipotekom za kredit od 20 milion eura kod Hypo Alpe Adria banke Internationaliz Klagenfurta. No, u međuvremenu je hipoteka izbrisana iz opisa tereta u katastru.

Lazarević posjeduje i jahtu Sunseeker Predatora 108, dužine 33 metra, čija je vrijednost, u zavisnosti od opreme i drugih detalja, oko desetak miliona eura. Navodno je iznajmljuje po cijeni od 86.300 eura za nedjelju dana.

Osim stana od stotinjak kvadrata u Dobroti, na njega se 2012. nije vodila neka druga imovina. Ali, na njegovog pokojnog oca su još registrovane nekretnine čija je vrijednost više desetina miliona eura – najmanje.

Vojin Lazarević je, prema podacima Uprave za nekretnine, bio vlasnik ili suvlasnik – kao osnov sticanja navedeni su nasljeđe i izvjesne garancije „državnih organa” – nekoliko stotina hiljada kvadratnih metara zemljišta od Mrčevog polja u Jazu kod Budve, imanja u Grblju (Glavatičići, Kavač, Liješevići, Marovića potok), zatim u Đuraševićima u Tivtu, do imanja u Rosama i Mirkovima u Herceg Novom.

U porodičnom vlasništvu su pored Beskuće i Pime, takođe i vile ili palate Tre Sorele na Prčanju i Bujović u Perastu.

Stariji Lazarević je, koji je nosilac Ordena Sv. Save Srpske parvoslavne crkve, do 2008. bio vlasnik Pluto exporta, firme iz Kotora

Istragom u aferi Nacionalna štedionica– koja je u Srbiji vođena sredinom 2000-ih zbog sumnje da je Vojin Lazarević navodno učestvovao u pljački državne imovine od najmanje oko 34 miliona eura – utvrđeno je da je u povezanim transakcijama učestvovalo i preduzeće Pluto International Company Limited, registrovano na Grenadirskim Ostrvima, a osnivač je pored Vojina, bio i Vladan Lazarević.

Pluto International Company Limited i sada se u Privrednom sudu u Podgorici vodi kao firma osnivač Pime, društva za trgovine i usluge, izvoz-uvoz iz Kotora.

U posao sa strujom iz Vlade Crne Gore

Izvodi iz stenografskih bilježaka sa sjednica Anketnog odbora radi utvrđivanja činjenica i okolnosti u trgovini električnom energijom i finansijsko-bankarskim poslovima, povezanim sa tom trgovinom, koje su u Skupštini Srbije održane 2004. godine.

ALEKSANDAR VUČIĆ: Kada ste prvi put ušli u posao uslužne prerade mazuta?
VOJIN LAZAREVIĆ: … To je bilo 1998. godine, kada sam bio ministar bez portfelja u Vladi Crne Gore.

VUČIĆ: Da li je to reč o uslužnoj preradi mazuta u struju u Termoelektrani-toplani Novi Sad, za potrebe Crne Gore?
LAZAREVIĆ: Tako je…

VUČIĆ: Dobili smo informaciju da je taj posao 1998. bio zamaskiran kao lon posao, da bi se izbegle fiskalne dažbine, odnosno, da struja ne ide za Crnu Goru, već za Republiku Srpsku (RS). Imate li informaciju o tome? …
LAZAREVIĆ: … Ako me pitate da li je taj aranžman bio zakonit, smatram da jeste zato što su radili ozbiljni ljudi iz elektroprivreda Srbije, RS-a i Crne Gore. Tada sam bio ministar u Vladi i nisam se bavio neposredno ugovaranjem tog posla. Mogu da Vam kažem da nisam čuo posle toga da je bila neka istraga, da su utvrđene nepravilnosti, da je bilo ko oštećen.

VUČIĆ: … Struja je otišla u Crnu Goru, tu nije bilo izvoznog posla, jer smo jedna država, da ne bi bilo plaćanje poreza i akciza, rečeno je da je struja izvezena u RS.
LAZAREVIĆ:Koliko znam, struja jeste izvezena u RS i Crna Gora je imala stabilan aranžman o kupovini i viškovima električne energije od Elektroprivrede RS, od koje je kupovala i pre i kasnije.

VUČIĆ: Sigurni ste da je taj posao završen preko RS? Pošto mi imamo informaciju da je drugačije završen, da je završen na volšeban način, kako se ovde kaže, „nalogom Mihalja Kertesa Carinarnici Novi Sadda obavi carinskog zaduženje sagorelog mazuta”, bez obzira na nedostajući dokaz da je struja zaista otišla u RS.
LAZAREVIĆ: Šta je bio g. Kertes u to vreme?

VUČIĆ: Direktor Savezne uprave carina (SUC).
LAZAREVIĆ: Pretpostavljam da je onda SUC bila organ koji je imao pravo da to obavi. Nemam informaciju da je g. Kertes morao da naređuje da se tako uradi, kako Vi to kažete, zbog nekompletne ili nedostajuće dokumentacije. Ako imate takvu dokumentaciju, bilo bi dobro da se i to raspravi… Kako sam vam pomenuo s početka obraćanja ovom telu, 1998. godine se više nisam bavio biznisom, nego sam 1998, 1999. i 2000. bio u Vladi Crne Gore. Pošto ste Vi tada bili u Vladi Srbije, znate da odnosi između rukovodstava Srbije i Crne Gore nisu baš bili idealni. Nisam bio u to vreme baš omiljen u krugovima vlasti u Srbiji. Ako pregledate dokumentaciju, videćete da je do 1997. firma Pima radila. Od 1998, 1999. i 2000. nema nijedne fakture, ništa se nije dešavalo, naprosto, zato što ja nisam bio u Beogradu, bio sam u Vladi Crne Gore….

VUČIĆ: Da li ste poznavali pokojnog Željka Ražnatovića?
LAZAREVIĆ: Da.

VUČIĆ: Da li ste trgovali sa njim?
LAZAREVIĆ: G. Ražnatović je preko neke od svojih firmi, ne sećam se više koje, s vremena na vreme kupovao derivate nafte i od [moje] firme Pima Beograd.

VUČIĆ: Na koji način se odvijao promet? Kako se odvijalo plaćanje?
LAZAREVIĆ: Novcem.

VUČIĆ: Naravno, novcem. Pitam da li je išlo preko računa ili u kešu?
LAZAREVIĆ: Išlo je pod zakonom predviđenim uslovima.

 

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

HAPŠENJE ALEKSANDRA MIJAJLOVIĆA I NJEGOVIH PARTNERA U KRIMINALNIM DUVANSKIM POSLOVIMA: Novović ušao u Grand

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mijajlovića Specijalno tužilaštvo vidi kao jednog od dva šefa ove kriminalne grupe. Ko je drugi šef, još nije poznato, ali su najavljena nova hapšenja. Prema spisima SDT, kako navode mediji, Mijlovićeva  grupa krijumčarila je cigarete na međunarodnom planu najmanje tri godine – od 2019. do kraja 2021. godine. Akcija SDT i SPO pokrenuta je na osnovu saradnje i podataka Europola

 

Po nalogu Specijalnog državnog tužilaštva, ove sedmice uhapšeno je više crnogorskih biznismena i policajaca zbog kriminalnog udruživanja i šverca cigareta međunarodnih razmjera.  Jedno ime među njima posebno se ističe.  Aleksandar Mijajlović je često  povezivan sa građevinskom kompanijom Bemax, koja je svoj rast doživjela u vrijeme Đukanovićevog režima, poslujući sa državom u milionskim obrtima.

Osim Mijajlovića, uhapšeni su vlasnici podgoričke kompanije DG group Golub Vojinović i Dejan Jokić, te policajci Dragan Backović, Mirko Mijušković i Radoje Rabrenović. Narednog dana u okviru iste istrage, uhapšeni su u Nikšiću  Zoran Đukanović, vlasnik kompanije Đukanović company , Mileta Simanić i Milan Rogač. Takođe. U Nikšiću je uhapšen i Milenko Rabrenović, dugogodišnji šef obezbjeđenja Veselina Veljovića. Rabrenoviću je ranije suđeno zbog prijetnji  novinarki  Oliveri Lakić, dok je u Vijestima pisala o švercu cigareta, ali je na kraju oslobođen.

Mijajlovića Specijalno tužilaštvo vidi kao jednog od dva šefa ove kriminalne grupe. Ko je drugi šef, još nije poznato, ali su najavljena nova hapšenja. Prema spisima SDT, kako navode mediji, Mijlovićeva  grupa krijumčarila je cigarete na međunarodnom planu najmanje tri godine – od 2019. do kraja 2021. godine. Akcija SDT i SPO pokrenuta je na osnovu saradnje i podataka Europola.

Mijajlović nije zvanično suvlasnik Bemaxa, iako ga javnost tako percipira. Ipak, brojne su i zvanične njegove veze sa tom moćnom građevinskom firmom. Prema podacima Registra privrednih kompanija, Mijajlović ima funkcije u tri kompanije čiji je osnivač Bemax –   direktor je Alec Montenegro,  član  Upravnog odbora  Arena B i ovlašćeni  zastupnik  S & I INVEST.  Osim Mijajlovića kao stvarni suvlasnik Bemaxa javnost percipira Ranka Ubovića, još jednog podgoričkog biznismena. Zvanično, njegov sin Ivan Ubović, vlasnik je kompanije.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 23. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

BORBA AFERAMA ZA BEZBJEDNOSNI SEKTOR: Reče mi jedan čoek

Objavljeno prije

na

Objavio:

Premijer i SDT su dužni da se odrede o daljem statusu svojih bliskih saradnika. Da im pruže jasnu i  javnu podršku i preuzmu odgovornost. Ili prekinu saradnju sa njima. Javnosti se duguje utvrđivanje odgovornosti za one koji su govorili neistinu ili radili nezakonito

 

I bi Odbor za bezbjednost i odbranu. Umjesto najavljivanog razrješenje detalja iz afere Do Kwon, dobili smo dvije nove. Zapravo tri, nakon naknadne odluke većine članova Odbora  da podnesu krivičnu prijavu protiv N.N. lica zbog iznošenja tajnih podataka („bez obzira da li su oni tačni, netačni ili polutačni“) sa dijela sjednice koji je bio zatvoren za javnost. Odnosno tajan.

U razmjeni vatre ministra pravde i šefa Specijalnog policijskog odjeljenja (SPO), tokom javnog dijela sjednice, saznali smo da je ministru Andreju Miloviću registrovano druženje, javno i privatno (intimno) sa bezbjednosno interesantnim licima (BIL). A šefu SPO Predragu  Šukoviću sumnjive kupoprodaje stanova u Budvi, u čemu su, navodno, učestvovale i osobe ranije sudski procesuirane i povezane sa organizovanim kriminalnim grupama (OKG).

Nijesmo, dakle, bili u prilici da saznamo obećano: kako je Južnokoreanac Do Kwon, kao lice sa Interpolove potjernice, došao u Crnu Goru sa lažnim dokumentima (Milović je tvrdio da bivši ministar MUP-a Filip Adžić zna ko ga je dovezao); Ko ga je prijavio nadležnima i tako spriječio njegovo bjekstvo (premijer Milojko Spajić je tvrdio da je on taj); Da li su optužbe o poslovnim vezama Južnokoreanca, kome se na teret stavlja kripto-prevara teška 40 milijardi dolara. sa Spajićem i njegovim PES-om predizborna izmišljotina ili tvrdnja utemeljena na dokazima; Da li je neko manipulisao sa laptopovima koji su oduzeti Do Kwonu nakon njegovog hapšenja na aerodromu u Golubovcima (mijenjao ih ili brisao/dodavao podatke); Jesu li Šuković, Adžić i bivši premijer Dritan Abazović pokušavali da uhapse Milojka Spajića u finišu prošlogodišnje predizborne kampanje…;

Navodno su odgovori izostali pošto je Specijalni državni tužilac Vladimir Novović insistirao da se ne iznose detalji iz istrage SDT-a koja je u toku.

Umjesto toga, dobili smo nova sumnjičenja i optužbe.

Milović je ustvrdio da je Predrag Šuković  u Budvi kupio stan po cijeni od 1.034 eura za kvadratni metar, da bi ga dvije godine kasnije prodao, bivšem vlasniku – neidentifikovanom Rusu – po cijeni od 2.413 eura za m2. Istog dana kupio je novi, veći stan. Njega je platio po 1.337 eura za metar kvadratni. To je, ako kupljena nekretnina nema ozbiljnu manu, cijena daleko manja od ustaljenih na budvanskom tržištu nekretnina.

Sve transakcije su obaveljene u kešu za koji je Šuković ustvrdio da je dio nasljeđa njegove supruge. U imovinskom kartonu prijavio je kako je do nove nekretnine došao „razmjenom“.

Na Milovićev račun  stigle su optužbe da je u Sarajevu, u automobilu koji se vodilo kao njegovo vlasništvo,  pronađena droga. SDT Novović potvrdio da je taj slučaj riješen i da ministar pravde nema veza sa švercom u vozilu koje je prethodno prodao; Da u hotelima na sjeveru Crne Gore kontaktira sa tamošnjim BIL i pripadnicima OKG. Bio je na slavi, njegovo obezbjeđenje je o tom odlasku obavijestilo nadležne ali nije dobilo upozorenje o nepoželjnim gostima, odgovorio je ministar, inače štićeno lice sa stalnim službenim obezbjeđenjem;

Milović je u vezi sa  bivšom partnerkom ubijenog vođe jednog od kotorskih narko klanova i pokušao je da joj izdejstvuje skidanje sa interpolove plave potjernice – obznanio je Šuković. Ministar je to  demantovao da bi, nakon zatvorenog dijela sjednice Odbora za bazbjednost  izjavio Vijestima: „Šukovićevo bavljenje mojim privatnim životom i da li je neko moja djevojka ili ne uopšte ne želim da komentarišem, pogotovu kada se radi o ženskoj osobi koja ne postoji u krivičnoj i prekršajnoj evidenciji naše države, a koja je po Šukovicu BIL, što je još jedna podmetačina…”

Inače, plava potjernica služi „za lociranje, identifikovanje ili nalaženje informacija o osobi od značaja u krivičnoj istrazi“. Kada je neka krupna zvjerka iz svijeta kriminala u bjekstvu, policija ga pokušava locirati praćenjem članova porodice i bliskih prijatelja/saradnika. Kako smo imali priliku da saznamo tokom rata kotorskih narko klanova, isto rade i njegovi protivnici.

Onda je Šuković  iznio da je Milović iz Budimpešte putovao skupa sa bezbjednosno interesantnom osobom i osuđivanim pripadnikom OKG. Ministar je odgovorio da je u pitanju njegov srodnik (suprugin rođak) koji je u Mađarskoj odležao kaznu zbog šverca marihuane, pa je on išao da ga vrati kući.

Ponovljena je i priča o odbijenim izručenjima stranih državljana. Šuković je optuživao Milovića za moguću korupciju u slučaju Binalij, a ovaj uzvraćao istom mjerom, samo na račun Dritana Abazovića i slučaja Telman.

Koliko god bili zatečeni onim što smo vidjeli i čuli, ne smijemo reći da je to iznenađenje. Andreja Milovića i Predraga Šukovića javnost je i prije nego su stupili na sadašnje funkcije, upoznala na stranicama crne hronike.

„Šuković je bio jedan od rukovodilaca istrage, koja je 2014. godine rezultirala hapšenjem i procesuiranjem sadašnjeg direktora policije Zorana Brđanina, za zloupotrebu službenog položaja. Ispostavilo se – neosnovano. Godinu kasnije, pravosnažnom sudskom odlukom Brđanin je oslobođen optužbi“, pisala je Pobjeda.

Naredne 2015. godine Vijesti su objavile intervju şa Šukovićem u kome on tvrdi da od 2012, sa svojim policijskim timom istražuje nezakonite duvanske poslove tzv. mojkovačkog klana kome, po njegovoj tvrdnji, pripadaju i tadašnji premijer Duško Marković i bivši i budući direktor UP Veseline Veljović (u tom trenutku savjetnik predsjednika Crne Gore Filipa Vujanovića). Marković ga je onda tužio zbog prijetnji koje je, pod pseudonimom boss, iznosio u komentarima na ovdašnjim portalima. Šuković je  osuđen na tri mjeseca zatvora, uslovno na godinu dana.

Kasnije je ranjen u centru Podgorice. Za to je osumnjičen i uhapšen nekadašnji šef kontraobavještajne službe Vojske Jugoslavije Radovan Aleksić. Optužnica protiv njega do danas nije podignuta.

Jedni kažu da je taj napad dokaz kako je riječ o poštenom i sposobnom policajcu koji smeta kriminalcima. Drugi ukazuju da  ranjavanje Šukovića nije razriješeno ni nakon što je on došao na mjesto šefa Specijalnog policijskog odjeljenja pri SDT-u. Kao što ni pripadnici mojkovačkog duvanskog klana još nijesu procesuirani, osim onih koji su (skupa sa Veljovićem) pali na osnovu materijala dobijenih iz skaj aplikacije.

Prije prošlonedjeljne razmjene afera, Šuković je bio aktuelan zbog zapisa iz plave sveske kojima je pripremao uhapšenog predsjednika opštine Budva Mila Božovića za nastupe u prošlom sazivu Odbora za bezbjednost i odbranu. I opet kontroverze. Dok dio zvaničnika predvođenih ministrom unutrašnjih poslova Danilom Šaranovićem u plavoj svesci „ne vidi ništa inkriminišuće“, drugi tvrde da je Šuković u njoj, poimenice, odao pripadnike partnerskih službi bezbjednosti (navodno CIA) koju su službovali u Crnoj Gori.

Ni Andreju Miloviću nije novina da se pojavljuje u medijima u krajnje neobičnom kontekstu. Nakon što je, kao sekretar Ministarstva pravde, angažovan u Vladi Zdravka Krivokapića i postao član Tužilačkog savjeta, dio medija je objavio pismeno obraćanje iz 2017. godine  kojim iz Advokatske kancelarije Jovović, Mugoša i Vuković obavještavaju Advokatsku komoru da je njihov pripravnik Andrej Milović prekršio Kodeks profesionalne etike advokata.

“Andrej Milović, pripravnik na radu u ovoj advokatskoj kancelariji (kod advokata Vanje Mugoše), direktno je ugrozio interese klijenata naše kancelarije, na način što je u ime i za potrebe suprotne stranke pisao i predavao podneske nadležnom sudu i Poreskoj upravi Crne Gore, koristeći pri tome podatke i činjenice u vezi sa tim sporom koji su mu, kao zaposlenom, bili dostupni”, navodi se u tom dokumentu.

Milović je priznao učinjeno, a tadašnji predsjednika Advokatske komore Crne Gore Zdravko Begović izjavio je portalu Standard da mu advokatska licenca nije oduzeta jer se “izvinio za svoje propuste”. Tako  je ovaj postupak zatvoren.

SDT Vladimir Novović stojički je, tokom prošlonedjeljne sjednice Odbora, istrpio sve ono što su jedan o drugome ispripovijedali Milović i Šuković. Prethodno je izjavio da šef SPO ne može biti smijenjen ili izabran bez njegove saglasnosti, a na sjednici Odbora  je napomenuo kako Šuković „još uvijek“ ima njegovo povjerenje.

Premijer Milojko Spajić kaže da nije pratio sjednicu Odbora na kojoj je njegova afera Do Kwon trebala biti glavna tema. „Loše ponašanje i iznošenje raznih takozvanih operativnih podataka bez dokaza. To priliči muškoj svlačionici iz IVa, IVb… To nije za Vladu, Skupštinu, ozbiljnu državu. Egoistično prepucavanje ne podržavam. Nisam ni sa kim o tome razgovarao”, prilično je precizno Spajić opisao ono što nije vidio.

Na tome ne bi smjelo da se završi. Javnost ima pravo da nagađa da li iza Milovića stoje Spajić i PES, a iza Šukovića URA, koalicija ZBCG, Demokrate ili svi skupa. Pa da pretpostavlja šta je od iznijetog tačno ili netačno.

Premijer i Specijalni državni tužilac nemaju taj luksuz. Oni su dužni da se odrede o statusu svojih bliskih saradnika. Da im pruže jasnu i javnu podršku i preuzmu odgovornost. Ili prekinu saradnju sa njima. I u jednom i u drugom slučaju javnosti se duguje utvrđivanje odgovornosti za one koji su govorili neistinu ili radili nezakonito.

 

Šta je kome tajna

Zakon o parlamentarnom nadzoru u oblasti bezbjednosti i odbrane predviđa (član 6) da su sjednice Odbora za bezbjednost „po pravilu“ zatvorene za javnost, a mogu biti i otvorene, odlukom većine prisutnih članova Odbora, u skladu sa zakonom. „Stavove i zaključke Odbora Skupštini i javnosti iznosi predsjednik Odbora ili član ovlašćen od strane Odbora. Član Odbora može u javnosti iznijeti izdvojeno mišljenje, poštujući pri tome ograničenja, u skladu sa Zakonom“.

U Poslovniku o radu Skupštine nalazimo bitno drugačije definicije. “Rad Skupštine i njenih odbora je javan. Sjednica Skupštine i sjednica odbora zatvorena je za javnost u slučaju kada se razmatra akt ili materijal koji je označen kao ‘državna tajna.’”, propisuje Poslovnik u članu 211.

Nema naznaka da su na prošlonedjeljnoj sjednici Odbora razmatrana bilo kakva dokumenta ili podaci sa naznakom „državna tajna“. Možda su, samo, korišćena saznanja iz istraga koje SDT vodi o jednoj ili drugoj konfrontiranoj strani u ovom sukobu. To su, po pravilima Tužilaštva, tajni podaci.

Nije prvi put da su mediji, pozivajući se na nezvanične izvore, prenosili detalje sa zatvorenih sjednica Odbora. Novina je to što je u ovom slučaju „curenje informacija“ problematizovano do najave podnošenja krivične prijave protiv neidentifikovanih „špijuna“. Uz zahtjev da članovi Odbora dobrovoljno odu na testiranje na poligraf. (tzv. detektor laži). Samo nam još to treba.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

STO DANA VLADE: Paf, Milojko

Objavljeno prije

na

Objavio:

Spajić i njegov kabinet dali su dovoljno razloga za oprez  i onda kada izgleda da se stvari kreću u dobrom smjeru. Premijerov paf, paf pristup može  odvesti crnogorsko društvo na razne strane

 

Nakon sto dana mandata, stiglo je vrijeme za prvo svođenje računa Vlade premijera Milojka Spajića. Za konkretniju ocjenu urađenog ne jagme se ni iz pozicije ni iz opozicije. Dijelom što, svako iz svojih razloga, ne želi da pretjerano hvali ili kudi premijera i njegov tim. Dijelom i zato što se još ne zna šta su stvarni naumi Vlade oko mnogih tema iz nadležnosti izvršne vlasti.

Komotna i za sada, uglavnom, zadovoljna većina u parlamentu; Uspješno riješen problem kontrole i bojkota popisa; Usvojen budžet uz uračunato povećanje minimalnih penzija; Konačno  izabran VDT u punom mandatu; Oživljeni pristupni pregovori sa EU… To je dio onoga čime se premijer i njegovi saradnici mogu pohvaliti. Uz mnogo, mnogo optimističkih najava i obilje  obećanja.

Sve medalje imaju i  drugu stranu.  Vlada još nema program rada za ovu godinu; troši više novca nego što dozvoljavaju budžetski prihodi; Ekonomski program Evropa sad 2 i dalje je tajna ili fikcija; Partijske frakcije unutar izvršne vlasti sve teže prikrivaju međusobnu borbu za kontrolu bezbjednosnog sektora; ZBCG sve glasnije traži rekonstrukciju vlade i imenovanje ministara iz njihovih redova prije (krajnjih) dogovorenih rokova; I dalje varniči na relaciji predsjednik države – predsjednik vlade, odnosno, prvi i drugi čovjek najjače partije u parlamentu; Štrajkove su formalno najavili, ili njima prijete, sindikati prosvjete, javne uprave i pravosuđa, zdravstva i policije; Vlastite zamisli ministri ne provode u najavljenim rokovima, a neki započeti poslovi su zaustavljeni zbog nepoštovanja zakona i propisanih procedura; Mnogo toga odrađuje se u tajnosti (netransparentno)…

Spajićeva Vlada koju, uz premijera, čine tri potpredsjednika, dva potpredsjednika-ministra i 17 ministara iz PES-a, Demokrata, SNP-a, CIVIS-a, Albanskog foruma i Albanske alternative izabrana je pred svitanje, 31. oktobra, uz manjinsku podršku poslanika koalicije ZBCG. Prema postizbornom sporazumu, ministri iz partija Andrije Mandića i Milana Kneževića (četiri + jedan potpredsjednik) ući će u vladu najkasnije prije usvajanja  budžeta za 2025.

Pravdajući se potrebom da vlada bude izabrana što prije, mandatar je odbio da, u skladu sa obavezom koju nalaže Ustav, u parlamentu pročita svoj ekspoze. Takođe zbog žurbe, voljom predsjednika parlamenta Andrije Mandića, sjednica Skupštine nije održana na Cetinju, kao što to propisuje Zakon o Prijestonici, već u Podgorici.

Manje obaviješteni su, tako, ostali bez prilike da shvate kako se u Spajićevom ekspozeu obećano povećanje plata, penzija i zaposlenosti (najavljeni program Evropa sad 2) pominje u samo u jednom pasusu od ukupno 22 stranice teksta. „Ova Vlada ima konkretan cilj koji se odnosi na unapređenje standarda naših građana i to kroz sprovođenje programa Evropa sad 2.0. Navedeni cilj postići ćemo oslobađanjem investicionog potencijala, razvojnim projektima koji će dati zamajac novim poslovnim prilikama, sveobuhvatnom poreskom reformom, oslobađanjem poslodavca dijela troškova rada kao najznačajnijeg fiksnog troška, što će pospješiti otvaranje novih radnih mjesta, kao i eliminisanjem biznis barijera, uz drastično smanjenje sive ekonomije.”

Sto dana kasnije sve je više onih koji sumnjaju da program Evropa sad 2,  barem u pisanom obliku, uopšte postoji. Tim prije što se neka od obećanja, kako vrijeme prolazi, čine sve nerealnija.  Sve su glasnija upozorenja o ogromnim rizicima eventualnog provođenja tog programa po modelu Evropa sad 1 po javne (budžetski prihodi) i lične finansije građana Crne Gore (održivost penzionog sistema).

Možda premijer i njegovi najbliži saradnici, Generalni sekretar Vlade Branko Krvavac i ministar finansija Novica Vuković, u glavi imaju taj program, ali javnost o tome još ništa ne zna. Ne znaju ni poslanici koji bi morali imati odlučujuću riječ, pošto Spajić kaže da program ES2 podrazumijeva usvajanje ili izmjene 50-tak zakona.

Idemo dalje. Istog dana  kada je izabrana, Vlada je donijela  odluku o odlaganju popisa zakazanog za 1. novembar prošle godine. Spajić je u nekoliko narednih dana uspio da izbalansira suprotstavljene zahtjeve zagovornika neodložnog održavanja popisa i njegovog bojkota, pa je on održan bez ozbiljnijih tenzija i primjedbi na terenski rad popisivača.  Današnje stanje u  Crnoj Gori bilo bi mnogo drugačije, gore, da je popis upriličen onako kako je bila naumila Abazovićeva vlada.

Ovih sto dana  iza nas predstavljaju, čini se, period sa najmanje tenzija i manifestovanih podjela u društvu po osnovu vjere i nacije  od usvajanja DPS-ovog Zakona o slobodi vjeroispovijesti u decembru 2019. godine. Vlada i njen predsjednik dali su tome značajan doprinos.

Spajić može biti zadovoljan načinom na koji je tokom pregovora o formiranju vlade i održavanju popisa pacifikovao najveći dio sebi nenaklonjenih kolaicionih partnera (ZBCG, dijelom i Demokrate) ali i iz opozicije. Ona, sa izuzetkom URA, živi u nadi – od BS do DPS – da bi “uskoro” mogla postati dio vladajuće većine. Skupa sa koalicijom ZBCG. Ili umjesto nje.

Spajić je tako tolerisao iskakanja Andrije Mandića iz zakonskih i okvira definisanih koalicionim sporazumom koji se tiču državnosti Crne Gore i poštovanja njenih međunarodnih obaveza i prioriteta (igra sa zastavama u parlamentu, izborni dan u Srbiji u Vučićevom štabu, čestitke i delegacija ZBCG na neustavnom danu RS). “Svim zastavama želim sve najbolje i da svako svoju zastavu zakači – koju god misli da treba”, lakonski je premijer prokomentarisao nezakoito postupanje predsjednika Skupštine. Onda se povrnuo:  “Naravno uz državnu koja je obavezna zakonom”. Na sličan način je previdio sukob ministra odbrane Dragana Krapovića sa njegovim kolegom iz Hrvatske Ivanom Anušićem i otkazivanje dogovorenog sastanka u Tivtu.

Zato je u Briselu, na sastanku sa Generalnim sekretarom NATO-a Jensom Stoltenbergom, saopštio i ono što je moralo zaparati uši pobornicima srpskog sveta, u Beogradu i kod kuće. “U našem dubokom nacionalnom interesu je da održimo mir na Kosovu. Isto važi i za Bosnu i Hercegovinu. Naša nepokolebljiva posvećenost teritorijalnom integritetu Bosne je od najveće važnosti za Crnu Goru”, izjavio je Spajić.

Analitičari primjećuju  kako je aktuelni premijer, za sada, napravio poslovnu  distancu od zvaničnika SPC. Posebno ako se stvari posmatraju u odnosu na njegove prethodnike Dritana Abazovića i Zdravka Krivokapića.

Sindikati su postali najveća opozicija aktuelnoj Vladi. PES je  došao na vlast na talasu obećanja o većim platama i penzijama, kraćem radnom vremenu i punoj zaposlenosti. Poslije sto dana mandata Spajićeve Vlade to su i dalje  obećanja na dugom štapu. Prosvjetni radnici i zaposleni u javnoj upravi i pravosuđu nijesu dobili povišice koje im pripadaju po Granskom kolektivnom ugovoru potpisanom sa prethodnom Vladom, pa najavljuju štrajk. Zapravo, prosvjetari su svoju obustavu rada već i formalno zakazali.

Nezadovoljnih ima i među penzionerima koji nijesu obuhvaćeni selektivnim povećanjem penzija do iznosa od 450 eura. Sve češće i glasnije gunđaju poljoprivrednici i farmeri. Glas privrednika tek treba da čujemo, kada bude jasnije šta tačno podrazumijevaju reforme koje najavljuju iz Vlade. Počev od ograničenja trgovačkih marži na prilično široku paletu životnih potrebština i usluga koju je, istina kao mogućnost o kojoj se razmišlja u kontekstu suzbijanja inflacije, najavio potpredsjednik Vlade i ministar ekonomskog razvoja Nik Đeljošaj.

Iako Crna Gora nema prostorni plan, krovni strateški dokument razvoja države, Vlada najavljuje ubrzane aktivnosti za pripremu i izgradnju dva autoputa i četiri brze ceste, ukupne vrijednosti “šest do osam milijardi eura”.

“U januaru će biti raspisano šest javnih tendera za izradu idejnih rješenja za sve preostale dionice autoputa Bar – Boljare, za jadransko-jonski autoput, za brze autoceste Bijelo Polje – Pljevlja – Sarajevo, Bar – Ulcinj – Albanija, od obilaznice oko Budve – Luštica – Hrvatska, Andrijevica – Peć”, najavio je premijer krajem prošle godine. Za sada je, kazao je nedavno, napravljen devet od neophodih 45 koraka kako bi sve te ceste bile završene do 2030. godine.

Žurba je, kažu, tolika da će se država odreći pomoći EU za izgradnju dionice autoputa Mateševo – Andrijevica (oko 220 – 240 miliona eura, odnosno, 40 odsto troškova gradnje). To nije mali novac. Javnosti nije prezentovano koliko bi nas usporila EU procedura i kada se planira da, građen o našem trošku, taj dio autoputa bude gotov. Otud brojne spekulacije. Sažeto, sumnjičavi misle da učešće EU u finansiranju dionice eutoputa nije sporno zbog vremena potrebnog da se taj novac dobije, nego zbog obaveze da se, ukoliko se on koristi, autoput ugovara i gradi po EU procedurama i standardima. A to, kažu, možda remeti neke ranije dogovorene aranžmane.        

Problemi sa poštovanjem procedura (razmirice oko novog razrješenja direktora UP Zorana Brđanina, zahtjevi da Skupština većinu vladinih zakona usvaja po skraćenoj procedure bez javne rasprave, kontroverzan pokušaj rušenja lamele c u Podgorici, tajno decembarsko zaduženje veće od 150 miliona, ) pokazali su se kao jedan od većih hendikepa vlade u prvih 100 dana mandata. Uz konstantno prepucavanje Spajića i ministra pravde Andreja Milovića sa čelnicima URA o (ne)zakonitosti rada bivših i sadašnjih čelnika izvršne vlasti,  nedefinisan plan rada i netransparentno (tajno) donošenje odluka…

U u svakom slučaju dovoljno je razloga za  oprez i onda kada izgleda da se stvari kreću u dobrom smjeru. Premijerov paf, paf pristup može nas odvesti na razne strane.

Zoran RADULOVIĆ 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo