Okriviti druge za ono što nam se dešava, znači poniziti sebe!
Ta misao me krijepi. Prvi put poslije tri godine, opet sam u planini. Veoma sam ponosan jer sam, svojom zaslugom i svojim snagama, sam stigao kroz sniježnu noć do mog cilja. A cilj je tu, sasvim blizu, na domaku. Sipaju gusti rojevi pahuljica. Stojim visoko iznad planinarskog doma; kroz mrklu noć, žuta svjetlost sijalice iznad ulaznih vrata plovi u daljini. Mrak i šuštanje suhog snijega. Dobro se osjećam. Toliko dobro da odlažem trenutak trijumfa. Kada, za koji trenutak, pokucam svojim šarenim drenovim štapom, ta vrata će se uz škripu otvoriti, preplaviće me svjetlo sijalica, zvuci muzike sa tranzistora, glas spikera sa TV ekrana, žamor glasova, zapahnuće me toplota velike peći. Otresaću snijeg sa sebe, veselo ću pozdraviti i – čarolija će prestati. Zato i dalje stojim na tihoj vijavici i još jednom ponavljam: “Okriviti druge za ono što nam se dešava, znači poniziti sebe!”
,,Smatrati sebe zaslužnim za ono što nam se dešava, znači beskrajno se uzoholiti!” – razabirem šapat kroz milionski hor pahuljica snijega od kojih ni jedna nije zaslužna za ono što im se dešava.
Osloboditi se jedne zablude čini čovjeka mudrijim nego otkriti neku istinu. Moguće da sam zaista bio u velikoj zabludi kada sam vjerovao da je čovjek zaslužan za ono što mu se dešava. Moguće da me oslobađanje od ove zablude učinilo mudrijim nego saznanje mnogih istina koje to nisu mogle učiniti. Da bi se uopšte uspostavila mogućnost odgovornosti, potrebno je kontrolisati sve elemente, držati u rukama uzde sopstvene situacije! Biti u stanju upravljati svojim životom. A to ne može svako! Kad bolje razmislim – to ne može niko! Čovjek može izabrati da negdje krene pješke; da se popne na voz; da se ukrca na brod; da se odluči za avion. Ali tu i završava njegova sloboda. Njegova fizička spremnost, željezničke šine i lokomotiva, more i brod, nebo i avion, preuzimaju punu kontrolu nad cijelim putovanjem. I ništa mu ne garantuje da neće stići na pogrešno mjesto…
…Dan kao i svaki drugi, samo što ti odlaziš.
I gdje god otišla, otići ćeš na pogrešno mjesto. U tome je problem! Jer tebi je mjesto ovdje, sa mnom. I meni – s tobom. Svako drugo mjesto je – pogrešno mjesto! Viđaćemo se, želja da se vidimo neće se ugasiti ovim odlaskom. Ali kad god se vidimo, shvatićemo iznova svu oholost tvrdnje da smo mi zaslužni za ono što nam se dešava i da smo krivi ako nam ne ide! To što ti želiš ostati i što ne želiš da odeš, ne mijenja ništa; mnogi koji bi da odu, moraju ostati, mnogi koji bi da ostanu, moraju otići…
…Lelujaju kroz noć dugu hiljadama godina milijarde ljudskih pahuljica uvjerene da same biraju svoju putanju i da će na kraju stići tačno tamo gdje bi htjele stići. Čestitaju sebi kada se, makar za trenutak, nađu na mjestu na kom žele da budu; i očajavaju te ljudske pahuljice, doživljavaju nervni slom, pate od osjećaja krivice , proklinju sopstvenu nesposobnost, neodlučnost, nepromišljenost, svaki put kada ih iznenadni povjetarac odnese daleko od željenog pravca, ili kada ih kovitlac ponovo baci nazad, tamo gdje su malo prije bile! Oslobađanje od zablude zaista nas čini mudrijim nego otkriće neke istine. Ali čak ni mudrost koju poneka od ovih ljudskih pahuljica stekne kada se oslobodi od zablude o sopstvenoj odgovornosti za svoju životnu putanju, ne pomaže im mnogo. Samo koliko da mirnije prihvate neumitnu činjenicu da će, uprkos svih njihovih nastojanja, manevrisanja, uloženih sposobnosti, energije i nepokolebljive upornosti, svaka od njih na kraju pasti na pogrešno mjesto.
I to je sva razlika između nas i njih:
Nijedna snježna pahuljica nikada ne padne na pogrešno mjesto!
Kucam svojim šarenim drenovim štapom , vrata doma se uz škripu otvaraju, otresam snijeg sa gojzerica; dok ulazim, žmirkam od svjetla koje me preplavljuje…
Ferid MUHIĆ