Povežite se sa nama

FELJTON

SRĐA PAVLOVIĆ: ISTINA, PRAVDA I POMIRENJA U CRNOJ GORI (IV): Prošlost kao smetnja napretku

Objavljeno prije

na

U Crnoj Gori se mogu prepoznati tri pristupa ovoj problematici, odnosno tri diskursa o potrebi započinjanja procesa pomirenja.

Prvi diskurs se bazira na retorici amnezije, odnosno na načelu da se mora prihvatiti apsolutni minimum, kako bi prošlost prestala da bude smetnja napretku. Važno je odmah reći da je ovo dobar primjer birokratskog rječnika koji nije svjestan sopstvenog odjeka. Retorika novog početka, koja zvuči pozitivno i ima sjevernoameričke kulturne i ideološke korijene, pretvara se u naoko etičke slogane kao sto su oprosti i zaboravi odnosno, život mora ići dalje. Ovđe se radi o promociji zaborava kao vrline, dok se stalno ponavlja velika laž: Ništa ne možemo uraditi da promijenimo prošlost. Ovo, naprosto, nije tačno! Ono što se može, i treba uraditi, jeste da se promijeni naš odnos prema prošlosti. Prvi korak u tom pravcu je otkrivanje tajni iz prošlosti, kako bi mogli upotpuniti sliku o samima sebi, i kako bi bili sposobni za kritičko istraživanje prošlih dešavanja. Ovaj diskurs takođe projektuje strah od analiziranja prošlosti: svaki pogled unazad može nas odvuci u mračni svijet nacionalizma, vikend četnika, paravojski, ratno-huškača za skupštinskom govornicom, itd.

Racionalizacija straha ima političku svrhu da otkloni prijetnju eliti na vlasti, i bazira se na neodrživoj pretpostavci da je društvo, kakvo je crnogorsko, izliječeno od svih boljki iz ranih 1990-tih godina. Činjenica nespremnosti, odnosno, nesposobnosti da se personalizuju iskustva iz tog perioda i da se, po istom principu, odvaže odgovornost, pokazuje da Crna Gora još uvijek nema snage da se suoči sama sa sobom. Politička retorika oprosta i zaborava spremno izražava žaljenje zbog svih muka kojima su bili izloženi svi narodi, i obznanjuje da nema neriješenih pitanja između političkih elita nekada sukobljenih strana. Ove elite, svaka zarad svojeg interesa, žele da se, što je prije moguće, ,,zaključi to mučno poglavlje naše istorije.”

Posljednjih godina je vladajuća elita počela da promoviše novu interpretaciju prošlosti koja se bazira na tezi o ,,tangentualnom” učešću Crne Gore u ratovima koji su pratili raspad bivše Jugoslavije. Spajajući poželjno članstvo u EU, i projekciju o marginalnom učešu Crne Gore u ratovima 90-tih, elita je uspjela da uspostavi skoro potpunu kontrolu nad procesom kreiranja istorijske naracije o bliskoj prošlosti. Istovremeno, crnogorska vlada stalno poziva da se građani okrenu budućnosti evropskih integracija i članstva u NATO paktu, a ne da se opterećuju prošlošću. Slogani o okretanju ka svijetloj evropskoj budućnosti umjesto pristajanja da se bude zarobljenik balkanske prošlosti su, bez sumnje, veoma primamljivi za mnoge građane Crne Gore, kao i za mnoge od nekadašnjih mirovnjaka i relativno skoro formiranih nevladinih organizacija.

Ovim je kreirana nova politička dinamika koja je dozvolila Demokratskoj Partiji Socijalista i njenom lideru, Milu Đukanoviću, kao i čitavoj crnogorskoj ratnoj eliti da marginalizuju, ako ne i sasvim uklone iz vidokruga javnosti pitanje njihove političke odgovornosti za dešavanja iz 1990-tih. Kontrolisanje sjećanja je započeto time što je vlada prvo usvojila retoriku pomirenja i post-konfliktnog razrješenja, a potom inicirala sudske procese protiv nižih oficira i vojnika optuženih za ratne zločine. Suočavanje s prošlošću i pomirenje među bivšim neprijateljima je viđeno kao važan prerekvizit za članstvo u EU, pa je crnogorska vlada pozvala neke od bivših anti-ratnih aktivista i odabrane predstavnike nevladinog sektora da udruže snage u cilju brzog učlanjenja Crne Gore u ove ekskluzivne klubove. Sakupljanje dokumenata o ratnim zločinima, bilježenje i objavljivanje ličnih priča o patnji i stradanju, te dokumentovanje svjedočanstava žrtava su, naravno, od izuzetne važnosti za proces pomirenja. Ove aktivnosti su odobravane od strane vlasti sve dok se ne postavlja pitanje političke odgovornosti ratnih elita. Ovo je bio prvi važan korak u građenju partnerstva između političkih elita iz ratnih godina i nekadašnjih anti-ratnih aktivista. To partnerstvo je bazirano na obostranom interesu. REKOM inicijativa je odličan primjer partnerstva koje stavlja nevladin sektor u podređeni položaj u odnosu na regionalne strukture vlasti, i time NVO aktivnosti znatno problematizuje. Značajan broj nevladinih organizacija i prominentni anti-ratni aktivisti su se obratili regionalnim skupštinama sa zahtjevom da se kreira dokumentacioni centar koji bi predstavljao depozitorij dokaza o počinjenim zločinima tokom ratova u bivšoj SFRJ i bazu podataka o svim žrtvama. Mandat REKOM-a ne pominje potrebu da se dokumentuju i procijene nivoi političke odgovornosti tadašnjih lidera i elita na vlasti za ratove 1990-ih. Odvajanje pitanja političke odgovornosti od dokumentovanja zločina koji su bili proizvod političkih odluka, duboko problematizuje ideju REKOM-a.

U kontrolisanim društvima, kakvo je crnogorsko, elite na vlasti žele da imaju na oku mnoge (ako ne sve) projekte koji se bave ispitivanjem prošlosti i pomirenjem. Ova kontrola se može odvijati u različitim formama i biti različitog intenziteta. Jedna od formi je ,,saradnja” između elite na vlasti, ili nekih njenih segmenata, s jedne strane, i inicijatora specifičnih projekata, s druge. Kao i svaka saradnja, i ova se bazira na kompromisu i interesima. Elita projektuje sliku o sopstvenoj svijesti o istorijskoj odgovornosti, i djeluje kao dio društva koji je spreman i želi da raskrsti sa demonima iz ratnih dana. Ova samo-lustracija, ipak, ima svoje limite, i funkcionalna je jedino utoliko ukoliko obezbjeđuje uspiješno okončanje kolaborativnog projekta. Inicijator projekta pomirenja legitimizuje ovo partnerstvo kroz sam projekat, postajući tako integralni dio budućeg političkog diskursa. Ova saradnja ima značajnu spoljno-političku dimenziju, koja je jednako važna za oba partnera. Jedan projektuje sopstvene demokratske kapacitete i spremnost za samopožrtvovanje kako bi se suočio s prošlim greškama. Drugi legitimiše sopstveni rad pred međunarodnim donatorima, a istovremeno osnažuje idealizovanu predstavu o ulozi koju nevladin sektor ima u demokratizaciji autoritarnih političkih sistema. U slučaju Crne Gore, proizvod ovog partnerskog napora je jalovost retorike pomirenja i post-konfliktne rezolucije. Ona u sebi ne sadrži ni pomen o političkoj ili krivičnoj odgovornosti ratne elite. U međuvremenu, svaki poziv za individualizaciju odgovornosti i insistiranje na privatnosti opraštanja, odnosno pomirenja, su sasvim marginalizovani od strane institucija sistema i predstavljeni kao nepotreban napor, a sve češće i kao maliciozno otvaranje starih i, po tvrđenju elita, bezmalo izvidanih rana.

Drugi diskurs se ogleda u retorici nacionalne katarze koja promoviše ispovijesti žrtava. Valja, prije svega, naglasiti da izvan relativno uskog kruga onih koje se bave problematikom ljudskih prava i osim malobrojnih nezavisnih medija, u Crnoj Gori ima relativno malo pokušaja u ovom pravcu. Ipak, kao dobar primjer mogu poslužiti dugogodišnje angažovanje nedjeljnika Monitor, te dokumentarni film Rat za Mir Koče Pavlovića i nezavisne produkcijske kuće Obala, kao i pokušaj TV Montena da obradi temu ratnih zarobljenika u dokumentarnom filmu o logoru Morinj. Ovaj diskurs nastoji da žrtvama povrati dostojanstvo pobrisano u procesu generalizacije, i da identifikuje odgovorne, ali i da, istovremeno, čitave zajednice djelimično oslobodi tereta kolektivne odgovornosti. Ovo je polje u kojem institucije kulture, kao i pisci i umjetnici, igraju veoma važnu i kompleksnu ulogu. Institucije kulture i individualni autori moraju da javnosti prezentiraju suprotstavljene glasove žrtava, kao i onih koji su naznačeni kao odgovorni za učinjeno zlo. No, ovakvoj prezentaciji mora da prethodi proces odmjeravanja odgovornosti intelektualne elite i institucija kulture u Crnoj Gori, na osnovu već pomenute ljestvice koju je ponudio Karl Jaspers. Cilj naracije nije da se dođe do konačnog rješenja problema, već da se problem prekomponuje, i da se izgradi kritička distanca u odnosu na unutrašnju dinamiku dešavanja.

(Nastavlja se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XX): Meštri od spomenika

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonića, priče o ,,kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali”. Nastavljamo sa pričom o izgradnji spomenika koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

Spomenike ljudima i vremenu podignute širom Crne Gore radili su poznati vajari i arhitekti. Poznati daleko izvan granica Crne Gore. Svjesni „da ni jedno umjetničko djelo nije dostojno nečijeg života” stvorili su spomen obilježja koja predstavljaju simbol sjećanja i poštovanja prema onima u čiju čast su podignuti, simbol njihovog i našeg dostojanstva. Simbol pobjede života nad smrću. Njihov spisak je imponzantan.

Predvodi ga hrvatski vajar i arhitekta Ivan Meštrović, najveći među meštrima od spomenika, autor najvećeg spomenika kojeg imamo, podignutog u slavu najvećeg kojeg smo imali.

Meštrović je rođen 15. avgusta 1883. godine u slavonskoj varošici Vrpolje. Vajarstvo je počeo da uči kao šegrt kod poznatog klesara Pavla Bilinića u Splitu, a nastavio u Beču. Školovao se kod Otta Königa, a zatim na Akademiji (1901–1906), gdje su mu profesori bili Edmund Hellmer i Hans Bitterlich, a poslije i arhitekt O. Wagner

Nakon Prvog svjetskog rata koji je proveo u emigraciji, vratio se u domovinu kad započinje jedan dug plodonosan period vajarskog stvaralaštva i pedagoškog rada. Od 1923. do 1942. godine bio je rektor Akademije u Zagrebu, od 1934. akademik JAZU…

Emigrirao je 1942. godine, prvo u Italiju, pa Švajcarsku, a 1947. godine u Sjedinjene Američke Države. Predavao je vajarstvo na američkim univerzitetima u Siracusi i South Bendu…

Nemam prostora da nabrajam sve sklupture koje je napravio i sve spomenike i mauzoleje. Pomenuću samo par najpoznatih: Njegošev mauzolej na Lovćenu, Spomenik neznanom junaku na Avali kod Beograda, Spomenik zahvalnosti Francuskoj u Beogradu (beogradski ,,Pobjednik”), Grgur od Nina u Splitu, Josip Juraj Štrosmajer u Zagrebu, Svetozar Miletić u Novom Sadu…

Umro je u South Bendu 16. januara 1962. godine.

Brojni spomenici revolucije, kako u Crnoj Gori tako i na prostoru bivše Jugoslavije, djelo su vajara Miodraga Živkovića.

Živković je rođen 1928. godine u Leskovcu, Srbija. Diplomirao je na vajarskom odsjeku Škole za primijenjenu umjetnost u Beogradu.

Od 1954. do 1957. godine radio je kao nastavnik likovnog obrazovanja u gimnaziji u Mladenovcu i Osnovnoj školi „Žikica Jovanović Španac“ u Beogradu. Za docenta na Akademiji za primijenjene umjetnosti u Beogradu izabran je 1968. godine na predmetu Primijenjena plastika. Dva puta je biran za dekana Fakulteta primijenjenih imjetnosti u Beogradu ( od 1974. do 1977 i od 1991. do 1996. godine). Dobitnik je brojnih priznjanja i odlikovanja.

Živković je autor čitavog niza monumentalnih spomen obilježja, od kojih posebno izdvajam monumentalni spomenik „Bitka na Sutjesci“ podignut na Tjentištu, spomen park na Grahovu, spomenik na Bijeloj Gori u Ulcinju, spomenik strijeljanim đacima u Kragujevcu, na Kadinjači… do onog skorašnjeg spomenika Kralju Nikoli u Nikšiću. Umro je 2020. godne.

Priču o onima koji su spomenike gradili završavam sa jednim od najvećih, autorom najznačajnijih spomen obilježja u Crnoj Gori, vajarom Dragom Đurovićem.

Drago Đurović, jedan od najvećih crnogorskih vajara, rođen je 1923. godine u Danilovgradu. Njegov otac je bio oficir u vojsci Kraljevine Jugoslavije pa je osnovnu i srednju školu učio na Cetinju, Osijeku i Nikšiću. Akademiju likovnih umjetnosti je studirao u klasi Sretena Stojanovića i Alojza Dolinara u Beogradu. Diplomirao je 1951. godine. Bila je to prva poratna generacija akademskih vajara.

Čitav život je posvetio pedagoškom radu. Od 1951. do 1966. godine radi kao profesor u čuvenoj hercegnovskoj umjetničkoj školi. Po prestanku rada škole u Herceg Novom, nastavlja rad kao profesor na novoosnovanoj Pedagoškoj akademiji u Nikšiću i tu ostaje od 1967. do 1981. godine. Naredne 1982. godine biran je za redovnog profesora novoosnovanog Kulturološkog fakulteta na Cetinju, a 1985. godine za njegovog dekana. Umro je 30. marta 1986. godine u Titogradu.

Pored 35 generacija učenika i studenata kojima je prenosio svoje bogato znanje, crnogorskoj kulturnoj baštini je ostavio djela neprocjenjive vrijednosti: sklupture, spomen biste i spomen obilježja. Neka od tih djela  stvorio je u saradnji sa arhitektima Vojislavom Đokićem autorom spomenika Partizanu borcu na Gorici i Mirkom Đukićem na izradi spomenika na Stražici i u Mojkovcu.

Đurović je autor i spomenika na Lazinama, u Vuksanlekićima, u Danilovgradu, na Rijeci Crnojevića… Radio je spomen biste Save Kovačevića, dr Nika Miljanića, Baja Sekulića… Najupečatljivija od svih je, bez sumnje, spomen bista Nikcu od Rovina Tomanoviću, na Cetinju. Ovo je spomenik najvećem crnogorskom junaku svih vremena i,  po mišljenju mnogih istoričara, jednom  od 50 najvećih junaka svijeta za koje istorija zna. Bista koja, kao i Tomanovićev Bezmetković, simbolizuje sveukupnu hiljadugodišnju istoriju Crne Gore.

 

Velikani

Lovćenska Vila na Cetinju, djelo je jednog od velikana crnorskog vajarstva Rista Stijovića. Vojislav Vujisić je autor spomenika podignutog na Knjaževcu u Andrijevici, a arhitekta Bogdan Bogdanović Spomen parka na Jasikovcu kod Berana.  Spomen obilježja u Kolašinu su radovi poznatih vajara i arhitekata: vajar Momčilo Vujisić  Spomen parka „Partizansko groblje“ na Brezi; arhitekta Marko Mušič Spomen doma ZAVNO-a, spomenik Veljku Vlahoviću uradio je vajar Oto Logo a vajar Vojin Bakić  Spomenik žrtvama fašizma. Spomenik Revolucije u Virpazaru, rad je vajara Mirka Ostoje, a Spomenik pod Trebjesom u Nikšiću vajara Ljuba Vojvodića. Arhitekta Branko Bon i vajar Rade Stanković autori su spomenika na Žabljaku, a vajari Vojin Stojić i Anton Kraljić spomenika u Petrovcu. Spomenik u Kotoru je djelo vajara Luke Tomanovića i Vojislava Đukića. Luka Tomanović je sa arhitektom Nikolom Dobrovićem napravio spomenik ,,Bezmetković” na Savini u Herceg Novom. Ante Gržetić je autor spomenika Ivanu Crnojeviću na Cetinju, Sreten Stojanović Njegoševog spomenika u Podgorici, Nenad Šoškić spomenika Svetog Petra Cetinjskog u Podgorici, a Risto Radmilović spomenika kralju Nikoli u Podgoriici…

 

Ljudi i vremena

Nijesu samo vajari stvarali spomenike ljudima i vremenu. Nepravedno bi bilo još jednom ne pomenuti arhitekte: Svetlanu Kanu Radević,  Bogdana Bogdanovića, Nikolu Dobrovića, Branka Bona, Mirka Đukića, Harolda Bilinića, Marka Mušića… Spomen obilježja su projektovali i Vukota Tupa Vukotić, Radosav Zeković, Andrija Markuš, Ranko Radović, Ilija Šćepanović, Vasilije Knežević… i mnogi drugi.

(Nastaviče se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XIX): Spomenik ustanku i rađanju države

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonjića, priče o „kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali“. Nastavljamo sa pričom o izgradnji spomenika koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

Trinaestojulski ustanak crnogorskog naroda bio je više od ustanka, a njegova narodnooslobodilačka borba više od borbe za slobodu. Ustanak je bio embrion antifašističkog pokreta koji je zahvatio čitavu Evropu, narodnooslobodilačka borba je istovremeno bila revolucija iz koje je rođena nova država.

Na ustanak i Revoluciju podsjeća i Spomen park „Ustanka i Revolucije“ na Grahovu, podignut 1978. godine. Podignut na uzvišenju Umac, iznad varošice Grahovo, na mjestu na kojem je narodni heroj Sava Kovačević 13. jula 1941. godine sa grahovskim partizanaima napao i razoružao neprijateljsku kolonu.

U podnožju su, na proplanku, postrojeni njegovi junaci, koje simbolišu 272 kamene kocke sa upisanim imenima palih boraca ovog kraja. Kompleksom dominira bronzana skluptura visoka 7 metara, rad vajara Miodraga Živkovića, na kojoj Sava Mizara predvodi partizansku diviziju u proboj obruča na Sutjesci.

Teško da postoji grad koji je imao toliko istorije kao što je tokom Drugog svjetskog rata imao Kolašin. Osvajali su ga Njemci, Italijani i četnici. Oslobađali partizani. Za četiri godine 23 puta je prelazio iz ruke u ruku, Njemci i Italijani su ga bombardovali 18 puta.  Kolašin je jedno vrijeme bio „ratna prijestonica” Crne Gore. U njemu je 15. novembra 1943. godine na Prvom zasijedanju ZAVNO-a Crna Gora obnovila svoju državnost. Na Trećem zasijedanju je odlučeno da Crna Gora uđe u sastav Federativne Demokratske Jugoslavije kao ravnopravna federalna jedinica…

Istorija pamti i zloglasni Kolašinski zatvor u kome su bili zatočeni zarobljeni rodoljubi ovoga kraja. O zatvoru i teroru koji je sprovođen prema crnogorskim rodoljubima svjedoči i Mihailo Lalić u svojim romanima. Podsjeća kako su ih u zoru okovane odvodili na Brezu i strijeljali. Na mjestu njihovog stradanja uređeno je Partizansko groblje sa humkama i spomenikom koji je uradio vajar Momčilo Vujisić.

Na glavnom gradskom trgu podignut je Spomenik žrtvama fašističkog terora, rad vajara Vojina Bakića. Na trgu je i Spomen dom ZAVNO-a, podignut da podsjeća na ratnu prijestonicu i rađanje nove slobodne države Crne Gore. Spomen dom je rad slovenačkog arhitekte Marka Mušiča i ubraja se među najljepše spomenike poslijeratne arhitekture.

Da predstavim sve spomenike koji su podignuti u slavu onih koji su stvarali Crnu Goru i ginuli sa njenim imenom na usnama, morao bih da napišem posebnu knjigu. Zato ću pomenuti samo neke od njih.

Spomenik palim borcima u Drugom svjetskom ratu u Nikšiću. Spomenik je rad Ljuba Vojvodića. Podignut je 1987. godine pod Trebjesom na mjestu gdje su Italijani strijeljali 32 zarobljena partizana.

Posebno mjesto zaslužuje Spomenik Revolucije u Virpazaru, rad Mirka Ostoje, zatim Spomenik Slobodi na Bijeloj Gori kod Ulcinja, rad Miodraga Živkovića. Spomenici na Žabljaku, u Bijelom Polju, Petrovcu, Kotoru… i dalje diljem Crne Gore.

Priču o spomenicima završavam „Bezmetkovićem”. Spomenik je podignut 1954. godine. Djelo vajara Luke Tomanovića i arhitekte Nikole Dobrovića. Podignut kao Spomenik palim borcima i žrtvama fašizma, na Savini u Herceg Novom.

„Bezmetković” je više od spomenika i više od simbola. U njemu je sva istorija ovog naroda, milenijum njegove borbe za slobodu i sva njegova žrtva. „Bezmetković” je prkos i hrabrost, put do pobjede i stradanje na tom putu.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XVIII): PODSJEĆAJU I OPOMINJU

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonića, priče o „kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali“. Nastavljamo sa pričom o izgradnji spomenika koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

Crna Gora je u Drugom svjetskom ratu ispisala neke od najsjanijih stranica svoje i savremene svjetske istorije. Samo tri mjeseca nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije, crnogogrski narod, prvi u porobljenoj Evropi, 13. jula 1941. godine diže oružani ustanak protiv okupatora, koji je prerastao u narodnooslobodilačku borbu. Malena Crna Gora je ličnim činom pokazala Evropi kojim putem treba da krene. Istorija je zabilježila da je više od deset posto stanovništva sposobnog da nosi pušku, učestvovalo u NOB-u, a više od 37.000 je položilo svoj život na oltar slobode. Od 1.322 narodna heroja u Jugoslaviji, Crna Gora je (iako sa nešto malo iznad dva odsto ukupnog stanovništva) dala 248 narodnih heroja. Skoro svaki peti.

Crna Gora je, radi podsjećanja na njihovu žrtvu, kao testament generacijama koje dolaze i opomenu da se rat nikada ne ponovi, u svim gradovima i mjestima stradanja, podigla spomenike – simbole njihove veličanstvene borbe za slobodu. Pomenuću samo neke, uz izvinjenje onima u čiju slavu su podignuti, što mi prostor ne dozvoljava da ih sve nabrojim.

Da počnem od Prijestonice Cetinje. Cetinje je Grad heroj. Viševjekovni simbol crnogorske slobode. Svaki šesti stanovnik cetinjskog sreza učestvovao je u NOB-u, a svaki četvrti borac je poginuo. Cetinje je dalo 49 narodnih heroja. Predsjednik SFRJ Josip Broz Tito, odlikovao je 9. maja 1975. godine Cetinje Ordenom narodnog heroja. Zato sam nabrajanje spomenika počeo sa Cetinjem jer je samo Cetinje jedan veliki spomenik slobodne Crne Gore, spomenik borbe i stradanja u svim minulim bitkama i ratovima. Da pomenem i spomen obilježja: Spomen kosturnica u Cetinju sa Mažuraniućevim stihovima „NITI PISNU NITI ZUBOM ŠKRINU ZATOČNICI MRIJET NAVIKNUTI” i sklupturom koju je uradio vajar Vanja Radauš, Spomen grobnica u Majstorima kod Cetinja, Spomenik na Rijeci Crnojevića, spomen biste narodnim herojima Gojku Kruški i Musi Butu Hodžiću na Balšića pazaru…

Centralni spomenik, u Glavnom gradu podugnut je na brdu Gorica kao „Spomenik Partizanu-borcu”. Spomenik je zapravo mauzolej, izrađen od bijelog crnogorskog mermera. Spomenik je projektovao arhitekta Vojislav Đokić. Karijatide – monumentalne sklupture boraca od bijelog mermera, uradio je vajar Drago Đurović. U kripti se nalaze posmrtni ostaci 97 boraca poginulih u NOB-eu. Među njima je 16 narodnih heroja. U centralnom dijelu kripte, između pločica sa imenima sahranjenih boraca, stoji natpis: „Oni su voljeli slobodu više od života“. Spomenik je, kako mu i priliči, svečano otvoren 13. jula 1957. godine – na dan Ustanka crnogorskog naroda. Spomenik Partizanu-borcu predstavlja jedan od simbola Glavnog grada, mjesto „hodočašća” svih generacija stasalih u Podgorici. Ovdje se polažu vijenci povodom najznačajnih praznika crnogorske dražvnosti, a nedaleko od njega ispaljuju počasne salve.

Na široj teritoriji Podgorice podignut je čitav niz većih i manjih spomen obilježja: u Golubovcima, Brskutu, na Marezi, Koniku, ispod Ljubovića, Farmacima, Čepurcima, na Bioču, Trijebču… brojne spomen ploče, spomen biste i druga spomen obilježja.

Na listi spomenika – spomen kosturnica visoko mjesto zauzima Spomenik na Stražici kod Pljevalja. Podignut je kao „Spomenik palim borcima u Pljevaljskoj bitki”. Spomenik je zajedničkog djelo: arhitekte Mirka Đukića, vajara Draga Đurovića i slikara Aleksandra Prijića i Fila Filipovića. Podignut je 1961. godine u znak sjećanja na borce koji su pali u čuvenoj Pljevaljskoj bitki koja se odigrala 1. decembra 1941. godine i u kojoj je poginulo 218 boraca.  Stražica je i spomenik svim palim borcima Narodnooslobolačkog rata Pljevaljskog kraja. Peti je po veličini spomenik u Crnoj Gori. Izgrađen na brdu Stražica, dominira Pljevljima, podsjeća i opominje. Centralni stub spomenika visok 27 metara izrasta iz kripte u kojoj su sahranjeni posmrtni ostaci palih boraca. Na području Pljevalja, pored memorijalnog centra na Stražici, podignuto je još oko 70 spomen obilježja posvećenih NOB-u od 1941. do 1945. godine: spomen kosturnice, spomenici, spomen česme, spomen piramide, spomen ploče…

Spomenik na Lazinama kod Danilovgrada podignut je na „strašnu mjestu” – na kojem su četnici Jakova N. Jovovića, 23. jula 1944. godine strijeljali 52 rodoljuba iz Bjelopavlića. Spomenik podsjeća da su četnici J. Jovovića u Bjelopavlićima otkrili skojevsku organizaciju. Skojevci, omladinci i drugi rodoljubi su pohapšeni. Suđeno im je pred četničkim Prijekim vojnim sudom u sastavu: dr Ilija Vujović, predsjednik i članovi generalštabni kapetan Vladimir Đukić, kapetan Mašan Adžić, pravnik Milovan Labović i kapetan Miloš Marijanović. Prijeki sud ih je osudio na smrt strijeljanjem. Presuda je izvršena istog dana.

Spomenik na Lazinama je podignut 1959. godine. Uradio ga je vajar Drago Đurović. Na postamentu, iznad grobnice u kojoj su sahranjeni posmrtni ostaci strijeljane omladine, stoji bronzana figura djevojke.  Jedna u ime svih koje su strijeljane. Kao da je čujem kako šalje posljednju poruku „Nema pobjede bez žrtava, nema slobode bez krvi” koja je uklesana na mermernoj ploči, zajedno sa imenima žrtava.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo