Povežite se sa nama

FELJTON

SRĐA PAVLOVIĆ: ISTINA, PRAVDA I POMIRENJA U CRNOJ GORI (IV): Prošlost kao smetnja napretku

Objavljeno prije

na

U Crnoj Gori se mogu prepoznati tri pristupa ovoj problematici, odnosno tri diskursa o potrebi započinjanja procesa pomirenja.

Prvi diskurs se bazira na retorici amnezije, odnosno na načelu da se mora prihvatiti apsolutni minimum, kako bi prošlost prestala da bude smetnja napretku. Važno je odmah reći da je ovo dobar primjer birokratskog rječnika koji nije svjestan sopstvenog odjeka. Retorika novog početka, koja zvuči pozitivno i ima sjevernoameričke kulturne i ideološke korijene, pretvara se u naoko etičke slogane kao sto su oprosti i zaboravi odnosno, život mora ići dalje. Ovđe se radi o promociji zaborava kao vrline, dok se stalno ponavlja velika laž: Ništa ne možemo uraditi da promijenimo prošlost. Ovo, naprosto, nije tačno! Ono što se može, i treba uraditi, jeste da se promijeni naš odnos prema prošlosti. Prvi korak u tom pravcu je otkrivanje tajni iz prošlosti, kako bi mogli upotpuniti sliku o samima sebi, i kako bi bili sposobni za kritičko istraživanje prošlih dešavanja. Ovaj diskurs takođe projektuje strah od analiziranja prošlosti: svaki pogled unazad može nas odvuci u mračni svijet nacionalizma, vikend četnika, paravojski, ratno-huškača za skupštinskom govornicom, itd.

Racionalizacija straha ima političku svrhu da otkloni prijetnju eliti na vlasti, i bazira se na neodrživoj pretpostavci da je društvo, kakvo je crnogorsko, izliječeno od svih boljki iz ranih 1990-tih godina. Činjenica nespremnosti, odnosno, nesposobnosti da se personalizuju iskustva iz tog perioda i da se, po istom principu, odvaže odgovornost, pokazuje da Crna Gora još uvijek nema snage da se suoči sama sa sobom. Politička retorika oprosta i zaborava spremno izražava žaljenje zbog svih muka kojima su bili izloženi svi narodi, i obznanjuje da nema neriješenih pitanja između političkih elita nekada sukobljenih strana. Ove elite, svaka zarad svojeg interesa, žele da se, što je prije moguće, ,,zaključi to mučno poglavlje naše istorije.”

Posljednjih godina je vladajuća elita počela da promoviše novu interpretaciju prošlosti koja se bazira na tezi o ,,tangentualnom” učešću Crne Gore u ratovima koji su pratili raspad bivše Jugoslavije. Spajajući poželjno članstvo u EU, i projekciju o marginalnom učešu Crne Gore u ratovima 90-tih, elita je uspjela da uspostavi skoro potpunu kontrolu nad procesom kreiranja istorijske naracije o bliskoj prošlosti. Istovremeno, crnogorska vlada stalno poziva da se građani okrenu budućnosti evropskih integracija i članstva u NATO paktu, a ne da se opterećuju prošlošću. Slogani o okretanju ka svijetloj evropskoj budućnosti umjesto pristajanja da se bude zarobljenik balkanske prošlosti su, bez sumnje, veoma primamljivi za mnoge građane Crne Gore, kao i za mnoge od nekadašnjih mirovnjaka i relativno skoro formiranih nevladinih organizacija.

Ovim je kreirana nova politička dinamika koja je dozvolila Demokratskoj Partiji Socijalista i njenom lideru, Milu Đukanoviću, kao i čitavoj crnogorskoj ratnoj eliti da marginalizuju, ako ne i sasvim uklone iz vidokruga javnosti pitanje njihove političke odgovornosti za dešavanja iz 1990-tih. Kontrolisanje sjećanja je započeto time što je vlada prvo usvojila retoriku pomirenja i post-konfliktnog razrješenja, a potom inicirala sudske procese protiv nižih oficira i vojnika optuženih za ratne zločine. Suočavanje s prošlošću i pomirenje među bivšim neprijateljima je viđeno kao važan prerekvizit za članstvo u EU, pa je crnogorska vlada pozvala neke od bivših anti-ratnih aktivista i odabrane predstavnike nevladinog sektora da udruže snage u cilju brzog učlanjenja Crne Gore u ove ekskluzivne klubove. Sakupljanje dokumenata o ratnim zločinima, bilježenje i objavljivanje ličnih priča o patnji i stradanju, te dokumentovanje svjedočanstava žrtava su, naravno, od izuzetne važnosti za proces pomirenja. Ove aktivnosti su odobravane od strane vlasti sve dok se ne postavlja pitanje političke odgovornosti ratnih elita. Ovo je bio prvi važan korak u građenju partnerstva između političkih elita iz ratnih godina i nekadašnjih anti-ratnih aktivista. To partnerstvo je bazirano na obostranom interesu. REKOM inicijativa je odličan primjer partnerstva koje stavlja nevladin sektor u podređeni položaj u odnosu na regionalne strukture vlasti, i time NVO aktivnosti znatno problematizuje. Značajan broj nevladinih organizacija i prominentni anti-ratni aktivisti su se obratili regionalnim skupštinama sa zahtjevom da se kreira dokumentacioni centar koji bi predstavljao depozitorij dokaza o počinjenim zločinima tokom ratova u bivšoj SFRJ i bazu podataka o svim žrtvama. Mandat REKOM-a ne pominje potrebu da se dokumentuju i procijene nivoi političke odgovornosti tadašnjih lidera i elita na vlasti za ratove 1990-ih. Odvajanje pitanja političke odgovornosti od dokumentovanja zločina koji su bili proizvod političkih odluka, duboko problematizuje ideju REKOM-a.

U kontrolisanim društvima, kakvo je crnogorsko, elite na vlasti žele da imaju na oku mnoge (ako ne sve) projekte koji se bave ispitivanjem prošlosti i pomirenjem. Ova kontrola se može odvijati u različitim formama i biti različitog intenziteta. Jedna od formi je ,,saradnja” između elite na vlasti, ili nekih njenih segmenata, s jedne strane, i inicijatora specifičnih projekata, s druge. Kao i svaka saradnja, i ova se bazira na kompromisu i interesima. Elita projektuje sliku o sopstvenoj svijesti o istorijskoj odgovornosti, i djeluje kao dio društva koji je spreman i želi da raskrsti sa demonima iz ratnih dana. Ova samo-lustracija, ipak, ima svoje limite, i funkcionalna je jedino utoliko ukoliko obezbjeđuje uspiješno okončanje kolaborativnog projekta. Inicijator projekta pomirenja legitimizuje ovo partnerstvo kroz sam projekat, postajući tako integralni dio budućeg političkog diskursa. Ova saradnja ima značajnu spoljno-političku dimenziju, koja je jednako važna za oba partnera. Jedan projektuje sopstvene demokratske kapacitete i spremnost za samopožrtvovanje kako bi se suočio s prošlim greškama. Drugi legitimiše sopstveni rad pred međunarodnim donatorima, a istovremeno osnažuje idealizovanu predstavu o ulozi koju nevladin sektor ima u demokratizaciji autoritarnih političkih sistema. U slučaju Crne Gore, proizvod ovog partnerskog napora je jalovost retorike pomirenja i post-konfliktne rezolucije. Ona u sebi ne sadrži ni pomen o političkoj ili krivičnoj odgovornosti ratne elite. U međuvremenu, svaki poziv za individualizaciju odgovornosti i insistiranje na privatnosti opraštanja, odnosno pomirenja, su sasvim marginalizovani od strane institucija sistema i predstavljeni kao nepotreban napor, a sve češće i kao maliciozno otvaranje starih i, po tvrđenju elita, bezmalo izvidanih rana.

Drugi diskurs se ogleda u retorici nacionalne katarze koja promoviše ispovijesti žrtava. Valja, prije svega, naglasiti da izvan relativno uskog kruga onih koje se bave problematikom ljudskih prava i osim malobrojnih nezavisnih medija, u Crnoj Gori ima relativno malo pokušaja u ovom pravcu. Ipak, kao dobar primjer mogu poslužiti dugogodišnje angažovanje nedjeljnika Monitor, te dokumentarni film Rat za Mir Koče Pavlovića i nezavisne produkcijske kuće Obala, kao i pokušaj TV Montena da obradi temu ratnih zarobljenika u dokumentarnom filmu o logoru Morinj. Ovaj diskurs nastoji da žrtvama povrati dostojanstvo pobrisano u procesu generalizacije, i da identifikuje odgovorne, ali i da, istovremeno, čitave zajednice djelimično oslobodi tereta kolektivne odgovornosti. Ovo je polje u kojem institucije kulture, kao i pisci i umjetnici, igraju veoma važnu i kompleksnu ulogu. Institucije kulture i individualni autori moraju da javnosti prezentiraju suprotstavljene glasove žrtava, kao i onih koji su naznačeni kao odgovorni za učinjeno zlo. No, ovakvoj prezentaciji mora da prethodi proces odmjeravanja odgovornosti intelektualne elite i institucija kulture u Crnoj Gori, na osnovu već pomenute ljestvice koju je ponudio Karl Jaspers. Cilj naracije nije da se dođe do konačnog rješenja problema, već da se problem prekomponuje, i da se izgradi kritička distanca u odnosu na unutrašnju dinamiku dešavanja.

(Nastavlja se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

LUKA OPIĆIČ: CRNA GORA U DVA TURSKA DOKUMENTA S KRAJA XV VIJEKA: Popis posjeda Crnojevića

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dva dokumenta iz turske arhive osvjetljavaju do sada nepoznate podatke o posljednjim godinama vladanja Đurđa Crnojevića Zetom

 

Druga grupa pitanja u dokumentu odnosi se na ličnu imovinu i posjede Đurđa Crnojevića.

Počinje sa trenutnim prihodima od soli. Navodi se da je Đurđev čovjek, crnogorski pisar Stojan (Istoyan) sin Ratkov iz sela Zagore, predstavio bilježnu knjigu po kojoj su trenutni prihodi od soli u iznosu od 22.400 akči. Po sudskoj naredbi iz dokumenta zatraženo je da se preko Firuz-bega knjiga crnogorskog pisara pošalje Sudu (Divan) u Istanbul.

Sljedeći su navedeni Đurđevi prihodi od posjeda i vodenica. Navodi se 16 mlinova u njegovom posjedu u raznim selima – Pestinic (Pestin-Grad?) Maine, Brajići, Vrela – Ugnji, Začir u Ljubotinju i sedam mlinova na početku mosta u selu Rijeka.

Dalje se spominju obradiva imanja u vlasništvu Đurđa. Zemlja na Cetinju od 300 akri, od koje je jedan dio kultivisan, a jedan livada u ničijem vlasništvu. Važno je napomenuti da je tokom inspekcijskog nadzora utvrđena i količina proizvoda na obradivim njivama koje pripadaju Đurđu. Na primjer, utvrđeno je da je u selu Dragosalići zasađeno 7,5 bušela pšenice, a utvrđeno je da su različite količine pšenice, ječma i raži zasađene u drugim selima i zaseocima, u Lješnjanima-Desićima, Goloza (Djedjeza?), na Cetinju, u Piranićima. Najviše zasada Đurađ Crnojević je posjedovao u Botunu, na stotine busela pšenice ječma i raži, za koji se kaže da je na samoj obali Morače, i od čijih prihoda je Crnojević uzimao 500 mukata zakupa.

U svesci se spominje da je Đurađ Crnojević „pošao na more“ odnosno – napustio zemlju. Skoro sva imanja, livade, mlinovi Crnojevića i onih koji su otišli sa njim vezuju se u državni

posjed, koji se preko posebnog pravnog sistema mukata daje u zakup, kako osmanskim velikašima, tako i nekim lokalnim lju- dima koji se spominju.

Treći dio dokumenta odnosi se na Đurđeve kuće, štale, objekte i podrume: Na Rijeci, u Piranićima, između Blata? (Blak) i Malonšića, u Jednosima i na Cetinju.

Inspekcijom je utvrđeno da Đurađ na Rijeci posjeduje 11 kuća. Dat je i opis tih kuća od kojih su neke od drveta, neke od kamena. Tu je takođe štala sa kamenim zidovima na obali Rijeke sa kapacitetom od 20 konja. Spomiju se 33 slamom prekrivena objekta koji su služili kao pazar i 7 kuća Đurđevih ljudi koji su pošli s njim. Pisar navodi da je Đurađ ovdje doveo i naselio ljude i učinio mjesto stalnom pijacom. Kada je pobjegao, ovo mjesto se raspršilo.

Ovaj zapis je dragocjen jer predstavlja prvorazredni istorijski dokaz da je Rijeka Crnojevića već za vrijeme Đurđa bila važan crnogorski pazar i trgovački centar. Uređenje varošice Rijeke, koja i dan danas nosi ime po Crnojevićima, kao pazara/pijace moglo se desiti već za vrijeme vladavine Ivana Crnojevića koji je vjerovatno već 1475. godine sa Žabljaka prenio svoj dvor na Riječki grad (Obod).

U jednom posebnom odjeljku spominju se malo vrijedne stvari nađene u Đurđevoj kući, koje je ovaj izgleda ostavio neposredno prije polaska iz Crne Gore. Stvari su do sitnina popisane i određena im je vrijednost. Osim raznih buradi, bačvi, brodskog užeta, spominje se i splav na vodi Rijeci. Važno je, dakle, istaći da je Đurađ Crnojević neposredno po odlasku stanovao na Rijeci Crnojevića. S obzirom na Đurđev odlazak u novembru/decembru 1496. godine, ovo bi moglo upućivati na to da je Rijeka, osim što je bila veliko selo i pijaca, bila i zimska rezidencija Crnojevića.

U svesci se spominje velika Đurđeva kuća u zetskom selu Piranići. To je građevina nalik palati okružena kamenim zidovima. Tu se nalazi i štala kapaciteta 30 konja, sa podrumom. Navodi se i jedan podrum u selu Jednosi.

Na Cetinju, navodi se, Đurađ je u posjedu imao 9 kuća, koje su povezane. Neke od drveta, neke od kamena, sa dva podruma. Navode se i tri štale kapaciteta 50 konja. Plus jedna kamena kuća izvan dvorišta prethodnih 9, sa 6 podruma. Tu je i radna prostorija sa radnim materijalima, sa tablama, „trapezom“ i kamenim mjernim instrumentom, što navodi turskog istoričara na sumnju da je ovo možda i trag od Crnojevića štamparije.

Zapisi su dragocjeni iz više razloga. Kroz Đurđeve i posjede njegove vlastele ukazuju na područja gdje su se nalazili centri crnogorske države. Cetinje je, sudeći po građevinama, bio privredni centar i stalna rezidencija. Rijeka je bila za uslove tadašnje države Crnojevića već veliko trgovačko mjesto. Važan centar bio je i selo Piranići, na desnoj obali Morače, sa velikom palatom i štalama za 30 konja. Piranići su mogli služiti kao osmatračnica prema turskoj granici koja je počinjala sa druge strane rijeke Morače. Preko puta Piranića, sa lijeve obale Morače, po bilježnoj knjizi i usjevi u Botunu bili su u posjedu Crnojevića, iako se jasno navodi da pripadaju teritoriji Podgorice u okviru Skadarskog sandžaka. Zetska i lješkopoljska ravnica korišćene su kao žitnice, a mnogi potoci i rijeke na čitavoj teritoriji su imale mlinove i vodenice.

Još jedan važan podatak odnosi se na ljude koji su prebjegli sa Đurđem.

To su Hamza od Mitakosa? (Mitakoz Hamza’sı,) Nikola Stjepanov (Stiljanov?), Kasan Dajkov, Đuro Dajkov, Stefan Nikolin (Nikola v. Iştelan., Kasan v. Dayko, Güro v. Dayko, Istefan v. Nikola’d).

Stefan je imao posjede u Komanima, Kasan i Đuro udjela u mlinovima na Rijeci, Nikola u selu Goričani.

Podaci u inspekcijskoj knjizi bili su osnova za popis stanovništva iz 1521. godine koji je izvršio Iskender-beg (Stanişa), koji je došao u zemlju svojih predaka kao Skadarski sandžakbeg, kao i za druge slične popise koji su uslijedili.

Popis obiluje još mnogim vrijednim podacima, imenima kako Crnogoraca, tako i turskih upravnika, imenima sela i zaselaka. Tek detaljnim prijevodom popisa na crnogorski jezik, te povezivanjem informacija sa dosada poznatim defterima, dokument će pružiti kompletan uvid o prilikama u Crnoj Gori po padu pod tursku vlast. Popis je takođe vrijedan spomenik uspostavljanja osmanskog pravnog sistema u novoosvojenim teritorijama. Sugestija crnogorskim i regionalnim orijentalistima je i konsultacija originalnog dokumenta u cilju razjašnjenja nekih ličnih imena koje turski autor nije bio u stanju dešifrovati.

(Kraj)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

LUKA OPIĆIČ: CRNA GORA U DVA TURSKA DOKUMENTA S KRAJA XV VIJEKA: Zijamet Đurđa Crnojevića

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dva dokumenta iz turske arhive osvjetljavaju do sada nepoznate podatke o posljednjim godinama vladanja Đurđa Crnojevića Zetom

 

Radi se o dokumentima izuzetne naučne vrijednosti za crnogorsku istoriju koji nude nove i nauci nepoznate podatke o posljednjim godinama vladanja Đurđa Crnojevića Zetom/Crnom Gorom, te o njegovim i posjedima ljudi bliskih Crnojevićima, koji su zavedeni u pronađenoj knjižici (defteru), odmah nakon pada Crne Gore pod Osmansku vlast, krajem 1496. godine.

Prvi Dokument nosi naziv: „Zijamet Đurđa Crnojevića“ (Yorgi veled-i Çirne nin Zeamet Kaydı) iz turskog arhiva i donosi informacije o posjedima Đurđa Crnojevića u Anadoliji.

Drugi dokument pod nazivom „Çırnioğlu nun Teftiş Defteri“ (Teftis Defter Crnojevića), je inspekcijska knjiga iz 1496–1497. godine, nađena u Turskom arhivu i sadrži sedam stranica koje su priložene uz rad u faksimilu originala iz turskog arhiva.


Zijamet Đurđa Crnojevića
(Yorgi veled-i Çirne nin Zeamet Kaydı)

Nakon turske okupacije Crne Gore/ Zete, 1496. Đurađ Crnojević je novembra/decembra iste godine prebjegao u Veneciju (M. Sanudo). Tri godine kasnije, juna 1499. predlagao je Mlečanima dozvolu za Povratak u Crnu Goru radi dizanja ustanka. Venecija se oglušila na te pozive. U isto vrijeme Đurađ je održavao i veze sa skadarskim Sandžakbegom, u nadi da će povratiti domovinu. Početkom 1500. godine uplovio je brodom u zaliv Trašte kod Tivta. Nakon pregovora sa Skadarskim Sandžak begom – Firuz Begom, 17. marta 1500. godine stigao je u Istanbul. U istoriografiji je poznato da Bajazit II Đurđu nije dozvolio povratak u Crnu Goru. Naprotiv, Sultan mu je, kao što je to bila praksa sa vlastelom osvojenih zemalja, dao posjed u Anatoliji.

Autor u tekstu navodi dosada nepoznate informacije o tačnom mjestu posjeda i o uslovima pod kojima je zadržan Đurađ. Posjed koji je dodijeljen Đurđu nalazio se u regiji Mentese (Mugla), važnom obalskom Sandžaku u Zapadnoj Anadoliji.

Po dokumentu koji je pronasao turski istoričar, Đurađ Crnojević pominje se kao vlasnik zijameta sa prihodima od 25.000 akči godišnje.

Zapis nađen u arhivima nosi datum 6. Ramazan 905. (5. april 1500) pod nazivom „Yorgi veled-i Çirne“ (Đurađ sin Crnojev). Po datiranju napisa, Đurđu je posjed dodijeljen već nakon dvije nedjelje po dolasku u Istanbul. Posjed koji mu je dodijeljen je inače bio vlasništvo Vitezova sa Rodosa. Nalazio se u Teslica regiji današnjeg poluostrva Bozuburun, u obalskoj oblasti između Maramrisa i Bodruma.

Kako je ova obalska regija bila izložena trgovini i inostranom uticaju, Venecijanci su u jeku Mletačko-osmanskog rata (1499– 1503) pokušali sa otmicom Đurđa koja je bila spriječena intervencijom Feriz-bega, nakon čega je on prebačen u oblast Sivas u unutrašnjost Anadolije. Autor navodi da je zijamet Đurđa već 30. oktobra 1501. godine dodijeljen novom vlasniku. Dakle Đurađ je nakon godinu i pet mjeseci prebačen sa obalskog dijela u unutrašnjost Anadolije. Nakon toga, u turskim spisima ne postoje dalje informacije o Đurđevom životu.

 

Sadržaj Teftis Deftera Crnojevića iz 1496–1497. godine

Drugi, još važniji dokument pronađen od strane turskog istoričara, datira se, na osnovu ostalih dokumenata u arhivu, na period između avgusta 1496. i jula 1497. godine.

Radi se o dokumentu prvoklasne vrijednosti koji donosi dosada najranije poznate podatke o oblasti Stare Crne Gore u popisu turske administracije. Defter, iako kratak, na sedam stranica, daje nam opšti uvid o državi Crnojevića nekih 20-ak godina prije prvih objavljenih deftera Crne Gore iz 1521. i 1523. godine.

U pitanju je „inspekcijska knjiga“, sa sudskim odlukama, pod nazivom Çırnioğlu nun Teftiş Defteri (Teftis Defter Crnojevića) koja donosi informacije o pokretnoj imovini, zemljišnim posjedima i kućama Đurđa Crnojevića i nekih njegovih ljudi. Godina dokumenta poklapa se sa spomenima popisa države Crnojevića u defteru za Nahije Klimente, Kuče, Hote i Pipere iz marta 1497. godine koji je objavio Branislav Đurđev.

Dokument je prepisan u cjelosti na turski jezik sa priloženim faksimilima originala iz turskog arhiva na 7 stranica.

Početak sveske naslovljen je: „So i usjevi u provinciji Crnojevića, i filurija skupljena iz sela u nahiji Grbalj, Crnojevićeve kupovine u pokrajini, mlinovi za prodaju, kultivisani usjevi.“

Nakon toga, u prvoj grupi zapisa navodi se serija krupnijih pitanja vezanih za tek osvojenu državu Crnojevića. U pitanju su prihodi od soli i od carina prema mletačkim gradovima Kotoru, Budvi i Baru.

Najprije se spominju pitanja o prihodima od soli. Navodi se značajan Đurđev prihod (prihod od Zemlje Crnojevića) od 48.000 akči. Spominju se porezi na ulaznu i izlaznu robu sa dvije kapije grada Kotora nad kojima je Skadarski sandžakbeg Feriz-beg dao jednogodišnju mukatu (zakup) na kotorsku carinu Iskeleci Mahmutu sa prihodom od 5.000 akči.

Đurađ je takođe nametao poreze na robu koja je išla u grad Budvu. Navodi se da je Budva (Istarigrad) mletački grad, a dio carine od Tvrđave Budva koji pripada crnogorskoj državi je dat u mukatau (zakup) istom Mahmutu koji je držao kotorsku carinu, sa prihodom od 500 akči. Pominju se prihodi koji treba da budu prikupljeni od zakupa na carini u nahiji Crmnici u mjestu Karuči, na putu ka Baru, u iznosu od 400 akči, koje nisu date u zakup zbog odsustva interesenata.

Sljedeće je pitanje Đurđevih sela u Grblju koja nisu uspjela biti popisana, vjerovatno zbog spora sa Mlečanima i kotorskim knezom koji se pominje u dokumentu. Navodi se da se nahija Grbalj koja sadrži Donji i Gornji Grbalj sastoji od 34 sela i da je do sada svake godine placala 800 filurije. Dalje se navodi da je samo 19 sela popisano i spojeno crnogorskom defteru intervencijom Firuz-bega.

Iz zapisa se vidi da je osmanskim osvajanjem utvrđeno da se prihodi od poreza od pomenutih mjesta koja je držao Đurađ za- vedu u poseban oblik svojine, koji se daje pod zakup („mukata“), a od koga prihodi pripadaju sultanu. Navedene informacije vrlo su važne u pogledu razumijevanja granice između Crne Gore i mletačkih gradova Kotora i Budve i Bara, kao i o ekonomskoj koristi koju je Đurađ izvlačio iz južnih djelova svoje države. Jasno je da je ovaj popis bio osnova i za popise 1521. i 1523. godine. U njima se, 20-ak godina kasnije, spominju isti prihodi od zakupa carina u Kotoru, Karuču i Budvi koji ukupno iznose 5.900 akči.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

Živ se čovjek na se navikne

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kažu psiholozi da svaki čovjek mora da ima sat-dva za sebe… Aman, meni treba petnaest minuta bez sebe

 

Imam prijateljicu koja mi često kaže: „Kono moja, kad sam te upoznala bila sam oduševljena koliko si racionalna i kako je u tvojoj glavi sve složeno. I zašto ti toliko smetaju gluposti?“  Zato što za mene nisu gluposti. To urušavanje sistema, reda, zdravog razuma… Meni treba red da bih funkcionisala. I izvesnost. Sigurnost. A toga nema. Za mog života nije ni bilo. Ali eto, imam ideju kako bi izgledao normalan život. Zato se nerviram. Mnogo. I stalno. I samo mi nemoj o tome kako to nije zdravo. Jeste, baš možeš da budeš zdrav u svemu ovome. I nemoj o tome kako to ništa neće promeniti. Ne mogu da dišem toliko beznađe i pomirenost sa sudbinom.

Pomno pratim recepte za jela koja nikada neću spremati, fokus mi je totalno izmakao kontroli. Pišem, iako znam da nikada neće pročitati. Pišem… sebe radi! I govorim sebi, kad nemam kome. Jer, tek kada reči napuste moje usne i krenu put etra, prestanu da budu samo misli i postaju istine koje polako prihvatam. Znaće srce, a znaće i duša kad stignem do tačke da mi je srce na mestu, a duša spokojna. Trenutak poravnanja  koji retki prepoznaju i nazivaju srećom. Možda ću nekada dočekati taj ples koji se već nebrojeno puta dogodio u mojoj nestvarnosti. Kažu psiholozi da svaki čovek mora da ima sat-dva za sebe… Aman, meni treba petnaest minuta bez sebe!

Čudan se osećaj danas zbio, bila sam u prostoru u kome sam nekada živela, sa tolikim neprepoznavanjem, nešto kao uzajamna amnezija, zidovi i ja.  Nismo isti ljudi, mi od pre pet godina, mi od pre dvadeset godina. Gazimo koracima promene… Različitim tempom, različitim smerovima. Ponekad toliko različitim, da ne primetimo kako distanca između nas i nama dragim ljudima postane nepremostiva. Ni ne pitamo se da li želimo da budemo deo toga. Samo nas uvuče, kao vrtlog u vodi. Možemo samo da plivamo, najjače i najbolje što umemo. Potisnute emocije su opasne jer prizivaju situacije koje će ih osloboditi tamničenja.

Kaže mi jedna komšinica kako me ne viđa odavno. Rekoh, trudim se. Tako i kiša kao ta komšinica što traži da joj pustiš epizodu serije koju nije gledala, i tera te da ti gleda u šolju, i misli da ti bolje stoji duga kosa. „Stotine milja prazne, jednolike, izgorele stepe, ne mogu izazvati tako duboku depresiju kao jedan dosadan čovek kada sedi, priča, priča i ne zna se kad će otići.“, kaže Čehov, a ja ću da citiram moju pokojnu babu Leposavu: „Takva im sorta“.

Posle kiše uvek dolazi sunce… osim ove godine kad posle kiše dolazi grmljavina i još kiše.

P.S. O ljubavi: Klima se podešava tako da se pas ne prehladi.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo