Povežite se sa nama

INTERVJU

BILJANA TUTOROV I PETAR GLOMAZIĆ: Testament jednog momenta i prijateljstva

Objavljeno prije

4 mjeseca

na

Planine u našoj kulturi i tradiciji zauzimaju posebno mjesto. Bezbroj je značenja koje ovaj pojam nosi u svijesti gorštaka. One su bile naše utočište, naš dom, naše tvrđave, hraniteljke i majke. Ali one su i bespuća, izazovi, mjesta za podvige

 

Crnogorski dokumentarni film „Planina“ reditelja Biljane Tutorov i Petra Glomazića dobitnik je Velike nagrade žirija za najbolji međunarodni dokumentarni film na prestižnom Sundance Film Festivalu, jednom od najznačajnijih svjetskih festivala posvećenih nezavisnom filmu. Ekipu čine i direktorka fotografije Eva Kraljević, montažer Žorž Kreg, autor originalne muzike Draško Adžić, dizajner zvuka Julij Zornik, dok je za kolor korekciju bio zadužen Emil Svetlik. Producentkinja filma je Biljana Tutorov, izvršne producentkinje Megan Gelštajn i Bianka Oana, kao i producenti Petar Glomazić, Kentin Loran i Rok Biček, koproducentkinja Dijana Cetina Mlađenović i pridruženi producent Veliša Popović. Glavne protagonistinje u filmu su Mileva Gara Jovanović i Nada Stanišić. Film „Planina“ je međunarodna koprodukcija Crne Gore, Srbije, Slovenije i Francuske.

MONITOR:.„Planina“ je prva crnogorska filmska nagrada na Sandensu i važan trenutak za domaću kinematografiju. Kako je uopšte nastala ideja za ovaj film i da li ste u početku mogli naslutiti da će jedna lokalna priča sa Sinjajevine dobiti ovako snažan međunarodni odjek?
GLOMAZIĆ: Veoma smo srećni zbog ove nagrade. Već sam poziv na Sandens festival u World Cinema Documentary Competition selekciju među deset filmova iz cijelog svijeta, bio je ogroman uspjeh i prvi takav slučaj u crnogorskoj kinematografiji. To je prava rjetkost i za prostor bivše Jugoslavije, jer je još samo makedonski film „Honeyland“ bio u ovoj selekciji. Glavna nagrada žirija za najbolji međunarodni dokumentarni film došla je zaista neočekivano i predstavlja najljepše moguće finale našeg predanog sedmogodišnjeg rada. Veoma smo počastvovani, srećni i ponosni zbog toga.
Ja sam još od svod djetinjstva duboko povezan sa životom u crnogorskim katunima. Kao dječak sam imao privilegiju da provodim ljeta kao čoban, da donosim vodu sa izvora u burilu, da kosim, plastim i trpam sijeno, da ustajem sa suncem i liježem kada ono zađe. Da srčem tek uzavrelu vareniku pod svjetlošću petrolejke pred sladak san, već ušuškan teškim jorganom i guberom. Tada još nijesam shvatao da sam dio jednog prastarog života koji se suštinski nije promijenio milenijumima, a koji sada iščezava. Kad sam kao mlad čovjek čitao Homerovu Odiseju, znao sam tačno kako je bilo na seoskom imanju kod Laerta, Odisejevog oca. Omađijala me je svijest o povezanosti bezbrojnih generacija, o tome kako ništa nije bilo “tako davno”. Tu je istinski korjen moje želje da ispričam priču o tom životu, o ljudima težacima izbrazdanih lica i grubih ruku koji žive od svog rada, a uz ognjište, sa pasioniranošću i dubokim poštovanjem, pričaju priče koje uvijek govore o smislu života. Njihov jednostavni život protkan ljubavlju, brigom, napornim radom, neizvjesnošću i dubokom povezanošću sa prirodom, pruža direktan uvid u te bazične vrijednosti ljudske egzistencije koje su iste za sve, bez obzira kojoj kulturi pripadamo ili kakve je boje naša koža. Mislim da je to razlog što naš film nailazi na snažan međunarodni odjek.
TUTOROV: Prvo smo se zaljubili u predele i svetlo Sinjajevine, koja se otvorila kao pozornica pred nama. I samo ime planine je evokativno i poziva u priču. Sinjajevina ima prizvuk i sinjeg mora, mora od planina, ali i upućuje na prosijavanje, predeo koji prosijava. Kada smo čuli govorkanja da bi prostranstva Sinjajevine trebala služiti za vojna gađanja, testiranje municije i artiljerijskog oružja, ukazala se drama. Svaki kontinent ima jednu takvu planinu gotovo mitskog značaja oko koje i nad kojom su se sukobljavala carstva. Bilo nam je jasno zašto je Sinjajevina pogodna za vojsku – sa jedne za nas apsurdne tačke gledišta – ali i da je nerazumno zagaditi takvo područje netaknute prirode, kulture i istorije. Kada smo se upoznali sa Garom i Nadom, počeo je film. Nismo odmah znali njihovu intimnu storiju, ali je bilo jasno da takva posebna bliskost sadrži više od veze roditelja i deteta, kao i da njihova lica i gestovi nose sadržaj koji prevazilazi okvire individualne sudbine. Imala sam priliku da asistiram Želimiru Žilniku pre petnaestak godina i tada sam od njega naučila da je protagonista, ili kako je etičnije reći „učesnik“ u dokumentarnom filmu, ključni saradnik na filmu. Da je potreba učesnika da podeli svoju priču osnovni moralni preduslov filma. Želimir je tada veoma formalno pristupio „kastingu“ i to me je prvo začudilo, ali sam vremenom shvatila važnost angažmana između reditelja i protagonista, u najsuštinskijem smislu. Gara je bila jasno pokazala potrebu da učestvuje u filmu, koja mi nije odmah bila jasna, ali nas je zapravo vodila kroz proces sve do kraja montaže. Ubeđena sam da je baš njena potreba ono što je dalo ton filmu i oblikovalo našu viziju. Kako su se počele slagati kockice i stvarati tematske i formalne rezonance, ulazili smo u sve dublji proces, polako, u ritmu našeg uzajamnog poverenja. Ovaj film je trag i svedočanstvo onoga sto smo zajedno istražili i proživeli kroz godine rada na filmu i „odbrani“ planine.
Kao glavnoj producentkinji mi je bilo važno da film ostane većinski regionalna koprodukcija. Da bih to ostvarila, obratila sam se fondovima koji ne počivaju na kolonijalnim modelima koji se praktikuju u kontekstu evropske konvencije. Zamislila sam da „naš“ deo treba da bude pojačan kako bismo ispoštovali moralni angažman sa protagonistkinjama. Moja producentska kuća ima adresu u Novom Sadu, ali sam zastupala stav da ovaj filma mora pripadati crnogorskoj kulturi i sjajno je da smo to ostvarili i da su fondovi razumeli i podržali identitet projekta. Znali smo da je esencijalno da ovo bude crnogorski film, a da bi to bilo moguće bila je potrebna velika egzibicija u usklađivanju sa pravilima konvencije koja stupa na snagu u trenutku kada Eurimages finansira koprodukciju. Čini me srećnom da smo u tome uspeli.

MONITOR: Film se radio godinama, pretpostavljam bez unaprijed zadatog scenarija u klasičnom smislu. Kako ste znali kada je priča „sazrela“- u kom trenutku ste osjetili da je film završen i da planina više nema što da „kaže“ za film?
GLOMAZIĆ: Ovaj projekat smo započeli još 2018. godine, kada su se pronijele prve glasine da bi Sinjajevina, ta čudesno lijepa i vrijedna planina pod zaštitom UNESCO-a, mogla biti pretvorena u vojni poligon NATO-a. Htjeli smo da ispričamo poetičnu priču o životu ljudi na planini i njihovom sudaru sa surovom i sumornom realnošću koju donose kratkovide, birokratske i politički lukrativne odluke. Kada smo sreli Garu i Nadu i kada je Gara uzjahala svog bijelog konja da ujedini zajednicu stočara u odbrani planine i njihovog vjekovnog načina života, bilo je jasno da su one istinski protagonisti. Ali odmah nam je bilo jasno da one u sebi nose mnogo više od toga – duboku dramu života koja nadilazi vrijeme i mjesto u kojem žive. Na početku je bilo jasno da ne želimo ni aktivistički ni antropološki film, već film koji govori o ljudskoj sudbini, film u kojem ćemo kroz oči, duše i sudbine naših protagonistkinja gledati svijet i sve ono što se u njemu događa. Strpljivo smo snimali tokom sedam godina, u potpunom povjerenju i dubokom prijateljstvu koje se izgradilo u našem zajedničkom nastojanju da zaštitimo planinu i njihov tradicionalni način života. U dokumentarnom filmu ne možete unaprijed znati kako će se odvijati i završiti priča, ali se mnogo strateških odluka može i mora donijeti na vrijeme. Bili smo beskrajno strpljivi u radu i puni povjerenja u proces koji je tekao. Drvo ne možete natjerati da raste brže – hrastu je potrebno vrijeme da razvije svoju snagu. U jednom momentu je bilo jasno da imamo sve potrebne elemente i da obje priče, i ona lična u vezi sa životom naših protagonistkinja, i ona ekološka, imaju svoj prirodan kraj.
TUTOROV: Znam da će to zvučati čudno iz ove post factum tačke gledišta, ali veoma rano je bilo jasno da nam treba vremena i da želimo to vreme. Vreme nam je trebalo za studiju pejzaža svetla, koji nas je podsetio na slike starih majstora. Zatim, znali smo da želimo da radimo sa tabuom prisutnim u našim kulturama kada je u pitanju porodična istorija, a posebno u vezi sa ženama. Nismo želeli da forsiramo ništa i na kraju – želeli smo da Nada polako odraste i potencijalo odbaci proces u kojem je sa nama učestvovala. Delom smo o tome svesno odlučivali, a delom smo se vodili etičkim osećajem, umetničkom radoznalošću da istražimo dramski potencijal autentično dokumentarnog materijala. Ja sam vezana za Francusku gde sam se školovala i provela najveći deo života i odlučili smo da film koproduciramo sa kolegama iz Francuske. Kada si tamo u finalnom krugu za finansiranje kinematograskih projekata, pozvan si na „ispit“ pred komisijom i odlučujuće pitanje je bilo kako se film završava. U tom trenutku, 2021. ili 22. nije bilo jasno kako će se film dramaturški zaključiti, ali već tada nam je bilo jasno da će se kraj desiti kada osetimo da je Nada dovoljno zrela i osnažena da je možemo „pustiti“ u svet put iskušenja i opasnosti. Ta nas je odluka vodila i upravo tako je i bilo. Puno toga je misterija kada je dokumentarni film u pitanju. Nešto autentično i snažno se desi što te vodi, nije komforno, ali je veoma uzbudljivo i formativno. Naravno, imali smo sreće da su institucije i organizacije koje su nas finansirale podržale ovakav pristup i to je dragocena studija slučaja. Veoma smo zahvalni našim filmskim centrima, Eurimages-u i američkim fondovima koji su nam ukazali poverenje – to je veoma važno jer su procesi ponekad dugi i vijugavi. Srećni smo da je to poverenje opravdano. Radni naslov ovoj filma u poslednjoj fazi je bio „Djela ljubavi“, referirajući na jednu od naših omiljenih scena koja na kraju nije u filmu. Ovaj film je zaista djelo ljubavi o djelima ljubavi. O ljubavi kao političkom činu…

MONITOR: Iz raznih najava za film, saznajemo da Sinjajevina u filmu nije samo prostor, već gotovo ravnopravan lik. Kako ste gradili vizuelni i narativni odnos prema toj planini, a da ona ne postane samo scenografija, već nosilac značenja i emocije?
TUTOROV: Moja tajna pasija je opera. Godinama sam u Parizu sama odlazila na opere u režiji najvećih reditelja, izvedbi genijalnih muzičara i umetnika. Planina u našem filmu na naki način preuzima ulogu hora u operi ili grčkoj drami. Ona je geometrija prostora, ali i nemi svedok naših sudbina kroz vekove. Njihove vode, stenje i trave pamte i znaju naše sudbine. Planina je vezana za lik Mike.
GLOMAZIĆ: Planine u našoj kulturi i tradiciji zauzimaju posebno mjesto. Bezbroj je značenja koje ovaj pojam nosi u svijesti gorštaka. One su bile naše utočište, naš dom, naše tvrđave, hraniteljke i majke. Ali one su i bespuća, izazovi, mjesta za podvige. Prostor gdje obitavaju vile, a na Olimpu su bogovi. Nekad simbol tereta i bremena, nekad uzleta, visina i ljudskih vrlina. Ima ljudi i žena koji su kao planine, koji su moralne gromade. Pokušali smo da planinu prikažemo u svoj toj kompleksnosti njenog značenja u svijesti čovjeka. Kao neko mitsko biće koje nas duboko prožima. Priroda nije nešto izvan nas, nešto sa čim se može i treba ovladati, izvor resursa koji treba iskorišćavati. Poslednjih decenija se to činilo brutalno i bezobzirno, preduzetnički efikasno! Ne treba da nas zavara slatka oblanda „održivog razvoja“ o kojoj nam se stalno govori. Umjesto pogubne i brutalne kapitalističke eksploatacije prirode i javnog dobra, a uglavnom zarad brzog bogaćenja privilegovanih pojedinaca i korumpiranih političara, bilo bi bolje da našoj djeci prenesemo nauk naših planinki i gorštaka koji su dio prirode, a ne njeni uzurpatori. Mi smo pokušali da kamerom planinu pogledamo onako kako je vide njihove oči. A za njih ona nije scenografija – mrtva, ukočena ljepota pajzaža kako je vide oči urbanog i od prirode odrođenog čovjeka. I iako od nje žive, ljudi sa planine ne vide je kao ekonomski resurs, već kao živo biće čiji su sastavni dio.

MONITOR: Radili ste sa protagonistkinjama – koje žive ono što kamera bilježi. Kako ste stekli njihovo povjerenje i kako se vremenom mijenjao vaš odnos – da li je bilo trenutaka kada ste morali svjesno da se povučete kao autori?
TUTOROV: Najčešće smo se povlačili i upravo zbog toga imamo 230 snimajućih dana u kojima smo uglavnom snimali sat, dva dnevno ili čak manje. Gara i Nada puno rade i mi smo se manje ili više nespretno nudili da pomognemo. Meni je zapravo neprijatno i neprirodno da ulazim protagonistima „u auru“, ali Gara nas je ohrabrivala da radimo slobodno. Za mene kao rediteljku je sve to bio emancipatorski momenat. Eva Kraljević je veoma senzibilna snimateljka, koja je izgradila i lični odnos sa protagonistkinjama i nema problem distance kao ja. Kada smo gledali sirovi materijal sa montažerima, jasno je vidljivo da smo u početku na distanci i da se kroz proces kamera približava – to je precizna mera našeg odnosa poverenja. Nismo se trudili da to poverenje steknemo, nismo mi dokumentaristi u potrazi za temom, niti predatori – ovaj film je testament jednog momenta i prijateljstva.
GLOMAZIĆ: Naše prijateteljstvo i povjerenje iskovano kroz duge godine zajedničkog druženja i nastojanja da odbranimo planinu od militarizacije i uništenja, spontano je stvorilo preduslove da ne budemo samo filmska ekipa, već prije svega, dio porodice. „Proširene porodice“ kako kaže Garin suprug Marjan, a ja se uvijek ozarim kad se sjetim one stare izreke koja kaže da „ne može sve jedna majka da rodi“. Kamera je vremenom izgubila ono, često razorno dejstvo, na tanano tkivo života i vremena kojem svjedočimo. Strpljivo smo bilježili život u njegovom jednostavnom, autentičnom obliku, slijedili ritam njihovih dana i sakupljali grumenčiće zlata života.

MONITOR: Što vas je najviše iznenadilo u reakcijama publike na Sandensu – na što su se emotivno posebno reagovali ljudi koji nikada nijesu bili na Balkanu, niti na crnogorskoj planini?
GLOMAZIĆ: Publika je na svim projekcijama, a bilo ih je ukupno sedam tokom cijelog festivala, zaista iskazala velike emocije. Rekli su nam da je to prava rjetkost i da je publika na Sandensu dosta uzdržana. Na premijeri filma smo doživjeli ovacije, bilo je puno suza, a razgovori nakon projekcija bili su izuzetno sadržajni i zanimljivi. Ovo nas je pomalo iznenadilo jer smo se trudili da u filmu ne potenciramo emocije, da ih ne podvlačimo i ne dramatizujemo stvari kako bi mamili osjećanja gledalaca, što se u filmu često čini. Naprotiv, željeli smo da po svaku cijenu ostanemo na jednoj etičkoj distanci, puni poštovanja spram naših protagonistkinja i njihove lične priče, da poštujemo tabu koji je dio naše kulture, da se krećemo isključivo u ritmu i prostoru međusobnog povjerenja, da ne pitamo i ne forsiramo već svjedočimo. Mislimo da gledaoci to osjećaju i prepoznaju izvorni dokumentaristički i opservacijski materijal, a mi smo se koristili njegovim dramskim potencijalom da progovorimo o univerzanim vrijednostima ljudske egzistencije. Za njih nema granica. Ni kulturnih, ni ideoloških, ni jezičkih, ni rasnih, nikakvih. Ljubav, brižnost, hrabrost, pravednost, suprostavljanje nepravdi, stoicizam, preispitivanje sopstvenog identiteta i pošteni vrijedni rad za sve su isti. A nepravda i nasilje nas sve jednako vrijeđaju. Posebno mi je drag komentar nagrađivane kenijske producentkinje i članice žirija na Sandens festivalu – Toni Kamau, koja nam je rekla kako je Gara podsjetila na njenu baku koja je živjela od zemlje i za nju se borila.
TUTOROV: Mislim da nije važno da li je neko bio ili nije na crnogorskoj planini. Ne bih da demistifikujem kulturu koja je kontekst filmu, ali Crna Gora kao takva je nebitna u našem filmu. Gara je odrasla na planini, ali je u filmu videla dublje nivoe i prepoznala da se kroz nju priča gotovo mitska sudbina žena u militarističkom i militarizovanom patrijarhalnom svetu. To viceralno dejstvo filma je ono na šta sam najviše ponosna – to da smo uspeli da odnegujemo film kroz slojeve značenja koji prevazilaze kulturološke odrednice, a opet izbegavaju klišee. Posebno smo se pobrinuli da izbegnemo kliše o divljem Balkanu, egzotizam, romanticizam, pojednostavljenja, antropološki pristup. Sa prvom montažerkom smo se oko toga razišli, a muzika Draška Adžića nam je pomogla da se otkloni svaki trag folklora.

MONITOR: Nakon ovog priznanja,„Planina“ ulazi u novu fazu života – festivalsku, bioskopsku… Koliko vam je važno da film dođe do crnogorske publike i kakvu vrstu razgovora biste voljeli da on ovdje pokrene?
TUTOROV: Veoma nam je važno da film što pre dođe do crnogorske publike. Mozda Petar i ja nemamo iste motive. Važno mi je da donesemo nazad ono čime smo se poslužili i to je i stvar dobrog odgoja. Za mene je još Crna Gora – iz perspektive podnožja planina gde sam leti odrastala – monumetalna i mitska geografija povezana sa starogrčkim nasleđem. Prepoznajem njenu jedinstvenu paletu boja – od prljavo roze, duboko zelene, do zlatne i braon. Radujem se da se boje vrate tamo odakle su uzete, kao i da podelimo sa prijateljima i saborcima plod našeg gotovo osmogodišnjeg rada. Možda se nekima i neće svideti „Planina“ ali to je sasvim u redu.
GLOMAZIĆ: Nakon premijernog prikazivanja u SAD film je u brojnim magazinima i portalima širom svijeta dobio veoma pozitivne kritike. To je velika satisfakcija za naš kao autore. U međuvremenu smo dobili pozive desetina festivala sa svih kontinenata i film će očigledno imati vrlo bogatu festivalsku karijeru. Ovo je izuzetna prilika i za promociju Crne Gore i naše divne i rijetke planine Sinjajevine koja još uvijek čeka da bude zaštićena. Sa nestrpljnjem očekujemo i prikazivanja pred crnogorskom publikom. Nadam se da će ona biti povod za sadržajne i plodotvorne razgovore, za preispitivanje stavova kada je u pitanju naš odnos prema prirodi i odnos prema pravima žena i ozbiljnom problemu porodičnog nasilja koje moramo iskorijeniti.

M.MINIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, POLITIČAR I DIPLOMATA: Otkriti sve činjenice i motive mutne operacije u Tivtu

Objavljeno prije

6 dana

na

6 Juna, 2026

Objavio:

Dolazak problematičnih osoba iz Srbije, loše maskiranih u turiste, u mali Tivat, i to baš uoči početka velikog Samita, upućuje na sulude namjere. Sigurno i kontraproduktivne za planere i izvođače ove mutne i provincijske operacije. Sada je najvažnije da se ne dozvoli nikakva sjenka na organizaciju samita. I da se zatim detaljnom istragom otkriju sve činjenice i motivi organizatora ove operacije,i prezentuju našoj i međunarodnoj javnosti i pravnim institucijama

 

 

MONITOR: U petak u Tivtu počinje Samit Evropska unija – Zapadni Balkan, koji se već najavljuje kao najznačajniji politički skup ikada organizovan u Crnoj Gori. Koja su očekivanja od samita?

LEKIĆ: Izvjesno je da je to najveći skup održan u Crnoj Gori. Učinjen nam je i kompliment da će Tivat i Crna Gora tog dana biti centar Evrope. Tome treba da se radujemo i budemo zahvalni učesnicima skupa.

Ipak, treba se podsjetiti da je proliferacija samita fenomen novog doba i da moderne tehnologije omogućavaju i malim zemljama organizovanje ovakvih skupova.

Biće bitni sadržaj i zaključci Samita, jer živimo u dinamičnim vremenima ubrzavanja istorije kada se prelama i budućnost zemalja Balkana.

MONITOR: Imamo i skandal sa Vučićevom ćaci  prethodnicom koja je sletljela u Tivat i ubrzo vraćena u Beograd.

LEKIĆ: Kada odgovaram na vaše pitanje o krajnje problematičnom incidentu u Tivtu još nema dovoljno zvaničnih podataka o svim njegovim dimenzijama. Ali već ih je dovoljno da je jasno da se radi o nečemu za svaku osudu.

Dolazak problematičnih osoba iz Srbije, loše maskiranih u turiste, u mali Tivat,  i to baš uoči početka velikog Samita, upućuje na sulude namjere. Sigurno i kontraproduktivne za planere i izvođače ove mutne i provincijske operacije.

Sada je najvažnije da se prvo ne dozvoli nikakva sjenka na organizaciju Samita. I drugo, da se zatim detaljnom istragom otkriju sve činjenice ove operacije, pouzdani motivi organizatora i kao takve prezentuju našoj i međunarodnoj javnosti i odgovarajućim pravnim institucijama.

MONITOR: Predsjednik Crne Gore predložio Vas je za člana Komisije za obavljanje poslova razgraničenja i utvrđivanja državne granice i pripremu za zaključivanje međunarodnih ugovora o državnoj granici sa Hrvatskom. O kakvoj se Komisiji radi, ko su njeni članovi, koja su zaduženja?

LEKIĆ:Zvučaće možda neobično kada vam kažem da o toj komisiji ne znam skoro ništa, pa ni ko su njeni članovi. Bizaran je momenat da ni mediji, ni analitičari — uz časne izuzetke — o tome  ne znaju mnogo.

Svoje poglede o pitanju Prevlake sam javno izlagao, nešto opširnije u tekstu pod naslovom ,,Prevlaka između bure i bonace”.

Uzgred, i o nečemu nebitnom: moj odgovor na predlog predsjednika sadržavao je, usmeno i pisano, stav da za eventualni rad u komisiji ili slično ne primam nikakvu materijalnu nadoknadu.

MONITOR:Da li očekujete da budete izabrani u toj Komisiji?

LEKIĆ: Vidite, ja se nisam kandidovao da budem tamo. Kao neko ko se tim pitanjem dugo bavio i ko bi eventualno mogao biti od neke koristi u daljem procesu, prihvatio sam predlog. I to isključivo iz osjećaja lične i javne odgovornosti.

A dalji tok stvari pratiću sa distance i prilično ravnodušno prema nastavku dešavanja, pa i prema samom ishodu. U međuvremenu imam dosta drugih interesovanja i skromnog rada u ovoj životnoj fazi.

Ono što je, naravno, mnogo značajnije jeste da li će crnogorska država, makar u poslednjoj fazi rješavanja ovako krupnog, rekao bih istorijskog pitanja, naći snage za javnu odgovornost u zaštiti svog vitalnog interesa.

MONITOR: Da li su vas iznenadile oprečne reakcije povodom ovog predloga?

LEKIĆ:Možda je bilo neobično što nije bilo šireg interesovanja niti znanja o postojanju ne samo ove komisije nego ni o dosadašnjem radu odgovornih, kao ni o stanju pregovora oko Prevlake i razgraničenja. A da je potencijalno uključivanje moje malenkosti u njen rad izazvalo određene odjeke.

I to dvostruke. S jedne strane, imao sam dosta poziva i komentara, naročito iz Boke Kotorske, gdje su obični građani i neka udruženja pozdravili moje potencijalno uključivanje.

S druge strane, bilo je, kako mi je rečeno, nekoliko negodovanja, pa i histeričnih reakcija u medijskim punktovima koji, kako je javno dokazano, funkcionišu i na osnovu uputstava iz zone kriminala. Tu se može uočiti da nema „inovacija“ u olajavanju i plasiranju bezočnih laži, pa i o meni, jer „autori“ bukvalno prenose sadržaje policijsko-mafijaških montaža iz metodologije i vremena Đukanovićeve vlasti.

MONITOR: Bili ste ministar inostranih poslova Crne Gore oktobra 1992, kada je Savjet bezbjednosti UN usvojio Rezoluciju kojom je za područje Rt Oštro – Prevlaka utvrđen poseban status, a nakon toga bavili ste se ovim pitanjem pa ste kao poslanik često govorili o ovom problemu u Skupštini. Da li smo danas bliže rješavanju ovog spornog pitanja?

LEKIĆ:Mislim da smo danas, ovakvim radom, dalje od rješavanja tog pitanja u našu korist. Sve i kao posledica dugogodišnjeg nerada. Da li je to bila slučajna inercija nerada ili ne, dio nekog paket-aranžmana, drugo je pitanje.

Rezolucija Savjeta bezbjednosti UN broj 779 iz oktobra 1992. godine na neki je način internacionalizovala pitanje Prevlake, na kojoj su zatim godinama bili vojnici UN, čime je faktički otvoren diplomatski prostor za rješavanje tog problema.

Time je, opet na izvjestan način, po prvi put relativizovana Badinterova komisija i njen, ne slučajno, bazični princip o apsolutizovanju takozvanih avnojevskih, odnosno republičkih granica.

Isti princip pomenute Badinterove komisije zatim je eklatantno poništen od strane više evropskih i drugih država, recimo priznanjem Kosova.

Prevlaka, odnosno sporni Rt Oštro, naravno nije veličine Kosova. Radi se o nenaseljenom prostoru od nekoliko stotina metara koji prirodno i istorijski zaokružuje Bokokotorski zaliv i determiniše granicu na moru.

Tačno je da sam se u svojstvu poslanika od 2012. do 2023. godine često i kritički osvrtao na neodgovoran odnos vlasti prema neriješenom problemu Prevlake i razgraničenja. I to se jednako odnosilo na vrijeme vlasti DPS-a, Krivokapićeve i Abazovićeve vlade, koje su povodom Prevlake ostvarivale dosljedan i harmoničan kontinuitet ignorisanja tog pitanja.

Zbog toga sam u Skupštini, i to u svojstvu člana parlamentarne većine, glasao za smjenu ministra vanjskih poslova Radulovića (kao i ministarke Bratić, istina drugim povodima), da bih zbog odnosa prema Prevlaci inicirao i kontrolno saslušanje tadašnjeg premijera i ministra vanjskih poslova Abazovića u Odboru za međunarodne odnose.Ipak, moj glas u Skupštini zvučao je kao glas u pustinji.

Sada smo došli gdje smo došli. Bez ozbiljne strategije, taktike, pa čak ni zvanično saopštenog cilja povodom Prevlake.

Stiče se utisak da je glavni adut i argument odgovornih protagonista s ove strane, koji se uporno ponavlja, da nam je Hrvatska prijateljska zemlja. To jeste dobra vijest, ali nisam najsigurniji da ona može zamijeniti ozbiljan diplomatski i stručni rad s ciljem zaštite državnih interesa.

MONITOR: Koliko je pitanje Prevlake presudno u odnosima sa Hrvatskom i kako će ono uticati na finalizaciju našeg puta ka EU?

LEKIĆ:Izuzetno je važno. Mislim prije svega na interese države, ali i građana, pa i njihove svijesti. Pređeni put odnosa ovdašnjih zvaničnika prema Hrvatskoj govori o širokom repertoaru — od, s jedne strane, arogancije, prijetnji i podsticanja mržnje, u čemu je rani Đukanović sa svojim antologijskim izjavama bio sam vrh toga, do, s druge strane, demonstracije dosta mučne inferiornosti koja nerijetko vrijeđa dostojanstvo države i samih građana.

S treće strane, treba konstatovati i povremenu neadekvatnost izjava određenih protagonista sa hrvatske strane, kako u neskrivenim nostalgijama, možda i pretenzijama prema Boki Kotorskoj, tako i u presuđivanjima apodiktičnim sudovima i tonovima oko spornih pitanja.

Ako bih napravio kraći izlet u istoriju dva naroda, vrlo je uočljiv kontrast sa dostojanstvom koje je pokazivano u teškim vremenima naše zajedničke istorije i solidarnosti tokom vjekovne borbe protiv stranih dominacija i tuđina. O tome lijepo i trajno svjedoče i pisma, odnosno dopisivanje Njegoša sa banom Josipom Jelačićem i Stankom Vrazom.Istina, živimo u drugom vremenu, ali nije naodmet podsjetiti se pozitivnog nasljeđa istorije.

Ostaje mi da ponovim ono što sam mnogo puta govorio: mi treba iskreno da gradimo najbolje moguće odnose sa Hrvatskom. Uz bazičan princip uzajamnog poštovanja.

Oko spornih pitanja treba uvažavati državu Hrvatsku i argumente hrvatske strane, kao što treba ozbiljno i argumentovano zastupati naše.

MONITOR: Učlanjenje Crne Gore u EU mnogi vide kao maltene gotovu stvar. Koji su izazovi koji to mogu usporiti ili spriječiti na domaćem i spoljnjem planu?

LEKIĆ: Dobro je što kod nas postoji polet i entuzijazam za EU. I što nas drugi, ipak ne baš svi, ohrabruju u tome.

Nije dobro što se, umjesto ozbiljnog rada i polaganja još nepoloženog ispita demokratske i pravne zrelosti, ovdje pravi atmosfera trijumfalizma, ponekad i sa neukusom propagandno-karnevalskog stila.

Smatram da je važno pratiti velike geopolitičke promjene koje su u punom jeku u svijetu i samoj Evropi. Jer će i to bitno uticati na sudbinu prijema u članstvo EU.

Ne bi bilo dobro da, zagledani u evropske zvijezde, ne vidimo šta se dešava u današnjoj evropskoj zajednici punoj iskušenja — od geopolitičkih i ekonomskih do vojnih. Morali bismo biti spremni za ono što dolazi.

MONITOR: Politički ste veteran. Kako biste okarakterisali i ocijenili sadašnju političku scenu u odnosu na ranije?

LEKIĆ:Da, bio sam savremenik nekoliko ciklusa novijeg istorijskog razdoblja kada su se zemlja, njeni politički, ekonomski i državno-pravni statusi mijenjali. Ostajala je ista teritorija i isti građani na njoj. I lijepa rujna zora koja nekada najavljuje i svitanje. Mada još sasvim ne sviće. Drugim riječima, ostala su mnoga iskušenja.  Iznutra i izvana. Napredovali smo i nazadovali.

Crna Gora je, uprkos svemu, na nogama. Ponekad izgleda i na klecavim. Da li će se ona ukotviti u svoj magistralni pravac — kada joj opasnosti unutrašnje autodestrukcije i spoljne pretenzije neće moći ništa — ostaje i dalje neizvjesno.

Za njen istorijski pravac jesu važni geopolitički izbori savezništava, ali je još važnija snaga neophodne unutrašnje kohezije i posjedovanje samosvijesti o istorijskim temeljima Crne Gore.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ENVER KAZAZ, PROFESOR UNIVERZITETA U SARAJEVU I POLITIČKI ANALITIČAR: Šmit je žrtva američkog moćnika koji je čovječanstvo doveo na rub propasti

Objavljeno prije

6 dana

na

5 Juna, 2026

Objavio:

Zbog finansijkih inetersa ljudi koji su mu veoma  bliski Tramp je smijenio  dosadašnjeg Visokog predstavnika u BiH, gospodina Šmita. Startegija prema kojoj on hoće energetski porobiti Evropu i Balkan je borba za finansijku moć oligarha-naftnih, plinskih i onih iz vojne industrije. Njima je Tramp okružen. Oni upravljaju ratovima, genocidima i sudbinama država.  BiH će se u svojoj nefunkcionalnosti, postajti sve više kolonija Trampovih oligarha i polukolonija nesposobne evropske birokratije

 

 

MONITOR: Bivši VP Karl Bilt i Volfgang Petrič, založili su se u autorskom tekstu u FAZ-u,za ukidanje pozicije Visokog predstavnika. Istovremeno, Skupština RS je usvojila Deklaraciju o ukidanju OHR, ali je Milorad Dodik i u tekstu Bilta i Petriča, vidio opasnost za poziciju RS. Kako  gledate na ove dvije formalno slične a suštinski različite inicijative?  

KAZAZ: Važno je odmah reći da stavovi Skupštine RS, Bilta i Petriča ne odražavaju ono o čemu -u povodu BiH danas, misle svjetski moćnici. Prije svih, najproblematičniji od njih- Donald Tramp. Naime, zbog finansijkih inetersa ljudi koji su mu veoma  bliski on je smijenio dosadašnjeg Visokog predstavnika, gospodina Šmita. Finansijki interesi njegovih ljudi vezani su za tzv. Južnu interkonekciju preko koje će BiH dobijati skupi ukapljeni američki- umjesto dosta jeftinijeg ruskog plina. Šmit nije završio ono što mu je naredila Trampova administracija – hitne izmjene zakona od državnoj imovini koje bi omogućile početak gradnje gasovada kroz BiH i izgradnju plinskih termoelektrana. Danas -ako se ne sluša Tramp, koji je izvršio suludu agresiju na Iran i podržavao cionistički genocid u Gazi, svaki političar-čak i čitave države dobijaju različite prijetnje, od uvođenja carina do političkih smjena. Šmit je, dakle, žrtva američkog moćnika koji je čovječanstvo doveo do energetske, ekonomske i finansijke krize, praktično- na rub propasti. Startegija prema kojoj on hoće energetski porobiti Evropu i Balkan nije ništa drugo do borba za finansijku moć oligarha-naftnih, plinskih i onih iz vojne industrije. Njima je Tramp okružen. Oni upravljaju ratovima, smrtima djece, genocidima i sudbinama država. Za njih je BiH sitnica, a Šmit- Kafkin kukac kojeg treba požderati.Petrič, Bilt i Skupština RS tu su samo sporedni faktori. A BiH će se, kao loša, nedovršena i nefunkcionalna država koprcati u svojoj nefunkcionalnosti, postajući sve više kolonija Trampovih oligarha i polukolonija nesposobne evropske birokratije. To je njena dugoročna sudbina. A to znači da će novi Visoki predstavnik raditi ono što naredi Vašington.

MONITOR: U izjavi Stejt departmenta povodom ostavke VP Kristijana Šmita, kaže se da je ta ostavka došla u pravo vrijeme- jer međunarodna zajednica radi na okretanju nove stranice u odnosu prema BiH i deeskalaciji postojećih tenzija. Šta je  Vama poznato o ovoj novoj strategiji koju pominju u Vašingtonu?

KAZAZ: U svijetu traje preslojavanje moći ili velika transformacija, kako glasi naslov genijalne knjige Branka Milanovića o kraju neoliberalizma i uspostavljanju nacionalnog tržišnog liberalizma. Budućnost će biti obilježena, prema Milanoviću, velikim ekonomskim sukobom dva hegemona: Kine i SAD-a. Zapadni Blakan je mali, ali važan u tom budućem sukobu. Ako je Marfi znao šta treba uraditi, Tramp to ne zna. Jer, njega intersuje samo novac. Marfija je zanimala stabilnost. Stabilan Balkan omogućio bi ostvarivanje američkih ineteresa. Nestabilan je otvoren za različite mogućnosti. U nestabilan će lakše prodirati kineski uticaj pored nesposobne EU birokratije. A uz to rast će sukobi između SAD-a i EU. Čeka nas, dakle, neizvjesno i nestabilno vrijeme. EU nema viziju koja bi je učinila stabilnom i sigurnom, te nezavisnom od Trampovih naredbi. Zapadni Balkan bit će talac i tog sukoba.

MONITOR: Šmit je u zadnjem intervjuu, rekao da je mjesto VP napustio zbog „ogromnog i iznenađujućeg“ pritiska SAD. Igor Kalabuhov, ambasador Rusije u BiH, podržava gašenje OHR. Djeluje da su se interesi Vašingtona i Moskve, u ovoj stvari, prilično podudarili?

KAZAZ: Ovdje je sve jasno. Kalbuhov bi najradije BiH pretvorio u Putinovu guberniju, a Vašington je hoće pretvoriti u svoju energetsku koloniju. BiH ne funkcioniše s sadašnjim OHR-om, a kako će s tim novim visokim predstvanikom – vidjet ćemo. Mislim teško, kao i do sada. BiH, paradokslano, može učiniti stabilnom samo jedna mogućnost – da se finasijski intersi Trampovih i Dodikovih oligarha poklope. Mi ostali bit ćemo njihove sluge.

MONITOR: Dodik je rekao da očekuje da u izboru novog VP/ce, ključnu ulogu igra konsenzus Rusije, Kine i SAD-i „naravno naš“ Da li je moguć ovakav konsenzus i od čega ili koga on zavisi?

KAZAZ: Naravno da se Dodik neće pitati ništa o novom Visokom predstavnikom, ma ko on bio. Baš kao ni Dragan Čović, koji kao Dodik traži smanjene ovlasti OHR-a i njegovo izmještanje u Brisel. Konsenzus o kojem govorite  je moguć samo zato što Kina i Rusija pametno procjenjuju da će ta nova situacija u BiH biti nestabilna. To im u poptunosti odgovora. EU je ovdje-u BiH, proizvođač krize. Baš kao što krizu doživljava i u svojoj složenoj nefunkcionalnosti. EU djeluje kao zona političkog sumraka ispunjena paranojom i fobijom i od SAD-a, i od Rusije i od Kine. Nikad intelektualno slabija garnitura političara nije vodila evropske zemlje. Zona nekadašnje nade i slobode, postala je prostorom strepnje, mjesto koje se iznutra urušava. Mi smo na početku procesa koji će imati strašne posljedice. Ako postane potpuni sluga SAD-a vjerovatno hoće, EU će služiti kao instrument američke borbe protiv Kine, koja je ekonomski i tehnološki na početku velike pobjede nad Zapadom.

MONITOR: Odlazeći VP Šmit smatra vrlo važnim što je uspio da donese „paket integriteta“ u vezi sa glasanjem na izborima, koji će biti u oktobru. Govorilo se i da bi on,  iako je podnio ostavku, mogao uticati na nove propise o državnoj imovini, zbog čega je Dodik najavio proglašenje nezavisnosti RS.  

KAZAZ: Taj paket integriteta je nešto najbolje što se moglo desiti BiH. Ali, da li će zbog elektronske kontrole izbora -pobijediti oni koji će ovoj zemlji donijeti stabilnost, teško je reći. A Dodikovo otcjepljenje je prastara prevarantska priča za nacionalističko biračko tijelo. Važno je napomenuti, nije Dodik porazio Šmita, nego Tramp.

MONITOR: U vezi sa  različitim interesima oko gradnje gasne interkonekcije Hrvatska-BiH, Šmit kaže da je glavni graditelj trebalo da bude EU, ali da se ona povukla iz te uloge. Da li EU pravi i ovdje kompromis sa Trampovom administracijom, rizikujući da joj se nova agenda sopstvenog bezbjednosnog, političkog i ekonomskog jačanja kompromituje?

KAZAZ: O nesposobnosti EU sam već dosta toga rekao. A ovdje mi se čini važnim istaći da nezavisnost od ruskog znači zavisnost od američkog- ukapljenog i skupog plina. Za razliku od drugih-prije svega političara, ja ne znam šta je gore. Naravno, bilo bi najbolje kada bi BiH i Zapadni Balkan imali mogućnost izbora. No, stabilni, mirni svijet je iza nas. Čeka nas velika transformacija uz strašne klimatske promjene. Moćnici hrle za novcem, a planeta propada. To je naše vrijeme, naš zarobljeni život.

 

Dodik treba Trampu koliko i Putinu

MONITOR: Bivši ambasador SAD u BiH, Majkl Marfi, izjavio je da je 2025-e, sklopljen „tajni sporazum“ između administracije SAD i Dodika. Fokus tog sporazuma je-trdi Marfi, na ukidnju američkih sankcija prema Dodiku i ukidanju Kancelarije VP. Marfi, kaže da je „Dodik prevario  Donalda Trampa“ ne sprovodeći dogovor o ponišenju  antidejtonskih zakona koje je donela RS. Kako  gledate na ovu izjavu Marfija ?

KAZAZ: Dodik je onaj sićušni, seoski lažov i prevarant koji sve radi zbog lične i koristi svojih poslušnika. Naravno da je slagao i prevario Trampa, ali i Tramp njega. Skinute su sankcije Dodiku, ali kancelarija OHR-a neće biti ukinuta. Budući visoki predstavnik će imati smanjenje ovlasti, slušat će SAD, a zemlje EUće ispod glasa nešto mrmuckati. I to će biti karakaturalna politika koja će skupo koštati BiH, zemlju koju ljudi masovno napuštaju. Geografija je sudbina, rekao jedavno veliki svjetski ekonomski naučnik Branko Milanović, objašnjavajući rast nejednakosti u današnjem svijetu. Ta sudbina je u BiH tragična jer ova zemljapostaje demografska pustinja. Teritorije za koje su nekad nacionalistički vođe ratovali čineći stravične zločine, danas su nenastanjene, potpuno prazne od

ljudskog života. Marfi je znao šta u BiH treba raditi. Znao je to i Šmit. Dodik je bio u političkom samrtnom hropcu u koji su ga oni odveli. Oživio ga je Tramp, a seoska lola varalica iz Laktaša nakon oživljavanja, opet divlja i podiže spomenike ratnim zločincima. To jest predizborna igra, ali i opasno mentalno pokoravanje Srba u RS. Držanje naroda u okovima mržnje. Dodik je tu veliki zli majstor. Najava mogućih sankacija Dodiku je metaforički rečeno prva lična greška, ali Dodik treba Trampu koliko i Putinu. Tu su stvari još dosta nejasne.

 

 

Postoji mogućnost odlaganja izbora VP, SAD se se protivi tome

MONITOR:  Danas( četvrtak) traje oštro nametanje svojih kandidata za VP između  SAD i EU. Zašto je traženo odlaganje odluke, a SAD kandidat A.Z.Landi je već u Sarajevu?

KAZAZ: Prema informacijama koje cure sa sjednice PIC-a, sukob je dosta snazan. Postoji i mogućnost odlaganja, ali se SAD jako protive tome. Žuri im se zbog izbora za Kongres, u novembru. Dolazak Antonija Zanardi Landija je dodatni pritisak SAD, ali i prevelika samouvjerenost. Trampizam na djelu.

MONITOR: Landi je, osim Srbije i Crne Gore bio i  ambasador Italije u Rusiji. Da li je on, možda, dobio i neformalnu podrsku Rusije?

KAZAZ: U to nema nikakve sumnje. Putin je, u ovom slučaju, Trampov kec iz rukava.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ERVINA DABIŽINOVIĆ, PSIHOLOŠKINJA I DOKTORKA RODNIH STUDIJA:  Proizvodnja  krize

Objavljeno prije

2 sedmice

na

30 Maja, 2026

Objavio:

Umjesto razvoja demokratskih institucija, svjedočimo stalnom iscrpljivanju društva krizama koje se planski održavaju jer odgovaraju političkim strukturama koje opstaju na konfliktu, strahu i podjelama

 

 

MONITOR: Prođe još jedan Dan nezavisnosti. Ima li promjena?

DABIŽINOVIĆ: Dan nezavisnosti prolazi u zemlji koja formalno postoji, ali politički i društveno  kao da se neprestano pregovara o njenom smislu, granicama i identitetu. Nezavisnost za Crnu Goru nije postala stabilan demokratski okvir, nego trajno krizno stanje iz kojeg političke elite crpe moć.

Smijenila se vlast, ali nisu nestali potreba i obrasci  da se vlada i zloupotrebljava politička moć. Partijska kontrola institucija, politička trgovina, zapošljavanje po partijskoj knjižici i lojalnosti, kontinuirana instrumentalizacija identitetskih podjela i proizvodnja konflikta ostali su gotovo netaknuti. Samo su se akteri zamjenili. Živimo dugogodišnji paradoks: država je formalno nezavisna, a politički sve zavisnija od dnevnih trgovina, regionalnih uticaja, crkvenih centara moći i populističkih kalkulacija. Umjesto razvoja demokratskih institucija, svjedočimo stalnom iscrpljivanju društva krizama koje se planski održavaju jer odgovaraju političkim strukturama koje opstaju na konfliktu, strahu i podjelama. Najveća manipulacija posljednjih godina jeste što se građanima permanentno nudi osjećaj istorijske ugroženosti, dok se iza kulisa odvija puka raspodjela funkcija, interesa i kontrole nad državnim resursima.

Nacionalizam je najjeftinija politička valuta u zemlji bez ozbiljne razvojne strategije. Dok se građani iscrpljuju u beskrajnim raspravama o identitetu, ostajemo bez kadrova i vrijednih ljudi, javne institucije fasadno postoje, obrazovanje je propalo, socijalne razlike se produbljuju, a evropske integracije se koriste više kao politički dekor nego kao stvarna transformacija društva.

Posebno zabrinjava normalizacija revizionizma i agresivnog patrijarhalnog diskursa. Opstaje ideja poslušnosti, nacionalnog homogenizovanja i uništenje krhkog građanskog tkiva. U takvom ambijentu građanska i antifašistička Crna Gora djeluje umorno, defanzivno gotovo da je nema, i sve više je svedena na simbolički ostatak nekadašnje političke energije koja je dolazila iz civilnog društva. Dan nezavisnosti danas  nije samo praznik državnosti. On postaje test političke iskrenosti:da li zaista želimo demokratsku, sekularnu i socijalno pravednu državu ili eskonačno upravljanje krizom pod zastavom patriotizma.

MONITOR: Kako komentarišete prikazivanje filma Referendum priča o izmišljenoj slobodi na TV Adria i TV Prva? 

DABIŽINOVIĆ: To nije medijski incident, niti pitanje pluralizma mišljenja. To je propagandni proizvod iz političke kuhinje velikog vožda i njegove regionalne mašinerije za proizvodnju nestabilnosti, revizionizma i kontrolisanog nacionalizma. Njegovo emitovanje nije slučajnost, nego nastavak dugotrajnog hegemonog političkog projekta kojim se Crnoj Gori  osporava pravo na istoriju, identitet i politički subjektivitet.

Ovo je organizovana medijska operacija čiji je cilj da se građanima neprestano sugeriše da je crnogorska nezavisnost greška, falsifikat ili prolazna epizoda koju treba politički i simbolički poništiti.Takva propaganda je opasna jer se ne širi brutalnim jezikom devedesetih, nego sofisticirano — kroz pseudodokumentarni format koji glumi objektivnost, racionalnost i istorijsku analizu. Deluje podmuklije: jer pokušava da revizionizam predstavi kao „zdrav razum“.

Film  istovremeno vrši funkciju poruke biračima prosrpskih partija u Crnoj Gori. Njima se godinama sistematski proizvodi osjećaj da žive u „lažnoj državi“, da su politički i identitetski ugroženi i da je nezavisnost istorijska greška koju tek treba ispraviti. To je ključni mehanizam političke mobilizacije. Biračko tijelo se  održava kroz permanentno emocionalno stanje konflikta, ugroženosti i pripadanje „nacionalnom kolektivu“.Ovakvi materijali centrima moći služe za održavanje identitetske napetosti bez koje veliki dio regionalne nacionalističke politike ne bi mogao opstati.

Najciničnije je što upravo oni koji se predstavljaju kao zaštitnici srpskog naroda u Crnoj Gori proizvode društvo stalne nestabilnosti, konflikta i zavisnosti. Građani se drže zarobljeni u beskrajnim raspravama o naciji, jeziku, zastavama i „pravim istorijama“, dok se iza kulisa odvija ono što je stvarni politički posao:raspodjela moći, kontrola institucija,zarobljavanje medija, politička trgovina, potpuno brisanje javnog interesa. To je suština populističke manipulacije: što je društvo umornije, podijeljenije i emocionalno iscrpljenije, lakše ga je politički kontrolisati.

MONITOR: Godišnjica je zločina Deportacija bosanskih izbjeglica.  Više od tri decenije kasnije, vjerujete li  da crnogorsko društvo im snage  da se suoči sa  zločinima devedesetih?

DABIŽINOVIĆ: Crna Gora nije imala niti ima političku volju za suočavanje sa zločinima devedesetih.  Država je sistemski proizvela ambijent u kojem suočavanje sa prošlošću nikome od centara moći ne odgovara. Tri decenije nakon Deportacije bosanskih izbjeglica mi živimo u društvu koje komemorira žrtve, ali štiti političke i ideološke mehanizme koji su do tih zločina doveli. Istinsko suočavanje sa ratnim zločinima u Crnoj Gori i van nje ne otvara samo pitanje individualne odgovornosti, nego pitanje karaktera države, političkih elita, medija, ratne propagande i kontinuiteta ideologija koje i dalje žive u ovom društvu.

Generacije odrastaju u društvu bez utvrđene odgovornosti sa istim pitanjima:ko je bio agresor, ko žrtva, šta je zločin, zašto su ljudi deportovani u smrt?  To nije  slučajno stanje, nego politička proizvodnja konfuzije. Društvo koje bi  priznalo istinu o devedesetim moralo bi priznati i koliko su nacionalizam, militarizam i politički oportunizam i dalje živi. To bi ozbiljno ugrozilo sadašnje raspodjele moći. Zato ne vjerujem u veliki institucionalni preokret. Možda je najtačnije reći: u Crnoj Gori se ne vodi borba za suočavanje sa prošlošću, nego za kontrolu nad njenim značenjem, emocijama građana, identitetima i  granicama dozvoljene istine.

MONITOR: Koliko nam nesuočavanje sa prošlošću određuje budućnost?

DABIŽINOVIĆ: Izostanak  suočavanje sa prošlošću je politički model upravljanja društvom. Budućnost se ovdje gradi pod stalnom ucjenom prošlosti.  Zato mi danas ne živimo posljedice devedesetih samo kroz sjećanja žrtava ili nerazriješene traume, nego kroz institucije, politički jezik, medije, obrazovanje i način na koji se proizvodi stvarnost. Rat nije završen u simboličkom smislu. Samo je promijenio formu. Nesuočavanje je omogućilo  da nacionalizam ostane legitimna politička valuta, ratna propaganda evoluira u medijsku manipulaciju, autoritarni obrasci prežive pod maskom demokratije, a društvo ostane zarobljeno između straha, revizionizma i identitetskih sukoba. Svaki ozbiljniji društveni problem u Crnoj Gori vrlo brzo se prevodi na teren nacije, istorije, „ugroženosti“ i identitetske mobilizacije. To nije slučajno. To je posljedica činjenice da nikada nije napravljen jasan politički i društveni otklon od politika devedesetih.Zato se budućnost u Crnoj Gori stalno odlaže.

MONITOR: Ulazak u EU je moguća bliska budućnost zemlje. Vidite li suštinske napore da se transformišemo u društvo evropskih vrijednosti?

DABIŽINOVIĆ: Ulazak Crna Gora u EU vjerovatno jeste posljednja velika politička šansa ove zemlje da ne potone potpuno u zonu permanentne destabilizacije. Ne zato što je Evropa romantična ideja spasa, nego zato što bez tog okvira ova zemlja postaje lak plijen lokalnih i regionalnih centara moći koji godinama žive od konflikta, podjela i političke kontrole društva i teritorije.

Problem je što se kod nas evropske integracije uglavnom tretiraju kao marketinški slogan i geopolitički dekor, a mnogo manje kao duboka transformacija društva. Vlast formalno govori jezikom evropskih vrijednosti, dok istovremeno jačaju revizionizam, politička trgovina, klerikalizacija društva, nacionalistička mobilizacija i okupacija institucija. Govori se o Evropi, a proizvodi atmosfera trajne političke ucjene, identitetske iscrpljenosti i društvenog nepovjerenja. Suštinski problem je što evropski proces traži demokratizaciju društva, a veliki dio političkih elita opstaje zahvaljujući tome što društvo  nije  demokratizovalo.

Ulazak u EU je važan jer može postaviti makar minimalne granice destrukciji kojoj svjedočimo. Ali ulazak u EU neće automatski proizvesti demokratsko društvo. Možemo ostati evropska članica sa autoritarizmom, zarobljenim institucijama i društvom koje je  mentalno i politički i dalje u devedesetim. Pitanje je: da li Crna Gora želi Evropu kao prostor slobode i demokratije — ili samo kao novu fasadu iza koje će stare politike nastaviti da žive.

 

Duboka povezanost nacionalizma i patrijarhata

MONITOR: U fokusu dokumentarnog filma Referendum priča o izmišljenoj slobodi su  i žene i Cetinje? 

DABIŽINOVIĆ: Posebnu upotrebnu vrijednost  materijal ima u korišćenju žena i Cetinja. Taj obrazac nije slučajan. U nacionalističkim i autoritarnim narativima žene se vrlo često koriste kao simbolički teren političkog obračuna među muškarcima.  Aluzije da se žene  Cetinja povezu sa Italijanima i da je zbog toga „povećana demografska slika Crne Gore“ nijesu usputni vulgarizam nego promišljen propagandni mehanizam. Na tom primjeru se otkriva duboka povezanost nacionalizma i patrijarhata: oba funkcionišu kroz kontrolu ženskog tijela i kroz ideju da se muškarac politički poražava tako što se „osramote njegove žene“. Zato su ovdje žene i Cetinje, centralno mjesto političke poruke. Najopasnije je što takav govor pokušava da postane dio „normalne“ javne komunikacije. Kada društvo  toleriše ovakvu vrstu mizoginog nacionalističkog ponižavanja, onda je riječ  moralnom i političkom sunovratu javnog prostora.

Cilj nije bio samo uvrijediti žene sa Cetinja, nego simbolički poniziti crnogorski identitet u cjelini — predstaviti ga kao nešto navodno nastalo iz poniženja, kolaboracije i moralne degeneracije. To je brutalno mizogin i kolonizatorski diskurs. Posebnu odgovornost predstavlja ćutanje ili mlaka reakcija domaćih institucija.

 

U Podgorici je ogoljen model funkcionisanja crnogorske politike

MONITOR: Kako vidite politički proces u Podgorici, i svježu ostavku Jelene Bojović Borovinić na poziciju predsjednice Skupštine Glavnog grada?

DABIŽINOVIĆ: Ono što gledamo u Podgorici je ogoljeni model funkcionisanja crnogorske politike: neprestano prekrajanje većina, kalkulacije oko funkcija, trgovina uticajem, proizvodnja krize, i potpuno uništavanje javnog interesa.

Ostavka Jelene Borovinić Bojović  nije nikakav veliki demokratski čin. To  je prije svega priznanje da se politička konstrukcija raspada pod težinom sopstvenih sukoba, ucjena i unutrašnjih interesa. Čak i Borovinić Bojović govori o „političkom vakuumu“, „pat poziciji“, „manipulacijama“, „sabotažama“ i „trikovima“, što je opis sistema koji više ne funkcioniše ni na nivou elementarnog političkog dogovora.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo