FELJTON
SRĐA PAVLOVIĆ: ISTINA, PRAVDA I POMIRENJA U CRNOJ GORI (V): Kolektivna amnezija
Ovakav pristup, naravno, nije bez nedostataka, jer vladajuće strukture nastoje da neutrališu negativne efekte saznavanja istine kroz snažan upliv na djelatnosti pojedinaca, i u tom poslu postižu gromko promovisane, ali ipak kratkotrajne uspjehe. Dobar primjer za ovaj napor vlasti da okreči prošlost je pranje ratne biografije Mila Đukanovića, koje u posljednjih par godina agilno i entuzijastično obavlja nekadašnji novinar nedjeljnika Monitor i samoproglašeni istraživački novinar i autor dokumentarnih filmova Šemsudin Radončić. U najnovijim novinarskim ostvarenjima Radončića, kao u jeftinom holivudskom trileru, antiratni heroji se premeću u glavne krivce za ratne zločine, a odgovornost državnih institucija i individualnih političara volšebno nestaje iz njegovog istraživačkog fokusa. U svojoj knjizi Kobna Sloboda (2005) Radončić je pisao o hapšenju i deportaciji bosanskih izbjeglica iz Crne Gore tokom 1992. godine. Njih je crnogorska policija predala vlastima Republike Srpske, da bi deportovani nestali bestraga, a posmrtni ostaci nekolicine bili otkriveni na dnu vještačkog jezera Perućac, tokom 2012. U knjizi je Radončić okarakterisao ovaj događaj kao sponzorisani zločin i naglasio hrabrost jedinog svjedoka koji je 2001. godine javno progovorio o deportaicji. Taj svjedok je bio penzionisani policijski inspektor Slobodan Pejović. On je bio zadužen da uhapsi tri od ukupno 86 izbjeglica deportovanih na ruke ubojicama Radovana Karadžića.
Sedam godina kasnije, tokom 2012, Radončić je uradio dokumentarni film na istu temu. U tom filmu je njegov heroj-svjedok prikazan kao mozak čitave operacije deportovanja i kao glavni krivac za smrt nedužnih civila. U novoj interpretaciji zločina deportacije jedini svjedok koji se usudio da progovori o deportaciji je okarakterisan kao istinski ratni zločinac. Crnogorska vlada iz tog perioda, kao i njen predsjednik su, međutim, gotovo sasvim oslobođeni odgovornosti za ovaj dogadjaj.
Treći diskurs u Crnoj Gori se bazira na zahtjevu za suočavanjem, odnosno, insistira da se slučajevi prezentiraju u okviru postojećeg pravnog sistema. Traži se da se u procesu utvrđivanja istine zadovolji pravda. Traži se kazna koja odgovara počinjenom kriminalnom aktu.
Uopšteno govoreći, Crnoj Gori je prepoznatljiv snažan i medijski podržavan (održavan?) impuls da se formuliše konačna velika naracija dešavanja, koja će omogućiti brzo uključivanje Crne Gore u međunarodne tokove. Mediji konstantno naglašavaju značaj i slave vrijednosti onih društvenih angažmana i kulturne prakse koji odražavaju raskid s prošlošću i s nekadašnjim politizovanim modelima. Rezultat ovakvog implusa je želja da se proizvede kolektivna amnezija na nivou zvanične istorijske naracije. Da bi se potpunije shvatila opasnost koju kolektivna amnezija sobom nosi valja se, za trenutak, podsjetiti na inicijalni okvir evropskog iskustva pomirenja i naglasiti važnost istorizacije prošlosti.
Važan aspekt ovog evropskog iskustva jeste semantika istorije, koja predstavlja posebnu karakteristiku svake političke kulture. Prošlost je neumitno utkana u modele značenja političke kulture i može biti prepoznata u institucionalnim strukturama, kao i kroz jezik, društvenu interakciju, vrijednosti i norme. Ovo ne mora da znači da određena politička kultura ostaje uzapćena okovima prošlosti. U savremenoj Njemačkoj, na primjer, nacizam je istorizovan u političkom diskursu i skoro da ne postoji kao referenca u svakodnevnom životu ljudi. Političko djelovanje i sukobi političkih kultura su modelirani načinom na koji se konstruiše prošlost. Kao što je to očigledno u Crnoj Gori, ali i širom jugoistočne Evrope, savremena društvena aktivnost je opravdana i legitimizovana konstrukcijom prošlosti. Odnos međuzavisnosti između društvene aktivnosti i konstrukcije prošlosti je posebno važan u sredinama koje Klod Levi-Stros naziva “vrućim” društvima. U ovakvim društvima redoslijed značenja, ili osnovna (istorijska) priča, igra važnu ulogu. Crna Gora spada u ovo kategoriju. Osnovna priča je ona konstrukcija istorije jednog društva i kulture koja sadrži dominantnu i legitimizirajuću konstrukciju prošlosti. U svim neslaganjima oko konstrukcije prošlosti, osnovna priča predstavlja neminovnu i nespornu referentnu tačku. Ona je glavna tačka oslonca za kolektivnu političku sliku koje društvo ima o sebi. Politički identitet mora u sebi sadržati model prošlosti. Osnovna priča je kulturna i politička institucionalizovana verzija ove prošlosti.
U Crnoj Gori postoje dvije referentne tačke, odnosno, dvije osnovne priče koje svoj legitimitet vuku iz suprotstavljenih interpretacija identiteta na našem prostoru. Dešavanja tokom posljednjih dvadeset godina se, takođe, interpretiraju i racionalizuju u značenjskim okvirima ove dvije suprotstavljene referentne tačke. Važno je prepoznati činjenicu da elita na vlasti, radi sopstvenog interesa, konstantno izoštrava razliku između ove dvije osnovne priče. Crnogorsko društvo je podijeljeno do te mjere da se ne može napraviti spona između dvije samoće nacionalnih identiteta. Mnogi smatraju da je stoga neophodno iskoračiti iz sfere nacionalnog u sferu građanskog, i u tom polju tražiti modalitete suživota, odnosno forme pomirenja.
Za Njemačku nakon Drugog svjetskog rata osnovna priča je bila istorija nacizma. Nacizam i potreba da se takva prošlost kritički odvaga i da se od nje distancira su obezbijedili osnovni legitimitet novom njemačkom političkom sistemu koji je stremio ka sveobuhvatnim reformama. Ovi elementi su takođe odredili osnovne norme političkog djelovanja u procesu distanciranja od nacizma. Nova naracija koja je nastala u ovom procesu može se nazvati osnovnom pričom razdvajanja. Slučaj Njemačke pokazuje da je u procesu uspostavljanja mira i pomirenja neophodno konstruisati ovu osnovnu priču razdvajanja koja neće biti jednostrana selekcija usmjerna ka potpunom zaboravu, već naracija koja će, u što je moguće većoj mjeri, zadovoljavati želje svih strana u sukobu. Novi početak traži novu osnovnu priču. Ovaj proces – konstrukcija nove osnovne priče – podrazumijeva preuzimanje odgovornosti za akcije iz prošlosti, i bazira se na uzajamnom poštovanju patnji koje su svi prošli.
Nova crnogorska osnovna priča razdvajanja mora da bude bazirana na kritički odvaganoj prošlosti i na jasno definisanom odnosu prema dešavanjima s početka 1990-ih godina. U Crnoj Gori se može prepoznati napor ka otkrivanju pune istine o prošlim dešavanjima, koji je iniciran i kanalisan od strane brojčano malog ali dobro artikulisanog društvenog segmenata. Međutim, pitanje o kojem vrijedi razmišljati jeste da li, i u kojoj mjeri, pozivanje na slogan da se nikada više ne ponovi u kontekstu ratnih zločina i genocida što su se desili unutar i izvan Crne Gore može imati praktičan utičaj na crnogorsku društvenu i političku situaciju. S obzirom na dinamiku raspada nekadašnje Jugoslavije, crnogorska elita se osjeća relativno sigurno kada se pokrenu pitanja odgovornosti za zločine počinjene u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Bez obzira na to koliko je važno odrediti se prema dešavanjima u regionu, fokus treba da ostane na utvrđivanju istine o crnogorskoj situaciji. Naša dužnost je da se jasno odredimo prema sopstvenim aktivnostima, odnosno prema konkretnim akcijama i djelovanju domaće elite i velikog broja stanovnika Crne Gore tokom proteklih dvadeset godina. Za rekonstituisanje crnogorskog društvenog okvira za suživot, najvažnije je prvo utvrditi istinu o dešavanjima u logoru Morinj, o deportaciji izbjeglica i o agresiji na Dubrovnik. Iako nevladin sektor ulaže određene napore na sakupljanju i očuvanju primarnih izvora o bliskoj prošlosti, zvanična Crna Gora, nažalost, još odbija da prepozna potrebu konstruisanja ove nove osnovne priče razdvajanja.
(Nastavlja se)
Komentari
FELJTON
DR TATJANA KOPRIVICA: SPOMENICI U CRNOJ GORI 2006-2022. (V): Istorijski revizionizam

Monitor prenosi publikaciju Centra za demokratsku tranziciju (CDT) koja se bavi spomeničkom problematikom u periodu od sticanja nezavisnosti do prošle godine, a koju je sačinila dr Tatjana Koprivica
Spomenici i hodonimi su jedan od najpopularnijih medija za istorijski revizionizam. Na više lokacija u Crnoj Gori, supotno zakonskim odredbama prema kojim nije moguće podići spomenik „licu koje je bilo saradnik okupatora, njegovog saveznika ili pomagača, licu koje je zastupalo fašističke, šovinističke ili nacističke ideje ili ideologije, licu koje je osuđeno za krivično djelo protiv čovječnosti ili drugih dobara zaštićenih međunarodnim pravom ili je proglašeno ratnim zločincem, lice koje je u istoriji Crne Gore ili u istoriji čovječanstva imalo negativnu ulogu“, to je realizovano.
Spomenik Jusufu Čeliću (Isuf Kamer Celaj), saradniku okupatora u II svjetskom ratu, postavljen je u Vusanju 2013. (Sadik Spahia). U julu 2013. Inspektor za kulturnu baštinu je, s obzirom na to da je spomen-obilježje podignuto suprotno Zakonu o spomen-obilježjima, naložio organima opštine Plav da uklone spomenik, ali to nije učinjeno. Krivična prijava koja je bila pokrenuta protiv Arifa Čeljaja finansijera spomenika, zastarjela je. CDT se obratio za dokumentaciju svim nadležnim organima koji su bili uključeni u ovaj proces, ali je nije dobio.
U selu Slatini, u opštini Andrijevica, Udruženje bratstva Račića i Slatine, bez prethodne saglasnosti nadležnih organa, inicirali su podizanje spomenika osuđenom ratnom zločincu Puniši Račiću, u dvorištu njegove porodične kuće. Podizanje spomenika izazvalo je i oštre reakcije Hrvatske, koja je uputila protestnu notu Crnoj Gori. Uprava za inspekcijske poslove je naložila uklanjanje spomenika, što je i urađeno. Odgovorno lice, M. D, koji je potpisao Sporazumno rješenje o priznanju krivice sa Osnovnim državnim tužilaštvom u Beranama, kažnjen je šest mjeseci zatvora, uslovno na dvije godine.
U 2017. bilo je najavljeno i podizanje spomenika Pavlu Đurišiću u selu Zaostro kod Berana, iako je 2003, nakon intervencije Ministarstva kulture, uklonjen postament za spomenik.
U opštini Tuzi je u avgustu 2019. podignut spomenik Ded Đon Ljuljiju (Dedë Gjó Luli), autora Pjerina Kolnikaja, u dvorištu njegove kuće u Brlaju. Sudskim Rješenjem odbijen je zahtjev predsjednika Opštine Tuzi za davanje saglasnosti na predlog programa podizanja spomen-obilježja u opštini Tuzi za 2019., kojim je predviđeno podizanje spomen-obilježja postavljanjem spomenika Ded Đon Ljulji i naređeno je uklanjanje u roku od 15 dana, koje nije realizovano. Komisija za spomen-obilježja Ministarstva kulture utvrdila je da predlog Programa za podizanje spomen-obilježja ne ispunjava uslove propisane Zakonom o spomen-obilježjima, da Komisija za spomen-obilježja Ministarstva kulture, „na osnovu relevantnih istorijskih izvora, nalazi da je tokom Prvog svjetskog rata D. Đ. L. koegzistirao sa predstavnicima austrougarskih vlasti i djelovao protiv savezničkih snaga (Antante) među kojima se nalazila i Crna Gora“. Ljuljiju je spomenik istog autora postavljen i ispred crkve Sv. Antuna u Tuzima.
Spomenik „šehidima genocida“ 1912-1913. ispred džamije Sultanije u Plavu, arhitekte Armina Redžepagića, postavljen je u julu 2020. Komisija za spomen-obilježja Ministarstva kulture 2018. nije dala saglasnost za podizanje spomenika, jer je bio sporan natpis …,,preko 12 000 nasilno pokrštenih i ubijenih marta mjeseca 1913. prilikom ulaska crnogorske vojske“. Tekst nije utemeljen na istorijskim činjenicama, a nepreciznošću iskaza ostavlja se mogućnost njegovog pogrešnog tumačenja. Nije poznato da li je naknadno dobijeno odobrenje za postavljanje spomenika, na kome nema ploče sa natpisom.
Spomenik Baca Kurti Gjokaju (c. 1807-1881.), autora Tal Istrefija, svečano je otvoren u selu Milješ 23. 08. 2022. Opština Tuzi nije odgovorila CDT-u na zahtjev da li je za postavljenje ovog spomenika sprovedena zakonska procedura.
Spomenici postavljeni bez saglasnosti: Bez saglasnosti Glavnog grada, postavljeni su: spomenik Svetom Simenu Mirotočivom (2018, Miodrag Živković) u dvorištu objekta SPC-a u Staroj varoši, spomenik Nikoli Tesli (2016, Dragan Radenović), spomenik posvećen 1700 godišnjici Milanskog edikta (2013) u ulici Džordža Vašingtona, kod hrama SPC-a. Posljednja dva spomenika nalaze se u Evidenciji bespravno podignutih objekata kao spomen-obilježja. Za spomenik Simeonu Mirotočivom u Podgorici Sekretarijat za kulturu i sport Podgorice je u martu 2020. uputio prijavu Upravi za inspekcijske poslove. Kako još nije okončan postupak, nije donešeno Rješenje o uklanjanju spomenika. Ispred hrama SPC-a u Baru podignut je spomenik Nikoli I Petroviću Njegošu (2018, Miodrag Živković).
PREPORUKE
Analiza pokazuje da su problemi kada su u pitanju procedure za postavljanje spomen-obilježja bili slični u svim crnogorskim opštinama. Problemi koji su se javljali su sistematski i moguće ih je riješiti kroz unapređenje strateških politika, zakonodavstva i praksi.
Proširenje krivičnopravne zaštite: S obzirom na mali broj krivičnih prijava i zanemarljiv broj pravosnažnih osuđujućih presuda, neophodno je preispitati u unaprijediti krivično-pravnu zaštitu spomen-obilježja kroz izmjene Krivičnog zakonika Crne Gore. Neophodno je i sankcionisati neizvršavanje odluka sudskih organa kada su u pitanju uklanjanja nezakonito podignutih spomen-obilježja na teritoriji Crne Gore.
Preporuke za institucije koje su odgovorne za spomen-obilježja na teritoriji Crne Gore
Ministarstvo kulture i medija Crne Gore: Učiniti dostupnim u elektronskoj formi Centralni registar spomen-obilježja na teritoriji Crne Gore sa dosijeima spomen-obilježja; Pravilnikom definisati kriterijume za odabir i broj članova Komisije Ministarstva kulture i medija Crne Gore; Definisati Poslovnik o radu Komisije Ministarstva kulture i medija Crne Gore; Izvršiti analizu stanja i dati preporuke za izmjenu pojedinih članova Zakona o spomen-obilježjima; Definisati staranje o spomen-obilježju nakon prestanka rokova koji su navedeni u dokumentaciji; Posebno definisati pitanje spomenika koji su pokloni i ne prolaze zakonske procedure; Pokrenuti procedure za kontrolu i uklanjanje spomenika koji su u javnom prostoru postavljeni bez važeće zakonske procedure; Formirati stručno tijelo koje će se starati o sprovođenju konkursa na državnom nivou a koje može biti sastavljeno od članova Udruženja arhitekata Crne Gore, Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore, Udruženja istoričara umjetnosti i dr. Formirati bazu stručnjaka i stručnjakinja koji mogu biti članovi komisija za odabir idejnih rješenja.
Uprava za zaštitu kulturnih dobara: Učiniti javnim Registar spomen-obilježja koja su kao zaštićena kao kulturna dobra; Postaviti oznake na spomen-obilježjima koji su zaštićena kulturna dobra.
Glavni grad Podgorica, Prijestonica Cetinje, opštine: Izraditi i učiniti javnim Registre spomen-obilježja na teritoriji Glavnog grada, Prijestonice Cetinje i opština; Izraditi i učiniti javnim Evidenciju objekata bespravno podignutih kao spomen-obilježja; Donijeti Programe podizanja spomen-obilježja za narednu godinu do decembra tekuće godine; Ograničiti zakonski vrijeme za završetak postupka postavljanja spomenika, jer pojedini procesi traju i više godina, a u nekim slučajevima se odustaje od realizacije; Organizovati javne rasprave sa stanovnicima mjesnih zajednica kako bi se sa njima razgovaralo o značajnim događajima, ličnostima, kojima se želi odati počast u javnom prostoru i oko kojih građanke i građani imaju konsenzus; Pokrenuti procedure za uklanjanje spomen-obilježja koja su postavljena bez sprovedene zakonske procedure; Precizirati zakonski sve elemente koji su važni za uspješnu realizaciju konkursa; Promijeniti način raspisivanja tendera za spomen-obilježja, s obzirom na to da je neadekvatan za umjetnička djela; Obavezati sve naručioce i finansijere spomenika da sklope ugovore sa umjetnicima/umjetnicama, kako bi se zaštitila autorska prava.
Udruženje Likovnih umjetnika Crne Gore: Definisati Pravilnike/smjernice o autorskim honorarima; Inicirati pokretanje procedure za precizno zakonsko regulisanje postavljanja skulptura u javnom prostoru.
(Kraj)
Komentari
FELJTON
DR TATJANA KOPRIVICA: SPOMENICI U CRNOJ GORI 2006–2022. (IV): Uništavanje, prepravke i krađa

Monitor prenosi publikaciju Centra za demokratsku tranziciju (CDT) koja se bavi spomeničkom problematikom u periodu od sticanja nezavisnosti od prošle godine, a koju je sačinila dr Tatjana Koprivica
Uništavanje spomenika: Na više spomenika u periodu 2006–2022. izvršena su ozbiljna oštećenja.
Spomenik Tuđemilskoj bici, čiji se dan slavi kao Dan Vojske Crne Gore, postavljen 7. oktobra 2008, srušili su nepoznati počinioci u noći 22/23. februara 2011. Stakleni dio spomenika civilnim žrtvama ratova na prostoru Jugoslavije 1991-2001. u Podgorici je, zbog čestih oštećenja, uz saglasnost autora, 2015. zamijenjen mermernim. U decembru 2007, po bisti Grgura Barskog, iscrtani su kukasti krstovi. I spomenik crnogorskim komitama 1916–1929. u Nikšiću oštećen je odmah nakon postavljanja. Za oštećenja biste Nikole Kovačevića u Nikšiću, koja je sa postamentom oborena, počinioci nijesu identifikovani i nijesu odgovarali. Spomenik Ljubu Čupiću je grubo povrijedio uriniranjem 12. 6. 2021. počinilac M. I. Ovo je dovelo do protesta građana u više crnogorskih gradova. Počinilac je osuđen na kaznu zatvora od 10 mjeseci. Skulpture „Moji ljudi”, Dubravke Duletić u Podgorici oštećene su 3. 11. 2022.
Prepravljanje spomenika: Spomeniku na Bojnoj njivi u opštini Mojkovac (1996), na inicijativu Srpskog nacionalnog savjeta Crne Gore, bez odobrenja, 2015. dodat je krst i natpis „Mi smo pali da bi Crna Gora i Srbija živjele“. Osnovni sud u Bijelom Polju je odgovorno lice, M. V, osudio uslovno na kaznu zatvora od jedne godine, ali se kazna „neće izvršiti ukoliko u okviru tri godine ne izvrši novo krivično djelo“.
U spomen kompleksu u Dolima (1977, Luka Tomanović) u opštini Plužine, SPC je 2006. dodala kapelu koja je sagrađena bez saglasnosti nadležnih institucija.
Krađa spomen-obilježja: U više slučajeva zabilježena je krađa spomen-obilježja, posebno bisti istaknutih narodnih heroja i boraca, koji su postavljene prije 2006: Vlada Milića, Špira Mugoše, Đoka Prelevića, Marka Miljanova, Boška Boža Radulovića, Sava Kažića. Zbog nedostatka finansijskih sredstava, neke od njih su zamijenjene neadekvatnim rješenjima.
Nerealizovani spomenici: Iako su donesene odluke o podizanju spomen-obilježja, neka od njih nijesu realizovana. Knjaz Danilo Petrović Njegoš nije dobio spomenik na Cetinju, iako je odluka o tome donešena 2009. Spomenik Đerđu Kastriotu Skenderbegu u Ulcinju koji je trebalo podigne po uzoru na monumentalnu konjaničku skulpturu Skenderbega iz Tirane, nije realizovan.
Finansiranje spomenika: U dokumentaciji koji je CDT dobio od opština, nijesu dostupni precizni finansijski izvori finansiranja i ugovori za izradu spomenika.
Nacrtom Programa investicija za 2018, za „izgradnju“ spomenika Krstu Ivanoviću, opština Budva je predvidjela 20.000 eura. Uklonjena bista Čedomira Ljuba Čupića koštala je opštinu Danilovgrad 4.500 eura. Donacijama građana i građanki Crne Gore i dijaspore obezbijeđen je iznos od oko 25.000 eura, za podizanje spomenika komitama u Nikšiću. Opština Bijelo Polje sklopila je ugovor o pružanju usluga sa Zlatkom Glamočakom, za izradu spomenika žrtvama otmice u Štrpcima na iznos od 16.100 eura.
Inicijative inostranih ambasada: Više spomenika postavljeno je na inicijativu i uz finansiranje predstavnika inostranih ambasada u Crnoj Gori. Spomenik spašavanju 1000 ranjenih partizana i posada savezničkih aviona (2009) u Breznima, podignut na inicijativu Kevin Lyne, tadašnjeg ambasadora Velike Britanije. Biste grofa Save Vladislavića (2013, Đorđe Lazić) u Herceg Novom i Žukova u Beranama (2020), donacije su ambasade Ruske Federacije u Crnoj Gori. Postavljenje biste Huseina Džavida (2013) U Podgorici inicirala je i finansirala Republika Azerbejdžan. Bista Tarasa Ševčenka (2011) u u Podgorici podignuta je u saradnji sa ambasadom Ukrajine.
(Nastaviće se)
Komentari
FELJTON
DR TATJANA KOPRIVICA: SPOMENICI U CRNOJ GORI 2006–2022. (III): Spomenici kao „privremeni ili pomoćni objekti”

Monitor prenosi publikaciju Centra za demokratsku tranziciju (CDT) koja se bavi spomeničkom problematikom u periodu od sticanja nezavisnosti od prošle godine, a koju je sačinila dr Tatjana Koprivica
Umjetnička rješenja spomenika: Najveći broj spomen-obilježja su monumentalne figuralne predstave od bronze, mermerni obelisci i biste od bronze. Mali je broj spomenika koji korespondiraju sa savremenim umjetničkim tendencijama u skulpturi. Rijetke su moderne forme, kao što je spomenik Prešernu u Podgorici, rad slovenačkog arhitekte Roka Žnidaršiča. Među umjetnički najuspjelije monumentalne figuralne predstave spada spomenik Josipu Brozu Titu Antuna Augustinčića. U više navrata rađeni su odlivci bista ranijih autora: Draga Đurovića, Petra II Petrovića Njegoša na Cetinju i Ota Loga Veljka Vlahovića u Podgorici.
Najzastupljeniji autori spomenika i autorska prava umjetnika i umjetnica: Najzastupljeniji autori čiji su spomenici i skulpture postavljene u javnim prostorima su Zlatko Glamočak, Pavle Pejović, Nenad Šoškić, Dimitrije Popović, Mitar Živković, Risto Radmilović, Sreten Milatović, Marko Petrović Njegoš, Adina Rastoder i dr. Dimitrije Popović je najzastupljeniji u Cetinju, a Mitar Živković u Podgorici. Mlađa generacija crnogorskih umjetnika i umjetnica je jako malo zastupljena u spomenicima u javnom prostoru Crne Gore.
U više slučajeva, umjetnici su došli u sukob sa naručiocima i finansijerima spomenika, koji im nijesu isplatili dogovorene autorske honorare.
Konkursi, tenderi i komisije za odabir idejnih rješenja spomenika: Konkurse su najčešće sprovodili naručioci spomenika, što se u velikom broju slučajeva pokazalo neadekvatno. Konkursi nijesu bili dovoljno transparentni. Kod objavljivanja nekih konkursa se čini da su raspisani kako bi se „legalizovalo“ već postojeće rješenje i favorizovao određeni umjetnik. Ni konkursi „po pozivu“ nijesu bili dovoljno transparentni.
Za realizaciju spomenika najčešće su dati kratki rokovi, što dovodi do značajnog probijanja istih. Procedura za podizanje spomenika Aleksandru Lesu Ivanoviću, započeta 2017, realizovana je tek 2022. Opština Plužine je Konkurs za idejno rješenje spomenika Baju Pivljaninu, u periodu 2019–2022, raspisala čak tri puta. Građani i građanke Ulcinja tražili su poništavanje konkursa za postavljanje spomenika Servantesu.
Tenderske procedure za izradu idejnog rješenja nijesu podesne za ovu djelatnost, što se vidi iz nekoliko slučajeva sprovedenih tenderskih procedura, koje nijesu rezultirale izborom uspješnog idejnog rješenja.
U najvećem broju odgovora koji je CDT dobio u istraživanju, sastavi komisija i žirija za idejna rješenja spomenika nijesu bili poznati. Rad ovih komisija je, prema odlukama lokalnih organa, bio plaćen ili volonterski. Analiza pokazuje da su neadekvatna idejna rješenja birana i kada su u sastavu ovih komisija bili članovi i članice iz akademske zajednice, umjetnici i umjetnice koji formalno zadovoljavaju potrebne kriterijume.
Svečana otvaranja i „osveštavanja“ spomenika: Inaugurisanje spomenika u javnim prostorima iskorišćeno je za promociju političkih lidera i državnih funkcionera. Najveći broj spomenika svečano su otvorili predsjednik Crne Gore Milo Đukanović, gradonačelnik Glavnog grada Podgorice Ivan Vuković, gradonačelnik Prijestonice Cetinje Aleksandar Bogdanović, predsjednik Crne Gore Filip Vujanović i dr. Spomenici su otvarani na značajne datume iz crnogorske istorije, 13. jul, 21. maj, 19. decembar, 13. novembar i dr. Vrlo rijetko su autori skulptura učestvovali u svečanostima povodom njihovog postavljanja – Dimitrije Popović, Veljo Stanišić.
Kod spomenika koje je, bez zvanične zakonske procedure, podigla SPC, u blizini vjerskih objekata, kojih je najviše u Podgorici, svečana otvaranja pratila su i osveštavanja spomenika i bila su dio proslave vjerskih praznika.
Vlada Crne Gore i politika postavljanja spomenika: Vlada Crne Gore je inicirala i finansirala podizanje više monumentalnih spomenika: spomenik bici na Fundini, spomenik bici na Tuđemilima, spomenik herojima Božićnog ustanka na Cetinju, čiji je autor Pavle Pejović.
Vlada je, shodno čl. 9 Zakona o spomen obilježjima, rukovodeći se značajem postavljanja spomen-obilježja, donijela odluku o odobravanju njihovih postavljanja prije isteka 20 godina od preminule osobe, kako je definisano zakonskim aktima u slučajevima podizanja spomen-obilježja Miodragu Dadu Đuriću, Janu Karskom u Kotoru, Vidoju Žarkoviću u Nedajnom i Urošu Toškoviću u Baru.
Dislokacija spomenika: U više navrata, u navedenom periodu, izvršena je dislokacija spomenika koji su nastali u periodu prije 2006. Razlozi dislokacije bili su najčešće izgradnja novih stambenih i poslovnih cjelina i prenamjene objekata čija imena su nosili. Takav je slučaj sa spomenikom poginulim radnicima Monopola duvana Svetlane Kane Radević, bistom Stanka Dragojevića u Podgorici, bistama Lenke Jurišević i Špira Dacića u Bijelom Polju, spomenikom borcima i civilnim žrtvama (fudbalerima i sportskim radnicima) poginulim za slobodu NOB-a u 1941–1945. i dr.
Spomenici kao privremeni/pomoćni objekti: U pojedinim slučajevima, skulpture su u opštinskoj dokumentaciji kategorisane kao privremeni i pomoćni objekti. Skulptura u obliku ćiriličnog slova Lj, autora Velja Stanišića i Radomana Čvorovića, postavljena u Nikšiću, definisana je kao „pomoćni objekat-kapija-tiposkulpture-tip 5“. „Crnogorsko oro“ vajara Mitra Živkovića u Podgorici je kategorisano kao „privremeni objekat montažnog karaktera-skulptura“. Skulpture Dubravke Dude Duletić „Moji ljudi” postavljene su u Podgorici 2022. Kategorisanje spomenika kao „privremeni ili pomoćni objekti” je neprimjereno za umjetnička djela.
Uklanjanje spomenika: Bista Čedomira Ljuba Čupića, rad Mitra Živkovića, postavljena na trgu u Danilovgradu u maju 2022, pa je, nakon reakcije javnosti, zbog neadekvatnog rješenja, uklonjena samo nekoliko dana kasnije.
Spomenici u podrumu: Spomenik Krstu Ivanoviću, rad Zlatka Glamočaka, još uvijek nije postavljen, iako je autor, još 2008, nakon dogovora sa opštinom Budva, izradio spomenik. Poprsje kralja Bodina (2018, Zlatko Glamočak), koje je finansiralo Ministarstvo kulture Crne Gore, nije postavljeno u Baru, kako je bilo predviđeno.
Spomenici na smetlištima: Bista Save Kovačevića je 2011. pronađena na smetlištu u Grahovu. Na inicijativu stanovnika Grahova i CK JKPCG, prenešena je u porodičnu kuću Kovačevića u Nudolu. Nakon prijetnji da će završiti u moru, bista Veljka Vlahovića (1976, Luka Tomanović), čije je ime nosilo brodogradilište u Bijeloj od 1976. do 1992. godine, sklonjena je i odložena ispred radničke menze, a postament je u jednom od magacina brodogradilišta. Bista je poklonjena rodnoj kući Veljka Vlahovića.
(Nastaviće se)
Komentari
-
Izdvojeno1 sedmica
I POMOĆNIK UPRAVE POLICIJE U ZATVORU ZBOG SUMNJI DA JE SARAĐIVAO SA KAVAČKIM KLANOM: Ko je kome gazda
-
INTERVJU1 sedmica
EDIN OMERČIĆ, ISTORIČAR, INSTITUT ZA ISTORIJU SARAJEVSKOG UNIVERZITETA: Politički je mit da je SDA bio jedini organizator otpora
-
Izdvojeno4 sedmice
ANKETA: Favoriti i saputnici
-
FOKUS4 sedmice
PRVI PREDSJEDNIČKI IZBORI NAKON PADA DPS-a: Na čijoj je strani neizvjesnost
-
OKO NAS3 sedmice
ULCINJSKA PORT MILENA: Od simbola grada do septičke jame i nazad
-
INTERVJU4 sedmice
BETI LUČIĆ, GLUMICA: Nikog ne zanima mrtvo kazalište
-
FOKUS2 sedmice
PRVI KRUG PREDSJEDNIČKIH IZBORA: Poraz ili pobjeda Đukanovićevog i Mandićevog partnerstva
-
DRUŠTVO4 sedmice
GRADONAČELNIK NIKŠIĆA NIJE KRIV ZA IZJAVE O ZLOČINU U SREBRENICI: Negiranje genocida na sudu prihvatljiv način