Takođe je važno ne izgubiti iz vida značaj tenzije između uspostvaljanja mira i stabilnosti u društvu s jedne strane, i zadovoljavanja pravde s druge. Uspostavljanje balansa između ove dvije želje je pitanje od prvorazrednog političkog značaja. Mnogi smatraju da je pametnije i praktičnije sasvim izbjeći dijalog o pomenutim tenzijama, nego se angažovati na rješavanju problema. Zagovornici ovakvog pristupa tvrde da je neriješene probleme iz prošlosti najbolje zakopati tako što će se problemi zaboraviti. Akt zaboravljanja, tvrde oni, počinje kada se povuče debela linija između prošlosti i sadašnjosti, i odlučno se zakorači u budućnost.
Da je ovaj pristup moguć, onda se ne bi morali baviti vidanjem starih rana, i rješavanjem starih nesuglasica. Ne bi morali da se svađamo oko toga šta je istina o prošlosti, niti o tome ko, i u kojem obimu snosi odgovornost za prošla dešavanja. Primjeri Francuske nakon završetka Drugog svjetskog rata i Španije nakon Franka mogli bi se uzeti kao ilustracija pokušaja sprovođenja politike potpunog zaboravljanja. Istovremeno, ovi primjeri pokazuju svu višeslojnost i kompleksnost problema neiskazanog bola i neprepoznate žrtve. Postavlja se pitanje do koje mjere je tačno da su ove države zaista praktikovale politiku zaboravljanja? Nakon 1945. godine, Francuska je prošla kroz tešku fazu pročišćenja (Epuration) u kojoj su mnogi kolaboracionisti odgovarali za svoje aktivnosti tokom rata. Praktikovati politku zaboravljanja nakon perioda pročišćenja (suočavanja sa prošlošću) je veoma različito od praktikovanja politike zaboravljanja umjesto suočavanja sa prošlošću.
Ova distinkcija je veoma važna: sjećati se žrtava i onoga što su propatile je važan dio procesa zadovoljavanja pravde. S druge strane, postoje određene indicije da alternative politici zaboravaljanja mogu biti veoma kontraproduktivne. Njemačka odluka da se svima koji su bili mete špijuniranja u bivšoj Istočnoj Njemačkoj stave na uvid njihovi tajni dosijei, rezultirala je kidanjem mnogih prijateljskih i porodičnih veza i nepravednim optužbama. Pokušaji da se iskopa istina su uvijek teški i njihovi rezultati neminovno veoma mučni. Ipak, jedino se tako može uspostaviti zdrava osnova za budućnost.
Kada su u pitanju zločini počinjeni u političkom kontekstu sukoba koji ima odlike građanskog rata, počinioci su skloni da svoje djelovanje vide kao opravdano, kao njihov doprinos očuvanju zakona i poretka, demokratije, ili kao akt odbrane nacionalnog bića, socijalizma, ili bilo čega drugog. Oni sve pokušaje kažnjavanja za počinjene zločine tumače kao hajku i nastavak rata pravnim metodama. U ovoj tački pokušaji da se zadovolji pravda mogu početi da bivaju smetnja uspostavljenom miru, pogotovo ako se proces odvija nakon tek okončanog građanskog sukoba. Šta odabrati: mir izgrađen na javnom zaboravljanju žrtve ili pravdu koja može nositi rizik otvaranja novog oružanog sukoba?
Pokušaji da se prošlost zakopa namjernim zaboravljanjem nijesu produktivni. Postoji mnogo razloga koji ilustruju neproduktivnost, odnosno kontraproduktivnost namjernog zaboravljanja. Ovom prilikom valja pomenuti samo tri. Prvo, neki ljudi možda mogu biti sposobni da zaborave, ali su male šanse da žrtve mogu zaboraviti ono što im se dogodilo. Drugo, ako se vladajuće strukture u određenom društvu i institucije sistema ozbiljno i odgovorno ne pozabave žrtvama i njihovim patnjama, onda takve vladajuće strukture padaju na osnovnom političkom ispitu: zaštita žrtava zločina i nepravde predstavlja jedan od osnovnih raisons d’etre svake ozbiljne države. Treće, nepravda na koju se ne obraća pažnja ostaje da tinja, i može inficirati buduće generacije strašnom mržnjom prema počinioncima nepravde i prema njihovim potomcima. Takođe, za posljedicu možemo imati nepovjerenje prema državi koja je već jednom propustila da pomogne žrtvama.
Sukobi u bivšoj Jugoslaviji mogu poslužiti kao dobra ilustracija neophodnosti istinskog i sveobuhvatnog suočavanja s prošlošću. Čak i kada su u pitanju manje eksplozivne sredine, neraščišćeni prošli računi negativno utiču na politički proces.
Od počinjenog zločina pati ne samo direktna žrtva, već i čitava zajednica kojoj ta žrtva pripada. Ta zajednica je indirektna žrtva. Stoga svaki član zajednice ima razloga da sebe vidi kao sljedeću direktnu žrtvu.
Slučaj deportacije bosanskih izbjeglica, među kojima je bio najveći broj Muslimana, iz Crne Gore u Republiku Srpsku je ilustrativan primjer direktne žrtve – deportovanih pojedinaca, ali i dobar primjer indirektne žrtve – znatnog broja muslimanskih izbjeglica iz Bosne i Hercegovine.
Kao prvi korak u procesu pomirenja zvanična Crna Gora mora postati svjesna značaja prepoznavanje žrtve i činjenice da ovaj akt podrazumijeva različite forme koje ne uključuju obavezno zatvorsko kažnjavanje vinovnika. Osnovna forma jeste javno prepoznavanje
činjenice da se zločin dogodio, odnosno da je povreda nanešena. Ovim se, takođe, potvrđuje dostojanstvo direktne žrtve. Propatiti od povrede ili nasilja koje je potom ignorisano, znači isto što i reći da to što se određenoj osobi dogodilo nema značaja, zato što je ta osoba beznačajna. Prepoznavanje žrtve može uzeti formu javne deklarcije, kao što je to bio slučaj sa južnoafričkom Komisijom za Istinu i Pomirenje. Arhiepiskop Dezmond Tutu je tvrdio da su oni koji su, do tada, bili tretirani kao društveni otpad, mogli da ustanu i ispričaju svoja iskustva. Sljedeći korak ka pomirenju jeste utvrđivanje istine o tome šta se dogodilo, zašto se dogodilo i ko je odgovoran. Ova faza se bazira na spoznaji da je žrtvama mnogo važnije da se sazna istina, nego bilo šta drugo. Svjedočanstva južnoafričke Komisije za Istinu i Pomirenje pružaju obilje primjera koji potvrđuju tačnost ovakve konstatacije. Veliki broj roditelja je zahtijevao da se pronađu posmtrni ostaci njihove đece i bližnjih koji su stradali u nasilju. Slična svjedočenja se mogu pročitati u vezi sa masakrom u Srebrenici: zahtjev za lociranjem posmrtnih ostataka i želja da se sazna šta se zaista dogodilo. Situacija je gotovo identična kada su u pitanju deportovane izbjeglice iz Crne Gore, ratni zarobljenici u logoru Morinj, ili sudbina civila otetih iz voza u stanici Štrpci. Konačni korak ka pomirenju predstavlja obezbjeđivanje direktne materijalne i psihološke pomoći žrtvama, kao i otvaranje procesa reparacije pred domaćim sudovima, u najvećoj mogućoj mjeri.
Kako doći do istine u Crnoj Gori? Čini se da koncept južnoafričke komisije nije sasvim neprimjenjiv na crnogorsku situaciju. Ovakva komisija obezbjeđuje mehanizam zadovoljavanja pravde i formuliše definiciju činjeničnog stanja nakon konflikta: prepoznaje žrtve i počinioce zločina na svim stranama. U procesu utvrđivanja istine, ovakva komisija bi mogla poslužiti kao balans između suprotstavljenih naracija o prošlosti i gorkih sjećanja na propaćeno. Ako je cilj procesa pomirenja da se re-orjentiše društvo koje je izgubilo svoj moralni kompas, komisija za utvrđivanje istine je mnogo konstruktivniji način da se to učini, nego što bi to bio slučaj sa sudskim procesima. Osim toga, komisija za utvrđivanje istine obezbjeđuje dostojno poštovanje žrtvi, efektivno sankcioniše počinioce zločina, učvršćuje vladavinu prava i zakona, doprinosi institucionalnim reformama i dugoročnom društvenom razvoju, pomiruje poražene sa pobijeđenima i, konačno, kreira klimu povoljnu za započinjanje javnog dijaloga koji vodi ka komprimisnom rješenju. Dobronamjernost u djelovanju ovakve komisije je od izuzetne važnosti. Duboko podijeljena društva, kakvo je crnogorsko, ne mogu se oslanjati na kažnjavanje kao mehanizam koji će donijeti pomirenje. Razumijevanje, a ne osveta; nadoknada, a ne vraćanje istom mjerom; ljudskost, a ne viktimizacija, su postulati na kojima bi trebalo da počiva proces pomirenja u Crnoj Gori.
(Kraj)
IN ENGLISH1 sedmica
IN ENGLISH1 sedmica
DRUŠTVO3 sedmice
INTERVJU3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
INTERVJU3 sedmice
IN ENGLISH1 sedmica
Izdvojeno3 sedmice