Planine u našoj kulturi i tradiciji zauzimaju posebno mjesto. Bezbroj je značenja koje ovaj pojam nosi u svijesti gorštaka. One su bile naše utočište, naš dom, naše tvrđave, hraniteljke i majke. Ali one su i bespuća, izazovi, mjesta za podvige
Crnogorski dokumentarni film „Planina“ reditelja Biljane Tutorov i Petra Glomazića dobitnik je Velike nagrade žirija za najbolji međunarodni dokumentarni film na prestižnom Sundance Film Festivalu, jednom od najznačajnijih svjetskih festivala posvećenih nezavisnom filmu. Ekipu čine i direktorka fotografije Eva Kraljević, montažer Žorž Kreg, autor originalne muzike Draško Adžić, dizajner zvuka Julij Zornik, dok je za kolor korekciju bio zadužen Emil Svetlik. Producentkinja filma je Biljana Tutorov, izvršne producentkinje Megan Gelštajn i Bianka Oana, kao i producenti Petar Glomazić, Kentin Loran i Rok Biček, koproducentkinja Dijana Cetina Mlađenović i pridruženi producent Veliša Popović. Glavne protagonistinje u filmu su Mileva Gara Jovanović i Nada Stanišić. Film „Planina“ je međunarodna koprodukcija Crne Gore, Srbije, Slovenije i Francuske.
MONITOR:.„Planina“ je prva crnogorska filmska nagrada na Sandensu i važan trenutak za domaću kinematografiju. Kako je uopšte nastala ideja za ovaj film i da li ste u početku mogli naslutiti da će jedna lokalna priča sa Sinjajevine dobiti ovako snažan međunarodni odjek?
GLOMAZIĆ: Veoma smo srećni zbog ove nagrade. Već sam poziv na Sandens festival u World Cinema Documentary Competition selekciju među deset filmova iz cijelog svijeta, bio je ogroman uspjeh i prvi takav slučaj u crnogorskoj kinematografiji. To je prava rjetkost i za prostor bivše Jugoslavije, jer je još samo makedonski film „Honeyland“ bio u ovoj selekciji. Glavna nagrada žirija za najbolji međunarodni dokumentarni film došla je zaista neočekivano i predstavlja najljepše moguće finale našeg predanog sedmogodišnjeg rada. Veoma smo počastvovani, srećni i ponosni zbog toga.
Ja sam još od svod djetinjstva duboko povezan sa životom u crnogorskim katunima. Kao dječak sam imao privilegiju da provodim ljeta kao čoban, da donosim vodu sa izvora u burilu, da kosim, plastim i trpam sijeno, da ustajem sa suncem i liježem kada ono zađe. Da srčem tek uzavrelu vareniku pod svjetlošću petrolejke pred sladak san, već ušuškan teškim jorganom i guberom. Tada još nijesam shvatao da sam dio jednog prastarog života koji se suštinski nije promijenio milenijumima, a koji sada iščezava. Kad sam kao mlad čovjek čitao Homerovu Odiseju, znao sam tačno kako je bilo na seoskom imanju kod Laerta, Odisejevog oca. Omađijala me je svijest o povezanosti bezbrojnih generacija, o tome kako ništa nije bilo “tako davno”. Tu je istinski korjen moje želje da ispričam priču o tom životu, o ljudima težacima izbrazdanih lica i grubih ruku koji žive od svog rada, a uz ognjište, sa pasioniranošću i dubokim poštovanjem, pričaju priče koje uvijek govore o smislu života. Njihov jednostavni život protkan ljubavlju, brigom, napornim radom, neizvjesnošću i dubokom povezanošću sa prirodom, pruža direktan uvid u te bazične vrijednosti ljudske egzistencije koje su iste za sve, bez obzira kojoj kulturi pripadamo ili kakve je boje naša koža. Mislim da je to razlog što naš film nailazi na snažan međunarodni odjek.
TUTOROV: Prvo smo se zaljubili u predele i svetlo Sinjajevine, koja se otvorila kao pozornica pred nama. I samo ime planine je evokativno i poziva u priču. Sinjajevina ima prizvuk i sinjeg mora, mora od planina, ali i upućuje na prosijavanje, predeo koji prosijava. Kada smo čuli govorkanja da bi prostranstva Sinjajevine trebala služiti za vojna gađanja, testiranje municije i artiljerijskog oružja, ukazala se drama. Svaki kontinent ima jednu takvu planinu gotovo mitskog značaja oko koje i nad kojom su se sukobljavala carstva. Bilo nam je jasno zašto je Sinjajevina pogodna za vojsku – sa jedne za nas apsurdne tačke gledišta – ali i da je nerazumno zagaditi takvo područje netaknute prirode, kulture i istorije. Kada smo se upoznali sa Garom i Nadom, počeo je film. Nismo odmah znali njihovu intimnu storiju, ali je bilo jasno da takva posebna bliskost sadrži više od veze roditelja i deteta, kao i da njihova lica i gestovi nose sadržaj koji prevazilazi okvire individualne sudbine. Imala sam priliku da asistiram Želimiru Žilniku pre petnaestak godina i tada sam od njega naučila da je protagonista, ili kako je etičnije reći „učesnik“ u dokumentarnom filmu, ključni saradnik na filmu. Da je potreba učesnika da podeli svoju priču osnovni moralni preduslov filma. Želimir je tada veoma formalno pristupio „kastingu“ i to me je prvo začudilo, ali sam vremenom shvatila važnost angažmana između reditelja i protagonista, u najsuštinskijem smislu. Gara je bila jasno pokazala potrebu da učestvuje u filmu, koja mi nije odmah bila jasna, ali nas je zapravo vodila kroz proces sve do kraja montaže. Ubeđena sam da je baš njena potreba ono što je dalo ton filmu i oblikovalo našu viziju. Kako su se počele slagati kockice i stvarati tematske i formalne rezonance, ulazili smo u sve dublji proces, polako, u ritmu našeg uzajamnog poverenja. Ovaj film je trag i svedočanstvo onoga sto smo zajedno istražili i proživeli kroz godine rada na filmu i „odbrani“ planine.
Kao glavnoj producentkinji mi je bilo važno da film ostane većinski regionalna koprodukcija. Da bih to ostvarila, obratila sam se fondovima koji ne počivaju na kolonijalnim modelima koji se praktikuju u kontekstu evropske konvencije. Zamislila sam da „naš“ deo treba da bude pojačan kako bismo ispoštovali moralni angažman sa protagonistkinjama. Moja producentska kuća ima adresu u Novom Sadu, ali sam zastupala stav da ovaj filma mora pripadati crnogorskoj kulturi i sjajno je da smo to ostvarili i da su fondovi razumeli i podržali identitet projekta. Znali smo da je esencijalno da ovo bude crnogorski film, a da bi to bilo moguće bila je potrebna velika egzibicija u usklađivanju sa pravilima konvencije koja stupa na snagu u trenutku kada Eurimages finansira koprodukciju. Čini me srećnom da smo u tome uspeli.
MONITOR: Film se radio godinama, pretpostavljam bez unaprijed zadatog scenarija u klasičnom smislu. Kako ste znali kada je priča „sazrela“- u kom trenutku ste osjetili da je film završen i da planina više nema što da „kaže“ za film?
GLOMAZIĆ: Ovaj projekat smo započeli još 2018. godine, kada su se pronijele prve glasine da bi Sinjajevina, ta čudesno lijepa i vrijedna planina pod zaštitom UNESCO-a, mogla biti pretvorena u vojni poligon NATO-a. Htjeli smo da ispričamo poetičnu priču o životu ljudi na planini i njihovom sudaru sa surovom i sumornom realnošću koju donose kratkovide, birokratske i politički lukrativne odluke. Kada smo sreli Garu i Nadu i kada je Gara uzjahala svog bijelog konja da ujedini zajednicu stočara u odbrani planine i njihovog vjekovnog načina života, bilo je jasno da su one istinski protagonisti. Ali odmah nam je bilo jasno da one u sebi nose mnogo više od toga – duboku dramu života koja nadilazi vrijeme i mjesto u kojem žive. Na početku je bilo jasno da ne želimo ni aktivistički ni antropološki film, već film koji govori o ljudskoj sudbini, film u kojem ćemo kroz oči, duše i sudbine naših protagonistkinja gledati svijet i sve ono što se u njemu događa. Strpljivo smo snimali tokom sedam godina, u potpunom povjerenju i dubokom prijateljstvu koje se izgradilo u našem zajedničkom nastojanju da zaštitimo planinu i njihov tradicionalni način života. U dokumentarnom filmu ne možete unaprijed znati kako će se odvijati i završiti priča, ali se mnogo strateških odluka može i mora donijeti na vrijeme. Bili smo beskrajno strpljivi u radu i puni povjerenja u proces koji je tekao. Drvo ne možete natjerati da raste brže – hrastu je potrebno vrijeme da razvije svoju snagu. U jednom momentu je bilo jasno da imamo sve potrebne elemente i da obje priče, i ona lična u vezi sa životom naših protagonistkinja, i ona ekološka, imaju svoj prirodan kraj.
TUTOROV: Znam da će to zvučati čudno iz ove post factum tačke gledišta, ali veoma rano je bilo jasno da nam treba vremena i da želimo to vreme. Vreme nam je trebalo za studiju pejzaža svetla, koji nas je podsetio na slike starih majstora. Zatim, znali smo da želimo da radimo sa tabuom prisutnim u našim kulturama kada je u pitanju porodična istorija, a posebno u vezi sa ženama. Nismo želeli da forsiramo ništa i na kraju – želeli smo da Nada polako odraste i potencijalo odbaci proces u kojem je sa nama učestvovala. Delom smo o tome svesno odlučivali, a delom smo se vodili etičkim osećajem, umetničkom radoznalošću da istražimo dramski potencijal autentično dokumentarnog materijala. Ja sam vezana za Francusku gde sam se školovala i provela najveći deo života i odlučili smo da film koproduciramo sa kolegama iz Francuske. Kada si tamo u finalnom krugu za finansiranje kinematograskih projekata, pozvan si na „ispit“ pred komisijom i odlučujuće pitanje je bilo kako se film završava. U tom trenutku, 2021. ili 22. nije bilo jasno kako će se film dramaturški zaključiti, ali već tada nam je bilo jasno da će se kraj desiti kada osetimo da je Nada dovoljno zrela i osnažena da je možemo „pustiti“ u svet put iskušenja i opasnosti. Ta nas je odluka vodila i upravo tako je i bilo. Puno toga je misterija kada je dokumentarni film u pitanju. Nešto autentično i snažno se desi što te vodi, nije komforno, ali je veoma uzbudljivo i formativno. Naravno, imali smo sreće da su institucije i organizacije koje su nas finansirale podržale ovakav pristup i to je dragocena studija slučaja. Veoma smo zahvalni našim filmskim centrima, Eurimages-u i američkim fondovima koji su nam ukazali poverenje – to je veoma važno jer su procesi ponekad dugi i vijugavi. Srećni smo da je to poverenje opravdano. Radni naslov ovoj filma u poslednjoj fazi je bio „Djela ljubavi“, referirajući na jednu od naših omiljenih scena koja na kraju nije u filmu. Ovaj film je zaista djelo ljubavi o djelima ljubavi. O ljubavi kao političkom činu…
MONITOR: Iz raznih najava za film, saznajemo da Sinjajevina u filmu nije samo prostor, već gotovo ravnopravan lik. Kako ste gradili vizuelni i narativni odnos prema toj planini, a da ona ne postane samo scenografija, već nosilac značenja i emocije?
TUTOROV: Moja tajna pasija je opera. Godinama sam u Parizu sama odlazila na opere u režiji najvećih reditelja, izvedbi genijalnih muzičara i umetnika. Planina u našem filmu na naki način preuzima ulogu hora u operi ili grčkoj drami. Ona je geometrija prostora, ali i nemi svedok naših sudbina kroz vekove. Njihove vode, stenje i trave pamte i znaju naše sudbine. Planina je vezana za lik Mike.
GLOMAZIĆ: Planine u našoj kulturi i tradiciji zauzimaju posebno mjesto. Bezbroj je značenja koje ovaj pojam nosi u svijesti gorštaka. One su bile naše utočište, naš dom, naše tvrđave, hraniteljke i majke. Ali one su i bespuća, izazovi, mjesta za podvige. Prostor gdje obitavaju vile, a na Olimpu su bogovi. Nekad simbol tereta i bremena, nekad uzleta, visina i ljudskih vrlina. Ima ljudi i žena koji su kao planine, koji su moralne gromade. Pokušali smo da planinu prikažemo u svoj toj kompleksnosti njenog značenja u svijesti čovjeka. Kao neko mitsko biće koje nas duboko prožima. Priroda nije nešto izvan nas, nešto sa čim se može i treba ovladati, izvor resursa koji treba iskorišćavati. Poslednjih decenija se to činilo brutalno i bezobzirno, preduzetnički efikasno! Ne treba da nas zavara slatka oblanda „održivog razvoja“ o kojoj nam se stalno govori. Umjesto pogubne i brutalne kapitalističke eksploatacije prirode i javnog dobra, a uglavnom zarad brzog bogaćenja privilegovanih pojedinaca i korumpiranih političara, bilo bi bolje da našoj djeci prenesemo nauk naših planinki i gorštaka koji su dio prirode, a ne njeni uzurpatori. Mi smo pokušali da kamerom planinu pogledamo onako kako je vide njihove oči. A za njih ona nije scenografija – mrtva, ukočena ljepota pajzaža kako je vide oči urbanog i od prirode odrođenog čovjeka. I iako od nje žive, ljudi sa planine ne vide je kao ekonomski resurs, već kao živo biće čiji su sastavni dio.
MONITOR: Radili ste sa protagonistkinjama – koje žive ono što kamera bilježi. Kako ste stekli njihovo povjerenje i kako se vremenom mijenjao vaš odnos – da li je bilo trenutaka kada ste morali svjesno da se povučete kao autori?
TUTOROV: Najčešće smo se povlačili i upravo zbog toga imamo 230 snimajućih dana u kojima smo uglavnom snimali sat, dva dnevno ili čak manje. Gara i Nada puno rade i mi smo se manje ili više nespretno nudili da pomognemo. Meni je zapravo neprijatno i neprirodno da ulazim protagonistima „u auru“, ali Gara nas je ohrabrivala da radimo slobodno. Za mene kao rediteljku je sve to bio emancipatorski momenat. Eva Kraljević je veoma senzibilna snimateljka, koja je izgradila i lični odnos sa protagonistkinjama i nema problem distance kao ja. Kada smo gledali sirovi materijal sa montažerima, jasno je vidljivo da smo u početku na distanci i da se kroz proces kamera približava – to je precizna mera našeg odnosa poverenja. Nismo se trudili da to poverenje steknemo, nismo mi dokumentaristi u potrazi za temom, niti predatori – ovaj film je testament jednog momenta i prijateljstva.
GLOMAZIĆ: Naše prijateteljstvo i povjerenje iskovano kroz duge godine zajedničkog druženja i nastojanja da odbranimo planinu od militarizacije i uništenja, spontano je stvorilo preduslove da ne budemo samo filmska ekipa, već prije svega, dio porodice. „Proširene porodice“ kako kaže Garin suprug Marjan, a ja se uvijek ozarim kad se sjetim one stare izreke koja kaže da „ne može sve jedna majka da rodi“. Kamera je vremenom izgubila ono, često razorno dejstvo, na tanano tkivo života i vremena kojem svjedočimo. Strpljivo smo bilježili život u njegovom jednostavnom, autentičnom obliku, slijedili ritam njihovih dana i sakupljali grumenčiće zlata života.
MONITOR: Što vas je najviše iznenadilo u reakcijama publike na Sandensu – na što su se emotivno posebno reagovali ljudi koji nikada nijesu bili na Balkanu, niti na crnogorskoj planini?
GLOMAZIĆ: Publika je na svim projekcijama, a bilo ih je ukupno sedam tokom cijelog festivala, zaista iskazala velike emocije. Rekli su nam da je to prava rjetkost i da je publika na Sandensu dosta uzdržana. Na premijeri filma smo doživjeli ovacije, bilo je puno suza, a razgovori nakon projekcija bili su izuzetno sadržajni i zanimljivi. Ovo nas je pomalo iznenadilo jer smo se trudili da u filmu ne potenciramo emocije, da ih ne podvlačimo i ne dramatizujemo stvari kako bi mamili osjećanja gledalaca, što se u filmu često čini. Naprotiv, željeli smo da po svaku cijenu ostanemo na jednoj etičkoj distanci, puni poštovanja spram naših protagonistkinja i njihove lične priče, da poštujemo tabu koji je dio naše kulture, da se krećemo isključivo u ritmu i prostoru međusobnog povjerenja, da ne pitamo i ne forsiramo već svjedočimo. Mislimo da gledaoci to osjećaju i prepoznaju izvorni dokumentaristički i opservacijski materijal, a mi smo se koristili njegovim dramskim potencijalom da progovorimo o univerzanim vrijednostima ljudske egzistencije. Za njih nema granica. Ni kulturnih, ni ideoloških, ni jezičkih, ni rasnih, nikakvih. Ljubav, brižnost, hrabrost, pravednost, suprostavljanje nepravdi, stoicizam, preispitivanje sopstvenog identiteta i pošteni vrijedni rad za sve su isti. A nepravda i nasilje nas sve jednako vrijeđaju. Posebno mi je drag komentar nagrađivane kenijske producentkinje i članice žirija na Sandens festivalu – Toni Kamau, koja nam je rekla kako je Gara podsjetila na njenu baku koja je živjela od zemlje i za nju se borila.
TUTOROV: Mislim da nije važno da li je neko bio ili nije na crnogorskoj planini. Ne bih da demistifikujem kulturu koja je kontekst filmu, ali Crna Gora kao takva je nebitna u našem filmu. Gara je odrasla na planini, ali je u filmu videla dublje nivoe i prepoznala da se kroz nju priča gotovo mitska sudbina žena u militarističkom i militarizovanom patrijarhalnom svetu. To viceralno dejstvo filma je ono na šta sam najviše ponosna – to da smo uspeli da odnegujemo film kroz slojeve značenja koji prevazilaze kulturološke odrednice, a opet izbegavaju klišee. Posebno smo se pobrinuli da izbegnemo kliše o divljem Balkanu, egzotizam, romanticizam, pojednostavljenja, antropološki pristup. Sa prvom montažerkom smo se oko toga razišli, a muzika Draška Adžića nam je pomogla da se otkloni svaki trag folklora.
MONITOR: Nakon ovog priznanja,„Planina“ ulazi u novu fazu života – festivalsku, bioskopsku… Koliko vam je važno da film dođe do crnogorske publike i kakvu vrstu razgovora biste voljeli da on ovdje pokrene?
TUTOROV: Veoma nam je važno da film što pre dođe do crnogorske publike. Mozda Petar i ja nemamo iste motive. Važno mi je da donesemo nazad ono čime smo se poslužili i to je i stvar dobrog odgoja. Za mene je još Crna Gora – iz perspektive podnožja planina gde sam leti odrastala – monumetalna i mitska geografija povezana sa starogrčkim nasleđem. Prepoznajem njenu jedinstvenu paletu boja – od prljavo roze, duboko zelene, do zlatne i braon. Radujem se da se boje vrate tamo odakle su uzete, kao i da podelimo sa prijateljima i saborcima plod našeg gotovo osmogodišnjeg rada. Možda se nekima i neće svideti „Planina“ ali to je sasvim u redu.
GLOMAZIĆ: Nakon premijernog prikazivanja u SAD film je u brojnim magazinima i portalima širom svijeta dobio veoma pozitivne kritike. To je velika satisfakcija za naš kao autore. U međuvremenu smo dobili pozive desetina festivala sa svih kontinenata i film će očigledno imati vrlo bogatu festivalsku karijeru. Ovo je izuzetna prilika i za promociju Crne Gore i naše divne i rijetke planine Sinjajevine koja još uvijek čeka da bude zaštićena. Sa nestrpljnjem očekujemo i prikazivanja pred crnogorskom publikom. Nadam se da će ona biti povod za sadržajne i plodotvorne razgovore, za preispitivanje stavova kada je u pitanju naš odnos prema prirodi i odnos prema pravima žena i ozbiljnom problemu porodičnog nasilja koje moramo iskorijeniti.
M.MINIĆ
IN ENGLISH3 sedmice
INTERVJU3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
FOKUS3 sedmice
INTERVJU3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice