Prvi cvijet u mom životu bio je runolist. Edelweiss. Imao sam nepune četiri godine. Tri-četiri kuće sa šindrom i pilana. To je tada bio Podzid. Selo Ribioc je najbliže tom napuštenom mjestu mojih najranijih iako ne i mojih prvih sjećanja. Ali prvo sjećanje na cvijet zbilo se tu negdje. Kod posljednje stanice šumske pruge. Malo dalje, bilo je Točilo: strmo, usko i uglačano grlo niz koje su puštani balvani u Drinu. Dolje su ih dočekivali momci, zasukanih nogavica i razdvajali ih udarima cepina; bose noge i jaki listovi ljeskali su im mokri od Drine, dok su skakali preko oblih teških balvana, nagomilanih u haotični splav i puštali ih u grupama ili pojedinačno niz duboku zelenu rijeku. Još su mi pred očima jaki oznojeni konji, koji su, upregnuti u tregere, svlačili balvane kroz glib i mahovinu do samog ruba Točila. Oblaci pare izbijaju im iz nozdrva, i fijuk kamdžije od sirove volovske kože cijepa im sjajnu oznojenu kožu na glatkim mišićavim sapima. Nikada više nisam naišao na tako velike i jake konje! Možda zato što sam ja rastao, a konji su ostali isti.
,,To je runolist!” U tu riječ, koje sam tada prvi put čuo, sabrao se i do danas sačuvao prizor tog visokoplaninskog cvijeta: kroz pukotinu u stijeni šiknula nježna fontana i rasprsla se u petnaestak mekih bijelih latica! ,,Ona planina u daljini preko Drine zove se Zvijezda. A ova ovdje gde smo mi, to je Zlovrh.” Mladog šumskog radnika koji me je zatekao opčinjenog kraj runolista više nisam sreo. Ne mogu se sjetiti ni njegovog lika. Upamtio sam samo njegov osmjeh kada mi je rekao da i na planini Zlovrh niče nezaboravna ljepota.
A ona dugačka ovalna vretena od smeđeg baršuna koja u proljeće izrastu iz visokih trski u močvarnom šašu, zvali smo ,,mace”. Lijepe i dekorativne, izrasle na vrhovima dugih elastičnih trski, mace su bile uobičajeni ukrasi u svim kućama raštrkanim po travnatim brežuljcima zabačene visoravni, podignutim u ona davna vremena kada su stoljetni borovi još bili tek sjeme u šišarkama. Dječaci su u pregrštima brali ,,mace” i poklanjali ih djevojčicama iz gradića u dolini, koje su mirisale na ruzmarin. Gdje su sada one ruke što su nam mahale dok smo odlazili gore, u planinu!? Slični mladim vukovima koji se vraćaju u sigurnost svoje šume, žudili smo za opasnostima koje smo slutili u mirisu ruzmarina!
Najzad, jaglike! Malo prizora može se porediti sa planinskom padinom obraslom gustom i sočnom, jarko zelenom travom po kojoj kao zlatna piljevina blistaju sazviježđa jaglika! Ako je runolist skriveno čudo, najčešće osamljen ili skriven u malim bokorima zbitim uz litice, dalek svakoj pomisli na izlazak u otvorenost svijeta; ako je ,,maca” već snažna zajednice nabujala iz močvare, nikla u snopovima uz rubove plitke mlake na visoravni, zastala na pragu slutnje da bi se mogla osmjeliti da kroči preko ruba; jaglika je bez ustezanja i bez snebivanja razmahnuta zastava slobode, rasuta po svijetlim proplancima, jato zlatnih ptica zaustavljenih u obrušavanju na najstrmijim padinama, sijev u dubokoj sjeni gusto sraslih bukvi kakve rastu samo visoko u planini, na samom rubu njihovog prostiranja!
Sjedili su u travi na kojoj je još blistala rosa, okruženi rojevima najsjajnijih jaglika koje su lelujale na blagom aprilskom povjetarcu. Nisu prekidali tišinu jutra. Vitka, još privlačna žena se podiže i prošeta livadom. Kada se vratila u ruci joj je blistao omanji buket. ,,Mislim da te je uhvatila kriza srednjih godina! Ništa ozbiljno, svi prođu kroz to. I tebi će proći.”
,,Kriza srednjih godina!?” – odbrusi čovjek ljutito. „Zvuči kao nalijepnica za okužene! Kao zauške. Koja je to arogancija! Koje nerazumijevanje! Trenutak spoznavanja svijeta i sebe u svijetu nazvati krizom! To je prosvjetljenje! Kao što su ove jaglike trenutak prosvjetljenja cijele planine! Proći će i to, da! Ali taj trenutak ne smijemo čekati nego ga se moramo bojati! Ne smijemo tražiti utjehu u činjenici da ćemo ga zaboraviti, nego moramo potražiti snagu u nastojanju da ga zuvijek upamtimo!”
Ferid MUHIĆ