“Još te ne poznajem dovoljno!” – kažeš mi. I u tome vidiš argument da ne prihvatiš moju ljubav.
,,Ne moraš me poznavati. Dovoljno je da mi vjeruješ!” – odgovaram ti.
,,Vjerujem u sve! – rekla je Merilin Monro – i to joj nije pomoglo!”
,,Ali je odmah zatim dodala:’Pomalo!’ I izvršila samoubistvo. Jer nikome nije vjerovala dovoljno da mu se potpuno prepusti. Ne može se vjerovati ‘pomalo’. Pomalo vjerovati znači nevjerovati.
Šta god znala o meni, nije dovoljno da me zavoliš. Šta je znanje? ,,Znanje je moć!” Nije. Lišeno vjere, znanje gubi svoju moć.Osim toga, cilj znanja nije moć. Cilj znanja je Istina. Moć je pragmatična i iracionalna, Istina je autonomna i racionalna. Jedna istina postaje Istina tek kada se u nju povjeruje! Vjera u znanje daje znanju moć. Onih 30 miliona komunista koji su se odrekli komunizma, nisu se mogli odreći svog znanja! Oni nisu preko noći izgubili svoje znanje o Marksu, Engelsu i Lenjinu, njihovo znanje o komunizmu ostalo je netaknuto do danas. Ali je postalo beskorisno i nemoćno. Jer su se odrekli vjere u to znanje kao Istinu, i tako je komunizam kao doktrina, lišen vjere, izgubio svu svoju moć.
,,Upoznajmo se da bismo se zavolili!” Koliko je samo onih koje poznajemo a koje ne volimo!? Često upravo zato što ih poznajemo! I koliko puta smo zavolili nekoga o kome nismo znali ništa! Razgledajmo, na primjer, naivnu tezu da nepovjerenje i mržnja proističu iz nedovoljnog uzajamnog poznavanja! Po pravilu, stvari stoje upravo obrnuto: nepovjerenje i mržnja su povezane sa odličnim uzajamnim poznavanjem, sa znanjem o onome prema kom se gaji nepovjerenje i koji se mrzi. Ljudi koji se mrze skoro uvijek znaju gotovo sve jedni o drugima. Ali ne vjeruju jedni drugima. Sve organizacije zasnovane na znanju, kratkog su vijeka. Znanje im nije pomoglo, ni produžilo njihovo trajanje. Organizacije zasnovane na vjeri opstaju sve dok opstaje vjera. Armatura svake zajednice jeste vjera u tu zajednicu.
Ljudi se razvode poslije decenija braka iako jedno o drugom znaju sve, iako se poznaju onoliko dobro koliko je uopšte moguće da se poznaju dva ljudska bića. Ne razvode se zbog toga što se ne znaju, a ni zato što se znaju. Njihovo znanje je jednako irelevantno u trenutku razvoda kao što je bilo irelevatno i kada su se zavolili! Razvode se zato što su izgubili vjeru u svoj brak, što su ostali bez vjere koju su imali nekada. Prijatelj se ne odrekne svog prijatelja zato što je doznao nešto što nije znao o njemu, nego zato što je izgubio vjeru u njegovo prijateljstvo. Kad se izgubi vjera, znanje izgubi svu svoju moć. U opasnim vremenima, progonjeni će potražiti utočište kod onoga kome najviše vjeruje, ne kod onoga koga najbolje poznaje i o kome najviše zna.
Biti prijatelj! Ljubiti! – moguće je samo s nekim kome bezrezervno vjerujemo! Svako prijateljstvo i svaka ljubav opstaju dok god opstaje uzajamna vjera u prijateljstvo i u ljubav.
,,Još te ne poznajem dovoljno!” – kažeš mi. I u tome vidiš argument da ne prihvatiš moju ljubav. Dobro je da me znaš, dobro je da te znam; ali nije dovoljno. Da bih te volio, moram ti vjerovati; da bi me zavolila, moraš mi vjerovati!
Kada grane prvo sunce u rano proljeće, šta nagoni sjeme da proklija, šta prevagne da voćnjaci probeharaju, zbog čega se livade ospu kaćunom i jagorčevinom, a iz snijega izbiju visibabe i šafrani!? Šta natjera novorođenče da se priljubi uz svoju majku? Bezuslovno povjerenje i ništa drugo! Samo majka drži novorođenče korak od smrti. Desi se da kasni mrazevi sprže rani behar, bude i to da neka mati ostavi svoju bebu na pragu tuđe kuće. Bivalo je i biće toga uvijek. Ali samo na potpunom povjerenju cvjeta cvijeće, samo na bezuslovnoj predanosti svojoj majci, rastu i napreduju novorođenčad.
Vjerujem ti povjerenjem kojim cvjeta cvijeće, moja predanost tebi, ravna je onoj kojom se novorođenče priljubi uz svoju majku! Povjeruj mi i ti tako, priljubi se jednako uz mene, jer samo tako nastaje proljeće i samo tako opstaje ljubav!
Ferid MUHIĆ