Povežite se sa nama

FOKUS

Mi u Milovom sedmom krugu

Objavljeno prije

na

croeu

Hrvatska je u ponedjeljak postala 28. članica Evropske unije (EU). Analitičari iz Brisela kažu da će sljedeća članica EU biti Crna Gora. Ni vidovnjaci se, međutim, ne usuđuju da prognoziraju kada bi se to predviđanje moglo obistiniti.

Zašto je to tako svjedoče, na pomalo osoben način, i detalji zagrebačke proslave povodom hrvatskog učlanjenja u EU. Članovi crnogorske delegacije Filip Vujanović, Igor Lukšić i Milo Đukanović otputovali su za Zagreb vladinim avionom, u tri posebna leta. Delegacija Finske, jedne od najbogatijih članica EU, u Zagreb je došla automobilom. Njima nije bio problem da na četiri točka, s kraja na kraj Evrope, prevale nekih 2.100 kilometara. Slično su razmišljali i zvaničnici Estonije i Litvanije koji su u Zagreb takođe došli automobilom. Baš kao i delegacije Mađarske, BiH i Kosova.

Redovnim avionskim linijama u Hrvatsku su pristigli zvaničnici 20-ak zemalja (Holandija, Turska, Kanada, SAD…). Državni avioni su dovezli još 20–ak delegacija (od Skoplja i Beograda do Brisela). Samo je crnogorski avion letio tri puta u jednom pravcu. Za utjehu, makar su se vratili zajedno. To, opet, govori kako je u avionu bilo dovoljno mjesta za sve. Ali je manjkalo svijesti o potrebi da se uštedi koja hiljada eura.

Optimisti tvrde da plava zastava sa zlatnim zvijezdama (simbolizuje, kažu, savršenstvo i blagostanje), podignuta na Debelom brijegu, svjedoči da vrata Unije nijesu zatvorena za nekadašnje članice SFRJ, bez obzira na njihovu ratnu prošlost i ekonomski neizvjesnu budućnost.

Moglo bi biti problema, upozoravaju pesimisti. Zastava EU podignuta je u zaleđu Prevlake prije nego što su zvanični Zagreb i Podgorica riješili otvorena, i moguće sporna, granična pitanja. Sada bi Hrvatska, iz pozicije punopravne članice Unije, mogla uslovljavati Crnu Goru jednako kako su njih, sredinom prošle decenije, zbog neriješenih pograničnih pitanja uslovljavali zvaničnici Slovenije.

Trenutno jedina garancija da se to neće desiti jesu obećanja koja stižu iz hrvatskog Ministarstva inostranih poslova.

Upućeni kažu da je hrvatski proces pridruživanja, zbog pograničnog spora sa Slovenijom, trajao možda i svih šest godina duže. ,,Hrvatska je u EU trebala ući 2007. To je trebala biti godina Hrvatske”, tvrdi Romano Prodi, tadašnji predsjednik Evropske komisije. ,,Veliki dio odgovornosti što se to nije desilo je na EU. Kontroverzni problemi koji su postojali oko Slovenije i granice mogli su se riješiti za puno manje vremena. Ali EU nije imala snage da to tada učini. Naime, tada je ona ušla u razdoblje straha. Bojala se useljenika, bojala se Kine, bojala se svega oko sebe, počela se suočavati sa nekim svojim strahovima koji prije nisu postojali”, navodi Prodi.

Hrvatska se za članstvo u EU prijavila 2003. godine, u drugoj polovini mandata prvog SDP-ovog premijera Ivice Račana. Vladu Crne Gore vodio je u to vrijeme Milo Đukanović. Evropska komisija preporučila je Hrvatsku za status kandidata početkom 2004. Tada je na vlasti u Zagrebu već bila prva vlada osmog hrvatskog premijera od 1990. Iva Sanadera, koji je prethodno na čelu HDZ-a zamijenio pokojnog Franja Tuđmana. Premijer u Podgorici bio je Milo Đukanović. Zapravo, od 1990. godine do tada, Đukanović nije bio predsjednik Vlade samo u periodu kada je bio predsjednik države. Te četiri i po godine premijersku fotelju čuvao mu je Filip Vujanović. Onda su međusobno zamijenili funkcije (istu rotaciju kasnije su praktikovali Vladimir Putin i Dimitrij Medvedev).

Evropsko vijeće je Hrvatskoj odobrilo status kandidata sredinom 2004. godine. Pregovori o pridruživanju trebali su početi u proljeće 2005. ali su odloženi za kraj godine zbog stava tužilaštva međunarodnog Suda za ratne zločine u Hagu, o nedovoljnoj saradnji Republike Hrvatske sa tim sudom.

Pregovori, konačno, počinju krajem 2005. godine. Hrvatsku Vladu i dalje vodi Ivo Sanader a crnogorsku Milo Đukanović.

Osam godina nakon podnošenja zahtjeva, i nakon šest godina često mukotrpnog pregovaranja, u junu 2011. godine, Žoze Manuel Baroso je, u ime Evropske komisije, predložio završetak pristupnih pregovora sa Hrvatskom i njen prijem u članstvo EU. Evropsko vijeće je prihvatilo zahtjev i pozvalo da se preostala pregovaračka poglavlja zatvore, a pristupni ugovor potpiše do kraja 2011. godine.

Ugovor o pristupanju Hrvatske EU potpisala je prva hrvatska premijerka Jadranka Kosor. Ona je, prethodno, preuzela i funkciju predsjednice HDZ-a nakon što je njen politički mentor Ivo Sanader podnio ostavku.

Sanader je krajem 2010. godine uhapšen u Austriji, na osnovu potjernice koja je za njim raspisana u Hrvastkoj. U optužbama protiv Sanadera hrvatsko tužilaštvo je tvrdilo da je prihvatio mito od 480 hiljada eura da bi sredio da Hrvatska 1995. godine uzme kredit od austrijske Hipo Alpe Adria banke koji su tužioci opisali kao ,,ratno profiterstvo”. Sanader je optužen i za primanje mita od pet miliona eura da pomogne Molu, mađarskoj naftnoj kompaniji, da obezbijedi potpuna upravljačka prava u INI, naftnoj kompaniji u kojoj je Hrvatska bila većinski vlasnik (situacija slična odnosima koje Vlada Crne Gore ima u KAP-u i EPCG).

Sanaderovo hapšenje i potpisivanje ugovora o Hrvatskom učlanjenju u EU Milo Đukanović je dočekao kao predsjednik vladajućeg DPS, nakon drugog dobrovoljnog povlačenja sa mjesta premijera. Njegove interese je, za to vrijeme, iz premijerske fotelje nadgledao i štitio Igor Lukšić, jedan od svega tri potpredsjednika DPS-a koji su u minule 22 godine, povremeno, mijenjali Đukanovića na čelu izvršne vlasti.

Nakon suđenja u novembru 2012, Sanader je osuđen na 10 godina zatvora. Na vlasti u Hrvatskoj je, u to vrijeme, već bio Zoran Milanović, tek drugi premijer iz redova SDP-a.

Milo Đukanović se u Podgorici spremao da sastavi svoju sedmu vladu. Iza njega je bila afera Telekom (istražitelji SAD tvrde da su njegovi saradnici i članovi porodice dobili mito od Dojče i Mađar telekoma) a ispred njega – afera Snimak. Željezara u Nikšiću je pokušavala da izađe iz bankrota, KAP je hrlio ka njemu – odluka o uvođenju stečaja očekuje se sredinom mjeseca. Manje više, sve je bilo isto kao i u prethodne 22 godine.

U vrhu Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) kažu da nijedna zemlja na svom putu ka EU nije otišla tako daleko da u borbi protiv korupcije zatvori i bivšeg premijera – i to onoga koji je bio najzaslužniji za uspješan proces pridruživanja.

Kritičari HDZ-a tvrde da je hapšenje Sanadera, iako zvučno i opravdano, prikrilo probleme korupcije na nižem nivou, koja je ostala netaknuta. Tako iz Jadranskog instituta za javnu politiku kažu da je to hapšenje bilo samo igla u plastu sijena i navode američke procjene da je iz Hrvatske ,,preko kriminala, korupcije i utaje poreza ispumpano oko 15,2 milijardi dolara za deset godina” – od 2001. do 2010.

Hrvatsku u EU nijesu dočekale samo fanfare i iskazi dobrodošlice.

Njemački list Bild je proljetos Hrvatsku nazvao zemljom ,,duga, korupcije i nezaposlenosti”, koja je na putu da bude ,,novo groblje miliona eura evropskog novca”. Kao argument za takve tvrdnje poslužio je podatak da Hrvatska bilježi četiri uzastopne godine recesije, po čemu je ispred nje u EU jedino Grčka. Uz to, Hrvatska će, prema podacima Eurostata, u EU ući kao najsiromašnija zemlja, izuzev Rumunije i Bugarske. ,,Mnoge vlade EU i strahuju od ulaska još jedne slabe južnoevropske ekonomije čija je najveća industrija turizam”, piše Financial Times.

U Podgorici nemamo tih briga. EU nije na vidiku. Umjesto rasprava o (ne)opravdanosti hapšenja kakvog korumpiranog državnog zvaničnika – da bi te priče zaživjele nekoga bi, prvo, trebalo i uhapsiti, ovdje se koplja lome na pitanju postoji li bilo kakva, makar i minimalna, mogućnost da se aktuelna vlast promijeni na izborima.

Zato građanima Crne Gore ostaje pitanje: šta nam Hrvatsko članstvo u Evropskoj uniji može donijeti, a šta odnijeti?

Prije toga kratko podsjećanje: Crna Gora je zahtjev za učlanjenje u EU predala 15. decembra 2008. Status kandidata dobili smo dvije godine kasnije – 17. decembra 2010. Još 18 mjeseci prošlo je prije nego smo, u junu prošle godine, započeli pregovore sa EU. Nema analitičara koji nije siguran da će glavne prepreke na crnogorskom putu u Evropsku uniju biti pitanje vladavine prava, kriminal i korupcija i nagomilani ekološki problemi. Crna Gora je prihvatila euro kao sopstvenu valutu, mada još nemamo jasnu procjenu da li je to naša prednost ili hendikep u procesu pregovaranja.

A sada nazad, na Debeli brijeg. Neke su stvari očigledne. Hrvatski je jedan od 25 službenih jezika Unije. Sva dokumenta EU biće prevdena na hrvatski, na tom jeziku se može obraćati svim tijelima EU, i u tom će slučaju i odgovor biti na hrvatskom. Dakle, jezičke barijere više ne mogu biti izgovor.

Granica sa Hrvatskom postala je u ponedjeljak, i granica sa EU. Iz Crne Gore u Hrvatsku će se i dalje putovati bez viza, ali će biometrijski pasoši biti obavezni. Profesor na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu i ekonomski analitičar Ljubo Jurčić prisjeća se vremena kada je Hrvatska bila prva iza crte: ,,Kad je Hrvatska ulaskom Slovenije ostala van EU, to je bilo samo 15 minuta duže čekanje na granici, a nije bitno pao ni izvoz iz Slovenije. I taj pad je bio više zbog pada kupovne moći hrvatskih građana nego zbog ulaska Slovenije u EU”, objašnjavao je Jurčić.

Promjena hrvatskog viznog režima, zapravo, Crnoj Gori može pružiti jedno ničim zasluženu poslovnu šansu. Radi se o tome da su turisti iz Rusije, Ukrajine i Turske sada dužni da pribave vizu prije nego krenu na ljetovanje na hrvatski dio jadranske obale. Ili mogu skrenuti u Crnu Goru gdje im viza nije potrebna. Podatak da je Hrvatsku prošle godine pohodilo 200 hiljada turista iz Rusije ukazuje da to i nije tako mala prilika. Ostaje da se vidi da li ćemo je i koliko iskoristiti.

Ulaskom u EU Hrvatska automatski napušta dogovor o slobodnoj regionalnoj trgovini – CEFTA. Prema podacima Hrvatske privredne komore, u prvih devet meseci prošle godine samo u BiH, Srbiju, Crnu Goru i Makedoniju izvezeno je hrvatskih prehrambenih proizvoda u vrijednosti od približno 450 miliona eura. Najveće tržište bila je BiH sa izvozom od blizu 300 miliona. Iako će se Hrvatska truditi da sačuva što veći dio tog tržišnog kolača, neki će proizvođači iz regiona imati priliku da zauzmu njihovo mjesto zahvaljujući olakšicama iz CEFTA sporazuma. Crna Gora, nažalost, ima svega nekoliko prehrambenih kompanija koje mogu razmišljati o takvim poslovnim aranžmanima. A i one su ostale bez bilo kakve pomoći Vlade i resornog ministarstva.

Podaci o mogućnostima izvoza hrane u Hrvatsku, po novouspostavljenim standardima EU daju još porazniju sliku.

Prema nedavno objavljenoj brošuri crnogorskog Ministarstva vanjskih poslova, Crna Gora će u Hrvatsku nakon 1. juna, ,,od proizvoda životinjskog porijekla moći da izvozi samo izlovljenu morsku ribu i sirovu kožu i vunu”! Uz to, Crna Gora još nije obezbijedila uslove da u zemlje EU može izvesti makar krompir, što opet nije dalo povoda bilo kome iz Ministarstva poljoprivrede da se oglasi i ponudi bilo kakva objašnjenja.

Konačno, ni Lukšićevo Ministarstvo vanjskih poslova nije se pretrglo. O tome svjedoči i njihova zahvalnica Direkciji za evropske integracije BiH ,,na ustupljenom materijalu koji je bio osnova za izradu brošure”.

Izgleda da su crnogorski zvaničnici sasvim ozbiljno shvatili najave po kojima do novog proširenja EU neće doći prije 2020. godine.

Uglavnom, Hrvatska je na dan ulaska u EU zemlja sa mnogo ozbiljnih nevolja i s probuđenom nadom da će ih postupno rješavati. Crna Gora svijetu, danas, može ponuditi vlastito iskustvo izgradnje kapitalizma nesmjenjive vlasti. Sistema koji je u sukobu sa svim principima na kojima počiva evropska ideja. EU na Prevlaci, može biti znak da tvorci tog sistema imaju razlog da vjeruju kako je njihove vrijeme isteklo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KAKO JE POLICIJA SLUŽBENIM ORUŽJEM POMOGLA KATNIĆEVU PRIČU O DRŽAVNOM UDARU: Montiranje stvarnosti po nalogu SDT-a

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je UP izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće, u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“. Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u operaciju  „državni udar“

 

Nakon što je Apelacioni sud poništio osuđujuću presudu optuženima u slučaju državni udar i odlučio da se suđenje ponovi „pred potpuno izmijenjenim vijećem“, dio te priče možemo potpunije sagledati. Dodatni kontekst daje  krivična prijava koju je Živko Savović, specijalni državni tužilac (SDT), početkom februara podnio protiv glavnog SDT Milivoja Katnića, SDT Saše Čađenovića i sutkinje Višeg suda u Podgorici Suzane Mugoše zbog njihovog (ne)postupanja u tom slučaju.

Prema dostupnim informacijama, Savović svom kolegi i pretpostavljenom starješini spočitava da su, bez saglasnosti suda, više puta „tajno“ iz pritvora u Spužu dovodili Bratislava Dikića pokušavajući da ga privole na priznanje i saradnju. O tome je Dikić, inače penzionisani general srpske Žandarmerije, već govorio tokom postupka pred Apelacionim sudom, ali su u tužilaštvu tada prečuli njegove tvrdnje.

Sada Savović navodi kako je o nezakonitostima na koje je ukazao krivičnom prijavom saznao iz jednog predmeta koji je zadužio krajem oktobra prošle godine. Riječ je o krivičnoj prijavi  koju su Andrija Mandić i Milan Knežević jesenas podnijeli protiv Katnića, Čađenovića, v.d. vrhovnog državnog tužioca Ivice Stankovića i Sudskog vijeća Višeg suda koje je sudilo državni udar. Taj predmet je prvo dodijeljen Savoviću ali mu je, kako tvrdi, i oduzet nakon prijave koju je podnio protiv glavnog specijalnog tužioca (GST).

Vrhovno državno tužilaštvo je u međuvremenu  Savovićevu prijavu proslijedilo u SDT, i tamo je predmet zadužen i uzet u rad, pored činjenice da se prijava tiče glavnog specijalnog tužioca i njegovog bliskog saradnika. Umjesto očekivanog izuzeća iz tog postupka, Katnić je poradio na javnoj kompromitaciji podnosioca prijave. Prihvatajući rizik da tim postupanjem krši zakon. O tome, ipak, nešto kasnije. Nakon što se pozabavimo detaljima iz presude Apelacionog suda.

Nema dokaza da je Mirko Velimirović, svjedok saradnik u slučaju državni udar, nabavio oružje za potrebe navodno planiranog napada na policiju i građane pred Skupštinom Crne Gore, zaključilo je vijeće Apelacionog suda. Iz iskaza svjedoka Velimirovića proizilazi da je on pomenutog dana kupio oružje sa mecima, koje je odmah nakon toga rasklopio i bacio u jezero, navodi se u presudi. „Međutim, budući da u ovom dijelu iskaz svjedoka M.V. nije potvrđen nijednim drugim izvedenim dokazom, to je pogrešno zaključivanje prvostepenog suda da se odlučna činjenica u vidu nabavke oružja sa municijom može pouzdano izvesti iz iskaza svjedoka M.V“.

Tu se detaljnije objašnjava da sud nije saslušao osobu koju je Velimirović označio kao prodavca oružja i municije (izvjesni Fadilj), da ne postoji video dokumentacija (fotografije ili snimci) koji bi mogli poslužiti kao dokaz da je oružje zaista nabavljeno, rastavljeno i uništeno. Dodatno, Apelacioni sud navodi da se iskazi iz sporazuma o priznanju krivice kakav je Velimirović sklopio sa tužilaštvom ne mogu koristiti kao dokazi protiv drugih lica. „Imajući u vidu navedeno, ni odlučna činjenica koja se odnosi na nabavku oružja koje je trebalo biti unijeto u Crnu Goru ne može se utvrđivati iz pravosnažne presude o priznanju krivice svjedoka M.V.“

Nema, znači, dokaza o postojanju oružja za navodne teroriste. Sjećamo se ipak da su izbore u oktobru 2016. godine, pored svega ostalog, obilježili i snimci oružja zaplijenjenog na Starom aerodromu. Čime je, tvrdio je Katnić,  preduprijeđeno pripremano krvoproliće.

Čitamo, ponovo, presudu Apelacionog suda: „Od značaja je ukazati da revers Uprave policije, kojim je obezbijeđeno oružje na teritoriji Crne Gore, koje je fotografisano u kući koju su iznajmili nadležni istražni organi, ne može predstavljati dokaz o činjenici da je svjedok M.V. nabavio oružje i metke, kako je to zaključio prvostepeni sud, jer se očigledno ne radi o istom oružju i municiji…“.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NESTALO RJEŠENJE O SAGLASNOSTI ZA IZGRADNJU NJEGOŠEVOG MAUZOLEJA IZ 1967.: Nema ga ni u Upravi za zaštitu kulturnih dobara, ni u Državnom arhivu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Želja Mitropolije da vrati kapelu na Lovćen, jasna je. Da li bi toj želji, osim raspoloženja u dijelu nove Vlade, pomoglo i to što se prethodna vlast nije potrudila ni da sačuva Rješenje o postavljanju Mauzoleja, dok je tri decenije stajala po strani mirno gledajući nelegalnu gradnju i radove na spomenicima kulture od strane MPC, nije jasno. Jasno je, međutim, da je igra počela

 

Rješenje o saglasnosti za izgradnju Njegoševog mauzoleja iz 1967. godine, nestalo je iz Uprave za zaštitu kulturnih dobara, institucije koja je bila zadužena da ga čuva.

Priča o nestanku ovog važnog dokumenta, počinje 3. februara ove godine, kada je Mitropolija crnogorsko primorska uputila dopis Upravi, tražeći na uvid Rješenje.  Uprava, na čijem se čelu nalazi Božidar Božović, odgovorila je Mitropoliji da taj dokument ne može da im da na uvid jer ga ne posjeduje, tvrdeći da ga je dala na revers Državnom arhivu, što se vidi iz prepiske između Mitropolije i Uprave, u koju je Monitor imao uvid. Problem je, međutim, u tome što ni u Državnom arhivu nema Rješenja. To je Monitoru potvrđeno iz te ustanove.

„Obavještavamo Vas da Državni arhiv Crne Gore nije preuzeo građu Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, kao ni Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Iz tog razloga za dostavu traženog Rješenja neophodno je da se obratite Upravi za zaštitu kulturnih dobara”, navodi se u odgovoru Državnog arhiva.

Iz odgovora Državnog arhiva našem nedjeljniku jasno je dakle, ne samo da dokument nije u posjedu Arhiva, već i to da je direktor Božović njegov nestanak pokušao da prikrije, odnosno da Uprava nije dala na revers Državnom organu ovo važno rješenje, kako se to navodi u odgovoru Mitropoliji, a koji je potpisao Božović.

„Postovani, Uprava za zaštitu kulturnih dobara Saglasnost po rjesenju 01-770 koji ste nam u dopisu tražili, dala je na revers Državnom arhivu i nemamo dokument u instituciji. Srdačno, Božidar Božović”, navodi se u odgovoru Mitropoliji, u koji smo imali uvid.

U odgovorima Monitoru, Božović je izbjegao ne samo da odgovori na pitanje kako je moguće da Uprava ne posjeduje to rješenje koje je bila dužna da čuva, već se u cjelosti izbjegava i pominjanje samog dokumenta.

U odgovoru našem nedjeljniku, koji ne potpisuje niko personalno, navodi se da je Mitropolija od Uprva tražila druga dva dokumenta koja se tiču mauzoleja na Lovćenu, i potvrđuje da Uprava nema jedno od njih. Prema odgovorima iz Uprave vidi se da je Mitropolija od njih tražila Rješenje o stavljanju pod zaštitu Kapele na Lovćenu br. 823 iz 1947. godine, kao i Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika culture – Kapele na Lovćenu broj 02-197/2 od 28. februara 1969. godine.

Takođe, navodi se da je Uprava Mitropoliji dostavila dokument iz 1947. godine, ali da je „uvidom u dokumentaciju utvrđeno da je Rješenje br. 02-1972 od 28. 02. 1969. godine Reversom od 14. 04. 1971. godine ustupljeno Pravnoj službi SO Cetinje”. Iz odgovora Monitoru, jasno je, međutim, ne samo da Uprava, nego ni Državni arhiv ne posjeduju ni Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika kulutre – kapele na Lovćenu iz 1969. godine! Državni arhiv je u odgovoru Monitoru bio kategoričan da nije peuzeo građu ni Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, niti Uprave koja mu je pravni nasljednik.

Monitorovi dobro obaviješteni izvori objašnjavaju da bi Rješenje iz 1967. trebalo osim Uprave da ima i Jugoslovenski institut za zaštitu spomenika kulture u Beogradu, ali da ta institucija više ne postoji. Zbog toga su u Upravi, gdje od 3. februara traje pokušaj da se dođe do Rješenja, odustali da ga traže u Beogradu, objašnjavaju naši izvori.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 12. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

ŽRTVE SEKSUALNOG ZLOSTAVLJANJA ANONIMNO O NASILJU KOJE SU PRETRPJELE: STRAH OD OSUDE DRUŠTVA JE JAČI

Objavljeno prije

na

Objavio:

Studentkinja Jelena Radulović na internetu i društvenim mrežama postavila je upitnik, koji je za samo nekoliko dana popunilo više od 130 djevojaka i žena koje su pretrpjele neki oblik seksualnog nasilja

 

„Kao studentkinja silovana sam sa 19 godina više puta od momka kojeg sam poznavala, ali nijesam htjela da izlazim sa njim. Presrijetao me je ispred zgrade sa drugaricama prije predavanja, zvao da samo razgovaramo u vožnji autom gdje bi vozio van grada i prisilno me zlostavljao. Jednom sam mu uspjela pobjeći iz auta pa sam se vraćala pješke po mraku osam kilometara. Desilo se da me udari više puta, posebno prilikom obljube. Trajalo je pola godine. Sa 22 godine mi se desilo da me druga osoba, policajac veoma krupne građe, koji je taksirao na divlje, jednom seksualno napastvuje. Tada sam uspjela vrištanjem i plakanjem da se odbranim jer me je dovezao do parkinga zgrade gdje sam živjela. Ali mi je zadao dva udarca u rebra i u lice šakom, govorivši mi da sam luda i da ne mislim valjda da hoće da me siluje i pokazao mi značku da je tu da me zaštiti ako treba. Ovo je bilo umirivanje jer je bio svjestan da mora da me pusti s obzirom na to da ne pristajem i da smo usred grada. Treći put, moj momak sa kojim sam se zabavljala dvije i po godine i kada sam htjela da raskinem sa njim – silovao me je više puta jer nije htio da prihvati raskid, od silovanja do prijetnji da će me ubiti.“

Riječ je o anonimnom svjedočenju jedne od preko 130 žena iz Crne Gore koje su doživjele neku vrstu seksualnog nasilja ili seksualnog uznemiravanja, a koje se našlo u upitniku studentkinje Fakulteta političkih nauka Jelene Radulović. Kada je nedavno na internetu i društvenim mrežama okačila desetak pitanja otvorenog tipa o seksualnom uznemiravanju, nije očekivala da će kroz nekoliko dana odgovoriti preko stotinu žena. Nakon što su srbijanska glumica Milena Radulović i bivše učenice škole glume Miroslava Aleksića progovorile o nepočinstvima bivšeg učitelja, njihova hrabrost inspirisala je žene u regionu da otvoreno govore o seksualnom zlostavljanju koje su trpjele. Jelena Radulović je željela da i žrtvama u Crnoj Gori omogući platformu gdje bi mogle progovoriti o nasilju koje su pretrpjele, pa makar i anonimno.

„Kad sam krenula s ovim, namjera mi je bila da pružim priliku svim ženama koje su prezivjele bilo kakav vid seksualnog nasilja/uznemiravanja da to iznesu anonimno ili ne, da makar na taj način sebi malo olakšaju. Nisam očekivala da će odziv biti toliki iako sam nesvjesno znala da slučajeva ima mnogo. Starosna struktura je takođe segment koji me je iznenadio jer su upitnik popunile i djevojke od petnaestak godina ali i starije gospođe koje navode da sada već uveliko imaju djecu i unuke, te da pričaju svoju priču da bi zaštitile generacije koje dolaze“, kazala je Radulovićeva za Monitor.

Ona kaže da joj je žao što nije ostavila prostor za kontakt, kako joj je kasnije sugerisala profesorica Olivera Komar, ali su tada žrtve već u velikom broju ispričale svoje priče. Istakla je, da sumnja u institucije koje bi te slučajeve potencijalno trebalo da procesuiraju. Većina onih koje su ispunile upitnik nijesu   prijavile svoj slučaj. Pojedine su, tvrde, to učinile ali su nadležne institucije skoro uvijek zakazale.

Žena sa početka priče se požalila institucijama za treći slučaj koji je doživjela. Ostale nije jer ju je bilo strah. „Prijavila sam treći pomenuti slučaj. Policija ga je privela, zvali su me na telefon dok su ga držali i pitali šta želim da urade. Rekla sam da želim da mi više nikada ne prilazi i tako je i bilo. Za prva dva slučaja nijesam smjela od roditelja, jer su oni čak i znali da me neko ’spopada oko zgrade’, ali su vaspitavali da sam ja kriva ako mi se nešto dešava zbog ponašanja, izazivanja ’jer ako se bavim svojim poslom, niko me neće dirati’“.

Posljedice ovih događaja po nju su bile teške. „Imala sam osjećaj sramote i straha jer sam par puta srela te silovatelje. Mislim da me nijesu ni poznali jer je bilo poslije deset godina. Jedan sam vidjela da ima dvoje djece i ženu. Ja izbjegavam svakog muškarca kod kojeg osjetim trun nasilništva makar iz priče, odmah raskidam te veze. Nepovjerljiva sam, teško ostvarujem kontakte, kruta sam i neslobodna u komunikaciji, posebno u muškom društvu, zbog čega teško ostvarujem nova prijateljstva. Kajem se što nijesam tad znala drugačije da odreagujem. Tugujem što nijesam nikog imala da me zaštiti od porodice da ove tužne uspomene nijesu dio mog života i mojih misli. Scene silovanja u filmovima ne podnosim i priče iz života, mnogo me uznemiruju i vraćaju slike prošlosti.“

Radulovićeva kaže da su priče različite, dok je nju najviše šokiralo što su nasilnici često i članovi porodice, kumovi, prve komšije i drugovi iz djetinjstva. Primjetno je, ukazuje i umanjivanje nasilja koje su žene preživjele, ukoliko nije konkretno riječ o silovanju,  jer žrtve pretpostavljaju da je „nekome drugome gore“ uz pomisao da one „makar“ nijesu silovane. Neke žene nisu imale ni podršku  porodice, pogotovo ako je nasilje proživljeno u djetinjstvu, govoreći da one „umišljaju“ ili su to „dječaci za koje je takvo ponašanje normalno u pubertetu“.

Prema upitniku zabrinjavajući je broj žrtava – mladih djevojaka koje trpe seksualno nasilje od svojih partnera, koji ih emocionalnom ucjenom prisiljavaju da rade ono što ne bi. Pojedine žrtve su navele da je njihovo „ne“ ili „prestani“ bilo bezvrijedno i da su nasilnici nastavljali sa nasiljem.

„Ovih dana planiram da detaljno proučim pojedinačne slučajeve, kojih je trenutno preko 130, i da nađem neke zajedničke komponente. I lično i u sklopu jedne ekipe mladih ljudi koja samoinicijativno radi zajedno na kampanji #nisisama planiram da nastavim da skrećem pažnju na ovaj problem i brojne druge probleme žena u društvu koje su izgleda uvijek skrajnute ustranu (uz brojne druge), dokle god ima prečih kao što su razna politička, partijska, identitetska i jezička od kojih evo decenijama zapostavljamo sve ostale“, pojašnjava Radulović.

Uprava policije je tokom prošle godine podnijela 22 krivične prijave u vezi sa krivičnim djelima silovanje i nedozvoljene polne radnje. Tokom 2019. godine taj broj je bio malo veći – 27. Crnogorska tužilaštva su u posljednje dvije godine procesuirala pedesetak prijava. Neka osnovna državna tužilaštva, poput onih u Beranama, Plavu i Baru nijesu za dvije godine obradila nijedno krivično djelo ove vrste, pokazuju podaci do kojih je došao Monitor. Prema istim podacima, svaki slučaj koji je tužilaštvo izguralo do suda, završilo je osuđujućom presudom.

Studija o seksualnom nasilju nad ženama i djecom u Crnoj Gori iz 2020. godine, koju su uradile Sigurna ženska kuća, SOS telefon za žene i djecu žrtve nasilja Nikšić i Prima, pokazuje da je u slučajevima od 100 žena i djevojčica koje su doživjele seksualno nasilje, svega dva posto počinilaca kažnjeno, a samo jedan je dobio kaznu zatvora. Od njih je samo 12 odsto seksualno nasilje formalno prijavilo institucijama, a u 70 odsto slučajeva državni tužioci su odbacili krivičnu prijavu.

Izvršna direktorica nevladine organizacije (NVO) SOS telefon za žene i djecu žrtve nasilja Nikšić Nataša Međedović Pištalo za Monitor kaže da različita istraživanja pokazuju da je seksualno nasilje zločin koji se najređe prijavljuje. Procjenjuje se, tvrdi ona, da na jedan slučaj prijavljenog silovanja dolazi između 15 i 20 neprijavljenih. Njena organizacija je kroz svoje servise pomoći i podrške za žene i djecu žrtve nasilja imala 25 prijavljenih slučajeva seksualnog nasilja.

„Strah od zlostavljača, stid, samookrivljivanje, neinformisanost su dio razloga zbog kojih se seksualno nasilje ne prijavljuje. Atmosfera u zajednici je takva da se o temi seksualnog nasilja ćuti, a žrtve će, umjesto razumijevanja i podrške, mnogo češće biti izložene stigmatizaciji okruženja. Medijsko izvještavanje je najčešće senzacionalističko i žrtve izlaže osudi i dodatnoj viktimizaciji“, navodi Međedović Pištalo.

Psihološkinja Ana Jaredić, zaposlena u Centru za ženska prava, za Monitor pojašnjava da je specifičnost seksualnog nasilja što zbog predrasuda u društvu žrtva ima osjećaj krivice, preispituje se čime je doprinijela da se to desi, njena slika o sebi se urušava. Plaši se reakcije najbližih, pita se da li će ih osramotiti, da li će im nanijeti bol ako saznaju što se desilo.

„Mnoge žene kad se prvi put nekome obrate, dožive minimizovanje problema od najbližih osoba ili čak osudu. Razlozi zbog kojih ne prijavljuju su takođe i strah od osude šire sredine, strah od nasilnika i suočavanja sa njim, ali i nepovjerenje u institucije“, kazala je Jaredić.

Postupanje institucija kod žrtava seksulanog zlostavljanja, kaže Međedović Pištalo, najčešće izaziva uznemirenje i nesigurnost. Ona smatra da institucije sistema treba da imaju specijalno obučene stručnjake koji znaju kako da razgovaraju sa žrtvama i da imaju imaju razumijevanja za njihovo ponasanja i odluke. „U suprotnom,  postupanje u institucijama dodatno psihički iscrpljuje i traumatizuje žrtve.“

Naše sagovrnice ukazuju da slučaj učitelja glume Miroslava Aleksića treba da postane podsticaj da učimo i mi u Crnoj Gori kako da bolje reagujemo na svaku sumnju seksualnog nasilja. Hrabre žene koje su progovorile uključile su alarm za sve nas. Naše je da ga čujemo i ne oglušimo se.

 

Najviše žrtava silovao je muškarac kojem vjeruju

Psihološkinja Ana Jaredić smatra da je seksualno nasilje i dalje „veliki tabu“ u Crnoj Gori. Broj prijavljenih slučajeva je, kaže, veoma mali, kao i broj osoba koje se javljaju za pomoć. Njihovoj organizaciji žene se najčešće javljaju za psihološku pomoć kako bi prevazišle traumu i posljedice koje su iz nje nastupile.

„Među njima ima i onih koje su seksualno nasilje pretrpjele prije više godina i sve to vrijeme se trudile da same prevaziđu poteškoće izazvane traumom. Princip našeg rada je da žena sama odluči da li će podnijeti prijavu za nasilje i kada. Naš savjet je da to bude kada stekne dovoljno lične snage da prođe kroz sudski postupak i sve ono što ga prati, a što je često dodatno viktimizujuće“, pojasnila je Jaredić.

Ona kaže da u patrijarhalnoj sredini kakva je naša, postoje brojne predrasude kada je u pitanju silovanje ili neki drugi oblik seksualnog nasilja. Fokus se, umjesto na počinioca, stavlja na žrtvu, pa se postavljaju pitanja tipa „kako je bila obučena”, „zbog čega je bila baš na tom mjestu, u to vrijeme”, „zašto je ćutala”, „zašto se nije branila”…

„Među žrtvama su osobe svih starosnih dobi i svih društvenih slojeva i u preko 80 odsto slučaja žene su silovane od muškarca kojeg poznaju i kome vjeruju. Kroz slučajeve koje smo imale priliku da pratimo, uviđamo da je neophodna sveobuhvatna podrška žrtvi kako bi ona kroz zakonske procedure prošla sa što manje posljedica i istrajala u dostizanju pravde. To, osim kontinuirane psihološke podrške, podrazumijeva i pratnju u svojstvu povjerljivog lica kroz sve procedure, zastupanje pred sudom, kao i pripreme za sve procedure. To je način na koji naša organizacija obezbjeđuje podršku“, kazala je za Monitor Ana Jaredić

 

Javne ličnosti mogu mnogo da promijene

U SOS centru smatraju da objelodanjivanje seksualnog zlostavljanja od strane žena koje su javne ličnosti i prijavljivanje zlostavljača svakako može pozitivno uticati. Pokret „Me too“ (#MeToo ) je od 2017. godine, kada su prve žrtve javne ličnosti progovorile o seksualnom zlostavljanju, na globalnom nivou doveo do značajnih promjena. Javni istup Milene Radulović je odjeknuo u zemljama regiona i ohrabrio i druge žene da istupe i zatraže da zlostavljači odgovaraju.

„Za dugoročne promjene jedan od preduslova je da zlostavljači budu adekvatno kažnjeni, žrtve zaštićene od nove viktimizacije, a u javnom prostoru fokus bude na ukazivanju na ozbiljnost problema i otklanjanju nedostataka sistema“, navode iz te NVO.

Ivan ČAĐENOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo