Povežite se sa nama

FOKUS

Mi u Milovom sedmom krugu

Objavljeno prije

na

Hrvatska je u ponedjeljak postala 28. članica Evropske unije (EU). Analitičari iz Brisela kažu da će sljedeća članica EU biti Crna Gora. Ni vidovnjaci se, međutim, ne usuđuju da prognoziraju kada bi se to predviđanje moglo obistiniti.

Zašto je to tako svjedoče, na pomalo osoben način, i detalji zagrebačke proslave povodom hrvatskog učlanjenja u EU. Članovi crnogorske delegacije Filip Vujanović, Igor Lukšić i Milo Đukanović otputovali su za Zagreb vladinim avionom, u tri posebna leta. Delegacija Finske, jedne od najbogatijih članica EU, u Zagreb je došla automobilom. Njima nije bio problem da na četiri točka, s kraja na kraj Evrope, prevale nekih 2.100 kilometara. Slično su razmišljali i zvaničnici Estonije i Litvanije koji su u Zagreb takođe došli automobilom. Baš kao i delegacije Mađarske, BiH i Kosova.

Redovnim avionskim linijama u Hrvatsku su pristigli zvaničnici 20-ak zemalja (Holandija, Turska, Kanada, SAD…). Državni avioni su dovezli još 20–ak delegacija (od Skoplja i Beograda do Brisela). Samo je crnogorski avion letio tri puta u jednom pravcu. Za utjehu, makar su se vratili zajedno. To, opet, govori kako je u avionu bilo dovoljno mjesta za sve. Ali je manjkalo svijesti o potrebi da se uštedi koja hiljada eura.

Optimisti tvrde da plava zastava sa zlatnim zvijezdama (simbolizuje, kažu, savršenstvo i blagostanje), podignuta na Debelom brijegu, svjedoči da vrata Unije nijesu zatvorena za nekadašnje članice SFRJ, bez obzira na njihovu ratnu prošlost i ekonomski neizvjesnu budućnost.

Moglo bi biti problema, upozoravaju pesimisti. Zastava EU podignuta je u zaleđu Prevlake prije nego što su zvanični Zagreb i Podgorica riješili otvorena, i moguće sporna, granična pitanja. Sada bi Hrvatska, iz pozicije punopravne članice Unije, mogla uslovljavati Crnu Goru jednako kako su njih, sredinom prošle decenije, zbog neriješenih pograničnih pitanja uslovljavali zvaničnici Slovenije.

Trenutno jedina garancija da se to neće desiti jesu obećanja koja stižu iz hrvatskog Ministarstva inostranih poslova.

Upućeni kažu da je hrvatski proces pridruživanja, zbog pograničnog spora sa Slovenijom, trajao možda i svih šest godina duže. ,,Hrvatska je u EU trebala ući 2007. To je trebala biti godina Hrvatske”, tvrdi Romano Prodi, tadašnji predsjednik Evropske komisije. ,,Veliki dio odgovornosti što se to nije desilo je na EU. Kontroverzni problemi koji su postojali oko Slovenije i granice mogli su se riješiti za puno manje vremena. Ali EU nije imala snage da to tada učini. Naime, tada je ona ušla u razdoblje straha. Bojala se useljenika, bojala se Kine, bojala se svega oko sebe, počela se suočavati sa nekim svojim strahovima koji prije nisu postojali”, navodi Prodi.

Hrvatska se za članstvo u EU prijavila 2003. godine, u drugoj polovini mandata prvog SDP-ovog premijera Ivice Račana. Vladu Crne Gore vodio je u to vrijeme Milo Đukanović. Evropska komisija preporučila je Hrvatsku za status kandidata početkom 2004. Tada je na vlasti u Zagrebu već bila prva vlada osmog hrvatskog premijera od 1990. Iva Sanadera, koji je prethodno na čelu HDZ-a zamijenio pokojnog Franja Tuđmana. Premijer u Podgorici bio je Milo Đukanović. Zapravo, od 1990. godine do tada, Đukanović nije bio predsjednik Vlade samo u periodu kada je bio predsjednik države. Te četiri i po godine premijersku fotelju čuvao mu je Filip Vujanović. Onda su međusobno zamijenili funkcije (istu rotaciju kasnije su praktikovali Vladimir Putin i Dimitrij Medvedev).

Evropsko vijeće je Hrvatskoj odobrilo status kandidata sredinom 2004. godine. Pregovori o pridruživanju trebali su početi u proljeće 2005. ali su odloženi za kraj godine zbog stava tužilaštva međunarodnog Suda za ratne zločine u Hagu, o nedovoljnoj saradnji Republike Hrvatske sa tim sudom.

Pregovori, konačno, počinju krajem 2005. godine. Hrvatsku Vladu i dalje vodi Ivo Sanader a crnogorsku Milo Đukanović.

Osam godina nakon podnošenja zahtjeva, i nakon šest godina često mukotrpnog pregovaranja, u junu 2011. godine, Žoze Manuel Baroso je, u ime Evropske komisije, predložio završetak pristupnih pregovora sa Hrvatskom i njen prijem u članstvo EU. Evropsko vijeće je prihvatilo zahtjev i pozvalo da se preostala pregovaračka poglavlja zatvore, a pristupni ugovor potpiše do kraja 2011. godine.

Ugovor o pristupanju Hrvatske EU potpisala je prva hrvatska premijerka Jadranka Kosor. Ona je, prethodno, preuzela i funkciju predsjednice HDZ-a nakon što je njen politički mentor Ivo Sanader podnio ostavku.

Sanader je krajem 2010. godine uhapšen u Austriji, na osnovu potjernice koja je za njim raspisana u Hrvastkoj. U optužbama protiv Sanadera hrvatsko tužilaštvo je tvrdilo da je prihvatio mito od 480 hiljada eura da bi sredio da Hrvatska 1995. godine uzme kredit od austrijske Hipo Alpe Adria banke koji su tužioci opisali kao ,,ratno profiterstvo”. Sanader je optužen i za primanje mita od pet miliona eura da pomogne Molu, mađarskoj naftnoj kompaniji, da obezbijedi potpuna upravljačka prava u INI, naftnoj kompaniji u kojoj je Hrvatska bila većinski vlasnik (situacija slična odnosima koje Vlada Crne Gore ima u KAP-u i EPCG).

Sanaderovo hapšenje i potpisivanje ugovora o Hrvatskom učlanjenju u EU Milo Đukanović je dočekao kao predsjednik vladajućeg DPS, nakon drugog dobrovoljnog povlačenja sa mjesta premijera. Njegove interese je, za to vrijeme, iz premijerske fotelje nadgledao i štitio Igor Lukšić, jedan od svega tri potpredsjednika DPS-a koji su u minule 22 godine, povremeno, mijenjali Đukanovića na čelu izvršne vlasti.

Nakon suđenja u novembru 2012, Sanader je osuđen na 10 godina zatvora. Na vlasti u Hrvatskoj je, u to vrijeme, već bio Zoran Milanović, tek drugi premijer iz redova SDP-a.

Milo Đukanović se u Podgorici spremao da sastavi svoju sedmu vladu. Iza njega je bila afera Telekom (istražitelji SAD tvrde da su njegovi saradnici i članovi porodice dobili mito od Dojče i Mađar telekoma) a ispred njega – afera Snimak. Željezara u Nikšiću je pokušavala da izađe iz bankrota, KAP je hrlio ka njemu – odluka o uvođenju stečaja očekuje se sredinom mjeseca. Manje više, sve je bilo isto kao i u prethodne 22 godine.

U vrhu Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) kažu da nijedna zemlja na svom putu ka EU nije otišla tako daleko da u borbi protiv korupcije zatvori i bivšeg premijera – i to onoga koji je bio najzaslužniji za uspješan proces pridruživanja.

Kritičari HDZ-a tvrde da je hapšenje Sanadera, iako zvučno i opravdano, prikrilo probleme korupcije na nižem nivou, koja je ostala netaknuta. Tako iz Jadranskog instituta za javnu politiku kažu da je to hapšenje bilo samo igla u plastu sijena i navode američke procjene da je iz Hrvatske ,,preko kriminala, korupcije i utaje poreza ispumpano oko 15,2 milijardi dolara za deset godina” – od 2001. do 2010.

Hrvatsku u EU nijesu dočekale samo fanfare i iskazi dobrodošlice.

Njemački list Bild je proljetos Hrvatsku nazvao zemljom ,,duga, korupcije i nezaposlenosti”, koja je na putu da bude ,,novo groblje miliona eura evropskog novca”. Kao argument za takve tvrdnje poslužio je podatak da Hrvatska bilježi četiri uzastopne godine recesije, po čemu je ispred nje u EU jedino Grčka. Uz to, Hrvatska će, prema podacima Eurostata, u EU ući kao najsiromašnija zemlja, izuzev Rumunije i Bugarske. ,,Mnoge vlade EU i strahuju od ulaska još jedne slabe južnoevropske ekonomije čija je najveća industrija turizam”, piše Financial Times.

U Podgorici nemamo tih briga. EU nije na vidiku. Umjesto rasprava o (ne)opravdanosti hapšenja kakvog korumpiranog državnog zvaničnika – da bi te priče zaživjele nekoga bi, prvo, trebalo i uhapsiti, ovdje se koplja lome na pitanju postoji li bilo kakva, makar i minimalna, mogućnost da se aktuelna vlast promijeni na izborima.

Zato građanima Crne Gore ostaje pitanje: šta nam Hrvatsko članstvo u Evropskoj uniji može donijeti, a šta odnijeti?

Prije toga kratko podsjećanje: Crna Gora je zahtjev za učlanjenje u EU predala 15. decembra 2008. Status kandidata dobili smo dvije godine kasnije – 17. decembra 2010. Još 18 mjeseci prošlo je prije nego smo, u junu prošle godine, započeli pregovore sa EU. Nema analitičara koji nije siguran da će glavne prepreke na crnogorskom putu u Evropsku uniju biti pitanje vladavine prava, kriminal i korupcija i nagomilani ekološki problemi. Crna Gora je prihvatila euro kao sopstvenu valutu, mada još nemamo jasnu procjenu da li je to naša prednost ili hendikep u procesu pregovaranja.

A sada nazad, na Debeli brijeg. Neke su stvari očigledne. Hrvatski je jedan od 25 službenih jezika Unije. Sva dokumenta EU biće prevdena na hrvatski, na tom jeziku se može obraćati svim tijelima EU, i u tom će slučaju i odgovor biti na hrvatskom. Dakle, jezičke barijere više ne mogu biti izgovor.

Granica sa Hrvatskom postala je u ponedjeljak, i granica sa EU. Iz Crne Gore u Hrvatsku će se i dalje putovati bez viza, ali će biometrijski pasoši biti obavezni. Profesor na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu i ekonomski analitičar Ljubo Jurčić prisjeća se vremena kada je Hrvatska bila prva iza crte: ,,Kad je Hrvatska ulaskom Slovenije ostala van EU, to je bilo samo 15 minuta duže čekanje na granici, a nije bitno pao ni izvoz iz Slovenije. I taj pad je bio više zbog pada kupovne moći hrvatskih građana nego zbog ulaska Slovenije u EU”, objašnjavao je Jurčić.

Promjena hrvatskog viznog režima, zapravo, Crnoj Gori može pružiti jedno ničim zasluženu poslovnu šansu. Radi se o tome da su turisti iz Rusije, Ukrajine i Turske sada dužni da pribave vizu prije nego krenu na ljetovanje na hrvatski dio jadranske obale. Ili mogu skrenuti u Crnu Goru gdje im viza nije potrebna. Podatak da je Hrvatsku prošle godine pohodilo 200 hiljada turista iz Rusije ukazuje da to i nije tako mala prilika. Ostaje da se vidi da li ćemo je i koliko iskoristiti.

Ulaskom u EU Hrvatska automatski napušta dogovor o slobodnoj regionalnoj trgovini – CEFTA. Prema podacima Hrvatske privredne komore, u prvih devet meseci prošle godine samo u BiH, Srbiju, Crnu Goru i Makedoniju izvezeno je hrvatskih prehrambenih proizvoda u vrijednosti od približno 450 miliona eura. Najveće tržište bila je BiH sa izvozom od blizu 300 miliona. Iako će se Hrvatska truditi da sačuva što veći dio tog tržišnog kolača, neki će proizvođači iz regiona imati priliku da zauzmu njihovo mjesto zahvaljujući olakšicama iz CEFTA sporazuma. Crna Gora, nažalost, ima svega nekoliko prehrambenih kompanija koje mogu razmišljati o takvim poslovnim aranžmanima. A i one su ostale bez bilo kakve pomoći Vlade i resornog ministarstva.

Podaci o mogućnostima izvoza hrane u Hrvatsku, po novouspostavljenim standardima EU daju još porazniju sliku.

Prema nedavno objavljenoj brošuri crnogorskog Ministarstva vanjskih poslova, Crna Gora će u Hrvatsku nakon 1. juna, ,,od proizvoda životinjskog porijekla moći da izvozi samo izlovljenu morsku ribu i sirovu kožu i vunu”! Uz to, Crna Gora još nije obezbijedila uslove da u zemlje EU može izvesti makar krompir, što opet nije dalo povoda bilo kome iz Ministarstva poljoprivrede da se oglasi i ponudi bilo kakva objašnjenja.

Konačno, ni Lukšićevo Ministarstvo vanjskih poslova nije se pretrglo. O tome svjedoči i njihova zahvalnica Direkciji za evropske integracije BiH ,,na ustupljenom materijalu koji je bio osnova za izradu brošure”.

Izgleda da su crnogorski zvaničnici sasvim ozbiljno shvatili najave po kojima do novog proširenja EU neće doći prije 2020. godine.

Uglavnom, Hrvatska je na dan ulaska u EU zemlja sa mnogo ozbiljnih nevolja i s probuđenom nadom da će ih postupno rješavati. Crna Gora svijetu, danas, može ponuditi vlastito iskustvo izgradnje kapitalizma nesmjenjive vlasti. Sistema koji je u sukobu sa svim principima na kojima počiva evropska ideja. EU na Prevlaci, može biti znak da tvorci tog sistema imaju razlog da vjeruju kako je njihove vrijeme isteklo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

POLITIČKE IGRE – KUSURANJE SA PRIJESTONICOM: Cetinjske magle

Objavljeno prije

na

Objavio:

Predsjednik DPS-a nije i ne može biti predvodnik pokreta koji se, istinski, bori za slobodnu, demokratsku i evropsku Crnu Goru. To nas uči trodecenijsko iskustvo. A sadašnje vlasti ne zaslužuju  ni djelić tog vremena. Cetinje je to pokazalo i jednima i drugima

 

Cetinje je ponovo u žiži sukoba vlasti i opozicije. Međusobnih i onih unutar koalicionih. Očekivano, obnovljena sporenja prelila su se i na ulicu, pa je pred Skupštinom Crne Gore održan novi protest.

Povod za okupljanje nezadovoljnih  bila je odluka Uprave za katastar i državnu imovinu, od 15. oktobra, kojom je vlasništvo nad Cetinjskim manastirom prenijeto sa Prijestonice na Mitropoliju crnogorsko primorsku SPC. O toj odluci medije su obavijestili v.d. direktora Uprave za katastar Koča Đurišić i koordinator pravnog savjeta Mitropolije Igor Balaban. Oni su objasnili kako je Područna jedinica Cetinje ,,samo ispravila grešku”, pošto je prethodno u kompjutersku bazu Uprave upisano da MCP ima pravo korišćenja Cetinjskog manastira, iako u pisanom dokumentu iz 1996. piše da je manastir sa pratećim objektima u njihovom vlasništvu. I da nezadovoljni imaju pravo žalbe na tu odluku.

Uvid u dokumenta pokazuje da je istina malo komplikovanija. Naime, „ispravka greške“ u Upravi za katastar nigdje ne pominje ni Mitropoliju ni SPC.

U tom Rješenju piše: „Vrši se ispravka greške nastale unosom podataka iz rješenja br. UP I 05-915 od 11. 04. 1996. godine u kompjutersku bazu podataka, u katastru nepokretnosti za KO Cetinje I, na način što će se umjesto upisanog prava ‘korišćenje’ upisati pravo ‘svojina’ Manastir Sveti Petar na objektima evidentiranim na katastarskim parcelama broj…“.

Dakle, Manastir Sveti Petar ima pravo svojine nad objektima Cetinjskog manastira. Prvi naziv je zvanično (crkveno) a drugi narodno ime istog objekta. Koji je, kako vidimo, postao vlasnik samoga sebe, iako ga zakon ne prepoznaje ni kao fizičko ni kao pravno lice. I to samo produbljuje konfuziju i zaoštrava  jednovjekovna sporenja o statusu SPC-a i njenoj imovini u Crnoj Gori, „preuzetoj“ nakon, od tada do današnjeg dana,  spornih odluka o  bezuslovnom prisajedinjenju  crnogorske države i crkve Srbiji i, nedugo zatim formiranoj, Srpskoj pravoslavnoj crkvi.

,,Na osnovu Rješenja nije Mitropolija crnogorsko primorska upisana kao vlasnik, već Manastir Sv. Petar, i ne može se ni po kojem osnovu poistovjetiti MPC sa imenom Manastira Sv. Petra kako se potencira u medijima”, saopštio je zamjenik gradonačelnika Prijestonice Cetinje Petar Marković, uz napomenu da je Cetinje ostalo upisano kao vlasnik manastirskog zemljišta. ,,Dva postupka po ovom zahtjevu su u toku, pri čemu je u jednom donijeto Rješenje kojim je odbijen zahtjev Mitropolije kao neosnovan”, naglašava Marković, ,,Prijestonica Cetinje će iskoristiti sve pravne ljekove u ovim postupcima i boriti se da Manastir Sv. Petra ostane cetinjski kao što je to bilo i vjekovima unazad”.

Sa druge strane, drugačiji stavovi. ,,S obzirom na to da MCP upravlja, koristi i održava ova dobra, njena svojina na objektima i zemljištu je nesumnjiva – pod uslovom nepostojanja pravnog osnova za svojinu nekog drugog fizičkog ili pravnog lica”, tvrdi advokatica Darka Kisjelica, insistirajući da su nedoumice tipa Manastir Sveti Petar nije isto što i Mitropolija posljedica površnog korišćenja nesavršenosti ranije evidencije nepokretnosti. ,,I taj, uslovno rečeno, pogrešni naziv Manastir Sv. Petar, ne ukazuje ni na bilo kog drugog vlasnika, drugo pravno ili fizičko lice – pogotovo ne na Prijestonicu ili ranije Opštinu Cetinje – osim na MCP. Ona kao pravno lice jedini je vlasnik crkvenih objekata u kojima obavlja svoju vjersku djelatnost i vlasnik crkvenog zemljišta koje joj služi za to”, rekla je Kisjelica Vijestima.

Samo je izvjesno – spor će se nastaviti. Na sudu i van njega, pošto je u Crnoj Gori sve više onih koji nemaju razumijevanja za način na koji aktuelna vlast čini ustupke SPC-u. Vraćajući tako Mitropoliji za njen prošlogodišnji angažman – prije i poslije parlamentarnih izbora. I prepuštajući joj vođstvo u ovdašnjim radovima na realizaciji projekta srpskog sveta, prepakovane i dijelom modifikovane verzije velike Srbije.

SPC se ponovo, i svojevoljno, našla u središtu političkog sukoba. Jačajući tako poziciju nezaobilaznog aktera na javnoj sceni. I to u onom njenom dijelu koji jaše na talasima nacionalnih i vjerskih podjela.

Suštinu pravnog spora je sažeo Blagota Mitrić, nekadašnji predsjednik Ustavnog suda Crne Gore: ,,Ovdje se radi o pravno-političkoj gimnastici. Generalno gledajući, sva svojinska pitanja oko crkvene imovine regulišu se onako kako gazda kaže. A kad kažem gazda, mislim na aktuelnu vlast. Kao i svih prethodnih godina i ovaj najnoviji nalog da Katastar ispravi navodnu grešku i ‘vrati’ pravo svojine na MCP , treba posmatrati u tom smislu”.

Ima smisla prisjetiti se prošlomjesečnog, skoro zaboravljenog, Zaključka Skupštine Prijestonice Cetinje kojim se podržava građanska inicijativa (peticija) ,,radi omogućavanja ravnopravnosti u korišćenju Cetinjskog manastira svim pravoslavnim vjernicima i ravnopravnog i slobodnog vršenja vjerskih obreda i vjerskih poslova svim pravoslavnim vjerskim zajednicama u Crnoj Gori”. Taj Zaključak nema pravnu snagu, niti lokalna vlast na Cetinju ima mogućnost da nekome nametne svoj stav, ali će taj, ili neki sličan, model zaživjeti u momentu kada sada sukobljene strane krenu u potragu za kompromisnim rješenjem. I ako krenu. Insistiranje na aposlutnoj pobjedi srpske ili crnogorske strane samo će postajati sve teži teret  svima koji žive u Crnoj Gori.

U sjenci spora oko formalnog vlasništva nad Cetinjskim manastirom ostala je, nezasluženo, ovonedjeljna sjednica Vijeća za nacionalnu bezbjednost na kojoj je, još jednom, premijer Zdravko Krivokapić zatražio smjenu direktora Uprave policije Zorana Brđanina. Krivokapić Brđaninu i resornom ministru (MUP) Sergeju Sekuloviću zamjera neposlušnost (,,pokušaj državnog udara iznutra”, prenijeli su njegovi sagovornici iz DF-a 5. septembra) tokom dešavanja na Cetinju koja su pratila ustoličenje novog mitropolita MCP-a Joanikija Mićovića.

Premijerov zahtjev da se Brđanin smijeni nije dobio većinu jer je Milan Knežević ostao uzdržan, nakon što je tražio da u paketu sa Brđaninom bude smijenjen i Sekulović, odnosno, da Vlada u Skupštini pokrene postupak njegovog razrješenja. Znajući da je potpredsjednik Vlade Dritan Abazović dalju podršku URA uslovio ostankom na funkciji sadašnjih rukovodilaca MUP-a i UP-a.

Kneževićev zahtjev je lakše razumjeti ako znamo da MUP kontroliše izmjene i dopune biračkog spiska, a da su skori izbori sve vjerovatniji epilog nesposobnosti vladajućih koalicija da usklade političke želje i lične ambicije i tako prekinu višemjesečnu paralizu izvršne i zakonodavne vlasti. U kontekstu sukoba tri vladajuće koalicije (plus premijer Krivokapić koji, trenutno, kao solo igrač predstavlja četvrto tjeme tog mnogougla) treba posmatrati i činjenicu da je sjednica Vijeća zakazana i održana dok se Abazović,  potpredsjednik Vlade i koordinator službi bezbjednosti, nalazio u zvaničnoj posjeti SAD-u. Skupa sa ministrom inostranih poslova Đorđem Radulovićem, takođe članom Vijeća i još jednom, mogućom, metom DF-a u eventualnom nastavku razgovora o rekonstrukciji Vlade. Pošto mu se spočitava nedovoljna kooperativnost sa zvaničnim Beogradom. Od odbijanja da preinači odluku prethodne Vlade kojom se bivši ambasador Srbije Vladimir Božović u Crnoj Gori proglašava personom non grata, do protestnih nota koje njegovo ministarstvo šalje zbog neprimjerenog ponašanja srpskih carinika i policajaca prema poslanicima Skupštine Crne Gore koji su glasali za usvajanje Rezolucije o Srebrenici.

Knežević je ponovio stav da Vlada, u sadašnjem sastavu, ne može opstati. Poznati zahtjev DF-a dopunio je novim argumentima:  „Ukoliko je tačno ono što je Krivokapić nama saopštio 4. i 5. septembra, da je na djelu puzajući državni udar, onda odgovornost za to treba da preuzmu Sekulović i Brđanin. Ukoliko je tačno što su rekli Sekulović i Brđanin, da su oni doprinijeli da se ustoličenje mitropolita Joanikija obavi u skladu sa zakonom i Ustavom, onda je jasno da Krivokapić ne može da bude na čelu Vlade“, poručio je predsjednik skupštinskog Odbora za bezbjednost. Insistirajući da događaji na Cetinju što prije dobiju epilog unutar vladajuće koalicije

Abazovićev odgovor stigao je iz SAD. ,,Crna Gora je najbliža ostanku postojeće Vlade i nastavku rada postojeće Vlade. Ako neko sa ovom Vladom nije zadovoljan, postoje mehanizmi kako se to može provjeriti”, rekao je on za Glas Amerike. Pa podsjetio: ,,Postoje razne strukture koje ne žele da Crna Gora postane dio zapadne civilizacije. Postoje strukture koje su duboko ogrezle u korupciji i organizovanom kriminalu i nisu do sada dozvoljavale da se zemlja razvija na  pravilan način ni ekonomski, ni politički i kulturno, a postoje i strukture koje žive u nekim fantazijama i zarobljenici su politike prošlosti, politike 90-ih”.

Lako je prepoznati da je Abazović mislio na DPS i DF.  On je potvrdio da je sa svojim sagovornicima u SAD-u razgovarao i o drugim opcijama za prevazilaženje krize, odbijajući da govori o detaljima tih razgovora.

Sve je i dalje na stolu. O(p)stanak Krivokapićeve Vlade, njena rekonstrukcija – sa bezbroj kombinacija za naše i njihove, nova vlada tri vladajuće koalicije, neka manjinska vlada koja bi imala ograničen mandat ili prijevremeni izbori. Koje, kažu, u ovom trenutku niko ne želi.

Da se neke stvari pomjeraju sa mrtve tačke pokazuju i dešavanja u opozicionom bloku. Rade Bojović, programski koordinator GI 21. maj, pozvao je Mila Đukanovića da napusti stranačku politiku (DPS) i tako ,,prestane da bude balast proevropskoj i državotvornoj Crnoj Gori”, pošto su njegovi zakulisni poslovni aranžmani (afera Pandora papiri) ,,politički i etički neodbranjivi”.  Iz DPS-a su pohitali da pritvrde kako Đukanović, na braniku otađbine, nema alternativu. I da na Bojovićev račun istovare pregršt uvreda iz svog nepresušnog repertoara. Dok su u pokretu 21. maj krenula prebrojavanja i međusobne prozivke onih koji podržavaju Bojovića ili Đukanovića. Ipak, i ta Pandorina kutija je otvorena.

Ko hoće da vidi odavano vidi. Milo Đukanović nije i ne može biti predvodnik pokreta koji se, istinski, bori za  demokratsku i evropsku Crnu Goru. To nas uči trodecenijsko iskustvo.  Sadašnje vlasti ne zaslužuju  ni djelić tog vremena. Cetinje je to pokazalo i jednima i drugima.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

GODINU POSLIJE: Čija je nula veća

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako ova Vlada sve više liči na DPS, makar u (ne)transparentnosti rada, (ne)poštovanju propisa, podsticanju podjela i favorizovanju partijskog na uštrb javnog interesa – da li je to ,,potreban i dovoljan uslov” da se njihovi prethodnici, u orginalu, vrate tamo odakle su otišli prije godinu dana. Ili je vrijeme da se pozabavimo alternativama

 

Aplauz socijalnih partnera za plan i predstojeće mjere ove Vlade najbolje pokazuje naš put, pohvalio se na Tviteru Milojko Spajić, ministar finansija u aktuelnoj/odlazećoj Vladi. Onda smo i od zvaničnika Unije poslodavaca i dvije reprezentativne sindikalne asocijacije čuli da oni podržavaju najavljeno povećanje zarada i smanjenje dažbina za poslodavce.

Tako su Spajić i ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, njegov najbliži saradnik u promociji tzv. Maršalovog plana za Crnu Goru, dobili formalne partnere sa kojima će podijeliti teret ali i odgovornost za eventualni (ne)uspijeh najavljenog eksperimenta. Ali smo, ponovo, ostali bez odgovora na nekoliko jednostavnih i izuzetno važnih pitanja bez kojih je nemoguće dati valjan sud o stvarnim dometima Spajićevog plana.

Recimo: kako će Vlada nadomjestiti smanjenje prihoda od 180 – 200 miliona eura po osnovu ukidanja doprinosa za zdravstveno osiguranje uz najavljeni rast izdataka za plate u javnom sektoru (zdravstvo, obrazovanje, pa redom…)? Šta će biti sa obećanim kapitalnim budžetom ,,najvećim u istoriji Crne Gore”? Da li će poslodavci, kada za to dođe vrijeme, bespogovorno prihvatiti ,,mali” rast troškova do koga će dovesti najavljeno povećanje minimalne i prosječne zarade i kako će se to odraziti na održivost njihovog biznisa? Kolika je vjerovatnoća da će neki od njih na povećane izdatke odgovoriti otpuštanjem radnika? Da li će najavljene mjere dovesti do nastavka trenda gašenja postojećih radnih mjesta, posebno na sjeveru zemlje?

Na kraju možda najvažnije – kako će armija penzionera i nezaposlenih preživjeti neminovni skok cijena koji je, makar to je jasno, neizbježan – što zbog globalnog rasta cijena hrane i energenata, što zbog Spajićeve namjere da sa sadašnjeg modela oporezivanja dohotka pređemo na oporezivanje potrošnje. Po uvećanim stopama poreza i dažbina (akcize…). Dok bi penzije i socijalne naknade ostale iste. Prema važećim propisima, usklađivanje sa najavljenim rastom zarada i cijena može uslijediti tek početkom 2023. godine.

Umjesto odgovora, množe se nedoumice o polaznim protpostavkama, ekonomskim i političkim, za realizaciju obećanog. Prezentujući svoj plan, prije dvadesetak dana, ministar Spajić je objavio ,,najnoviju nezvaničnu procjenu” Ministarstva finansija i socijalnog staranja prema kojoj će BDP Crne Gore u ovoj godini porasti 13 odsto. Sredinom nedjelje stigle su, takođe nezvanične, prognoze MMF-a, da će ovogodišnji rast ovdašnje ekonomije biti sedam odsto. Te procjene se razlikuju u 350-400 miliona eura. Prema mišljenju stručnjaka sa kojima smo razgovorali, bez uvida u potpune podatke kojima raspolažu jedni i drugi procjenitelji, većinu tog novca poješće inflacija (rast cijena) koju u Ministarstvu dodaju, a u MMF-u oduzimaju od prognoziranog stvarnog rasta crnogorske ekonomije. U oba slučaja, to nije dovoljno da se nadomjesti prošlogodišnji ekonomski sunovrat (pad od 15,3 odsto).

Slična je i priča o visini državnog duga. U prezentaciji Spajićevog plana piše kako je državni dug smanjen na 78 odsto procijenjenog bruto društvenog proizvoda. Ove nedjelje, iz Ministarstva finansija stiže saopštenje da je isti dug – 87,4 odsto istog BDP-a, odnosno 4,05 milijardi eura. Po svoj prilici, u prvoj računici dug je umanjen za iznos državnih depozita a u drugoj nije. Ali, ta pretpostavka  produbljuje konfuziju, pošto nam je u Spajićevom planu predočeno da se u državnom trezoru nalazi 600, dok iz ovonedjeljne informacije proizilazi da je u pitanju samo 400 miliona (oko deset odsto državnog duga). Neko se zabrojao ili je 200 miliona otišlo za nepunih mjesec dana!?

Priču bi mogli nastaviti pokušajem da dokučimo kako Vlada planira nadomjestiti manjak prihoda (zdravstveno osiguranje) i dodatne rashode (rast zarada u javnom sektoru) iz Spajićevog plana, ukoliko on zaista dobije neophodnu podršku Vlade i skupštinske većine. Ko god da to bude. Dodatni prihodi koje je ministar Spajić pomenuo – povećanje akciza na nezdrave proizvode, dodatni prihodi od igara na sreću, oporezivanje imovine koja nema pokriće u legalnim prihodima, dijelom su uračunati i u ovogodišnji budžet Fiskalnu strtegiju urađenu sredinom godine, skupa sa  14 miliona eura kojima su se u MFSS nadali po osnovu tzv. hemijskog markiranja goriva i smanjenju sive ekonomije u tom sektoru. Nijedan od neophodnih zakona nije usvojen, a sve i da jesu prihodi na koje je država računala po tom osnovu manji su od 120 miliona. Što je između polovine i, vjerovatnije je, trećine novih prihoda koje treba obezbijediti već naredne godine. Pod uslovom da se zakoni pripreme, upodobe – od Podgorice do Brisela – i usvoje. A koncesionari u oblasti igara na sreću ubijede da se odreknu sadašnjih važećih ugovora (važe, uglavnom, do 2025) i private dodatne državne namete.

Kao alternativni izvori za obezbjeđenje većeg dijela neophodnog novca, ekonomski analitičari navode mogućnost novog zaduženja, velike strane investicije koje trenutno nijesu ni na vidiku (sve da ima investitora nema gotovih projekata čija bi realizacija mogla početi u skorije vrijeme osim, možda, predaja Aerodroma CG u višedecenijski zakup, po modelu koji je započeo DPS), povećanje sadašnje stope PDV-a sa 21 na, recimo, 24 odsto ili privatizaciju državnih preduzeća koja bi mogla naći kupca u kratkom roku. Tu se, zbog neskrivenog interesovanja Srbije, nameće mogućnost prodaje Elektroprivrede i Luke Bar. Mada bi to više ličilo na ekonomsku kapitulaciju nego na privatizaciju.

I eto nas u političkom dijelu Spajićevog plana. Za sada, on nije predočen ni njegovim kolegama u Vladi. A sve i da jeste, niko u Crnoj Gori danas ne zna da li će aktuelna Vlada biti u prilici da predloži budžet za narednu godinu uz paket pratećih zakona neophodnih za realizaciju najavljenog. Odnosno, da li u parlamentu ima 41 poslanik voljan da sve to i podrži.

Nebojša Medojević je najavio da pet poslanika njegovog Pokreta za promjene neće podržati Spajića i njegov plan, pošto bi on mogao dovesti do bankrota države. ,,Radi se o čistom i jeftinom populizmu. Spajić osniva partiju i ovo je program njegove partije”, kaže on. ,,Nema prostora za povećanje zarada i prioriteti treba da budu nešto drugo”.

Vladi prijetnje i upozorenja stižu i iz drugih partija aktuelne vladajuće većine. Drugim povodom. ,,DF zahtijeva da naši lideri zauzmu ona mjesta u izvršnoj vlasti koja im je narod dao”, poručio je poslanik Jovan Vučurović objavljujući kako on ,,neće glasati niti podržavati” nijednu Vladu u kojoj ne bude Andrija Mandić. ,,Oko toga neće biti bilo kakvog pogađanja i dobro je da to sada znaju svi koji učestvuju u postizanju dogovora parlamentarne većine”.

Poznato je da se ulasku čelnika DF-a u Vladu protivi URA, ali izgleda kako ni premijer Zdravko Krivokapić nije oduševljen takvim zahtjevom. On je odbio da odgovori na pitanje da li je saglasan sa prijedlogom da u njegovu Vladu uđu lideri DF-a, prebacujući odgovornost u dvorište parlamentarne većine.  Međutim, njegova izjava ,,znam samo da se ništa nije promijenilo u odnosu na oktobar prošle godine”, ukazuje na odgovor. Lani je, podsjetimo se, Krivokapić izjavio kako bi lideri DF-a (Mandić, Medojević i Milan Knežević) bili preveliki teret za buduću Vladu i njena evropska stremljenja.

Zato Medojević već najavljuje da rekonstrukcija Vlade neće biti i da su vanredni izbori ,,izvjesni”. Iako pominje i mogućnost formiranja manjinske vlade.

Još nije vrijeme za tu priču, smatraju naši izvori iz svijeta politike. Ali, kažu, možda će biti nakon što se potpredsjednik Vlade Dritan Abazović vrati iz Vašingtona. Uz napomenu da ne može biti slučajno to što potpredsjednik Vlade ide u SAD u jeku pregovora o budućnosti izvršne i zakonodavne vlasti.  A na isti put ne ide premijer Krivokapić ili neki od lidera parlamentarne većine.

,,Nadam se da će postojati razumijevanje da ova Vlada traje – ne zbog političara, već zbog građana“, poručuje Krivokapić dok u opozicionom DPS-u neki već naglas razmišljaju o skorašnjim izborima. I povratku na vlast. Kako bi spašavali državu.

Treba li podsjećati šta bi to značilo? Ili se dovoljno sjetiti da su partija Mila Đukanovića i Vlada Duška Markovića svojim nasljednicima ostavili društvo polarizovano do ivice sukoba, praznu državnu kasu, osiljene kriminalne klanove, opustošena državna preduzeća, bezbrojne afere, rasplamsalu epidemiju korone bez ugovora o kupovini jedne jedine vakcine…

Prošlogodišnja turistička sezona bila je katastrofalna za razliku od, recimo, Hrvatske u kojoj je bila samo loša. Plantaže na ivici stečaja. Montenegroerlajns nije smio da podigne svoje avione pošto im je, zbog nagomilanih dugova, prijetila zapljena na bilo kom stranom aerodromu. Termoelektrana je za godine unaprijed potrošila radne sate koje joj je odobrila Evropska energetska zajednica, dok je EPCG od Veselina Pejovića kupovala CO2 kredite koje je ovaj, od Markovićeve Vlade, dobijao džabe.

Zato su besplatni udžbenici za osnovce, dječji dodatak, povećanje minimalne zarade sa 222 na 250 eura čekali novu Vladu. Koliko god da su to, zapravo, mali iznosi i za ovako poharanu državu.

Druga je priča što danas imamo dvije aviokompanije koje se međusobno glože i spotiču, umjesto da skupa rade u interesu vlasnika – države Crne Gore. Što se Ministarstvo kapitalnih investicija i EPCG spore po pitanju opravdanosti ugovorene modernizacije Termoelektrane, dok ministar finansija, izgleda, nezavisno i od jednih i od drugih, pokušava dogovoriti gradnju drugog bloka TE u zavičaju. Na gas. Bez bilo kakve pripreme, analize, planskog dokumenta. Dok nastavak auto-puta niko javno ne pominje.

A umjesto najavljene reforme javne uprave imamo v.d. stanje u institucijama, haos u pravosuđu, partijsko-rođačko zapošljavanje po dubini.  I imenovanog izvršnog direktora i odbora direktora društva sa ograničenom odgovornošću Montenegro works koje, prema nepisanoj viziji njegovog tvorca, treba da kontroliše državna i javna preduzeća preuzimajući posao Vlade (resornih ministara), Državne revizorske institucije i revizorskih odbora. Dok, recimo, Upravom za prihode i carine (više od hiljadu zapošljenih) i dalje rukovodi v.d. direktor bez jednog jedinog pomoćnika, pošto resorni ministar na sjednice Vlade ne donosi prijedlog za njihovo imenovanje, iako je kompletna zakonom propisana procedura već završena…

Ako ova Vlada sve više liči na DPS, makar u (ne)transparentnosti rada, (ne)poštovanju propisa, podsticanju podjela i favorizovanju partijskog na uštrb javnog interesa – da li je to ,,potreban i dovoljan uslov” da se njihovi prethodnici, u orginalu, vrate tamo odakle su otišli prije godinu dana. Na mjesto zločina. Treba li da računamo čija je nula veća. Ili da se pozabavimo alternativama.

 

Na opštinski račun

Iz Tuzi stiže signal da se neko iz sistema državne i lokalnih vlasti konačno pozabavio posljedicama onoga što bi mogao donijeti Spajićev plan. I usudio da o tome javno progovori. Potezi koje najavljuje ministar finansija za posljedicu će imati 15 procenata manji budžet Opštine Tuzi, saopštio je predsjednik Opštine Nik Đeljošaj.

,,Puna podrška najvljenom povećanju plata u Crnoj Gori, naši građani treba i zaslužuju i više, ali zbog javnosti želim da objasnim na koji način se to radi”, kaže Đeljošaj, ,,uvećanje plata građani će dobiti od opština u Crnoj Gori kojima će se smanjiti prihodi. Dakle, povećanje plata i minimalne zarade, po predlogu Vlade Crne Gore, ide na teret opština i dodatno – na manje razvijene opštine. Za tu moju tvrdnju postoje i konkretni argumenti…”.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

ĐUKANOVIĆI U JOŠ JEDNOJ MEĐUNARODNOJ AFERI: Odškrinuta Pandorina kutija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Poslovi Mila i Blaža Đukanovića su se našli u fajlovima koji su procurili iz vodeće advokatske kancelarije u Panami Alcogal koja ima predstavništva na svim poznatijim offshor destinacijama uključujući i Britanska Djevičanska Ostrva (BVI) preko kojih su vođeni poslovi porodice Đukanović. Šema firmi i poslova Đukanovća je napravljena tako da bude veoma komplikovana i za javnost teško razumljiva

 

U nedjelju 3. oktobra je odjeknula vijest na glavnim svjetskim medijima da je mreža Međunarodnog konzorcijuma istraživačkih novinara (ICIJ) sa sjedištem u Vašingtonu (SAD) objavila rezultate globalnog istraživanja sa svojim partnerima iz 117 zemalja o offshore poslovima raznih svjetskih lidera, državnika i poznatih ličnosti pod nazivom Pandorini papiri. Procurilo je skoro 12 miliona fajlova (dokumenata, fotografija, emailova, bilansa i dr.)  iz 14 offshore agencija. Podaci su pokazali da su mnoga poznata imena skrivala svoja bogatstva i izbjegavala plaćanje poreza preko svojih firmi i trastova na egzotičnim destinacijama koje su im jamčile diskreciju. U dokumentima su se našli premijer Češke, kraljevska kuća u Jordanu, predsjednici Ukrajine, Ekvadora, Rusije, bivši britanski premijer Toni Bler itd. Među njima, za sada, po skrivenom bogatstvu i broju transakcija vodi porodica autokratskog predsjednika Azerbejdžana Ilhama Alijeva koja je u zadnjih 15 godina prometovala oko 400 miliona funti (450 miliona eura) u raznim nekretninama po Velikoj Britaniji. U transakcijama je učestvovao i tada 11-godišnji sin Alijeva Hejdar sa vjerovatno fantastičnim smislom za biznis koji je naslijedio od oca. U dokumentima koji su procurili se našao i veliki prijatelj Alijeva – predsjednik Crne Gore Milo Đukanović sa sinom Blažom.

Mreža za afirmaciju nevladinog sekrora (MANS) je kao saradnik ICIJ-a objavila da su Milo i Blažo 2012. godine sklopili tajne ugovore o upravljanju njihovom imovinom „skrivajući se iza komplikovane mreže povezanih kompanija iz Velike Britanije, Švajcarske, Britanskih djevičanskih ostrva, Paname i Gibraltara“. Poslovi Đukanovića su se našli u fajlovima koji su procurili iz vodeće advokatske kancelarije u Panami Alcogal koja ima predstavništva na svim poznatijim offshor destinacijama uključujući i Britanska Djevičanska Ostrva (BVI) preko kojih su vođeni poslovi porodice Đukanović.

MANS navodi da je u dokumentaciji Alcogal-a pronašao ovjerene kopije ugovora o uspostavljanju trastova koje su Milo i Blažo Đukanović sklopili 21. juna 2012. godine sa kompanijom CM Skye 2 (PTC) Limited registrovanom na Britanskim Djevičanskim Ostrvima. Predsjednik Crne Gore je formirao Victoria Trust a njegov sin Capecastel Trust. Takođe trastovi su uspostavljeni na period od 80 godina, a kompanija koja njima upravlja je ovlašćena da za račun Đukanovića može kupovati i prodavati nekretnine i firme, otvarati nove kompanije i žiro račune, davati i uzimati kredite i obavljati razne druge poslove. Predsjednik je pri registraciji priložio kopiju svoga diplomatskog pasoša i račun za vodu sa adrese u Podgorici na kojoj živi dok je njegov sin priložio ličnu kartu i račun za iznajmljivanje stana u Londonu u kome je živio tokom studija. Blažo je 23. februara 2012. uz pomoć Alcogala-a (kako pokazuju interna dokumenta firme), a uz posredovanje tadašnjeg CM Management (Suisse) SA, na Britanskim Djevičanskim Ostrvima formirao kompaniju Victoria Bridge Finance Ltd. Inače Alcogal je osnovao skoro 15.000 kompanija.

Sedam dana nakon uspostavljanja Blažovog trasta, 28. juna 2012, njegova firma Victoria Bridge Finance zajedno sa Arcola International Ltd sa Britanskih Djevičanskih Ostrva, u Londonu osniva DGT Energy.

Prvo sjedište te kompanije je bilo na istoj adresi na kojoj se nalazila firma londonske advokatske kancelarije Charles Mia Limited, koja je ovjeravala Blažova i Milova lična dokumenta za potrebe osnivanja trastova.

U međuvremenu, 15. januara 2014. godine, Blažo Đukanović formira još jednu skrivenu kompaniju na Djevičanskim Ostrvima, Resilton Investments Ltd. Njeni direktori su isti kao i u drugim firmama vezanim za poslove Đukanovića, Cellar Limited i Clambake Limited, dok je poslovna dokumentacija čuvana na adresi u Švajcarskoj. Onda se dalje ređaju razne kompanije koje ili preuzimaju vođenja postojećih kompanija ili se osnivaju ćerke fime na drugim destinacijama. Resilton je jedan od osnivača i crnogorske firme Proenergy Montenegro osnovane10. aprila 2014. godine i nikada nije predavala finansijske izvještaje.

Cijela šema firmi i poslova je napravljena tako da bude veoma komplikovana i javnosti teško shvatljiva. Kod politički eksponiranih osoba i kriminalaca cilj je da se pravi vlasnici, njihova imovina i računi sakriju i ostanu tajni.

Samo po sebi, vlasništvo nad offshore firmama i trastovima ne predstavlja ništa nezakonito. Obične offshore firme daju sa jedne strane velike prednosti regularnim poslovnim ljudima. Njihovo osnivanje je jednostavno i brzo. Na većini tih destinacija korporativni porez je ili izuzetno nizak ili ga nema kao što je slučaj na Britanskim Djevičanskim Ostrvima. U većini zemalja EU korporativna taksa je između 20 posto i 32 posto. U Velikoj Britaniji je 19 posto, Americi 21 posto dok je u većini balkanskih zemalja oko 10 posto. U Crnoj Gori je 9 posto i njenom niskom stopom se dugo hvalio sadašnji predsjednik i raniji premijer. On i njegov tadašnji šef agencije za promociju investicija MIPA Petar Ivanović su se često hvalili da stvaraju „odlične uslove i povoljnosti za inostrane partnere kako bih ih privukli da investiraju u Crnu Goru“. No, sve te povoljnosti za „investitore“ nisu bili dovoljna garancija samom kreatoru „najpovoljnijeg biznis ambijenta u regionu“ Milu Đukanoviću koji se odlučio da svoje poslove i bogatstvo vodi preko inostranih advokatskih kuća, trustova i offshore-va i to još u vremenu kada je suvereno vladao Crnom Gorom. Naravno nikada ništa nije prijavio Agenciji za sprečavanje korupcije (ASK) iako mu je to bila dužnost, a Agencija nikada nije ništa uradila povodom svih otrkića.

Dugo se godina pričalo u javnosti i opozicija je optuživala Đukanovića da novac, za koji se vjeruje da je nelegalno stečen kroz pljačkaške privatizacije, namještene i naduvane tendere i šverc droge i cigareta, on sa kumovima i prijateljima iznosi iz Crne Gore na egzotične destinacije. Prvi opipljiv dokaz da Đukanović ima nešto neprijavljeno je došao od njegovog bivšeg saradnika i finansijera Duška Kneževića koji je dostavio dokumenta 2019. godine tadašnjem uredniku Dana Nikoli Markoviću. Marković je u televizijskom intervjuu pitao predsjednika da li je ikada osnivao firme i bavio se biznisom van Crne Gore, na šta je Đukanović decidno rekao „nigdje, nikada“. Nakon toga je Marković pokazao papire firme Vagor Investment Limited sa Kipra koju je Đukanović kupio od kompanije IONICS Nominees Ltd. poznate po šemama pranja novca. Njen direktor Kristodulos Vasiliades je slovio za eksperta pravljenja složenih šema utaje poreza i čije usluge je koristila i ruska mafija. Đukanović je kupio firmu od njega u decembru 2006. što je on malo kasnije u emisiji i priznao ali je rekao da firma nije radila ni dan. Knežević je tada optužio Đukanovića da je firma trebala da se pojavi kao „investitor“ vezano za bolnicu u Meljinama. Slični „investori“ sa Kipra su se pojavili i u slučaju Miloša Marovića, sina nekadašnjeg vladara Budve Svetozara Marovića. Milošev kiparski offshore Numerico Trading Limited je predstavljen kao „renomirana španska firma sa ogromnim iskustvom u izgradnji akva parkova“ kojoj je 2006. budvanska opština žirirala za kredit od 1.6 miliona eura za „investiciju“ i na kraju sama otplatila dok je novac ispario zajedno sa Marovićem.

Da je DPS-ovo rukovodstvo zaljubljeno u offshore poslovanje pokazuje to što su sve glavne privatizacije i pljačkaške „investicije“ urađene preko offshore sistema. Tako su Kombinat Aluminijuma Podgorica, Željezara Nikšić, Vjetroelektrana Možura i mnoga druga preduzeća i hoteli postali meta takvih „investitora“ koji su ta ista preduzeća ili uništili i/ili isisali stotine miliona eura i odnijeli vani kroz sistem državnih garancija i subvencija koje je Đukanović odobravao kao „podsticaj za biznis“.  

Vezano za Pandoru i nedavno objavljenja dokumenta, izgovor crnogorskog vladara i njegovog sina je bio isti kao i u televizijskoj emisiji 2019. Predsjednik je tvrdnje MANS-a nazvao „iskonstruisanom aferom“ i još jednim „u nizu pokušaja diskreditacije Predsjednika Crne Gore i članova njegove porodice“. Iz kabineta Predsjednika je pojašnjeno „da je tokom 2012. god., u vrijeme kada nije obavljao državne poslove, radio na uspostavljanju infrastrukture za otpočinjanje poslovnih aktivnosti zajedno sa sinom“. U to vrijeme osnovao je Victoria Trust, koji, „dok je on bio vlasnik, nije imao nikakvih poslovnih transakcija, nije otvorio niti jedan bankarski račun, jer jednostavno nikada nije ni aktiviran“. Takođe, nakon što se te iste godine „neplanirano vratio na funkciju Premijera, cjelokupno vlasništvo nad Victoria Trust-om prenio je na sina Blaža Đukanovića“. Blažo je istraživačkom timu odgovorio da se „sjeća da je bilo priče o njemu kao dijelu moguće poslovne strukture“ dok je živio u Velikoj Britaniji, ali se „ne sjeća da li je uspostavljen“. Ako jeste „ja nisam imao nikakve veze sa njim i sigurno je davno ugašen“. Procurjela dokumenta hvataju predsjednika i sina u pokušaju obmane javnosti jer papiri pokazuju da je, kako kaže MANS,  u novembru 2014. godine Milo Đukanović kao premijer „i dalje bio jedini vlasnik Victoria Trust-a, a njegov sin Capecastel Trusta. Dokumentacija švajcarske kompanije LJ Management (Suisse) svjedoči o tome. Takođe složena šema koju su Đukanovići napravili budi otvorene sumnje da su imali nešto da kriju jer za obično i zakonito preduzetništvo je takav model suvišan.

Ono što je dodatna karakteristika ciljano skrivenih poslova je da offshore kompanije ili one koje njima upravljaju njima često mijenjaju imena ili se nakon obavljenih sumnnjivih transakcija gase. Firma CM Skye 2 (PTC) Limited, koja je skrivala poslove Đukanovića, u aprilu 2013. godine promijenila je ime u LJ Skye 2 (PTC) Limited. Tako se prethodno zvala njena sestra kompanija koja je za samo sedam dana tri puta promijenila naziv. MANS navodi da je ravno mjesec nakon promjene vlasti u Crnoj Gori, 30. septembra 2020. godine, firma LJ Skye 2  (PTC) Limited koja je upravljala tajnim poslovima Đukanovića, pokrenula postupak dobrovoljne likvidacije i ubrzo je ugašena.

Kako na Britanskim Djevičanskim Ostrvima ne postoji obaveza dostavljanja finansijskih izvještaja offshore kompanija, nije bilo moguće dobiti ni podatke o poslovanju Đukanovića. Njihova poslovna dokumentacija se čuva kod Clambake Limited u Švajcarskoj, zemlji poznatoj po škrtosti u dijeljenju informacija sa vanjskim svijetom. Izuzetak je bio američki i njemački politički pritisak prije nekoliko godina kada su Švajcarci morali dati na uvid dokumentacije poreskih utajivača iz pomenutih zemalja.

U Velikoj Britaniji kompanije su dužne da daju finansijske izvještaje, pa je otkriven trag novca koji je išao iz Londona – firme DGT Energy koju je tamo Blažo osnovao sa dva hrvatska konsultanta za naftu i gas (Vedran Perše i Jasmin Umićević). Novac je slat Blažovoj firmi Victoria Bridge Finance Ltd na Djevičanskim Ostrvima u nekoliko navrata kao pozajmica u ukupnom iznosu od 132.500 eura. Kako je firma iz Londona ugašena, tako je i ukupan dug Blažovoj firmi na Karibima oprošten jer je novac koji je uzet kroz DGT korišćen za uspostavljanje neuspješnog biznisa pa je, po riječima Blaža Đukanovića, i otpisan. Isto je ptovrdio MANS-u i ICIJ-u i njegov partner Vedran Perše koji je naglasio da taj novac nije otišao gospodinu Đukanoviću, niti je on od njega imao lične koristi“ već je „potrošen za plaćanje početnih troškova eksternih stručnjaka – advokata, računovođa itd.

Vrlo je upitno koliko je onih i među najvatrenijim pristalicama lika i djela Mila Đukanovića, koji više vjeruju u njegove priče i objašnjenja. Stoga je Đukanović u srijedu veče odustao od pokušaja daljih „objašnjenja“ i prebacio narativ na njemu blizak teren direktnih uvreda i sijanja mržnje prema kritičarima. On je naglasio da se nije „povlačio po podu i lizao kašike (rugajući se pravoslavnom vjerskom obredu), širio pandemiju i iza toga raspoređivao ljude, svoje prijatelje vjerske fanatike iz te vjerske zajednice na odgovorna mjesta u državi“. Istina je da Đukanović, dok je mogao, nije na važne državne poslove raspoređivao svoje prijatelje koji su bili vjerski fanatici Srpske pravoslavne crkve ali su bili vjerski fanatici antičkih bogova novca i bogatstva – Janusa i Plutusa. U njihovom vjerskom zanosu Crna Gora je 30 godina vučena po podu i ostavljena sa malim izgledima da vrati ono što je odneseno na egzotična odredišta.

Jovo MARTINOVIĆ 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo