Zanimljivo je da je 37 godina nakon pada Berlinskog zida sada teža politička i društvena klima u zapadnim zemljama EU nego u bivšim socijalističkim zemljama koje su sada njene članice

MONITOR: Veoma ste cijenjen, prevođen i čitan romanopisac. Jednom ste izjavili da ste ,,imali istinsku potrebu progovoriti o duhovnoj pustoši u kojoj žive moji savremenici”. U čemu se ogleda ta pustoš?

GAVRAN: U početku su moji romani bili situirani u moju rodnu Slavoniju i Zagreb, u pravilu u naše vrijeme, tako da sam startao s romanom o mentalno uskraćenom mladiću “Zaboravljeni sin”, potom su išli romani “Kako smo lomili noge” i “Klara”… Onda sam nadomak četredesete godine života inspiraciju pronašao u Bibliji, pa je nastao roman nadahnut starozavjetnom storijom o mladoj udovici Juditi kome sam i ja dao naziv “Judita”, pa romani nadahnuti novozavjetnim likovima “Krstitelj” i “Poncije Pilat”… Doista sam tada , dok sam ih ispisivao, prije četvrt stoljeća osjećao da su ljudi u Evropi dodirnuli neizmjernu duhovnu pustoš i da je moderni čovjek izgubio najčvršći mogući oslonac zato što se previše pouzdavao u izvanjsko i materijalno. Te romane iz “biblijske trilogije” pisao sam za svoju dušu, bio sam istinski iznenađen time što je “Judita” imala čak 14 izdanja na hrvatskom a prevedena je na 13 jezika, a i “Krstitelj” i “Poncije Pilat” uz brojna izdanja na hrvatskom imali su brojne prijevode diljem svijeta od Buenos Airesa do Sofije, Pariza, Beča, Praga, Bratislave…

Nakon toga sam napisao jedan suvremeni roman “Jedini svjedok ljepote” čija se radnja odvija u Zagrebu i na Malti… pa dva romana “Kafkin prijatelj” i ”Nekoliko ptica i jedno nebo”… i napokon, prije tri godine sam izišao s malo obimnijim romanom “Portret duše” u čijem središtu je sedam žena koje su vezane uz jednoga muškarca, slikara Benjamina.

Roman je i nadalje kralj književnosti, jer romanom nastojimo obuhvatiti totalitet čovjekova života. Roman je predivno putovanje nalik našem življenju, specifično intelektualno, psihološko i sociološko razotkrivanje svijeta kroz likove do kojih nam je stalo, u čijim sudbinama tražimo djeliće svoje sudbine i svoga iskustva. Ali unatoč tome, rado pišem i kratke priče i pjesme.

MONITOR: Napisali ste desetak knjiga za djecu i mlade.Kakav svijet ostavljamo najmlađima, ima li razloga za optimizam ili preovladava zabrinutost?

GAVRAN: Sa zadovoljstvom sam ispisao osam proznih knjiga za djecu i tinejdžere , a objavio sam i dvije zbirke igrokaza za najmlađe. Uglavnom pišem o ljubavi i prijateljstvu, o temama koje djecu najviše zanimaju. Moj roman “Zaljubljen do ušiju” imao je čak dvadeset izdanja na hrvatskom, “Kako je tata osvojio mamu” osamnaest, “Svašta u mojoj glavi” šesnaest, “Profesorica iz snova” jedanaest…

Sretan sam što me djeca rado čitaju i što sam izgleda zarana otkrio formulu kako im se približiti. Promotrimo li dvadeseto stoljeće, ona dva svjetska rata, te hrpu malih ratova nakon njih i mnoge društvene eksperimente, možemo reći da su djeca u tom stoljeću teško patila, pa i unatoč svemu u boljim vremenima uspijevala dodirnuti sretno djetinjstvo. Ovo stoljeće se čini i ugodnim i neugodnim i za djecu i za odrasle. Tehnološki nam je puno toga dostupnije, manje je gladi nego nekada, ali sad patimo zbog prejedanja… Nije mi drago zbog broja ratova koji se trenutno odvijaju na ovoj našoj planeti i radi kojih ponajviše pate djeca, tužan sam kad vidim da su Ujedinjeni narodi skroz marginalizirani i gotovo nemoćni u amortiziranju i neutraliziranju procesa koji su pogubni za čovječanstvo. Nema nam druge nego nadati se boljim vremenima.

MONITOR: Nedavno ste posjetili Crnu Goru. Kakvi su utisci o susjednoj zemlji, Cetinju i kako uopšte percepirate Crnu Goru?

GAVRAN: Imao sam književni nastup na Cetinju, tom kulturom i poviješću bogatom i lijepom gradu, u organizaciji Dukljanske akademije i Fakulteta za crnogorski jezik i književnost. Bilo je sve sjajno organizirano,publika brojna i intelektualno radoznala, a Crnogorci su se pokazali kao sjajni domaćini, tako da su moji dojmovi iznimno dobri. To mi je bio četvrti put u protekla četiri desetljeća da sam bio u Crnoj Gori, tako da se ne mogu pohvaliti da dobro poznajem vašu situaciju i da mogu davati meritorne izjave, ali po mojim površnim spoznajama i dojmovima Crna Gora je perspektivna zemlja, koju bih volio vidjeti čim prije u Europskoj uniji, jer sam uvjeren da bi to bilo na dobrobit svih vaših stanovnika.

MONITOR: Rođeni ste u bivšoj Jugoslaviji, koliko taj period a koliko tragične ’90 utiču na odnose između dvije zemlje?

GAVRAN: Znademo svi da smo imali i boljih i lošijih trenutaka u prošlosti, srećom: vrijeme liječi rane i mislim da se Crna Gora i Hrvatska danas uzajamno percipiraju kao prijateljske zemlje. Za susjedne zemlje je jako važno da su u dobrim odnosima i da zajednički rade na tome da ti odnosi budu čim bolji na svim poljima od ekonomije do kulture… to je u interesu i naše i vaše djece. Optimistički gledam na budućnost i na odnos Hrvatske i Crne Gore.

MONITOR: Kao jedan od najznačajnijih, najprevođenijih i najigranijih hrvatskih dramskih pisaca, a i kao romanopisac često putujete po Evropi. Kako bi opisali aktuelni evropski trenutak, koje su najveće prijetnje i izazovi?

GAVRAN: I Europa i Europska unija prolaze kroz novo turbulentno razdoblje. Ne vidim ni jedan racionalni razlog za rat između Rusije i Ukrajine, ne vidim niti jedan razlog za neodgovorno ponašanje prema imigrantskoj krizi koja je protekih petnaestak godina destabilizirala Evropu. Ne vidim zašto evropski narodi olako odustaju od svojih korijena, od svoga identiteta, zašto se dopustilo globalizaciji da nas se unifomira. S druge strane, uz sve mane, Evropska unija je i nadalje onaj kulturni i politički prostor koji je svima privlačan, s drugih kontinenata ljudi žele useliti u tu zajednicu država.

Zanimljivo je da je 37 godina nakon pada Berlinskog zida sada teža politička i društvena klima u zapadnim zemljama u EU nego u bivšim socijalističkim zemljama koje su sada članice EU-a. Sociolozi i politolozi bi mogli iz toga izvući različite zaključke… ja bih samo volio naglasiti da za procjenu kvalitete života u nekoj zemlji nije dovoljno posegnuti samo za ekonomskim mjerilima kao što je bruto dohodak po glavi stanovnika… važni su i stupanj sigurnosti, zdravstvena zaštita i odnos prema starijima, djeci i manjinskim zajednicama…ekologija, što jedemo i pijemo, stil svakodnevnog života i kultura uzajamnog ophođenja. Vidjeli smo svi bogate namrgođene nesretne ljude i dostojanstvene siromahe s osmjehom na licu. Vidjeli smo da je u nekim najrazvijenijim zemljama na svijetu i najviši postotak samoubojstava… Pitajmo se zašto je to tako….

MONITOR: Izjavili ste da se visoka politika estradizirala. Kako gledate na aktuelnu krizu u svijetu, ratove i ostale prijetnje, te predsjednika SAD-a Trampa koji se obraća domaćoj i svjetskoj javnosti kao da je riječ o rijaliti šouu?

GAVRAN: Već desetljećima nismo sigurni da li u nominalno demokratskim zemljama politiku vode političari ili netko drugi. To me plaši. Politika se doista estradizirala, sjetite se samo Berlusconia, Nigela Faragea i sličnih… mnogi političari ne prežu ni pred čim samo da dobiju izbore, a kad ih dobiju često se pokažu nekompetentnima. Bogataši i razni lobiji kroz kontrolu medija u stanju su najpozitivnije političare onemogućiti, doslovno ih srušiti, a mediokritete uzdići. Trump je sebe ponudio onim američkim glasačima koji su bili nezadovoljni slatkorječivim političkim establišmentom koji se bio udaljio od naroda i od konkretnih životnih problema. Kod Trumpa ljude zbunjuje njegov nediplomatski diskurs, te ostvarivanje ciljeva kroz vidljive pritiske… ne libi se priznati da ga zanima mišljenje samo američkih glasača, mišljenje svih drugih ljudi na svijetu mu je irelevantno… On je doista čovjek medija, pa je unatoč medijskoj blokadi prve izbore dobio zahvaljujući samo Twitteru… Bez sumnje je donio odluku Ameriku pozicionirati kao najmoćniju zemlju svijeta, te unatoč paroli “Amerika first” želi uticati na sve globalne procese na ovoj našoj planeti. Kao poslovni čovjek koji je više puta bankrotirao i nakon toga se uspješno oporavio, sklon je hazardu… a hazarderi ili dobiju sve ili izgube sve…

Predstave se prave za publiku

MONITOR: Sa 22 godina debitovali ste u pozorištu, dvije godine potom postajete dramaturg, sa 28 direktor ste zagrebačkog Tetra&TD. Šta za vas znači teatar?

GAVRAN: Teatar je postao moj život i moja sudbina. Posao i poziv i neizmjerna ljubav. U teatru nastojimo, a ponekad i uspijevamo, na sugestivan način u samo sat ili dva dati sukus naše egzistencije. U teatru na najjasniji način razobličujemo današnjeg čovjeka, pokazujemo njegovu ranjivost, ljudskost i neljudskog, zloću i dobrotu. Pokazujemo kako raste kao biće ali i kako pada, kako prolazeći kroz dramatične situacije sazrijeva i očovječuje se. Teatar je prostor beskrajnih kreativnih mogućnosti. Svaka kazališna predstava je sintetička tvorevina u kojoj se dodiruju brojne umjetnosti: literatura, likovnost, muzika, pokret, dizajn zvuka i dizajn svjetla, gluma, režija. Ali sve to ne vrijedi ništa bez dobre kvalitetne glume, stoga sam često znao reći da je glumac središnja figura teatra. Jer možemo napraviti predstavu i bez dramskog teksta, kostima i scenografije, ali bez glumca nema predstave.Kao što je nema ni bez publike.

Predstave se ne prave za festivale, kritičare i žirije, nego za publiku. Kada pišem novi tekst uvijek mislim na publiku i glumce, razmišljam kako na najsugestivniji način sa što manje riječi ispričati priču o čovjeku, o međuljudskim odnosima. Moj tekst mora izgovoriti čovjek od krvi i mesa, pa sam svjestan da je svaka predstava uvjetno rečeno realistična i da će moj dijalog biti i glumcima i publici prihvatljiv samo ako je životan i prirodan.

Imao sam sreću da sam debitirao daleke 1983. godine kao student treće godine dramaturgije u zagrebačkom Kazalištu GAVELLA i da su me do tridesete godine života zaigrali teatri u svim bivšim republikama bivše države izuzev Makedonije, te Nizozemska, SAD, Poljska… Nakon “Kreontove Antigone” usljedile su još neke moje ozbiljne drame kao “Noć bogova”, “Ljubavi Georgea Washingtona”, “Čehov je Tolstoju rekao zbogom”… a u osvit rata u proljeće 1991.godine pišem svoju prvu komediju “Muž moje žene” i u tim teškim ratnim godinama držim se komedija, da bih se krajem devedesetih okrenuo onome što Amerikanci i Englezi zovu “play” dakle “igra“. Paralelno s pisanjem za kazalište pisao sam romane i kratke priče. Podjednako uživam u jednome i u drugome. Zanimljivo je da unatoč svim tehnološkim novotarijama koje su se pojavile u protekla četiri desetljeća teatri u Hrvatskoj i Evropi nisu izgubili publiku.

Predrag NIKOLIĆ

,,Obraz” je podsjetnik da preživljavanje bez dostojanstva zapravo nije život

Kakvi su utisci nakon premijere filma ,,Obraz” u Podgorici?

VUKČEVIĆ: Premijera u Podgorici za mene je uvijek više od puke projekcije – to je susret sa sopstvenim korijenima i sa ljudima koji vrlo dobro razumiju kontekst onoga što radimo. I zato je to vrlo poseban momenat za mene.  Osjećaj nakon podgoričke premijere bio je mješavina olakšanja i duboke zahvalnosti. Kritike jesu važne, daju vjetar u leđa, i jesu pozitivne, ali one napete tišine u salama tokom trajanja filma i dugi aplauzi nakon njega su velika nagrada za sve nas. Čini mi se da je publika prepoznala tu ,,kulu morala” o kojoj smo govorili, tu potrebu da u vremenu koje dehumanizuje ostanemo ljudi. Podgorica je, ne samo kroz aplauze i kritike, već i kroz četiri rasprodate sale Cineplexxa u premijernoj noći i dvije sale rasprodatog KIC-a dva dana nakon toga, pokazala da postoji ogromno interesovanje za teme koje nas ne dijele na dnevno-političkom nivou, već nas ujedinjuju u onome što je ljudsko, univerzalno i, na kraju krajeva, naše tradicionalno u najboljem smislu te riječi. To je jasan signal da publika želi film koji postavlja suštinska pitanja, a potom i u  rasprodatim salama u Nikšiću, Baru, Kotoru, Kolašinu, na Žabljaku… susrećemo istu vrstu emocije.

MONITOR: Film je do sada učestvovao na brojnim festivalima, osvojili ste i nagrade. Kako to doživljavate?

VUKČEVIĆ: Festivali su važni jer ,,Obraz” tamo prestaje da bude samo moj, samo naše ekipe, on postaje reprezent naše zemlje u važnim selekcijama. Nagrade koje smo dobili, a bilo ih je, potvrda su da je naša priča razumljiva i u kulturama koje nemaju termin ,,obraz” u svom rječniku, ali imaju dubok osjećaj za dostojanstvo. Za mene je fascinantno bilo posmatrati kako publika u inostranstvu reaguje i na naše lokalno i na univerzalnost te drame. Sve te nagrade doživljavam isključivo kao priznanje čitavoj ekipi, onim desetinama istrajnih ljudi koji su godinama vjerovali u ovaj projekat kada je bilo najteže. Takođe, one su i dokaz da smo uspjeli da artikulišemo emociju koja ne poznaje granice i da crnogorska kinematografija ima šta da ponudi svjetskoj sceni.

MONITOR: Kako biste opisali sami film i koliko smo se udaljili od tema, izbora i dilema o kojima se u filmu govori?

VUKČEVIĆ: ,,Obraz” je podsjetnik da preživljavanje bez dostojanstva zapravo nije život. To je intimna drama o pojedincu koji se, usred vihora rata i kolektivnog ludila, odlučuje da zaštiti onog drugog, drugačijeg, po cijenu sopstvenog života i života cijele porodice. Danas, u svijetu koji je ponovo u previranjima, čini se da smo se opasno udaljili od tih bazičnih dilema. Živimo u eri pragmatizma i brzih rješenja, gdje se ,,obraz” često doživljava kao teret, a ne kao temelj identiteta. Filmom sam želio da postavim pitanje: šta ostaje od nas kada se sve ostalo sruši? Veoma su mi dragi odgovori koje kroz reakcije gledalaca dobijamo širom Crne Gore, jer vidim da ta etička vertikala i dalje rezonuje u ljudima. Nažalost, te teme su danas aktuelnije nego ikad. Etički izbori se ponovo postavljaju pred nas, možda ne u formi puške, ali svakako u formi svakodnevnog integriteta. Takođe, insistirao sam na specifičnoj estetici i jeziku – željeli smo da film bude vizuelno čist, gotovo kao ,,poslednja linija odbrane” pred naletom instant sadržaja.

MONITOR: ,,Obraz” je dugo sniman, prije toga ste prije više od deceniju snimili film, a prije dvije decenije još jedan. Tri decenije – tri filma, je li to ritam reditelja koji radi u crnogorskoj kinematografiji?

VUKČEVIĆ: To je ritam koji nije bio moj izbor, već surova realnost stvaranja u maloj i kinematografski mladoj sredini. Između ,,Pogleda sa Ajfelovog tornja”, ,,Dječaka iz ulice Marksa i Engelsa” i sada ,,Obraza”, stali su cijeli životi. Taj tempo ,,jedan film po deceniji” je iscrpljujući, jer reditelj troši svoje najbolje godine čekajući da se sklope finansijske i institucionalne kockice. Međutim, to vrijeme mi je omogućilo i da sazrim kao čovjek i kao autor. Svaki od tih filmova nosi pečat onoga što sam u tom trenutku bio. U Crnoj Gori, snimiti film je podvig (a tek tri), i nadam se da generacije koje dolaze, moji studenti, neće morati da čekaju po deset godina na svoju sljedeću priliku i da će se procesi ubrzati.

MONITOR: Da li vidite neke pomake što se tiče ulaganja i odnosa institucija prema filmskoj umjetnosti?

VUKČEVIĆ: Pomaka ima, i bilo bi nepošteno reći drugačije. Osnivanje Filmskog centra Crne Gore bila je prekretnica. Danas postoji sistem koji FCCG vrlo funkcionalno sprovodi na kvalitetan način, postoje konkursi sa svojim mjerilima, postoji neka vrsta kontinuiteta koja ranije nije postojala. Budžeti su i dalje niski u poređenju sa evropskim standardima i regionalnim prilikama od kojih film završimo nakon što dobijemo prvi dio sufinansiranja u našoj zemlji, ali je i tu vidljiv rad i napredak za poštovanje. Film jeste skupa ,,igračka, ali je i najmoćniji ambasador kulture jedne zemlje. I ostale institucije moraju shvatiti da ulaganje u film nije trošak, već investicija u trajanje jednog naroda. Mi smo mala kinematografija koja mora da se bori ,,obrazom” i kvalitetom, jer kvantitetom ne možemo. Moramo raditi na tome da film postane strateški prioritet, pogotovo jer rezultata imamo.

MONITOR: Da li u Crnoj Gori imamo dovoljno kadra da bi se moglo snimati više filmova?

VUKČEVIĆ: Kao profesor na Fakultetu dramskih umjetnosti, svakodnevno gledam mlade, talentovane ljude koji su spremni da ,,grizu” i rade. Imamo sjajne glumce, reditelje, scenariste, producente. Ono što nam nedostaje je ,,kritična masa” tehničkog kadra i infrastrukture. Često smo prinuđeni da uvozimo sektore iz regiona, što značajno poskupljuje produkciju. Ipak, kadar se stvara radom – zanat se peče na setu, a ne samo u amfiteatru. Ako bismo snimali više, imali bismo iskusnije ljude koji bi mogli da nose zahtjevne projekte. Mladi su naša najveća snaga – oni donose novu estetiku, digitalnu pismenost i energiju, ali moramo im stvoriti uslove da ostanu ovdje i da stvaraju u Crnoj Gori, a ne da svoju kreativnost troše kao puki izvršioci u tuđim, velikim produkcijama koje ovdje dolaze i zbog lokacija.

MONITOR: ,,Obraz” je crnogorski kandidat za Oskara. Kakva su očekivanja?

VUKČEVIĆ: Kandidatura za Oskara za nas predstavlja veliku čast i krunu dugogodišnjeg truda, ali i priznanje za istrajnost cijele ekipe. Benefiti su postali vidljivi odmah – istog dana kada je stigla odluka komisije, osjetili smo novi talas međunarodnog interesovanja, što je prva i veoma važna pobjeda. Ova kandidatura je potvrda da će film nastaviti da putuje.

Moja očekivanja su prvenstveno bila usmjerena na to da film vidi što više ljudi, a Američka akademija i procedura oko učestvovanja u kompeticiji za ovu nagradu su ozbiljna platforma koja to omogućava u globalnim razmjerama. To je bio moj glavni motiv da prihvatimo ulazak u ovu ,,bitku”, svjestan da je ona, u smislu same nagrade, ishodno neravnopravna, i ,,izgubljena” pred mašinerijom i budžetima koje imaju strani filmovi i njihove kampanje, pa  na nju gledam smireno, kao priznanje trudu cijelog tima, i dodatnu potvrdu da film zaista komunicira sa svijetom, otvarajući vrata tamo gdje se inače teško stiže. Zahvaljujući tom statusu nacionalnog kandidata, film je samo tokom novembra i decembra obišao osam međunarodnih festivala i osvojio šest priznanja, a o njemu su pisali i prestižni mediji poput Variety-ja.

Festivalsku turneju smo zaokružili u januaru na značajnom festivalu u Palm Springsu, tzv. Oscar-connected festivalu, čime je misija međunarodne promocije uspješno ispunjena. Sada se radujemo povratku kući i domaćim premijerama u Crnoj Gori, Srbiji, Bosni, Sloveniji… koje se upravo dešavaju sa lijepom razmjenom emocija.

Predrag NIKOLIĆ

Planine u našoj kulturi i tradiciji zauzimaju posebno mjesto. Bezbroj je značenja koje ovaj pojam nosi u svijesti gorštaka. One su bile naše utočište, naš dom, naše tvrđave, hraniteljke i majke. Ali one su i bespuća, izazovi, mjesta za podvige

Crnogorski dokumentarni film „Planina“ reditelja Biljane Tutorov i Petra Glomazića dobitnik je Velike nagrade žirija za najbolji međunarodni dokumentarni film na prestižnom Sundance Film Festivalu, jednom od najznačajnijih svjetskih festivala posvećenih nezavisnom filmu. Ekipu čine i direktorka fotografije Eva Kraljević, montažer Žorž Kreg, autor originalne muzike Draško Adžić, dizajner zvuka Julij Zornik, dok je za kolor korekciju bio zadužen Emil Svetlik. Producentkinja filma je Biljana Tutorov, izvršne producentkinje Megan Gelštajn i Bianka Oana, kao i producenti Petar Glomazić, Kentin Loran i Rok Biček, koproducentkinja Dijana Cetina Mlađenović i pridruženi producent Veliša Popović. Glavne protagonistinje u filmu su Mileva Gara Jovanović i Nada Stanišić. Film „Planina“ je međunarodna koprodukcija Crne Gore, Srbije, Slovenije i Francuske.

MONITOR:.„Planina“ je prva crnogorska filmska nagrada na Sandensu i važan trenutak za domaću kinematografiju. Kako je uopšte nastala ideja za ovaj film i da li ste u početku mogli naslutiti da će jedna lokalna priča sa Sinjajevine dobiti ovako snažan međunarodni odjek?
GLOMAZIĆ: Veoma smo srećni zbog ove nagrade. Već sam poziv na Sandens festival u World Cinema Documentary Competition selekciju među deset filmova iz cijelog svijeta, bio je ogroman uspjeh i prvi takav slučaj u crnogorskoj kinematografiji. To je prava rjetkost i za prostor bivše Jugoslavije, jer je još samo makedonski film „Honeyland“ bio u ovoj selekciji. Glavna nagrada žirija za najbolji međunarodni dokumentarni film došla je zaista neočekivano i predstavlja najljepše moguće finale našeg predanog sedmogodišnjeg rada. Veoma smo počastvovani, srećni i ponosni zbog toga.
Ja sam još od svod djetinjstva duboko povezan sa životom u crnogorskim katunima. Kao dječak sam imao privilegiju da provodim ljeta kao čoban, da donosim vodu sa izvora u burilu, da kosim, plastim i trpam sijeno, da ustajem sa suncem i liježem kada ono zađe. Da srčem tek uzavrelu vareniku pod svjetlošću petrolejke pred sladak san, već ušuškan teškim jorganom i guberom. Tada još nijesam shvatao da sam dio jednog prastarog života koji se suštinski nije promijenio milenijumima, a koji sada iščezava. Kad sam kao mlad čovjek čitao Homerovu Odiseju, znao sam tačno kako je bilo na seoskom imanju kod Laerta, Odisejevog oca. Omađijala me je svijest o povezanosti bezbrojnih generacija, o tome kako ništa nije bilo “tako davno”. Tu je istinski korjen moje želje da ispričam priču o tom životu, o ljudima težacima izbrazdanih lica i grubih ruku koji žive od svog rada, a uz ognjište, sa pasioniranošću i dubokim poštovanjem, pričaju priče koje uvijek govore o smislu života. Njihov jednostavni život protkan ljubavlju, brigom, napornim radom, neizvjesnošću i dubokom povezanošću sa prirodom, pruža direktan uvid u te bazične vrijednosti ljudske egzistencije koje su iste za sve, bez obzira kojoj kulturi pripadamo ili kakve je boje naša koža. Mislim da je to razlog što naš film nailazi na snažan međunarodni odjek.
TUTOROV: Prvo smo se zaljubili u predele i svetlo Sinjajevine, koja se otvorila kao pozornica pred nama. I samo ime planine je evokativno i poziva u priču. Sinjajevina ima prizvuk i sinjeg mora, mora od planina, ali i upućuje na prosijavanje, predeo koji prosijava. Kada smo čuli govorkanja da bi prostranstva Sinjajevine trebala služiti za vojna gađanja, testiranje municije i artiljerijskog oružja, ukazala se drama. Svaki kontinent ima jednu takvu planinu gotovo mitskog značaja oko koje i nad kojom su se sukobljavala carstva. Bilo nam je jasno zašto je Sinjajevina pogodna za vojsku – sa jedne za nas apsurdne tačke gledišta – ali i da je nerazumno zagaditi takvo područje netaknute prirode, kulture i istorije. Kada smo se upoznali sa Garom i Nadom, počeo je film. Nismo odmah znali njihovu intimnu storiju, ali je bilo jasno da takva posebna bliskost sadrži više od veze roditelja i deteta, kao i da njihova lica i gestovi nose sadržaj koji prevazilazi okvire individualne sudbine. Imala sam priliku da asistiram Želimiru Žilniku pre petnaestak godina i tada sam od njega naučila da je protagonista, ili kako je etičnije reći „učesnik“ u dokumentarnom filmu, ključni saradnik na filmu. Da je potreba učesnika da podeli svoju priču osnovni moralni preduslov filma. Želimir je tada veoma formalno pristupio „kastingu“ i to me je prvo začudilo, ali sam vremenom shvatila važnost angažmana između reditelja i protagonista, u najsuštinskijem smislu. Gara je bila jasno pokazala potrebu da učestvuje u filmu, koja mi nije odmah bila jasna, ali nas je zapravo vodila kroz proces sve do kraja montaže. Ubeđena sam da je baš njena potreba ono što je dalo ton filmu i oblikovalo našu viziju. Kako su se počele slagati kockice i stvarati tematske i formalne rezonance, ulazili smo u sve dublji proces, polako, u ritmu našeg uzajamnog poverenja. Ovaj film je trag i svedočanstvo onoga sto smo zajedno istražili i proživeli kroz godine rada na filmu i „odbrani“ planine.
Kao glavnoj producentkinji mi je bilo važno da film ostane većinski regionalna koprodukcija. Da bih to ostvarila, obratila sam se fondovima koji ne počivaju na kolonijalnim modelima koji se praktikuju u kontekstu evropske konvencije. Zamislila sam da „naš“ deo treba da bude pojačan kako bismo ispoštovali moralni angažman sa protagonistkinjama. Moja producentska kuća ima adresu u Novom Sadu, ali sam zastupala stav da ovaj filma mora pripadati crnogorskoj kulturi i sjajno je da smo to ostvarili i da su fondovi razumeli i podržali identitet projekta. Znali smo da je esencijalno da ovo bude crnogorski film, a da bi to bilo moguće bila je potrebna velika egzibicija u usklađivanju sa pravilima konvencije koja stupa na snagu u trenutku kada Eurimages finansira koprodukciju. Čini me srećnom da smo u tome uspeli.

MONITOR: Film se radio godinama, pretpostavljam bez unaprijed zadatog scenarija u klasičnom smislu. Kako ste znali kada je priča „sazrela“- u kom trenutku ste osjetili da je film završen i da planina više nema što da „kaže“ za film?
GLOMAZIĆ: Ovaj projekat smo započeli još 2018. godine, kada su se pronijele prve glasine da bi Sinjajevina, ta čudesno lijepa i vrijedna planina pod zaštitom UNESCO-a, mogla biti pretvorena u vojni poligon NATO-a. Htjeli smo da ispričamo poetičnu priču o životu ljudi na planini i njihovom sudaru sa surovom i sumornom realnošću koju donose kratkovide, birokratske i politički lukrativne odluke. Kada smo sreli Garu i Nadu i kada je Gara uzjahala svog bijelog konja da ujedini zajednicu stočara u odbrani planine i njihovog vjekovnog načina života, bilo je jasno da su one istinski protagonisti. Ali odmah nam je bilo jasno da one u sebi nose mnogo više od toga – duboku dramu života koja nadilazi vrijeme i mjesto u kojem žive. Na početku je bilo jasno da ne želimo ni aktivistički ni antropološki film, već film koji govori o ljudskoj sudbini, film u kojem ćemo kroz oči, duše i sudbine naših protagonistkinja gledati svijet i sve ono što se u njemu događa. Strpljivo smo snimali tokom sedam godina, u potpunom povjerenju i dubokom prijateljstvu koje se izgradilo u našem zajedničkom nastojanju da zaštitimo planinu i njihov tradicionalni način života. U dokumentarnom filmu ne možete unaprijed znati kako će se odvijati i završiti priča, ali se mnogo strateških odluka može i mora donijeti na vrijeme. Bili smo beskrajno strpljivi u radu i puni povjerenja u proces koji je tekao. Drvo ne možete natjerati da raste brže – hrastu je potrebno vrijeme da razvije svoju snagu. U jednom momentu je bilo jasno da imamo sve potrebne elemente i da obje priče, i ona lična u vezi sa životom naših protagonistkinja, i ona ekološka, imaju svoj prirodan kraj.
TUTOROV: Znam da će to zvučati čudno iz ove post factum tačke gledišta, ali veoma rano je bilo jasno da nam treba vremena i da želimo to vreme. Vreme nam je trebalo za studiju pejzaža svetla, koji nas je podsetio na slike starih majstora. Zatim, znali smo da želimo da radimo sa tabuom prisutnim u našim kulturama kada je u pitanju porodična istorija, a posebno u vezi sa ženama. Nismo želeli da forsiramo ništa i na kraju – želeli smo da Nada polako odraste i potencijalo odbaci proces u kojem je sa nama učestvovala. Delom smo o tome svesno odlučivali, a delom smo se vodili etičkim osećajem, umetničkom radoznalošću da istražimo dramski potencijal autentično dokumentarnog materijala. Ja sam vezana za Francusku gde sam se školovala i provela najveći deo života i odlučili smo da film koproduciramo sa kolegama iz Francuske. Kada si tamo u finalnom krugu za finansiranje kinematograskih projekata, pozvan si na „ispit“ pred komisijom i odlučujuće pitanje je bilo kako se film završava. U tom trenutku, 2021. ili 22. nije bilo jasno kako će se film dramaturški zaključiti, ali već tada nam je bilo jasno da će se kraj desiti kada osetimo da je Nada dovoljno zrela i osnažena da je možemo „pustiti“ u svet put iskušenja i opasnosti. Ta nas je odluka vodila i upravo tako je i bilo. Puno toga je misterija kada je dokumentarni film u pitanju. Nešto autentično i snažno se desi što te vodi, nije komforno, ali je veoma uzbudljivo i formativno. Naravno, imali smo sreće da su institucije i organizacije koje su nas finansirale podržale ovakav pristup i to je dragocena studija slučaja. Veoma smo zahvalni našim filmskim centrima, Eurimages-u i američkim fondovima koji su nam ukazali poverenje – to je veoma važno jer su procesi ponekad dugi i vijugavi. Srećni smo da je to poverenje opravdano. Radni naslov ovoj filma u poslednjoj fazi je bio „Djela ljubavi“, referirajući na jednu od naših omiljenih scena koja na kraju nije u filmu. Ovaj film je zaista djelo ljubavi o djelima ljubavi. O ljubavi kao političkom činu…

MONITOR: Iz raznih najava za film, saznajemo da Sinjajevina u filmu nije samo prostor, već gotovo ravnopravan lik. Kako ste gradili vizuelni i narativni odnos prema toj planini, a da ona ne postane samo scenografija, već nosilac značenja i emocije?
TUTOROV: Moja tajna pasija je opera. Godinama sam u Parizu sama odlazila na opere u režiji najvećih reditelja, izvedbi genijalnih muzičara i umetnika. Planina u našem filmu na naki način preuzima ulogu hora u operi ili grčkoj drami. Ona je geometrija prostora, ali i nemi svedok naših sudbina kroz vekove. Njihove vode, stenje i trave pamte i znaju naše sudbine. Planina je vezana za lik Mike.
GLOMAZIĆ: Planine u našoj kulturi i tradiciji zauzimaju posebno mjesto. Bezbroj je značenja koje ovaj pojam nosi u svijesti gorštaka. One su bile naše utočište, naš dom, naše tvrđave, hraniteljke i majke. Ali one su i bespuća, izazovi, mjesta za podvige. Prostor gdje obitavaju vile, a na Olimpu su bogovi. Nekad simbol tereta i bremena, nekad uzleta, visina i ljudskih vrlina. Ima ljudi i žena koji su kao planine, koji su moralne gromade. Pokušali smo da planinu prikažemo u svoj toj kompleksnosti njenog značenja u svijesti čovjeka. Kao neko mitsko biće koje nas duboko prožima. Priroda nije nešto izvan nas, nešto sa čim se može i treba ovladati, izvor resursa koji treba iskorišćavati. Poslednjih decenija se to činilo brutalno i bezobzirno, preduzetnički efikasno! Ne treba da nas zavara slatka oblanda „održivog razvoja“ o kojoj nam se stalno govori. Umjesto pogubne i brutalne kapitalističke eksploatacije prirode i javnog dobra, a uglavnom zarad brzog bogaćenja privilegovanih pojedinaca i korumpiranih političara, bilo bi bolje da našoj djeci prenesemo nauk naših planinki i gorštaka koji su dio prirode, a ne njeni uzurpatori. Mi smo pokušali da kamerom planinu pogledamo onako kako je vide njihove oči. A za njih ona nije scenografija – mrtva, ukočena ljepota pajzaža kako je vide oči urbanog i od prirode odrođenog čovjeka. I iako od nje žive, ljudi sa planine ne vide je kao ekonomski resurs, već kao živo biće čiji su sastavni dio.

MONITOR: Radili ste sa protagonistkinjama – koje žive ono što kamera bilježi. Kako ste stekli njihovo povjerenje i kako se vremenom mijenjao vaš odnos – da li je bilo trenutaka kada ste morali svjesno da se povučete kao autori?
TUTOROV: Najčešće smo se povlačili i upravo zbog toga imamo 230 snimajućih dana u kojima smo uglavnom snimali sat, dva dnevno ili čak manje. Gara i Nada puno rade i mi smo se manje ili više nespretno nudili da pomognemo. Meni je zapravo neprijatno i neprirodno da ulazim protagonistima „u auru“, ali Gara nas je ohrabrivala da radimo slobodno. Za mene kao rediteljku je sve to bio emancipatorski momenat. Eva Kraljević je veoma senzibilna snimateljka, koja je izgradila i lični odnos sa protagonistkinjama i nema problem distance kao ja. Kada smo gledali sirovi materijal sa montažerima, jasno je vidljivo da smo u početku na distanci i da se kroz proces kamera približava – to je precizna mera našeg odnosa poverenja. Nismo se trudili da to poverenje steknemo, nismo mi dokumentaristi u potrazi za temom, niti predatori – ovaj film je testament jednog momenta i prijateljstva.
GLOMAZIĆ: Naše prijateteljstvo i povjerenje iskovano kroz duge godine zajedničkog druženja i nastojanja da odbranimo planinu od militarizacije i uništenja, spontano je stvorilo preduslove da ne budemo samo filmska ekipa, već prije svega, dio porodice. „Proširene porodice“ kako kaže Garin suprug Marjan, a ja se uvijek ozarim kad se sjetim one stare izreke koja kaže da „ne može sve jedna majka da rodi“. Kamera je vremenom izgubila ono, često razorno dejstvo, na tanano tkivo života i vremena kojem svjedočimo. Strpljivo smo bilježili život u njegovom jednostavnom, autentičnom obliku, slijedili ritam njihovih dana i sakupljali grumenčiće zlata života.

MONITOR: Što vas je najviše iznenadilo u reakcijama publike na Sandensu – na što su se emotivno posebno reagovali ljudi koji nikada nijesu bili na Balkanu, niti na crnogorskoj planini?
GLOMAZIĆ: Publika je na svim projekcijama, a bilo ih je ukupno sedam tokom cijelog festivala, zaista iskazala velike emocije. Rekli su nam da je to prava rjetkost i da je publika na Sandensu dosta uzdržana. Na premijeri filma smo doživjeli ovacije, bilo je puno suza, a razgovori nakon projekcija bili su izuzetno sadržajni i zanimljivi. Ovo nas je pomalo iznenadilo jer smo se trudili da u filmu ne potenciramo emocije, da ih ne podvlačimo i ne dramatizujemo stvari kako bi mamili osjećanja gledalaca, što se u filmu često čini. Naprotiv, željeli smo da po svaku cijenu ostanemo na jednoj etičkoj distanci, puni poštovanja spram naših protagonistkinja i njihove lične priče, da poštujemo tabu koji je dio naše kulture, da se krećemo isključivo u ritmu i prostoru međusobnog povjerenja, da ne pitamo i ne forsiramo već svjedočimo. Mislimo da gledaoci to osjećaju i prepoznaju izvorni dokumentaristički i opservacijski materijal, a mi smo se koristili njegovim dramskim potencijalom da progovorimo o univerzanim vrijednostima ljudske egzistencije. Za njih nema granica. Ni kulturnih, ni ideoloških, ni jezičkih, ni rasnih, nikakvih. Ljubav, brižnost, hrabrost, pravednost, suprostavljanje nepravdi, stoicizam, preispitivanje sopstvenog identiteta i pošteni vrijedni rad za sve su isti. A nepravda i nasilje nas sve jednako vrijeđaju. Posebno mi je drag komentar nagrađivane kenijske producentkinje i članice žirija na Sandens festivalu – Toni Kamau, koja nam je rekla kako je Gara podsjetila na njenu baku koja je živjela od zemlje i za nju se borila.
TUTOROV: Mislim da nije važno da li je neko bio ili nije na crnogorskoj planini. Ne bih da demistifikujem kulturu koja je kontekst filmu, ali Crna Gora kao takva je nebitna u našem filmu. Gara je odrasla na planini, ali je u filmu videla dublje nivoe i prepoznala da se kroz nju priča gotovo mitska sudbina žena u militarističkom i militarizovanom patrijarhalnom svetu. To viceralno dejstvo filma je ono na šta sam najviše ponosna – to da smo uspeli da odnegujemo film kroz slojeve značenja koji prevazilaze kulturološke odrednice, a opet izbegavaju klišee. Posebno smo se pobrinuli da izbegnemo kliše o divljem Balkanu, egzotizam, romanticizam, pojednostavljenja, antropološki pristup. Sa prvom montažerkom smo se oko toga razišli, a muzika Draška Adžića nam je pomogla da se otkloni svaki trag folklora.

MONITOR: Nakon ovog priznanja,„Planina“ ulazi u novu fazu života – festivalsku, bioskopsku… Koliko vam je važno da film dođe do crnogorske publike i kakvu vrstu razgovora biste voljeli da on ovdje pokrene?
TUTOROV: Veoma nam je važno da film što pre dođe do crnogorske publike. Mozda Petar i ja nemamo iste motive. Važno mi je da donesemo nazad ono čime smo se poslužili i to je i stvar dobrog odgoja. Za mene je još Crna Gora – iz perspektive podnožja planina gde sam leti odrastala – monumetalna i mitska geografija povezana sa starogrčkim nasleđem. Prepoznajem njenu jedinstvenu paletu boja – od prljavo roze, duboko zelene, do zlatne i braon. Radujem se da se boje vrate tamo odakle su uzete, kao i da podelimo sa prijateljima i saborcima plod našeg gotovo osmogodišnjeg rada. Možda se nekima i neće svideti „Planina“ ali to je sasvim u redu.
GLOMAZIĆ: Nakon premijernog prikazivanja u SAD film je u brojnim magazinima i portalima širom svijeta dobio veoma pozitivne kritike. To je velika satisfakcija za naš kao autore. U međuvremenu smo dobili pozive desetina festivala sa svih kontinenata i film će očigledno imati vrlo bogatu festivalsku karijeru. Ovo je izuzetna prilika i za promociju Crne Gore i naše divne i rijetke planine Sinjajevine koja još uvijek čeka da bude zaštićena. Sa nestrpljnjem očekujemo i prikazivanja pred crnogorskom publikom. Nadam se da će ona biti povod za sadržajne i plodotvorne razgovore, za preispitivanje stavova kada je u pitanju naš odnos prema prirodi i odnos prema pravima žena i ozbiljnom problemu porodičnog nasilja koje moramo iskorijeniti.

M.MINIĆ