Povežite se sa nama

DUHANKESA

Svrgnuti hegemon ,,Zapada”

Objavljeno prije

na

Mnogo puta čuo sam onu svima poznatu rečenicu: ,,Što južnije, to tužnije!” Ova rimovana banalnost toliko se brzo raširila i tako lako prihvatila da je u neku ruku postala poštapalica za svaku priliku, oružje protiv kog nema odbrane. Onaj ko se prvi sjeti da je ispali, pobijedio je u svakoj polemici. I to bez obzira na temu oko koje se vodi rasprava. Moram priznati da nikada nisam čuo da neko pokuša ponuditi bilo kakve dokaze; još manje da ih neko zatraži. Što se mene tiče, ostala mi je verbalni mjehur od sapunice. Naravno, shvatio sam intenciju da se diskvalifikuje Jug kao socijalna odrednica. Ali osim te namjere da ponizi jedan dio svijeta, sve drugo mi je ostajalo nejasno.

S druge strane, nikada nisam čuo da neko kaže: ,,Što zapadnije, to gadnije!” A, ipak, upravo ta rečenica ima napretek argumenata. Jer ,,Zapad” je sebe odavno promovisao u apsolutni kriterijum svega što je civilizacijski pozitivno, proglasio se za prvi meridijan socijalnog univerzuma, ustoličio se na tron neprikosnovenog arbitra moderne ljudske istorije. Sve tri preostale strane svijeta ostale su u upotrebi samo da bi Zapad imao na kome da demonstrira svoju superiornost. Uključujući tu i Jug.

Sjever i tako niko nikada nije ni uzimao ozbiljno u obzir iako bi se moglo očekivati da rečenica ,,Što južnije, to tužnije!” obavezuje na zaključak o njegovoj superiornosti u smislu ,,Što Sjevernije to veselije!” Što bi bio samo još jedan mjehur sapunice. Kako god bilo, preostale tri strane svijeta sabrane su u jednu, a ta je, kao što je poznato, Istok. Kao strana suprotna Zapadu, Istok (a s njim i Jug i Sjever), je dobio ulogu svjetskog klošara, retardiranog člana ljudske familije, koji je na teretu Zapada, ali prema kom Zapad ima moralnu obavezu da ga vaspita, dovede u kakav-takav red, i učini korisnim, barem za neke jednostavnije zadatke i grublje poslove.

Mit o ,,Nadmoćnom Zapadu” i ,,Slabom Istoku”, kreiran kao ideološki alibi kolonijalizma produžava da živi i danas, kada su odavno iščezli glavni argumenti na koje se Zapad do sada pozivao. Duh kolonijalizma opstaje i u 21.vijeku, iako je kolonijalizam u svojoj klasičnoj formi iščezao sa političke karte svijeta još sredinom 20. vijeka. Svaki pokušaj da se dovede u pitanje mit o superiornosti duhovnih vrijednosti, političkih institucija, naučnih postignuća i etičkih vrlina kao ekskluzivnih rezultata ,,Zapadnog svijeta”, svuda se dočekuje bukvalno na nož, na svim nivoima i svim medijskim sredstvima. I što su osporavanja ovog stereotipa ubjedljivija i argumentiranija, to su žešći javni napadi na njihove autore i učestaliji su pokušaji njihove diskvalifikacije. Masovna histerija koju izazivaju ova preispitivanja, potvrđuju da ,,Nadmoćni Zapad” više nije siguran u sebe i da je, kao generalni civilizacijski koncept, objektivno već – mrtav.

Kraj mita o ,,Nadmoćnom Zapadu” iz više razloga predstavlja kognitivno inspirativan događaj i politički pozitivnu činjenicu. Prije svega zato što je kao stereotip od početka uspostavljanja svoje svjetske hegemonije bio zasnovan na masovnoj upotrebi sile, okupaciji ogromnih teritorija i čitavih kontinenata. Genocidna praksa najvećih razmjera, uključujući i holokaust, nemilosrdna eksploatacija ljudi i prirodnih resursa, stavili su pod čizmu više od dvije trećine svijeta. Iako agresija i okupacija karakterišu i njegovo savremeno djelovanje na svjetskoj sceni, kraj ,,Nadmoćnog Zapada” najavljuje i kraj najstrašnijih imperijalnih programa u istoriji svijeta.

Uz to, poraz insistiranja na narativnim fikcijama o „Nadmoćnom Zapadu”, evidentan u svim sferama života, pozitivno utiče na stanje u filozofiji, književnosti, likovnoj umjetnosti, kao i u nauci i politici. Naime, sva ova područja ljudske kreativnosti ,,Nadmoćni Zapad” je beskrupulozno preuzeo od drugih civilizacija, pripisao ih sebi kao djelo „Zapadne civlizacije” i proglasio ih za ekskluzivni monopol „Zapadnog čovjeka”, a i toj obmani došao je kraj.

Konačno, definitivno napuštanje stereotipa o ,,Nadmoćnom Zapadu”, znači i oslobođenje od hipoteke hijerarhijske koncepcije svijeta, kao ideologije podvojenosti svijeta na ,,superiorne” i ,,inferiorne” kulture, koja je bila i ostala glavna smetnja integraciji kultura i civilizacija.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Kome je pjevao pjesnik-pjevač

Objavljeno prije

na

Objavio:

Hommage Đorđu Balaševiću

 

Pjesnik-pjevač uvijek je pjevao samo jednom slušaocu; onom istom koji u svakom od nas, slušao i pjevao zajedno s njim.

I kada bi zapjevao sam samcijat usred pustinje, pjesnik-pjevač bi imao slušaoce.

Malo radosti, malo bola, nešto krvi, nešto gnoja, i naravno, dobar rječnik da  pronađe prave rime – za pjesnika-pjevača nema zime.

Pjesniku-pjevaču uvijek je ostajalo više ljubavi u srcu nego u riječima, i više žudnje u prstima nego u žicama gitare.

Poezija je mudrost srca. Mudrost je poezija uma. Ponekad, dok slušamo  pjesnika-pjevača, srca nam postaju mudra a um nam pjeva, pa nam se čini kao da i on i mi koji ga slušamo, živimo u sjenci Boga.

U nadahnuću, pjesnik-pjevač pjeva a ne tumači, jer nadahnuće nikada ne tumači.

,,Sve je imo’, ništa imo’ nije!“ – Ladački, koji je zaboravio da se sa ustima punim hrane ne može ni pjevati, ni ljubiti!

Iz rane koja krvari ili iz osmjeha nastaju njegove pjesme. Nikada nisu bile stav ni mišljenje.

Rascvjetana trešnja  je pjesma koju je zemlja zapisala na nebu. Da bi to vidio, moraš biti pjesnik. Da bi to vidili i drugi, moraš imati i gitaru.

Polovina od onoga o čemu nam je pjevao bilo je nevažno; ali nam je o tome pjevao da bismo shvatili onu drugu polovinu.

Bez pjesnikovih riječi i muzike njegovih pjesama,  ne bismo čuli vječnu tišinu koja vlada u dubini našeg srca.

Pjesnik-pjevač je uvijek znao istinu; ponekad je i pjevao o njoj.

Uši slušalaca, dale su glas pjesniku-pjevaču.

Humor pjesnika-pjevača? Tajna njegovog humora krila se u pravoj mjeri.

Pjesnik-pjevač nije pjevao da bismo ga shvatili, nego da se ne osjećamo usamljeni.

Kad god bi zapjevao o proljeću, više niko nije vjerovao u zimu.

Tajnu njegove poezije i muzike  čine tri stvari: znanje, umjetnost i čarolija. Znanje o muzici koju stvaraju riječi; umjetnost koja mu je bila urođena a ne priučena; čarolija da voli svoje slušaoce.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

,,SADA JE 21. VIJEK“

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vrijeme nema i ne može imati nikakav uticaj na ključne sadržaje ljudskog života, kao ni na temeljne principe morala i istine, te utoliko ne može biti ni argument, ni alibi, ni otežavajuća ni olakšavajuća okolnost za naš odnos prema životu i ocjenu moralnih postupaka

 

Kad god čujem rečenicu: ,,Sada je 21. vijek“, –  a čujem je na svakom koraku i sve češće – uzvratim pitanjem: ,,Pa šta?“, katkad i samo sa: ,,I?“  Siguran sam da ste je svi čuli mnogo puta, ali ne bih volio da je čujem od nikoga. Jer, ko god je koristi, smjesta izgubi dio onih 100 odsto  uvažavanja koje apriori, takoreći „na neviđeno“ – poklanjam svakom čovjeku s kim prvi put razgovovaram. Ovakvo blanko povjerenje u pamet i moralnost svih ljudi prenosio sam kao profesor i na ocjenu znanja sa kojim su studenti izlazili na ispit. ,,Počinjete  ispit sa najvišom ocjenom – desetkom. Vaše je da je opravdate“. Mnogi su završili ispit sa  istom ocjenom sa kojom su ga počeli. Oni koji nisu pokazali minimum znanja, vratili bi se slijedeće sesije, ali negativnu ocjenu sa mojim potpisom nisu imali u indeksima.

Sve one koji koriste rečenicu ,,Sada je 21. vijek!“ kao argument, smjesta vraćam do slijedeće sesije, jer su kod mene pali na ispitu. Bez obzira da li  smatraju ili prosto vjeruju ne razmislivši,  da to može biti neki argument, ili što je još gore, znaju da nije nikakav argument ali je ipak demagoški koriste da bi ljude ubijedili u nešto što znaju da nije ni opravdano ni istinito. Odmah da se razumijemo: Vrijeme nema i ne može imati nikakav uticaj na ključne sadržaje ljudskog života, kao ni na temeljne principe morala i istine, te utoliko ne može biti ni argument, ni alibi, ni otežavajuća ni olakšavajuća okolnost  za naš odnos prema životu i ocjenu moralnih postupaka.

Ovo se sasvim zaboravilo ili namjerno zabašurilo, dok sa svih strana odjekuje psitacistička (papagajska) rečenica: ,,Sada je 21. vijek!“ ,,Kad treba nametnuti neke apsolutno neprovjerene i moralno neprihvatljive  interese političke vlasti  i oligarha finansijskog kapitala, dovoljno je reći: ,,Sada je 21. vijek!“ Boli te zub, žiga te pod rebrima – nije to ništa,  jer: ,,Sada je 21 vijek!“

Ljudi ranije nisu znali ni šta je sreća ni šta je nesreća, jer su bili zatucani, glupi, ali danas znaju jer ,,Sada je 21. vijek!“ ,,Živimo u 21. vijeku!“ – to treba da znači kako više niko nije očajan, ni tužan. Do juče, ljudi nisu znali ni da li su živi, ni šta znači biti zaljubljen, ni kako se rađaju djeca (da ne govorimo o tome kako se odgajaju i vaspitavaju?!); znali su samo šta je strah, šta je bol, šta je smrt, ali ,,Sada je 21. vijek!“ i više niko ne osjeća strah, više nikoga ništa ne boli i niko više ne umire!

Nikako da shvatimo. Sve što je bilo oduvijek, biva i ,,Danas u 21. vijeku“.  I mladost i starost, i mržnja i ljubav,  i bolest i zdravlje, i sreća i očaj. Život će uvijek biti život a smrt – smrt! I nepravda će biti nepravda, a pravda – pravda, kako god ih zvali,  i laž će biti laž, a istina – istina; lopov će biti lopov, a pošten čovjek – pošten, i u 31. i u 131. vijeku! Ne zaklanjajte svoju sramotu iza vela vremena i ne opravdavajte nepravdu koju činite pozivanjem da je danas drugo vrijeme! Nikada nije vrijeme da se ropstvo naziva slobodom, bezuslovna poslušnost najvećom vrlinom, da je građanska neposlušnost zločin, ni da je istina sredstvo  koje vlast propisuje na kapljice, prema procjeni i sopstvenom nahođenju.

Kažu: ,,Danas je 21. vijek!“ i tvrde, dokazuju da je ,,Danas, u 21. vijeku“,  sve neodređeno i ,,fluktuirajuće“; da više ne postoji  ni ,,žensko“ ni  ,,muško“, ni normalnost ni perverzija, da je politika – ,,vještina mogućeg“ (šta god to bilo, okupacija koju ćemo nazvati „oslobođenjem“, prisvajanje ekskluzivnog prava na nuklearno oružje, ili nemilosrdna eksploatacija mineralnih i energetskih izvora drugih zemalja, pod prijetnjom oružja) a ne ,,zajednica ljudi radi ostvarivanja velikog dobra svih“. (Platon i Aristotel)

Nedavno smo, u 21. vijeku, vidjeli TV prijenos inauguracije predsjednika prve demokratske države u svijetu. Sa desetinama hiljada zastava umjesto građana, kojima je pristup bio zabranjen i blokiran betonskim i žičanim barikadama, uz najveće vojno i policijsko obezbjeđenje u istoriji ove zemlje, novoizabrani predsjednik je trijumfalno objavio: ,,Danas je Dan demokratije!“ Obezbjeđenje je možda bilo neophodno. Ali se nije smjelo nazvati demokratijom.

Relativizacija apsolutnih konstanti života svakog pojedinca i temeljnih vrijednosti ljudskog društva u cjelini, degradira život svakog pojedinca i unosi razdor i konflikt među narodima.

Uvijek, pa čak i ,,Danas u 21. vijeku“.

 Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Sloboda i 21. vijek

Objavljeno prije

na

Objavio:

Da li je  sloboda potpuno nadživljena, potrošena, bajata kao tema, samo zato što danas živimo u 21. vijeku

 

Šta može reći sloboda sebi u prilog? Samo jedno: Da mora biti izuzeta od svih vrsta ograničenja, kontrole, regulisanja i sankcionisanja, jer u suprotnom slučaju prestaje biti sloboda!  Zanimljivo je da je  Džon Stjuart Mil (John Stuart Mill) zapravo bio prvi koji je ovu radikalnu i beskompromisnu koncepciju u prilog individualne slobode dosljedno branio i to u svom najpoznatijem djelu O slobodi (On Liberty), objavljenom 1859. godine. Još je zanimljivije što se  već odavno ne raspravlja ni o toj knjizi, ni o njenoj centralnoj temi.

Gdje ja živim!? Pa zar ne znam da je danas 21. vijek!? Ko bi danas još raspravljao o knjizi napisanoj u davnom 19. vijeku? Dobro, za sada neka vam bude, ali šta je sa slobodom? Da li je i sloboda potpuno nadživljena, potrošena, bajata kao tema samo zato što danas živimo u 21. vijeku!? Najbolje će biti da  provjerim! Ispitaću još jednom, osnovne argumente kojima Mil brani slobodu, i uporediti ih sa shvatanjima i stanjem slobode  u 21. vijeku.

,,Ljudsko biće nije mašina koju treba napraviti prema određenom modelu da bi radila tačno ono za šta je namijenjena, nego je kao stablo koje raste i razvija se n a sve strane, u skladu sa tendencijama njegovih nutrašnjih snaga koje ga čine živim bićem“(p.33).  Zamislio sam se: vi ste u pravu! Ko još u 21. vijeku smatra da se čovjek treba razvijati kao živo biće u skladu sa tendencijama  svojih unutrašnjih snaga, umjesto da se formira i obrazuje kao mašina prema tačno određenom političkom i ekonomskom modelu  da bi što bolje radio ono za šta je formiran!?

Pođimo dalje. U skladu sa tvrdnjom da svaki čovjek teži ka ostvarenju sopstvene sreće kao svom najvišem cilju, Mil je formulisao sljedeći silogizam o jedinom cilju vlasti koji opravdava njeno postojanje:

Svaki pojedinac postupa u cilju ostvarivanja svojih interesa;

Jedini opravdan cilj vlasti je da ostvaruje interese građana kojima vlada:

Vlast je opravdana ako, i samo ako, interes građana bude  ujedno i najviši interes vlasti. U suprotnom, vlast će biti  smijenjena kao direktno odgovorna građanima.

I? Šta i?  Opet ste vi u pravu. Danas, u 21. vijeku, mi smo  shvatili da i vlast čine ljudi pojedinci. Prema tome, ako je cilj svakog pojedinca da ostvari svoje interese, onda je i cilj svakog pojedinca na vlasti da ostvari svoj interes! Svoj, a ne interese tamo nekih građana! I zato vlast ne može biti odgovorna pred građanima niti je građani mogu smijeniti zato što nije ostvarila tuđe interese, nego što nije dovoljno vješto ostvarila svoje, legitimno lične i privatne interese.

Da vidimo kako stoje stvari sa Milovom odbranom lične slobode i uslovima pod kojima vlast ima pravo da reguliše te slobode i ograniči ih. Najprije, razmotrimo njegove argumente. Prema Milu, vlast nema nikakvo pravo da uvede restrikciju individualne slobode ukoliko je ta restrikcija paternalistička, odnosno, moralistička. Određujući vlast slovom A a pojedinca slovom B, Mil precizira:

Restrikcija nametnuta od A, je paternalistička ako je uvedena za dobro B;

Restrikcija nametnuta od A je moralistička ako je uvedena da prinudi B na moralno ili nemoralno ponašanje.

Vidi se da je to pisano u 19. vijeku. Danas u 21. vijeku u kom mi živimo, ko bi se složio sa ovako širokom odbranom individualne slobode od miješanja vlasti?

Svašta! Da vlast ne smije zabraniti neke slobode u interesu samih građana, zato što je to paternalizam i moralizam!? Ko zna bolje od majke šta je dobro za njenu djecu; od ovčara šta je dobro za ovce, od vlasti, šta je dobro za građane!? Da ne znaju bolje djeca, ovce i građani? Halo, – danas je 21. vijek!

O slobodi javnog iznošenja mišljenja Mil smatra da mora biti neograničena, zato što: zabranjeno mišljenje može biti istina; ako je većim dijelom laž, može imati djelić istine; ako je skroz-naskroz laž, sprečava istinu da postane bespogovorna dogma. Opet se vidi koliko smo  napredovali u 21. vijeku! Pametna vlast zabranjuje javno iznošenje mišljenja zato što je istina, da se ne bi doznala;  ujedno, laž ne samo što se dopušta, nego se afirmiše kroz sve main stream medije,  jer se time sprečava razlikovanje laži od istine!

U temeljne slobode Mil ubraja i slobodu kretanja i okupljanja. Jedini izuzetak u kom su individualne slobode podložne ograničenju od strane vlasti, jeste nanošenje direktne štete drugima. Ali i taj razlog može otpasti ako su posljedice takvog ograničenja teže od posljedica ovih sloboda. Čuj ti ovo!? Prema Milu, ispašće još da bi vlast morala tražiti saglasnost građana da im ograniči slobodu kretanja i okupljanja čak i u uslovima ove pandemije?

Sloboda je do sada bila haotična i nepredvidiva. Danas, u 21. vijeku, napredak se mjeri stepenom ograničenja i kontrole slobode. A taj napredak nam poručuje da se neće zaustaviti, sve dok i poslednji dah slobode ne bude ugušen u svakom od nas!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo