Povežite se sa nama

FELJTON

SRĐA PAVLOVIĆ: ISTINA, PRAVDA I POMIRENJA U CRNOJ GORI (VI): Treba li zakopati prošlost

Objavljeno prije

na

Takođe je važno ne izgubiti iz vida značaj tenzije između uspostvaljanja mira i stabilnosti u društvu s jedne strane, i zadovoljavanja pravde s druge. Uspostavljanje balansa između ove dvije želje je pitanje od prvorazrednog političkog značaja. Mnogi smatraju da je pametnije i praktičnije sasvim izbjeći dijalog o pomenutim tenzijama, nego se angažovati na rješavanju problema. Zagovornici ovakvog pristupa tvrde da je neriješene probleme iz prošlosti najbolje zakopati tako što će se problemi zaboraviti. Akt zaboravljanja, tvrde oni, počinje kada se povuče debela linija između prošlosti i sadašnjosti, i odlučno se zakorači u budućnost.

Da je ovaj pristup moguć, onda se ne bi morali baviti vidanjem starih rana, i rješavanjem starih nesuglasica. Ne bi morali da se svađamo oko toga šta je istina o prošlosti, niti o tome ko, i u kojem obimu snosi odgovornost za prošla dešavanja. Primjeri Francuske nakon završetka Drugog svjetskog rata i Španije nakon Franka mogli bi se uzeti kao ilustracija pokušaja sprovođenja politike potpunog zaboravljanja. Istovremeno, ovi primjeri pokazuju svu višeslojnost i kompleksnost problema neiskazanog bola i neprepoznate žrtve. Postavlja se pitanje do koje mjere je tačno da su ove države zaista praktikovale politiku zaboravljanja? Nakon 1945. godine, Francuska je prošla kroz tešku fazu pročišćenja (Epuration) u kojoj su mnogi kolaboracionisti odgovarali za svoje aktivnosti tokom rata. Praktikovati politku zaboravljanja nakon perioda pročišćenja (suočavanja sa prošlošću) je veoma različito od praktikovanja politike zaboravljanja umjesto suočavanja sa prošlošću.

Ova distinkcija je veoma važna: sjećati se žrtava i onoga što su propatile je važan dio procesa zadovoljavanja pravde. S druge strane, postoje određene indicije da alternative politici zaboravaljanja mogu biti veoma kontraproduktivne. Njemačka odluka da se svima koji su bili mete špijuniranja u bivšoj Istočnoj Njemačkoj stave na uvid njihovi tajni dosijei, rezultirala je kidanjem mnogih prijateljskih i porodičnih veza i nepravednim optužbama. Pokušaji da se iskopa istina su uvijek teški i njihovi rezultati neminovno veoma mučni. Ipak, jedino se tako može uspostaviti zdrava osnova za budućnost.

Kada su u pitanju zločini počinjeni u političkom kontekstu sukoba koji ima odlike građanskog rata, počinioci su skloni da svoje djelovanje vide kao opravdano, kao njihov doprinos očuvanju zakona i poretka, demokratije, ili kao akt odbrane nacionalnog bića, socijalizma, ili bilo čega drugog. Oni sve pokušaje kažnjavanja za počinjene zločine tumače kao hajku i nastavak rata pravnim metodama. U ovoj tački pokušaji da se zadovolji pravda mogu početi da bivaju smetnja uspostavljenom miru, pogotovo ako se proces odvija nakon tek okončanog građanskog sukoba. Šta odabrati: mir izgrađen na javnom zaboravljanju žrtve ili pravdu koja može nositi rizik otvaranja novog oružanog sukoba?

Pokušaji da se prošlost zakopa namjernim zaboravljanjem nijesu produktivni. Postoji mnogo razloga koji ilustruju neproduktivnost, odnosno kontraproduktivnost namjernog zaboravljanja. Ovom prilikom valja pomenuti samo tri. Prvo, neki ljudi možda mogu biti sposobni da zaborave, ali su male šanse da žrtve mogu zaboraviti ono što im se dogodilo. Drugo, ako se vladajuće strukture u određenom društvu i institucije sistema ozbiljno i odgovorno ne pozabave žrtvama i njihovim patnjama, onda takve vladajuće strukture padaju na osnovnom političkom ispitu: zaštita žrtava zločina i nepravde predstavlja jedan od osnovnih raisons d'etre svake ozbiljne države. Treće, nepravda na koju se ne obraća pažnja ostaje da tinja, i može inficirati buduće generacije strašnom mržnjom prema počinioncima nepravde i prema njihovim potomcima. Takođe, za posljedicu možemo imati nepovjerenje prema državi koja je već jednom propustila da pomogne žrtvama.

Sukobi u bivšoj Jugoslaviji mogu poslužiti kao dobra ilustracija neophodnosti istinskog i sveobuhvatnog suočavanja s prošlošću. Čak i kada su u pitanju manje eksplozivne sredine, neraščišćeni prošli računi negativno utiču na politički proces.

Od počinjenog zločina pati ne samo direktna žrtva, već i čitava zajednica kojoj ta žrtva pripada. Ta zajednica je indirektna žrtva. Stoga svaki član zajednice ima razloga da sebe vidi kao sljedeću direktnu žrtvu.

Slučaj deportacije bosanskih izbjeglica, među kojima je bio najveći broj Muslimana, iz Crne Gore u Republiku Srpsku je ilustrativan primjer direktne žrtve – deportovanih pojedinaca, ali i dobar primjer indirektne žrtve – znatnog broja muslimanskih izbjeglica iz Bosne i Hercegovine.

Kao prvi korak u procesu pomirenja zvanična Crna Gora mora postati svjesna značaja prepoznavanje žrtve i činjenice da ovaj akt podrazumijeva različite forme koje ne uključuju obavezno zatvorsko kažnjavanje vinovnika. Osnovna forma jeste javno prepoznavanje

činjenice da se zločin dogodio, odnosno da je povreda nanešena. Ovim se, takođe, potvrđuje dostojanstvo direktne žrtve. Propatiti od povrede ili nasilja koje je potom ignorisano, znači isto što i reći da to što se određenoj osobi dogodilo nema značaja, zato što je ta osoba beznačajna. Prepoznavanje žrtve može uzeti formu javne deklarcije, kao što je to bio slučaj sa južnoafričkom Komisijom za Istinu i Pomirenje. Arhiepiskop Dezmond Tutu je tvrdio da su oni koji su, do tada, bili tretirani kao društveni otpad, mogli da ustanu i ispričaju svoja iskustva. Sljedeći korak ka pomirenju jeste utvrđivanje istine o tome šta se dogodilo, zašto se dogodilo i ko je odgovoran. Ova faza se bazira na spoznaji da je žrtvama mnogo važnije da se sazna istina, nego bilo šta drugo. Svjedočanstva južnoafričke Komisije za Istinu i Pomirenje pružaju obilje primjera koji potvrđuju tačnost ovakve konstatacije. Veliki broj roditelja je zahtijevao da se pronađu posmtrni ostaci njihove đece i bližnjih koji su stradali u nasilju. Slična svjedočenja se mogu pročitati u vezi sa masakrom u Srebrenici: zahtjev za lociranjem posmrtnih ostataka i želja da se sazna šta se zaista dogodilo. Situacija je gotovo identična kada su u pitanju deportovane izbjeglice iz Crne Gore, ratni zarobljenici u logoru Morinj, ili sudbina civila otetih iz voza u stanici Štrpci. Konačni korak ka pomirenju predstavlja obezbjeđivanje direktne materijalne i psihološke pomoći žrtvama, kao i otvaranje procesa reparacije pred domaćim sudovima, u najvećoj mogućoj mjeri.

Kako doći do istine u Crnoj Gori? Čini se da koncept južnoafričke komisije nije sasvim neprimjenjiv na crnogorsku situaciju. Ovakva komisija obezbjeđuje mehanizam zadovoljavanja pravde i formuliše definiciju činjeničnog stanja nakon konflikta: prepoznaje žrtve i počinioce zločina na svim stranama. U procesu utvrđivanja istine, ovakva komisija bi mogla poslužiti kao balans između suprotstavljenih naracija o prošlosti i gorkih sjećanja na propaćeno. Ako je cilj procesa pomirenja da se re-orjentiše društvo koje je izgubilo svoj moralni kompas, komisija za utvrđivanje istine je mnogo konstruktivniji način da se to učini, nego što bi to bio slučaj sa sudskim procesima. Osim toga, komisija za utvrđivanje istine obezbjeđuje dostojno poštovanje žrtvi, efektivno sankcioniše počinioce zločina, učvršćuje vladavinu prava i zakona, doprinosi institucionalnim reformama i dugoročnom društvenom razvoju, pomiruje poražene sa pobijeđenima i, konačno, kreira klimu povoljnu za započinjanje javnog dijaloga koji vodi ka komprimisnom rješenju. Dobronamjernost u djelovanju ovakve komisije je od izuzetne važnosti. Duboko podijeljena društva, kakvo je crnogorsko, ne mogu se oslanjati na kažnjavanje kao mehanizam koji će donijeti pomirenje. Razumijevanje, a ne osveta; nadoknada, a ne vraćanje istom mjerom; ljudskost, a ne viktimizacija, su postulati na kojima bi trebalo da počiva proces pomirenja u Crnoj Gori.

(Kraj)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ZORAN PUSIĆ: FOTOGRAFIJA CRNE RUPE (IV): Misteriozni radiovalovi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zoran Pusić, profesor matematike na Grafičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i građanski aktivista, za Monitor piše o prvoj fotografiji crne rupe, o predistoriji traganja za odgovorima na pitanja za koja nismo znali ni da postoje, o radu Alberta Anštajna, Karla Švarcšilda, Subramanijana Čandrasekara, Artura Edingtona, Roberta Openhajmera…

 

U vrijeme kad je Subrahmanyan Chandrasekhar putovao iz Indije u Englesku, na drugom kraju svijeta, u New Jersyu, Karl Jansky završio je konstrukciju dvadesetak metara dugačke i nekoliko metara široke antene za hvatanje radio signala. Par godina ranije Američka korporacija za telefone i telegrafe, AT&T, uspostavila je bežičnu telefonsku vezu, putem radiovalova, između Amerike i Europe. Da bi poboljšala kvalitetu telefonske veze AT&T je naručila od Bellovih laboratorija, novoosnovanog instituta u New Jersyu, istraživanje prirodnih izvora radiovalova koji su, kao šumovi, ometali telefonske razgovore.

Telefonski razgovori prenosili su se radiovalovima dužine desetak metara, tako da je Jansky, a to mu je bio prvi posao po diplomiranju studija fizike, konstruirao antenu odgovarajuće veličine i postavio je na postolje sa starim automobilskim kotačima kako bi se glomazna antena mogla okretati i primati signale iz svih smjerova.

Jansky je antenu spojio na zvučnik i mjesecima slušao različite vrste šumova u koje su antena i zvučnik pretvarali pristigle radiovalove. Malo po malo zaključio je da najglasniji šumovi dolaze od električnog pražnjenja, od munja, pri lokalnim nevremenima. Šumovi slabijeg intenziteta dolazili su od dalekih oluja. Osim toga postojala je još jedna vrsta vrlo slabog ali konstantnog šuma čiji izvor Jansky nije mogao odrediti. Zapravo taj šum nije predstavljao značajnu smetnju radio-telefonskim razgovorima i u svojim ispitivanjima Jansky ga je mogao mirno zanemariti. Ali upravo to da šum ne zna objasniti niti utvrditi njegov izvor potaklo ga je na daljnja istraživanja. Jedino što je Jansky, kroz dugotrajna i mukutrpna istraživanja ustanovio, bilo je da misteriozni izvor slabih radio valova ima maksimum u svom emitiranju svakih 24 sata. Zapravo, preciznim mjerenjem Jansky je našao da razmak između dva maksimuma zračenja nije točno 24 sata nego 23 sata i 56 minuta.

Jednom prilikom, pričajući svom kolegi, astronomu Melvinu Skelletu, o frustrirajućim pokušajima da utvrdi izvor slabih radiovalova, Jansky je spomenuo taj period između dva maksimuma zračenja. Skelletu, kao astronomu, odmah se „upalila lampica“.

Signal radio valova na anteni će biti najjači kad je put signala od izvora do antene najkraći. Ako signal dolazi na Zemlju iz svemira maksimum signala ponavljati će se svaki puta kad antena dođe u isti položaj prema izvoru, kad se Zemlja okrene oko svoje osi. Za promatrača koji je na Zemlji, Zemlja napravi puni krug, dođe u isti položaj prema Suncu, za 24 sata. Međutim, za tih 24 sata, jedan dan, Zemlja se pomakne na svom putu oko Sunca. Puni krug oko Sunca, 360 stupnjeva, Zemlja prođe za 365 dana, dakle prolazi gotovo točno jedan stupanj dnevno. Zbog tog jednog stupnja Zemlja se mora okrenuti oko svoje osi ne 360 stupnjeva nego 361 stupanj da bi došla u isti položaj prema Suncu; to ona čini za 24 sata.

Za 24 sata Zemlja se okrene za 361 stupanj i dolazi u isti položaj prema Suncu

Ali iz perspektive dalekog svemira Zemlja se okrene za puni krug, 360 stupnjeva, u vremenu 24 sata minus vrijeme potrebno za ovaj dodatni stupanj. Vrijeme potrebno da se Zemlja okrene za jedan stupanj dobije se ako 24 sata podijelimo s 361 stupnjem; to je 4 minute.

Dakle, maksimum zračenja iz međuzvijezdanog prostora na anteni će se registrirati svaka 24 sata manje 4 minute, što je jednako 23 sata i 56 minuta!

Odjednom se sve razjasnilo. Misteriozni radiovalovi odgovorni za slabi ali stalni šum u komunikacijama nisu poticali ni od aktivnosti na Zemlji ni od aktivnosti na Suncu, nego su dolazili iz izvora izvan Sunčevog sistema. (Nevjerojatno je ali istinito da se priča identična ovoj oko otkrića radiovalova koji dolaze iz svemira, ponovila tridesetak godina kasnije. Na istom mjestu, na brežuljcima New Jersya, dva fizičara iz Bellovih laboratorija mučila su se 1963. godine s konstantnim smetnjama na anteni originalno konstruiranoj za primanje signala sa satelita, da bi na kraju ta smetnja postala jedno od velikih otkrića 20. stoljeća, pozadinsko svemirsko zračenje ostalo od nastanka svemira u Velikom prasku).

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ZORAN PUSIĆ: FOTOGRAFIJA CRNE RUPE (III): Vidjeti nevidljivo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zoran Pusić, profesor matematike na Grafičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i građanski aktivista, za Monitor piše o prvoj fotografiji crne rupe, o predistoriji traganja za odgovorima na pitanja za koja nismo znali ni da postoje, o radu Alberata Anštajna, Karla Švarcšilda, Subramanijana Čandrasekara, Artura Edingtona, Roberta Openhajmera…

 

Prvi pulsar, nebesko tijelo koje je u vrlo pravilnim razmacima emitiralo pulseve radio valova otkrili su radioastronomi 1967. godine. U početku su, zbog te pravilnosti, mislili da se radi o signalima vanzemaljske civilizacije. Pokazalo se da se radi o neutronskoj zvijezdi koja se okrene oko svoje osi stotinjak puta u sekundi.

Prve crne rupe pronađene su početkom sedamdesetih 20. stoljeća, na sličan, posredan način, iz ponašanja zvijezda u njihovoj blizini. Ubrzo su modeli crnih rupa postali jedna od glavnih tema teorijskih astrofizičara. Sfera Schwarzschildovog radijusa, granica područja iz kojeg ne može doći ni materija ni energija, ni informacija o ikakvom događaju, nazvana je horizont događaja. Horizont događaja nije ništa materijalno, tek četverodimenzionalna međa iza koje ne postoji materija kakvu poznajemo, a poznata materija kao da nestaje u središtu te sfere, bezdimenzionalnoj matematičkoj točki. Od nje ostaje samo gravitacija, trajna zakrivljenost prostora na granici našeg svemira, granici svemiranaspram rupe u prostoru i vremenu.

Na kraju svoje plodne znanstvene karijere, okrunjene Nobelovom nagradom za fiziku 1983, Chandrasekhar se vratio izučavanju crnih rupa; o tome je objavio knjigu Matematička teorija crnih rupa. Kao neobična crtica iz života i gotovo kao igra sudbine zvuči podatak da je jedan od najboljih Chandrasekharovih prijatelja postao Martin Schwarzschild, sin Karla Schwarzschilda. On je, već kao ugledni astrofizičar, došao u USA kao emigrant pred nacistima.

Subrahmanyan Chandrasekhar umro je 1995. Par godina kasnije lansiran je satelit, njemu u čast nazvan Chandra. Krajem 2000. godine Chandra je registrirao snažan mlaz rendgenskog zračenja iz smjera sazviježđa Sagitarius (Strijelac). Sva daljnja istraživanja ukazivala su da se radi o crnoj rupi u središtu naše galaksije, 26 tisuća svjetlosnih godina od Zemlje. Dobila je ime SagitariusA*, utvrđeno je da ima masu četiri milijuna puta veću od mase Sunca, a Schwarzschildov radijus oko 17 puta veći od sunčevog radijusa. Unutar udaljenosti od jedne svjetlosne godine oko Sagitariusa A* kruže oblaci prašine i milijuni zvijezda, neke brzinama od više tisuća kilometara u sekundi. Registrirana zračenja tiha su jeka kataklizmičnih sudara iznad horizonta događaja, pri kojima se oslobađaju energije kozmičkih razmjera, dio u obliku elektromagnetskog zračenja, od radiovalova do rendgenskih zraka.

Do danas su otkrivene stotine crnih rupa, najbliža na udaljenosti 3000 svjetlosnih godina od Zemlje, a sve ukazuje da većina galaksija u svom središtu ima golemu crnu rupu. U samo jednoj generaciji egzotične tvorevine opisane od Chandrasekhara kao „najsavršeniji makroskopski objekti u svemiru izgrađeni od naših ideja o vremenu i prostoru“, postale su s jedne strane toliko stvarne da smo ih uspjeli fotografirati, a s druge strane naučile su nas postaviti pitanja za koja nismo znali da postoje.

Objavljivanje fotografije crne rupe u travnju 2019. kao da simbolično obilježava stogodišnjicu jednog znanstvenog i tehnološkog pothvata slične važnosti – astronomskog promatranja, pod vodstvom A. Eddingtona, prolaza svjetlosti pored Sunca za vrijeme pomrčine 1919. godine, čiji rezultati su eksperimentalno potvrdili Opću teoriju relativnosti i otvorili novu stranicu u ljudskoj spoznaji.

Senzacionalna fotografija crne rupe obišla je svijet, na njoj se „vidi ono što je nevidljivo“, mjesto na kojem svjetlost nestaje, a vrijeme stoji. To je fotografija „sjene“ crne rupe i njene neposredne okoline. Teoretski model crnih rupa predviđa sjenu crne rupe, tamni krug okružen svjetlim prstenom. Sjena je zapravo slika horizonta događaja stvorena zrakama svjetlosti, odnosno zrakama elektromagnetskog zračenja kad one prolaze zakrivljenim prostorom oko horizonta događaja. Sjena crne rupe trebala bi biti okružena prstenom materije koja kruži oko horizonta događaja i isijava elektromagnetsko zračenje. U onom dijelu prstena gdje se ta materija pri kruženju kreće prema nama, zračenje bi trebalo biti intenzivnije.

Točno to se vidi na fotografiji. Fotografija je, inače, „našminkana“ bojama iz spektra vidljive svjetlosti. U stvarnosti su snimljeni radiovalovi dužine oko jedan milimetar.

Ingenioznost i dovitljivost astrofizičara, inžinjera i stručnjaka za kompjutersku obradu podataka, umrežavanje osam radioteleskopa smještenih od vrha ugaslog vulkana na Hawaiima, preko sistema radioteleskopa na vrhovima Andi, do radioteleskopa u bazi Amundsen – Scott na Južnom polu, korištenje atomskih satova za sinhronizaciju tih radioteleskopa kako bi se efektivno pretvorili u jedan radioteleskop promjera dvanaest tisuća kilometara, korištenje superračunala za slaganje podataka dobivenih radiovalovima, u sliku crne rupe iz središta galaksije udaljene 54 milijuna svjetlosnih godina, zaslužuje svoju vlastitu priču.

Sve zajedno spada to u postignuća na koja gledamo kao na uspjehe čovječanstva. A razmjeri o kojima se radi upućuju na skromnost u procjeni vlastite važnosti i obazrivost prema sićušnom svijetu koji dijelimo sa svim pripadnicima naše vrste pa i sa svim živim bićima.

 

Zoran PUSIĆ
(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ZORAN PUSIĆ: FOTOGRAFIJA CRNE RUPE (II): Nauka kao zajednički poduhvat čovječanstva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zoran Pusić, profesor matematike na Grafičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i građanski aktivista, za Monitor piše o prvoj fotografiji crne rupe, o predistoriji traganja za odgovorima na pitanja za koja nismo znali ni da postoje, o radu Alberata Anštajna, Karla Švarcšilda, Subramanijana Čandrasekara, Artura Edingtona, Roberta Openhajmera…

 

Priča iza fotografije crne rupe nastavlja se na putničkom brodu koji 1930. plovi iz Indije za Englesku. Subrahmanyan Chandrasekhar ima 20 godina. Nedavno je diplomirao fiziku i matematiku na sveučilištu u Madrasu i kao odličan student dobio je stipendiju za postdiplomski studij u Cambridgeu. Monotone dane na brodu Chandrasekhar krati čitajući članke iz kvantne mehanike, područja fizike koje ga je toliko fasciniralo da se u njemu samoeducirao paralelno sa studijem.

Raskošni sjajzvijezda u tropskim noćima iznad broda kojim je putovao Chandrasekhar, dolazio je uglavnom od fuzije atoma vodika u atome helija u središtu tih zvijezdi. Taj proces u životnom ciklusu zvijezda fizičarima će postati jasniji tokom tridesetih godina 20. stoljeća. Prvi članak o fuziji kao mogućem izvoru energije u zvijezdama objavljen je 1929.

Chandrasekhara je interesirala jedna posebna vrsta zvijezda, tako zvani bijeli patuljci, zvijezda otkrivenih u nekim binarnim parovima na osnovu djelovanja njihove gravitacije na drugog člana para, zvijezdu uobičajene vidljivosti i veličine. Astronomi su registrirali pomicanje vidljive zvijezde pod djelovanjem njenog nevidljivog pratioca. Bilo je poznato da Sirius, najsjajnija zvijezda na noćnom nebu, ima takvog pratioca, a u doba Chandrasekharovog školovanja ustanovljeno je da pratioc Siriusa ima sjaj i masu slične sjaju i masi Sunca ali radijus poput Zemlje. Gravitacija na površini tog bijelog patuljka bila je tristo tisuća puta veća nego na Zemlji i Chandrasekhar si je postavio pitanje zašto vlastita gravitacija ne zdrobi bijelog patuljka, kakva vrsta sila drži u ravnoteži toliku gravitaciju.

Tokom putovanja uspio je pokazati da bi se u uvjetima ekstremnog pritiska kakav gravitacija stvara u bijelom patuljku, a na osnovu teoretskih rezultata iz kvantne mehanike, trebale pojaviti takve sile. (Pokazati će se da su te sile sasvim drugačije prirode od sila proizvedenih fuzijom u aktivnim zvijezdama.) Da li su te sile dovoljno velike da uspostave dinamičnu ravnotežu sa silom gravitacije i zaustave stezanje bijelog patuljka? Iz računa je izlazilo da je to moguće ako masa bijelog patuljka ne prelazi određenu granicu.

U Cambridgeu je Chandrasekhar upisao postdiplomski iz astrofizike. Paralelno sa studijem Chandrasekhar dopunjuje svoja promišljanja i račune započete na putovanju za Englesku i pretvara ih u strogo formuliran znanstveni rad. Jedan od njegovih profesora i voditelja je Sir Arthur Eddington, apsolutni autoritet u astrofizici i astronomiji, čovjek koji je eksperimentalno potvrdio Opću teoriju relativnosti. Poslije obrane svoje disertacije Chandrasekhar se redovno sastaje s Eddingtonom, diskutira svoj rezultat da masa bijelog patuljka ne može biti veća od 1.4 mase Sunca, a ako jeste onda se proces sažimanja zvijezde kad potroši „gorivo“ neće zaustaviti na bijelom patuljku, da u njegovom računu nema donje granice na kojoj bi se sažimanje trebalo zaustaviti.

Svoje rezultate Candrasekhar predstavlja početkom 1935. u Kraljevskom astronomskom društvu u Londonu. Govori o pojavljivanju sila zbog relativističke degeneracije elektrona, pojave predviđene u kvantnoj fizici. Stezanjem materije pod gravitacijskim djelovanjem, slobodni elektroni dolaze sve bliže, njihov položaj je sve određeniji, tada, zbog prirodnih zakona koji bitno određuju pojave na nivou atoma i elementarnih čestica, ti elektroni dobivaju sve veću brzinu pa time i kinetičku energiju. Tako nastala energija drži u ravnoteži gravitacionu silu kod bijelog patuljka. Ali postoji gornja granica tako proizvedene kinetičke energije; određena je time da brzina slobodnih elektrona ne može preći brzinu svjetlosti. I tu Chadrasekhar iznosi glavni rezultat svog rada; ako zvijezda pri stezanju svog volumena dođe u fazu bijelog patuljka s masom većom od 1.4 mase Sunca, stezanje neće na toj fazi stati nego će se nastaviti.

Poslije njega govorio je Eddington. Njegova glavna teza bila je da relativistička degeneracija ne postoji. Cijela Chandrasekharova teorija mora biti kriva jer vodi do apsurdnog zaključka da se masivna zvijezda na kraju svog životnog puta steže u točku.

Eddingtonov autoritet nasuprot tvrdnjama njegovog dvadesetčetverogodišnjeg studenta učinio je da Chandrasekharov rad ostane godinama zaboravljen. Pažljiviji promatrač zamislio bi se nad činjenicom da je Eddington, na osnovu intuicije, osporio samo zaključke  Chandrasekharovog računa, ne i račun. Da naša intuicija, građena u svijetu malih brzina, relativno slabe gravitacije i udaljena deset redova veličina od svijeta atoma, nije pouzdan vodič izvan ambijenta u kojem je razvijena. Kao i nad time da je Chandrasekharov rad dao prvu fizikalnu mogućnost da se stvarna zvijezda stisne na Schwarzschildov radijus.

Chandrasekharov članak ostao je bez nastavka i usamljen. Sam Chandrasekhar nastavio je svoju karijeru na sveučilištu u Chicagu i u drugim područjima astrofizike.

A onda su 1938. i 1939. objavljena tri članka Roberta Oppenheimera i njegovih studenata gdje se sličnim argumentima kao u Chandrasekharovom radu dokazuje da se velike zvijezde, ako u fazi bijelog patuljka imaju masu izmeđi 1.4 i 3 mase Sunca, stežu na tijelo-zvijezdu sastavljenu gotovo samo od neutrona. Takva hipotetska neutronska zvijezda mase Sunca imala bi radijus nekoliko desetaka kilometara, a gravitaciju na površini sto miljardi puta veću nego što je gravitacija na Zemlji (tijelo težine jednog grama na Zemlji težilo bi na neutronskoj zvijezdi sto hiljada tona). Članci su zapravo tvrdili da postoji jedna moguća međufaza, neutronska zvijezda, u onome što je predvidio Chandrasekhar. Ako bi masa neutronske zvijezde bila 2.2 puta veća od mase Sunca sažimanje bi se nastavilo kao i u Chandrasekharovom modelu.

Završetak Drugog svjetskog rata atomskim bombama, u čijoj proizvodnji su teoretski fizičari, na čelu s Oppenheimerom, imali ključnu ulogu, učinio je i u široj javnosti formule kvantne fizike možda ne razumljivijim ali sigurno uvjerljivijim. Reklo bi se da se paradigma promijenila. Za novu generaciju fizičara i astrofizičara Chandrasekharovi i Oppenheimerovi računi nisu bili tek matematičke apstrakcije nego uvid u to kako bi se priroda mogla ponašati. Hipoteza da se kod velikih zvijezda, pri eksploziji supernove, preostala masa može sažeti ispod Schwarzschildovog radijusa, prošla je put od apsurdne špekulacije do opće prihvaćenog uvjerenja. Naziv ‘black hole’, crna rupa, za tu konačnu fazu u životu velike zvijezde, upotrijebljen u šali na jednom predavanju, usvojen je i u krugovima astrofizičara i u javnosti.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo