Povežite se sa nama

FOKUS

Stečaj, očaj i kolektivna amnezija

Objavljeno prije

na

milo

Prošlo je više od nedjelju dana kako je Ministarstvo finansija Privrednom sudu dostavilo zahtjev za uvođenje stečaja u Kombinat aluminijuma. I ništa. Nema vanrednog zasijedanja parlamenta, iako se Vlada pokretanjem stečajnog postupka oglušila o sve ono što joj je zakonodavna vlast naložila da radi po pitanju Kombinata.

Premijer nije obznanio ostavku Vlade, zaboravljajući kako je prije neka tri-četiri mjeseca tvrdio da ,,stečaj i arbitraža ne bi bili dobri ni za KAP ni za državu”.

Niko nije smijenjen. Niko uhapšen. Samo je Jurij Mojsijev, izvršni direktor KAP-a, od borda direktora zatražio jednomjesečni dopust uz objašnjenje (prema nezvaničnim saznanjima Monitora) da ne može i neće da sarađuje sa privremenim stečajnim upravnikom Veselinom Perišićem.

KAP se i dalje strujom snabdijeva bez ugovora.

Čelnici Elektroprivrede (EPCG) i Elektroprenosnog sistema (ESCG) zaboravili su na prijetnje da će Kombinat, ako u međuvremenu ne obezbijedi ugovor o snabdijevanju, biti isključen sa mreže još prošle srijede, pa petka, odnosno ponedjeljka… Novo je to da se KAP strujom, kao i u tri posljednja mjeseca lani, snabdijeva preko Montenegrobonusa, pošto je država Crna Gora uhvaćena u krađi energije iz sistema evropske interkonekcije.

Aluminijum već nekoliko dana ne izlazi iz fabrike u Golubovcima.

Menadžment KAP-a (ovi što uzimaju dopust i njihovi prethodnici) ugovorio je da se sva proizvodnja, umjesto ugašenim fabrikama za preradu, isporučuje švajcarskom Glenkoru. Oni metal plaćaju preko računa u ruskoj VT banci. Vlada, manjinski akcionari, stečajni upravnik ili bilo ko van ruskog bezbjednosno-poslovnog lanca nema šansu da pristupi tom novcu. A KAP troši, ionako minimalne, zalihe repromaterijala bez mogućnosti da ih obnovi. Za sada.

Šema je istovjetna onoj koju su, krajem prošlog i početkom ovog vijeka, uz pomoć Vlade i njenih namjesnika u Kombinatu, organizovali Vektra Dragana Brkovića švajcarski Glenkor kontroverznog Marka Riča (autor najveće poreske prevare u istoriji SAD kome su na zapadu tepali ,,otac ruske mafije”) i Standard banka u koju je tada, kao sada u VT banku, išao sav navac iz Kombinata. Crna Gora i KAP nijesu jedini koje je Glenkor uhvatio u dužničke mengele i isisao stotine miliona profita. Ali, sva je prilika, spadamo u izuzetno rijetke koji su tako nešto dozvoli dva puta.

Amnezija je poprimila razmjere epidemije.

,,Aktuelna situacija u vezi sa Kombinatom aluminijuma ne zahtijeva rebalans budžeta”, tvrdio je 1. maja ministar finansija Radoje Žugić. Prošlog petka Žugić se povjerio novinarima – ako država bude plaćala KAP-ove račune za struju rebalans budžeta je neminovan. Dug prema EPCG, ESCG i Montenegrobosnusu iznosi nekih 70 miliona eura i država ga već plaća u vidu poreskih i carinskih olakšica.

Ne čuje se bivši premijer i ministar finansija, Igor Lukšić. Pamti li još kako je, pred kraj 2011, polaznicima iz Rusije objašnjavao da ,,više ne računaju na novčanu pomoć države, jer Crna Gora to nije u mogućnosti da obezbijedi, niti je to u skladu sa domaćim zakonodavstvom i preporukama EU”. Kao da je štošta od onoga što je uprava KAP-a do tada radila, uz Lukšićev prećutan blagoslov, bilo u skladu sa bilo kojim zakonom na planeti. Od neizvršavanja ugovorenih obaveza, preko utaje poreza, otimačine novca iz sindikalne kase do obmane i potkradanja manjinskih akcionara.

Ministar ekonomije Vladimir Kavarić pokušava da odgovornost za neuspjeh vladine ekonomske politike prebaci na parlament i vladine (čitaj Đukanovićeve) partnere iz KAP-a. ,,Model koji je predložila Vlada je bio model koji dugoročno omogućava opstanak obje kompanije (KAP i EPCG). Nažalost, taj model nije dobio podršku parlamenta i desilo se upravo ono na šta smo mi u Vladi stalno upozoravali, a to je stečaj, kao neželjeni ali mogući scenario”, navodi se u saopštenju Kavarićevog Ministarstva. Ministru ne smeta što je, prije nepuna dva mjeseca, izjavio da će ,,nastaviti da traže najbolja i održiva rješenja za KAP, imajući u vidu saglasnost svih u parlamentu da KAP treba da opstane”.

Od tada do danas Kavarić, Lukšić i njihov šef – partijski i poslovni – javnosti duguju nekoliko elementarnih objašnjenja.

Zašto nijesu raskinuli saradnju sa CEAC-om Olega Deripaske kada je postalo izvjesno da ta kompanija u KAP-u neće poštovati Ugovor o poravnanju iz 2010. kao što nije poštovala ni kupoprodajni ugovor iz 2005. godine?

Ako nijesu mogli, ili nijesu smjeli da raskinu ugovor sa Deripaskom i njegovim mentorima, zašto nijesu promijenili menadžment fabrike, i uposlili neki spreman da radi u korist Kombinata aluminijuma?

I dalje je nepoznat razlog zbog koga je Vlada, i pored ustavnog ovlašćenja da kreira i vodi ekonomsku politiku, od parlamenta tražila saglasnost za novi aranžman sa CEAC-om. Sjetimo se, kada je Đukanović odlučio da proda KAP, protiv toga su bili svi – kompletna javnost i domaći i strani eksperti. Premijer se pozvao na izborni rezultat i ustavna ovlašćenja i ignorisao sve zaključke javne rasprave koju je organizovala njegova Vlada. Tek kada su rezultati njegove politike (neznanja ili alavosti, što bi rekao Ranko Krivokapić) dospjeli na naplatu, Đukanović se sjetio Skupštine. Da mu posluži kao alibi.

Ako premijer i ministri drže da nijesu dobili podršku parlamenta o tako važnom pitanju kao što je KAP, zašto Vlada nije podnijela ostavku? Tako bi, makar, Crnu Goru poštedjeli plaćanja troškova koji su se gomilali u međuvremenu, brzinom od 90 do 120 hiljada eura dnevno.

Bivši premijer, predsjednik i visoki funkcioner DPS-a Filip Vujanović tvrdi da je opstanak te kompanije ,,presudan za budućnost crnogorske ekonomije”. Ako je ubijeđen u to što govori, možda mu padne na pamet da raspusti Skupštinu i raspiše vanredne izbore? Ili je zaboravio na tu mogućnost pošto je i njemu, baš kao i čelnicima SDP-a, vlast važnija i od KAP-a i od Crne Gore.

Može li se SDP abolirati od svega što je KAP-u i Crnoj Gori učinjeno dok su oni bili neophodan dio vladajuće koalicije samo na osnovu izjave Ranka Krivokapića da iza privatizacije KAP-a stoje ,,neznanje ili korupcija” i računice potpredsjednika Vujice Lazovića da je država, od 2005. do danas u Ruse i njihov KAP uložila 560 miliona eura. Umjesto da je tim novcem izgradila 25 hiljada novih i ekonomski održivih radnih mjesta!?

Da spustimo nišan.

Nije bilo davno kada je vladin predstavnik u Bordu direktora KAP-a Nebojša Dožić na sav glas cijenio da bi uvođenje programiranog stečaja značilo gašenje fabrike. Prošlog petka lično je Dožić rukovodstvu KAP-a dostavio rješenje Privrednog suda o imenovanju Veselina Perišića (pamtimo ga kao stečajnog upravnika u nikšićkoj Željezari) za privremenog stečajnog upravnika.

Skupa sa Dožićem još je jedan vladin namjesnik, u parlamentu, pokušavao da ubijedi javnost kako Đukanovićev plan otkupa dugova od Olega Deripaske nema alternative. Predsjednik Odbora direktora EPCG Srđan Kovačević je, krajem februara, gostovanje na sjednici skupštinskog Odbora za ekonomiju i finansije iskoristio da upozori Vladu ,,da ne razmišlja o stečaju, pošto električne energije u toj varijanti nema”.

Kao što vidimo struje ima. Zašto je ne bi bilo? Po istom ili sličnom modelu po kome je snabdijevana Željazara, ne samo tokom stečaja već i nakon proglašenja bankrota. To, uostalom, nije odluka koju može da donese Bord direktora EPCG bez konsultacija sa Skupštinom akcionara i Vladom, kao većinskim vlasnikom. Nije stečaj u KAP-u isto što i, da prostite, dokapitalizacija Prve banke.

Srđan Kovačević može, i najvjerovatnije će morati jednog dana objasniti zašto on i njegovi saradnici nijesu pokušali da, uz pomoć suda, od KAP-a naplate makar dio duga. Po čijem je naređenju EPCG bez ugovora o isporuci snabdijevala KAP – ne samo početkom i sredinom ove godine, već i dobrim dijelom 2009. godine?

Najkraće: Od 2005. godine kada se Rusi preuzeli KAP, do septembra 2012, EPCG je za utrošenu struju Kombinatu fakturisala nekih 330 miliona eura. Koliko tog novca je naplaćeno od KAP-a, koliko od države, koliko je namireno državnim oprostom poreza, carina i doprinosa a koliko se i dalje potražuje?

Zanimljiva će u ovoj priči biti i uloga Dragana Rakočevića, predsjednika Privrednog suda u Podgorici. Njegov prvi potez zavređuje pažnju: Ministarstvo finansija je (tako kažu) 14. juna sudu uputilo zahtjev za uvođenje stečaja u KAP. Sud je donio rješenje o pokretanju prethodnog postupka za utvrđivanje razloga za pokretanje stečajnog postupka. Prvo ročište po zahtjevu Vlade zakazano je tek za 16. jul. Sa realnom šansom da bude odloženo zbog sezona odmora i nedolaska neke od strana u postupku ili njihovih advokata.

Da li je, zaista, potrebno 30 dana da se utvrdi osnovanost Vladinog potraživanja iz prve polovine prošle godine? Ili su, možda, zahtjev Ministarstva i reakcija Privrednog suda samo način da se poslovi započeti prije osam godina u kafeu Grand, uz čivas, nastave bez obzira na sve što se dešavalo u međuvremenu.

Priča o KAP-u će, neminovno, imati nastavak. Ovu epizodu možemo završiti sa dva podsjećanja.

U decembru 2010. godine, nakon potpisivanja Ugovora o poravnanju između CEAC-a i Vlade, Monitor je nadležne pitao: Šta će biti nakon 31. decembra 2012. godine kada će (očekivali smo) država prestati da plaća struju najvećem utajivaču poreza u svom ekonomskom sistemu? Odgovor koga smo se plašili sve je bliži.

Tačno je 25 mjeseci od kako je PZP Vrhovnom državnom tužilaštvu podnio krivične prijave protiv Đukanovića, Deripaske, te veće grupe njihovih bivših i sadašnjih saradnika – ministara, stručnjaka i menadžera pod sumnjom da su, preko privatizacije KAP-a, oštetili Crnu Goru za više od 800 miliona eura. ,,Ovim potezom pripremamo teren nekoj budućoj vlasti da pred međunarodnim instancama dokaže da se radi o korupcionaškim poslovima”, naveli su Branko Radulović i Nebojša Medojević.

Odgovora iz Tužilaštva nema. Niko, ipak, ne može reći da nije znao.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

INTERNA VLADINA DOKUMENTA: SLUČAJ TIVATSKIH SOLILA: Bivša vlast pokušala da ukine zaštitu rezervatu prirode međunarodnog značaja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz tajnih dokumenata, u koje je Monitor imao uvid, vidi se da je Vlada u proljeće 2016. naložila da se ukine zaštita Tivatskim solilima, međunarodno značajnom rezervatu prirode, pozivajući se prvo na pravne proceduralne razloge, a potom na navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja

 

Dok je zvanično pričala o tome kako sve čini da zaštiti ovdašnje rezervate prirode i područja od posebnog značaja, bivša crnogorska vlada na čelu sa Milom Đukanovićem, pokušala je u proljeće 2016. godine da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, koja su i međunarodno važan rezervat prirode. To je jasno iz  dokumenata sa dvije sjednice Vlade u  martu i aprilu  2016, na koje je potom stavljena oznaka interno, a u koje je Monitor imao uvid.

U zaključku sa sjednice Vlade iz marta 2016,  navodi se da se „zadužuje Ministarstvo održivog razvoja i Agencija za zaštitu životne sredine da pokrenu postupak stavljanja van snage Rješenja Republičkog zavoda za zaštitu prirode broj 1-12 od 26.08. 2008. godine o stavljanju pod zaštitu Tivatskih solila kao posebnog rezervata prirode i Rješenja od 4. 11. 2008. godine o upisu u Centralni registar zaštićenih objekata prirode“.

Osim što su bila zaštićena domaćim propisima, u vrijeme kada je Vlada pokušala da im oduzme poseban status i pravnu zaštitu, Tivatska solila su se već tri godine nalazila na međunarodnoj Ramsarovoj listi zaštićenih područja. Ramsar konvencijom štite se močvarna područja, a na toj  listi nalaze se 2.224  staništa od međunarodnog značaja. Na teritoriji Crne Gore to su: Skadarsko jezero, upisano na listu 15. decembra 1995. godine i Tivatska solila, koja su na listi od 31. januara 2013. godine.

Solila su prethodno, 2006, proglašena Emerald staništem Bernske Konvencije, a 2007. je ovo područje dobilo status IBA – područja od međunarodnog značaja za boravak ptica u Crnoj Gori.  Na području Tivatskih solila registrovano je 48 vrsta ptica, od čega su četiri stalno prisutne vrste, 35 zimujućih vrsta i šest gnjezdarica, a zajedno sa ostalim grupama ptica (pjevačicama, grabljivicama) do sada je na ovom lokalitetu registrovano ukupno 112 vrsta ptica. Solila su jedno od najvažnijih preostalih slanih močvarnih staništa na tzv. Jadranskom vazdušnom koridoru.

Baš tog  proljeća, dok je tajno planirala da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, Vlada je organizovala konferenciju na kojoj je javno izrazila brigu i za svjetska močvarna područja, i obećala dodatnu zaštitu za ovdašnja: „Kako je 2016, godina održivog korišćenja resursa, to predstavlja priliku za sve nas da ozbiljno i odgovorno sagledamo sa kakvim se izazovima svijet susreće kada je u pitanju održivo upravljanje istima. Ono što je izvjesno je da naša uloga u očuvanju resursa treba da bude usmjerena na razvijanje mehanizama zaštite i održivog korišćenja vlažnih staništa, kroz zajedničku implementaciju aktivnosti svih subjekata na lokalnom, nacionalnom, regionalnom i međunarodnom nivou“. Dobro zvuči, al ne radi, što bi rekli. Kao i mnoga obećanja prethodnog režima.

U obrazloženju, zbog ćega se traži skidanje statusa zaštićenog područja Tivatskim solilima, Vlada je iznašla proceduralne razloge za ukidanje Rješenja kojim su Tivatska solila 2008. stavljena pod zaštitu. Kako se navodi u zapisniku sa sjednice –  „Rješenje ima proceduralne propuste  u vezi sa rokovima“, ali navodno i „suštinski propust, jer se zahtjev odnosno otpočinjanje procedure zaštite odnosilo na status spomenika prirode, a Rješenje je donijeto o proglašenju rezervata prirode“.

Da bivšoj vladi nije prava briga bila pravna (ne)preciznost dokumenata kojima se štite Solila, već da je imala namjeru da to područje ostavi bez zakonske zaštite, jasno je već i iz zapisnika sa naredne sjednice Vlade, održane u aprilu 2016. godine. Tada se traži da se prethodni razlog ukidanja zaštite Solilima briše, i navodi se novi, zaista nevjerovatan razlog.

„Zadužuju se Ministarstvo saobraćaja i pomorstva i Ministarstvo održivog razvoja i turizma, da u saradnji s Agencijom za civilno vazduhoplovstvo pripreme i Vladi dostave studiju o procjeni rizika i bezbjednosti vazdušnog saobraćaja za aerodrom Tivat zbog revizije stepena zaštite“, navodi se u Zaključku sa aprilske sjednice Vlade, koji potpisuje tadašnji generalni sekretar Žarko Šturanović. Vlada je, u prevodu, naložila da se ispita navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja kao mogući razlog ukidanja zakonske zaštite Tivatskim solilima! Nije poznato da je Vlada imala ijedan realan razlog da pomisli da bi ptice negativno uticale na domaći avio-saobraćaj.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KAKO JE POLICIJA SLUŽBENIM ORUŽJEM POMOGLA KATNIĆEVU PRIČU O DRŽAVNOM UDARU: Montiranje stvarnosti po nalogu SDT-a

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je UP izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće, u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“. Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u operaciju  „državni udar“

 

Nakon što je Apelacioni sud poništio osuđujuću presudu optuženima u slučaju državni udar i odlučio da se suđenje ponovi „pred potpuno izmijenjenim vijećem“, dio te priče možemo potpunije sagledati. Dodatni kontekst daje  krivična prijava koju je Živko Savović, specijalni državni tužilac (SDT), početkom februara podnio protiv glavnog SDT Milivoja Katnića, SDT Saše Čađenovića i sutkinje Višeg suda u Podgorici Suzane Mugoše zbog njihovog (ne)postupanja u tom slučaju.

Prema dostupnim informacijama, Savović svom kolegi i pretpostavljenom starješini spočitava da su, bez saglasnosti suda, više puta „tajno“ iz pritvora u Spužu dovodili Bratislava Dikića pokušavajući da ga privole na priznanje i saradnju. O tome je Dikić, inače penzionisani general srpske Žandarmerije, već govorio tokom postupka pred Apelacionim sudom, ali su u tužilaštvu tada prečuli njegove tvrdnje.

Sada Savović navodi kako je o nezakonitostima na koje je ukazao krivičnom prijavom saznao iz jednog predmeta koji je zadužio krajem oktobra prošle godine. Riječ je o krivičnoj prijavi  koju su Andrija Mandić i Milan Knežević jesenas podnijeli protiv Katnića, Čađenovića, v.d. vrhovnog državnog tužioca Ivice Stankovića i Sudskog vijeća Višeg suda koje je sudilo državni udar. Taj predmet je prvo dodijeljen Savoviću ali mu je, kako tvrdi, i oduzet nakon prijave koju je podnio protiv glavnog specijalnog tužioca (GST).

Vrhovno državno tužilaštvo je u međuvremenu  Savovićevu prijavu proslijedilo u SDT, i tamo je predmet zadužen i uzet u rad, pored činjenice da se prijava tiče glavnog specijalnog tužioca i njegovog bliskog saradnika. Umjesto očekivanog izuzeća iz tog postupka, Katnić je poradio na javnoj kompromitaciji podnosioca prijave. Prihvatajući rizik da tim postupanjem krši zakon. O tome, ipak, nešto kasnije. Nakon što se pozabavimo detaljima iz presude Apelacionog suda.

Nema dokaza da je Mirko Velimirović, svjedok saradnik u slučaju državni udar, nabavio oružje za potrebe navodno planiranog napada na policiju i građane pred Skupštinom Crne Gore, zaključilo je vijeće Apelacionog suda. Iz iskaza svjedoka Velimirovića proizilazi da je on pomenutog dana kupio oružje sa mecima, koje je odmah nakon toga rasklopio i bacio u jezero, navodi se u presudi. „Međutim, budući da u ovom dijelu iskaz svjedoka M.V. nije potvrđen nijednim drugim izvedenim dokazom, to je pogrešno zaključivanje prvostepenog suda da se odlučna činjenica u vidu nabavke oružja sa municijom može pouzdano izvesti iz iskaza svjedoka M.V“.

Tu se detaljnije objašnjava da sud nije saslušao osobu koju je Velimirović označio kao prodavca oružja i municije (izvjesni Fadilj), da ne postoji video dokumentacija (fotografije ili snimci) koji bi mogli poslužiti kao dokaz da je oružje zaista nabavljeno, rastavljeno i uništeno. Dodatno, Apelacioni sud navodi da se iskazi iz sporazuma o priznanju krivice kakav je Velimirović sklopio sa tužilaštvom ne mogu koristiti kao dokazi protiv drugih lica. „Imajući u vidu navedeno, ni odlučna činjenica koja se odnosi na nabavku oružja koje je trebalo biti unijeto u Crnu Goru ne može se utvrđivati iz pravosnažne presude o priznanju krivice svjedoka M.V.“

Nema, znači, dokaza o postojanju oružja za navodne teroriste. Sjećamo se ipak da su izbore u oktobru 2016. godine, pored svega ostalog, obilježili i snimci oružja zaplijenjenog na Starom aerodromu. Čime je, tvrdio je Katnić,  preduprijeđeno pripremano krvoproliće.

Čitamo, ponovo, presudu Apelacionog suda: „Od značaja je ukazati da revers Uprave policije, kojim je obezbijeđeno oružje na teritoriji Crne Gore, koje je fotografisano u kući koju su iznajmili nadležni istražni organi, ne može predstavljati dokaz o činjenici da je svjedok M.V. nabavio oružje i metke, kako je to zaključio prvostepeni sud, jer se očigledno ne radi o istom oružju i municiji…“.

U prevodu: UP je „obezbijedila oružje“ koje je fotografisano u kući „koju su iznajmili nadležni istražni organi“. I sud je to prihvatio kao dokaz!?

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je Uprava policije izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće (garažnom prostoru), u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“.

Ne možemo tvrditi da su autor fotografija S.B i njegove kolege iz UP znale da pronalaze i snimaju oružje dopremljeno iz službene oružarnice, ali vidi se da o tome u Dokumentaciji nema ni pomena.  Umjesto toga, nižu se fotografije sa opisom: ulazna kapija, garažna vrata u prizemlju, unutrašnjost garažnog prostora…  Stižemo do interesantnog dijela.

Fotografija 3. (u elaboratu je nazivaju slika) pokazuje „unutrašnjost garažnog prostora i stvari u istom – fotografisano sa ulaznih vrata“. Dok je  na fotografiji  „bliži izgled horizontalnog frižidera“. Obratimo li pažnju na položaj prekrivke za stolicu sa natpisom tuborg na fotografiji 4. vidjećemo da je neko preturao stvari na zamrzivaču u vremenskom periodu između nastanka foografija 3. i 4. Skoro da se posumnja da je neko nešto pokušavao da podmetne. Kad već ne bi znali da je u sanduku za sladoled uskladištena službena roba pozajmljena „na revers“.

Nasloženo oružje vidi se na fotografiji 7. „bliži izgled pronađenog oružja – automatskih pušaka u frižideru“, da bi nam fotografija 8. detaljnije predstavila vatrenu moć navodnih terorista (prema optužnici: organizovane kriminalne grupe). Javnosti je tada predstavljeno kako su Mirko – Paja Velimirović i drugi svjedok saradnik Aleksandar – Saša Sinđelić napadačima obezbijedili 45 automatskih pušaka, većinom sa preklapajućim kundakom. U elaboratu to je fotografija 8: „izgled oružja – automatskih pušaka četrdeset pet (45) pronađenih u frižideru, fotografisanih u garaži“.

Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u te predizborne radnje. Podsjetimo se – tadašnji ministar policije Goran Danilović i ministarka odbrane Milica Pejanović – Đurišić nijesu bili obaviješteni o operaciji državni udar.

Nakon zamrzivača, policajci su fokus uviđaja preselili na baštensku garnituru. I kutiju banana koja je poslužila za skrivanje municije. I te fotografije pokazuju da se raspored zatečenih stvari promijenio između dva snimka. Sreća, pa u pitanju nijesu stvarni dokazi u nekom sudskom postupku.

Odluku Apelacionog suda Katnić objašnjava političkim pritiscima na pravosuđe. O pomenutim propustima i nedostatku materijalnih dokaza – ni riječi. Zato se množe optužbe na račun svih koji posumnjaju u ispravnost rada glavnog SDT i njegovih saradnika.  ,,SDT se našlo u situaciji kada se, od pojedinaca koji su politički angažovani, konstantno napada i izloženo je pritisku kako bi se odluke donosile ne u tužilaštvu nego u političkim partijama“,  navodi se u nedavnom saopštenju SDT-a u kome se posebna pažnja posvećuje predloženim tužilačkim zakonima. „Donošenjem Zakona o tužilaštvu za organizovani kriminal i korupciju i Zakona o Državnom tužilaštvu, ostvario bi se politički uticaj koji je neprimjeren po svim prihvaćenim evropskim standardima”.

Prije nego se složimo sa tom konstatacijom, valjalo bi riješiti dileme o dosadašnjem uticaju (DPS) izvršnih i zakonodavnih vlasti na pravosuđe i tužilačku organizaciju. SDT Živko Savović navodi da je Katnić, kao rukovodilac Specijalnog tužilaštva, svjesno usporavao određene istrage koje se tiču čelnika bivših vlasti Ivana Brajovića i Miomira Mugoše (afere Petlja i Bazar). Pride, Katnić već neko vrijeme tvrdi da nema „ni udaljene sumnje“ u umiješanost Mila Đukanovića u brojne afere u koje ga uvlače nekadašnji saradnici iz politike i biznisa, prije svih Duško Knežević. Kao što se ne žuri da na sudu razriješi sumnje u korupciju u vrhu tužilaštva  – nakon objave telefonskih razgovora Kneževića i bivšeg sekretara VDT Nenada Vujoševića.

Zato se GST ne usteže da ocrni svoje oponente. Makar to, možda, bilo i nezakonito. Počelo je 2015, nedugo po imenovanju Katnića na mjesto GST, objavom djelova razgovora advokata Vladana Bojića sa njegovom tadašnjom klijentkinjom – suprugom budvanskog funkcionera Lazara Rađenovića. Bojić je zbog tog slučaja na sudu, nepravosnažno, dobio odštetu iz državne kase.

Nastavilo se 2016. objavom transkripta razgovora advokata Gorana Rodića sa Milanom Kneževićem, njegovim tadašnjim klijentom. „Jasno se utvrđuje da G.R. i M.K. prevashodno razgovaraju o načinu na koji bi opstruirali krivični postupak, te dalje vršili medijsku propagandu u cilju diskreditacije tužilaštva”, zaključuju u SDT-u. Bez objašnjenja šta bi tu trebalo biti nezakonito.

Da bi došao do ovih materijala, ili da bi prikrio nezakonito prisluškivanje, SDT je naložio Specijalnom policijskom timu da izvrši pretres kancelarije i stan advokata Rodića. Taj pretres je obavljen bez zakonom obaveznog prisustva predstavnika Advokatske komore. Što su, iz nekog razloga, prećutali i oni i VDT Ivica Stanković.

Priča je dobila nastavak prošle nedjelje, objavom skoro četiri godine starih razgovora  dvojice aktuelnih poslanika vladajuće većine. Katnić se pravda interesom javnosti da bude obaviještena o pokušaju političkog uticaja na SDT, ali ne objašnjava zašto prikupljeni materijali nijesu uništeni u zakonom propisanom roku. Kad već nijesu doveli do podizanja optužnice protiv onih koji su bili na meti mjera tajnog nadzora. Ili tu imamo još jedan krak aktuelne priče o nezakonitom prisluškivanju ličnih i političkih oponenata?

VDT i Tužilački savjet ponovo ćute. Oglasila se, zato, Akcija za ljudska prava (HRA). ,,Razgovor je snimljen 2017. godine, a od tada nije pokrenuta istraga protiv bilo kog lica koje je bilo pod tajnim nadzorom, dok je specijalni tužilac Savović i dalje zaposlen u Državnom tužilaštvu, a 2019. godine je i napredovao“, saopštila je Tea Gorjanc  – Prelević. „Prema tome, razumno je zaključiti da je GST u svom ličnom interesu sada objavio transkript koji u negativnom svjetlu predstavlja tužioca koji je protiv njega podnio krivičnu prijavu, kao i poslanike koji predlažu zakone kojima bi se razvlastio GST i Specijalno državno tužilaštvo kome je na čelu”.

Šta slijedi? Dio vladajuće koalicije izašao je u susret Vladinom zahtjevu da se usvajanje tužilačkih zakona odloži dok se ne dobije saglasnost Brisela. Katnić, dakle, do daljnjeg ostaje u sedlu. Da izviđa koga i koliko hoće, ubrzava i koči istrage i preslušava presretnute razgovore.

Zoran RADULOVIĆ      

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NESTALO RJEŠENJE O SAGLASNOSTI ZA IZGRADNJU NJEGOŠEVOG MAUZOLEJA IZ 1967.: Nema ga ni u Upravi za zaštitu kulturnih dobara, ni u Državnom arhivu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Želja Mitropolije da vrati kapelu na Lovćen, jasna je. Da li bi toj želji, osim raspoloženja u dijelu nove Vlade, pomoglo i to što se prethodna vlast nije potrudila ni da sačuva Rješenje o postavljanju Mauzoleja, dok je tri decenije stajala po strani mirno gledajući nelegalnu gradnju i radove na spomenicima kulture od strane MPC, nije jasno. Jasno je, međutim, da je igra počela

 

Rješenje o saglasnosti za izgradnju Njegoševog mauzoleja iz 1967. godine, nestalo je iz Uprave za zaštitu kulturnih dobara, institucije koja je bila zadužena da ga čuva.

Priča o nestanku ovog važnog dokumenta, počinje 3. februara ove godine, kada je Mitropolija crnogorsko primorska uputila dopis Upravi, tražeći na uvid Rješenje.  Uprava, na čijem se čelu nalazi Božidar Božović, odgovorila je Mitropoliji da taj dokument ne može da im da na uvid jer ga ne posjeduje, tvrdeći da ga je dala na revers Državnom arhivu, što se vidi iz prepiske između Mitropolije i Uprave, u koju je Monitor imao uvid. Problem je, međutim, u tome što ni u Državnom arhivu nema Rješenja. To je Monitoru potvrđeno iz te ustanove.

„Obavještavamo Vas da Državni arhiv Crne Gore nije preuzeo građu Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, kao ni Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Iz tog razloga za dostavu traženog Rješenja neophodno je da se obratite Upravi za zaštitu kulturnih dobara”, navodi se u odgovoru Državnog arhiva.

Iz odgovora Državnog arhiva našem nedjeljniku jasno je dakle, ne samo da dokument nije u posjedu Arhiva, već i to da je direktor Božović njegov nestanak pokušao da prikrije, odnosno da Uprava nije dala na revers Državnom organu ovo važno rješenje, kako se to navodi u odgovoru Mitropoliji, a koji je potpisao Božović.

„Postovani, Uprava za zaštitu kulturnih dobara Saglasnost po rjesenju 01-770 koji ste nam u dopisu tražili, dala je na revers Državnom arhivu i nemamo dokument u instituciji. Srdačno, Božidar Božović”, navodi se u odgovoru Mitropoliji, u koji smo imali uvid.

U odgovorima Monitoru, Božović je izbjegao ne samo da odgovori na pitanje kako je moguće da Uprava ne posjeduje to rješenje koje je bila dužna da čuva, već se u cjelosti izbjegava i pominjanje samog dokumenta.

U odgovoru našem nedjeljniku, koji ne potpisuje niko personalno, navodi se da je Mitropolija od Uprva tražila druga dva dokumenta koja se tiču mauzoleja na Lovćenu, i potvrđuje da Uprava nema jedno od njih. Prema odgovorima iz Uprave vidi se da je Mitropolija od njih tražila Rješenje o stavljanju pod zaštitu Kapele na Lovćenu br. 823 iz 1947. godine, kao i Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika culture – Kapele na Lovćenu broj 02-197/2 od 28. februara 1969. godine.

Takođe, navodi se da je Uprava Mitropoliji dostavila dokument iz 1947. godine, ali da je „uvidom u dokumentaciju utvrđeno da je Rješenje br. 02-1972 od 28. 02. 1969. godine Reversom od 14. 04. 1971. godine ustupljeno Pravnoj službi SO Cetinje”. Iz odgovora Monitoru, jasno je, međutim, ne samo da Uprava, nego ni Državni arhiv ne posjeduju ni Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika kulutre – kapele na Lovćenu iz 1969. godine! Državni arhiv je u odgovoru Monitoru bio kategoričan da nije peuzeo građu ni Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, niti Uprave koja mu je pravni nasljednik.

Monitorovi dobro obaviješteni izvori objašnjavaju da bi Rješenje iz 1967. trebalo osim Uprave da ima i Jugoslovenski institut za zaštitu spomenika kulture u Beogradu, ali da ta institucija više ne postoji. Zbog toga su u Upravi, gdje od 3. februara traje pokušaj da se dođe do Rješenja, odustali da ga traže u Beogradu, objašnjavaju naši izvori.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 12. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo