U Njegoševom životu, kao skoro za sve bitne karakteristike Crne Gore, imamo i metaforu tog istorijskog procesa u kojem se rađala pjesma, ili, bolje reći, u kojem je Istina kroz Crnu Goru dolazila do jednoga od svojih najljepših oblika: na povratku sa posljednjeg putovanja Crnogorci iznose bolesnog Njegoša uz kotorske strane. U koloni i na stijenama duž puta izašla je cijela Crna Gora. Idu ka plavetnilu Lovćena kao prema svojoj sudbini, goli, bosi i neshvaćeni, zamišljeni, namrgođeni i uplakani, noseći na ramenima oporog Vladiku Rada, svoju slavu, svoju Riječ, svoje iskupljenje u vremenu. U tom iznošenju svog jedinstvenog i jedinog pravog Gospodara, Crnogorci sumiraju tri vijeka svoga osvješćivanja, stvaranja čojstva, burnu istoriju iz koje su na juriš iznjedrili veliku pjesmu.
Stihovi se hrane patnjama i podvizima stare Crne Gore i vraćaju joj, kao nagradu, kristalno zrno njene istine. Zato je put unatrag, kroz prošlost koja uvire u stihove, otvoren: djelove tog puta uočavamo, ako pažljivo slušamo Njegoša, ali nikad sve. Čudim se svježini i neposrednosti Njegoševog druženja sa skrivenim duhovima, ali ne možemo otkriti njihove prolaze onako kako su otkrivali Crnogorci Njegoša u bespuću Crne Gore. Možda je bolje govoriti o rijekama nego o putevima koji vode iz Njegoševih stihova u istoriju društva i u srce nestalih ljudi koji su bili drukčiji od nas. Rijeka podvlači promjenljivost i svježinu toka, iluzornost smrti. I onda nagađamo tu i tamo kuda prolazi tok rijeke koja ponire, vijuga u mraku, skuplja novu vodu u podzemlju, pa izbija, ista i drukčija, u izmijenjenom pejzažu. Nazire se i nestaje tajna istorije i tajna čovjekvog opozivanja.
Velike pjesme su otvorene i u budućnost. To se može nazvati: uticaj na čitaoce. Poštenije je priznati preobražavajuću moć Riječi i reći da ljudsko iskustvo, koncentrisano u pjesničkoj formi, nastavlja da djeluje i da se izliva iz te forme, samostvaralački se obnavljajući, kao što se obnavlja duh života. Tako se stvaraju naslage vremena, jer značenja stihova izbijaju kroz generacije i stoljeća. Je li crnogorska vjera u besmrtnost čista iluzija? Ne čini li se u životu Njegoševih stihova da sve što se zaista uzdiglo do čistog duha vječno živi i stalno se vraća? Može li biti da je u dubljim slojevima vremena više života nego u našem “sada”? Iz tih slojeva je došao i nastavlja da dolazi život u Njegoševe stihove. Kako? Ne kakav apstraktni život, već zaista strast prošlih junaka čije iskustvo je u haosu popločalo put do stihova. To je crnogorska i Njegoševa koncepcija čovjeka i istorije: u čovjeku je besmrtna iskra, jedno neuništvo jezgro, oko njega se ispliće život, borba za njegovo očuvanje i obnavljanje, a tom jezgru odgovara neko skriveno jezgro duha što sve iz ničega stvara, bori se i uništava, u skladu sa zakonom “grkoga života”. Jezgro čovjeka je odraz veličanstva duha: ovo je Njegošev svjesni platonizam, ali takav platonizam se poklapa sa tokom crnogorske istorije, zato nije apstrakcija.
Obnavlja se ,,besmrtna duša” posvetom zavjetu Početka:
Samo teke jednu iskru malu
vdohnut ću mu nebesne ljubavi
u njegovu zemnome plođenju…
Njegoševa slika iz Luče produbljuje kružnu koncepciju vremena i daje smisao pojmu besmrtnosti i neponovljivosti ličnog iskustva. Njegoš pije sa istočnika života, ili sjećanja, što je isto, jer su prošlost i budućnost samo dva različita značenja istog kretanja. To je dočarano pojmom ogledala i vjerovatno je i ovdje direktan uticaj Platona.
Po dugome mračnom tugovanju
napijem se vode s istočnika:
otkri meni nesretnju sudbinu
ka predmete što za sobom vidiš
u svijetlom licu ogledala.
Čovjek se zapravo kreće prema sebi kao da ide ka ogledalu, mi vidimo djelove pejzaža prošlosti ka kojoj se kreće kao ka svojoj budućnosti. Stalno se vraća istom, ali to isto mijenja značenja i on u njega unosi sopstveno iskustvo. Sadržaj svijesti je prošlost i ona se ne može kretati ka nečemu što ne posjeduje. Ali u tom kretanju, tijelo i osjećanja ispunjavaju stare puteve novim iskustvom. Čovjek posjeduje samo jezik koji su drugi posjedovali, ali njim izražava samo svoja osjećanja. Rečenica zvuči blesavo, ali kružnu koncepciju vremena koja sadrži pojam besmrtnosti čini mi se mogu ovako izraziti: mi smo nečija budućnost, jer unosimo svoje tijelo, svoje iskustvo u postojeće staze prošlosti, ali naša budućnost, ono ka čemu idemo, je nečija već utvrđena prošlost, tom stazom će ići budući ljudi dajući novi smisao našem životu. Postojalo je narodno uvjerenje da preci vrlo intenzivno žive u potomcima, a potomci se hrabro i radosno kreću u susret precima: to je vulgarizovana filozofska ideja besmrtnosti.
Ovo stvara osjećaj nepodnošljive odgovornosti za daleke generacije i najbliže ljudi koji su u svijesti svakoga čovjeka šćućureno recituju molitve pod sjenkom Istine. Na kraju Gorskog vijenca, pošto su Crnogorci probili put ka prošlosti, Cetinjem su se uzvijale duše predaka.
Ovo objašnjava enigmu života umjetničkih dijela koja toliko privlači ljude. Ono kako se velika djela zaboravljaju, pa se opet trijumfalno vraćaju. Ne zato što su neke generacije ljudi gluplje od drugih, ili imaju manje ukusa, nego zato što iskustvo nekih ljudi naleti na iskustvo ugrađeno u umjetničko djelo: jedno drugim živi. Objašnjava takođe zašto u istoriji ništa nije tako trajno kao umjetničko djelo. U njemu je duh čistiji nego u bilo kom drugom iskustvu: veliki kraljevi prošlosti se ne mogu sresti, veliki umjetnici, čak iz biblijskih vremena, prikovani u jednoj riječi ili stihu, mogu neposrednije nego prvi susjedi (…)
Strogo govoreći, ljudsko iskustvo vezano za Njegoševu pjesmu počinje prvom crnogorskom pobunom i završava se jednu generaciju poslije Njegoša: politički, stvaranjem crnogorske države, a ljudski, nestankom Marka Miljanova. Ova istovremenost je važna: postaje država i odlazi crnogorski čovjek. Javlja se definitivni rez u crnogorskom svijetu, kao u svakom razvijenom društvu, ali na primitivnijem nivou, više nikad neće biti onoga neposrednog osjećanja cjeline izmedju čovjeka, načina života, vrijednosti i cilja. Njegoš je ovo osjećao kad je počeo da piše, slutio je u grudima taj rascjep: podsjećam da je politiku vodio u jednom pravcu, uništenja stare Crne Gore, a poeziju u drugom, očuvanja stare Crne Gore. Ono što odlazi u prošlost istovremeno ulazi u njegove stihove da vječno živi, a ono što se materijalno zasniva, država gubi vezu sa izvornikom crnogorske snage i istorije.
Taj krug, tako obilježeni početak i kraj, predstavlja samo prvi krug na vodi, onaj u kome se najviše osjeća Njegoševa neposredna snaga, onaj koji se direktno stvara iz njegovog udarca – a od njega, posredno, odbija se bezbroj koncentričnih krugova, tako da se ubrzo više i ne vidi gdje je bio i kakav je bio onaj prvi stvaralački udarac.
U najčudnijim oblicima, kroz velike raspone vremena, povlači se uticaj stiha, ili se pak, u stihovima koje decenijama znamo napamet, odjednom otkriva novo značenje u kojem se odslikava naša ralnost za koju smo bili sigurni da nema veze sa onim stihom što nam zvoni u glavi kao davno usavršena i ispražnjena retorika. Nekad stih promijeni nas, nekad mi promijenimo stih. Prije više hiljada godina, hodajući pustinjom i vrebajući glas ili znak, proroci su se pitali ide li čovjek ka Bogu ili Bog ka čovjeku. Očajni i sami, ili zaneseni i pozvani, nestajali su u ustreptaloj vrelini ostavljajući na pijesku trag svoje strasti. Ko će ocijeniti takav trag? Njegoš se do posljednjeg dana pita je li on dokaz gluposti ili svjetlosti. Ali je najviše prezirao one koji su vjerovali da imaju odgovor u svojim čulima, zdravom razumu, ili materiji. Prezirao je bez dvoumljenja one koji nijesu uočavali misteriju duha u materiji i njegovu vlast u istoriji.
(Nastavlja se)
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno2 sedmice
Izdvojeno2 sedmice