Povežite se sa nama

KULTURA

TRINAESTOJULSKA NAGRADA: Nacionalno priznanje priznatim stvaraocima

Objavljeno prije

na

Mimo dosadašnje prakse, ove godine dodjeljivanje i uručivanje Trinaestojulske nagrade prošlo je bez uobičajenih kritika i polemika, što znači da je žiri odabrao zaista stvaraoce koji su zaslužili to visoko priznanje.

Podsjetimo, dobitnik Trinaestojulske nagrade za životno djelo je slikar Vojislav Stanić. Laureati ovog najvišeg državnog priznanja za 2014. godinu su reditelj Gojko Kastratović, direktor Muzeja i galerija Podgorice Niko Martinović i istoričar umjetnosti Aleksandar Čilikov.

Odluku o dobitnicima Trinaestojulske nagrade donio je žiri u sastavu prof. dr Dragan K. Vukčević, predsjednik Žirija, i članovi prof. dr Dragan Koprivica, prof. dr Ilija Vujošević, prof. dr Predrag Ivanović i prof. dr Milenko Popović.

,,Drago mi je ovo priznanje, mada o nagradama imam posebno mišljenje i smatram da nisu ono najvažnije u životu jednog stvaraoca”, izjavio je Vojislav Stanić, jedan od najvećih crnogorskih likovnih umjetnika, na vijest da je dobitnik Trinaestojulske nagrade.

Stanić godinama živi u Herceg Novom. Nedavno je navršio devet decenija života, ali još aktivno slika. Rođen je u Podgorici. Diplomirao je vajarstvo na Akademiji likovnih umetnosti u Beogradu. Član je Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore od 1952. godine, a dvije godine kasnije uradio je prvo ulje na platnu posvećeno hercegnovskoj obali. Član je Crnogorske akademije nauka i umjetnosti, Matice crnogorske i crnogorskog PEN centra.

Rim je za njega „razglednica”, a Pariz „novogodišnja čestitka”. Kad je predstavljao Crnu Goru na XLVII Venecijanskom bijenalu, a tu izložbu smatra svojim najvećim uspjehom, primio je preko dvije hiljade čestitki iz cijeloga svijeta. Prilikom gostovanja u SAD 2004. godine, na Skidmor Koledžu imao je izložbu koja je trajala čak dva i po mjeseca.

,,Stanić kroz samosvojnu poetiku nudi neku drugu stvarnost, stanićevski, na slikama iznjedreni nadrealni svijet”, kazao je Dragan Koprivica, obrazlažući odluku žirija.

Stanić je dobitnik i dvije godišnje Trinaestojulske nagrade, kao i brojnih domaćih i međunarodnih priznanja.

Boravio je u svjetskim umjetničkim centrima, ali je uvijek govorio da nigdje ne bi pristao da živi osim u Herceg Novom. ,,Tu je sve, ljudi i priroda. Iako je mali grad, život je toliko razgranat da nema potrebe ići neđe drugo da bi tražio ono što nema”.

Živu legendu crnogorske likovne umjetnosti likovni kritičari nazivaju „maestrom sreće”, „naratorom savremenih bajki”, „rasipnikom ljepote”…

Prvo je upisao slikarstvo, ali je ubrzo prešao na vajarstvo. U intervjuu Borbi 1989. godine kazao je da je u vajarstvo „zalutao”, a u slikarstvu se „našao”.

,,Vajarstvo je dosadna umjetnost. Skulptura zahtijeva prostor oko sebe i uvijek je dio nečega, a slika je sama prostor za sebe. Ono je kao prozor kroz koji se može vidjeti svijet”.

Nikada nije pratio modu u umjetničkom izrazu. Jedni njegove slike smatraju nadrealnim, drugi ih svrstavaju u naivu. Na njima paralelno egzistira moguće i nemoguće, realno i fikcija…

,,Teško je povući jasnu granicu između stvarnosti i sna, između prepoznatljivog i naslućenog u Stanićevim slikama”, pisao je Vladimir Maleković u Vjesniku 1976. godine.

Likovni kritičari pisali su da Stanić stvara inspirisan pogledom kroz prozor svog hercegnovskog ateljea. On je govorio da je to „prozor kao i svaki drugi jer kroz svaki prozor vidi se cio svijet”.

Likovna kritika i publika često je scene na njegovim platnima ocjenjivala kao ironične. Kaže da nije ironičan, jer je ironija ružan stav.

,,Prvi uslov umjetnosti je da bude zanimljiva – čim je dosadna onda je ništa ne može opravdati”, često je govorio veliki slikar.

Stanićevo djelo izaziva divljenje širom svijeta. Svojim slikama se, kako kaže „udvara cijelom svijetu”. I to udvaranje se očigledno svima dopada…

,,Trinaestojulska nagrada podsjeća na datum opštenarodnog antifašističkog ustanka, jedinog masovnog ustanka u porobljenoj Evropi. Predstavlja posebnu radost za sve dobitnike. Jer, to je jedan od najviših datuma u našoj etičkoj, političkoj i kulturnoj vertikali”, rekao je Gojko Kastratović, zahvaljujući se u ime dobitnika prilikom uručivanja Trinaestojulske nagrade.

Podsjećajući da je Kastratovića za nagradu preporučila dokumentarna TV serija Dinastija Petrović Njegoš Dragan Koprivica je kazao da se Kastrato-vić iskazao kao stvaralac od naglašenog osjećanja profesionalne savjesti i duga prema svojoj zemlji kada je riječ o očuvanju istorijske crnogorske filmske umjetnosti.

Kastratović je diplomirao na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu, odsjek za filmsku i TV organizaciju. Radio je kao režiser i direktor proizvodnje programa u TV Titograd i umjetnički direktor Avala filma u Beogradu. Osnivač je i prvi direktor Crnogorske kinoteke. Član je Matice crnogorske i Udruženja filmskih stvaralaca Crne Gore.

Kao asistent, pomoćnik režisera i režiser druge ekipe, radio je na filmovima Bitka na Neretvi, Sarajevski atentat, Čovjek koga treba ubiti, Veliki transport… Režirao je dokumentarne filmove Evanđelje zla, Sili u inat, Jovan Tomašević, dokumentarne reportaže Nenadna, Tragom pismenosti, Vojvoda Miljan Vukov, Iguman Mojsije Zečević, Luča Mikrokozma…Kratki igrani film Pusta zemlja realizovao je po istoimenoj noveli Mihaila Lalića. Režirao je igranu dokumentarnu televizijsku dramu Suđenje đeneralu Vešoviću i po svom tekstu dramu Baraba.

Scenarista je i režiser dokumentarnih TV serija Crna Gora XX vijeka u filmskim dokumentima, Tuđinci i izvanjci o Crnoj Gori, Glasoviti crnogorski junaci, To je Crna Gora, Skadarsko jezero, Cetinjska mitropolija…

Bio je producent i izvršni producent igranih filmova Mi nismo anđeli, Zaboravljeni, Kako je propao rok en rol, Uvod u drugi život.

Osnivač je Crnogorske kinoteke. Bio je i predsjednik Udruženja filmskih radnika Crne Gore, član Predsjedništva Saveza udruženja filmskih radnika SFRJ i član Skupštine i Predsjedništva Festivala jugoslovenskog igranog filma u Puli.

Autor je knjiga Filmografija crnogorske kinematografije i filmova o Crnoj Gori, Crnogorska kinematografija i filmovi o Crnoj Gori, Istorija crnogorskog filma.

Niko Martinović je priznanje dobio za knjigu Crna Gora i Habsburška monarhija. Ovo djelo, kako je navedeno u obrazloženju žirija, predstavlja istoriografsko i opšte kulturno dobro od opšteg značaja za Crnu Goru kao i o istorijsko štivo koje predstavlja „kreativan izazov za druge istoričare”.

Objavio je, pored ostalih, knjige: Biljezi i značenja, Crna Gora – biografski zapisi, Crna Gora u slikarstvu XIX i XX vijeka, U sazvježđu duha (Šobajići: Maksim, Bekica, Branko, Simo, Ilija i Petar), Petar Lubarda – Između dana i noći, Vojo Stanić – Dozivi jave i sna.

Rođen je u Nikšiću. Svjetsku književnost završio je na Filološkom fakultetu u Beogradu. Godinama je bio direktor Centra za kulturu u Nikšiću. Sada je direktor Muzeja i galerija Podgorice. Objavio je i priredio više knjiga i studija. Vanredni je član CANU.

,,Srećan sam zbog ovog najvećeg državnog priznanja i ovo mi je velika satisfakcija za minuli rad ne samo na knjizi Crna Gora i Habsburška monarhija 1715-1918. nego i za ranije knjige koje su bile posvećene istoriji i kulturi Crne Gore, odnosno afirmaciji crnogorskog državnog, kulturnog i nacionalnog identiteta i duha države i naroda”, kaže Martinović u izjavi za naš list.

Martinović planira da se sada, poslije petogodišnjeg rada na ovom zahtjevnom i afirmativnom projektu, malo odmori, ali već razmišlja o novoj knjizi – veze Crne Gore i Dubrovačke Republike.

,,Još nisam odredio koji će to biti period, ali mislim da je neophodno da se i tom temom bavimo u Crnoj Gori. Odnose Crne Gore i velikih sila treba da obrade pojedinci ako već neće institucije kojima je to posao, a ja ću se angažovati da obradim veze Crne Gore i Dubrovnika”, kaže Martinović.

Aleksandar Čilikov je čitav radni vijek posvetio istraživanju crnogorskog kulturnog i umjetničkog blaga. Čilikov je dobio Trinaestojulsku nagradu za knjigu Crkve i manastiri basena Skadarskog jezika.

,,Svakako da je velika čast ako dobijete najveće društveno priznanje svoje domovine. Ono što mene posebno raduje je to što sam Trinaestojulsku nagradu dobio u jednom zaista dostojanstvenom društvu koje čine Gojko Kastratović, Niko Martinović i doajen slikar Vojo Stanić. Isto tako ja ovu nagradu ne smatram samo svojom. Iskreno mislim da je to istovremeno nagrada crnogorskoj istoriji umjetnosti i crnogorskim istoričarima”, kaže Aleksandar Čilikov u izjavi za Monitor.

Želja mu je da Cetinje bude upisano u svjetsku kulturnu baštinu.

,,Nadam da će ova nagrada biti novi podsticaj za moj dalji rad. Naime, radim više od jedne decenije na projektu crnogorske istorije umjetnosti, koji treba da se realizuje do kraja 2015. godine, a nekoliko godina radim u timu koji treba da napravi čitavu dokumentaciju za upis Cetinja u svjetsku kulturnu baštinu. Ako bi se ova dva projekta završila na kvalitetan način onda mogu mirno da odem u penziju i da ribarim, pošto sam ja pasionirani ribolovac”, kaže Čilikov.

Čilikov je rođen u Beogradu. Kao sin ruskog emigranta i Cetinjanke u najranijem djetinjstvu dolazi u Cetinje i tu ostaje do današnjih dana. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Beogradu – grupa za istoriju umjetnosti.

Sada je profesor na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju, a predaje na još pet umjetničkih fakulteta.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

PRIKAZ: Novi udžbenik i priručnik za usavršavanje novinara od Dr Tomasa Braja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kvalitetnim novinarstvom protiv pandemije lažnih vijesti i manipulacija

 

Situacija u medijima u Jugoistočnoj Evropi, a posebno na Zapadnom Balkanu, nije nimalo ružičasta. Srbija je na Indeksu medijskih sloboda Reportera bez granica (RSF) od 2014. pala za 33 mjesta i sada se nalazi na 93. mjestu u svijetu. Time je gore rangirana od svoje nekadašnje pokrajine Kosova (78. mjesto), Sjeverne Makedonije (90. mjesto) i Albanije (83. mjesto). Za utjehu Srbiji, Crna Gora je ubjedljivo najgore rangirana u regionu – 104. mjesto. Medijske slobode se sve više ugrožavaju i u zemljama EU od kojih Bugarska prednjači, zatim Mađarska, Malta, Poljska itd. Osim pada sloboda, padaju i tiraži, kvalitet izvještavanja kao i uticaj medija na javnost. Pomenutom tematikom se bavi i čuveni njemački novinar i predavač novinarstva na nekoliko njemačkih univerziteta – Dr Tomas Braj (Thomas Brey). U svojoj knjizi Kvalitetno novinarstvo u Jugoistočnoj Evropi, u izdanju Fondacije Fridrih Nauman, navodi mnoge interesantne i korisne detalje koji se odnose na opšte stanje i trendove u novinarstvu Zapadnog Balkana.

U Hrvatskoj je, na primjer, ukupni tiraž dnevnih novina na godišnjem nivou pao za maltene polovinu za samo 6 godina (2013–2019). U Srbiji se, prema istraživanju iz 2019. god., svega 29 odsto građanja informiše preko dnevnih novina dok ih još samo 15 odsto građana smatra pouzdanim izvorom informacija. Tiraž ukupne dnevne beogradske štampe je po danu manji od 400.000 primjeraka. Kao razlozi se navode nekompetentni urednici, uticaj vlasti i vladajuće stranke, autocenzura itd. Međutim, dr Braj citira i direktora nedjeljnika Vreme Stevana Ristića koji navodi da bi tiraž dnevne štampe još više opao ako bi samo tri dana zaredom imala „normalne“ naslovne strane. Shodno tumačenju, dnevne novine moraju stalno forsirati senzacionalne i često izmišljene stvari da bi hranili adrenalin čitalaca jer „u Srbiji 30% ljudi samo pogladaju fotografiju i naslov“ kao i da se vijesti više ne prate da bi ljudi „bili informisani već da bi potvrdili neko svoje mišljenje“.

Poplavi digitalnih platformi za vijesti i internet televizija sa druge strane ne parira stručnost, obrazovanje i svakodnevno iskustvo novinara tako da je u svijetu tehnološke trke za ekskluzivom „sve više onih koji počinju karijeru tipa –bacam te u vodu pa ti plivaj“ ističe dr Braj koji ima veliko iskustvo sa prostora Balkana. U Beograd je stigao još daleke 1983. godine kao dopisnik a kasnije i šef regionalnog biroa njemačke novinske agencije DPA. Savršeno vlada jezikom ovih prostora a interesantno je da je još daleke 1979. godine doktorirao na Univerzitetu Bochum na temi jugoslavenskog samoupravnog socijalizma.

U nedavno izašlom udžbeniku Braj daje detaljna upustva mladim ljudima kako da razviju medijsku pismenost da bi mogli razlučiti istinu od poluistine i/ili manipulacije, kao i kvalitet informacija kao takvih, jer upravo mladi najviše koriste nove tehnologije koje obiluju informacijama. Braj daje preporuke novinarima kako strukturirati vijesti, napisati naslov, činjenično stanje, dati komentare, napraviti intervjue i preskočiti što je moguće više zamki modernih predrasuda. dr Braj daje i smjernice o izboru jezika, stila pisanja (najviše 25 riječi u rečenici) kao i upotrebi određenih idioma.

Čak dvije trećine udžbenika se odnosi na praktične vježbe sa 120 primjera izvještavanja u Srbiji, Crnoj Gori, BiH i Hrvatskoj koji ukazuju gdje novinari najviše griješe u svom radu, i kako često navode neprovjerene informacije. S druge strane, novinari nekad koriste i navode previše detalja koji zamagljuju fokus priče i rasplinjavaju je toliko da čitalac gubi bit i poentu narativa. To je pogotovo slučaj sa saopštenjima za štampu, političkim izjavama ili sudskim spisima koji se, kako Braj kaže, „citiraju nadugačko i naširoko i to odmah upada u oči kada redovno čitate tamošnje medije, i što nije samo problem tabloida već i takozvanih kvalitetnih medija“.

Dr Braj na kraju potencira i problem centrističkog pogleda na svijet gdje balkanski političari i novinari i dalje vjeruju da se globalno sve vrti oko Srbije, Hrvatske, Crne Gore itd… U intervjuu Dojče Veleu (Deutsche Welle) po objavljivanju knjige se požalio da „mnogi misle da je prvo na šta ujutro pomisle Merkel ili Makron kada otvore oči je šta ću da radim danas sa Hrvatskom ili Srbijom? I naravno, (balkanski) političari prenose sliku da je to tako“.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

ĐORĐE BALAŠEVIĆ, SVIH NAS: Sa mjesecom u očima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok hiljade Novosađana pjeva na kejevima, scene oproštaja, kakve nijesmo vidjeli u skorije vrijeme naše zajedničke prošlosti, ređaju se od Vardara do Triglava. Uvijek je tu i poneki stih ili citat iz neizostavnih Balaševićevih monologa. I uvijek taj redak riječi toliko važan da je zauvijek obilježio neko mjesto i neke živote. Baš poput „stanice u Puli“, sarajevske vjećnice ili „ćiriličnog bećarca“

I nedjelju dana nakon odlaska Đorđa Balaševića traju oproštaji. Dok hiljade Novosađana pjeva na kejevima, scene oproštaja, kakve nijesmo vidjeli u skorije vrijeme naše zajedničke prošlosti, ređaju se od Vardara do Triglava. Uvijek je prisutan i poneki stih ili citat iz neizostavnih Balaševićevih monologa kojima je ukrašavao koncerte. I uvijek je taj redak riječi toliko važan da je zauvijek obilježio neko mjesto i neke živote. Baš poput „stanice u Puli“, sarajevske vjećnice ili „ćiriličnog bećarca“, bagrema u Kotoru i lipe u Beranama. O svemu ovome se pisalo proteklih dana, a u njegovim iscrpnim i zanimljivim intervjuima uvijek se mogao pronaći detalj više.

„Gdje god dolazim, uvijek bivam dobro dočekan. Bilo bi zanimljivo da kažem da su mi razbili auto, da sam ružno dočekan. Ali ne, ne samo da nikad nisam ništa ružno doživio, nego na koncertu koji sam imao  povodom 40 godina (karijere), imao sam tu privilegiju i čast da mi u Beograd na koncert dođe ekipa iz Makarske, Splita i Sarajeva i rašire transparente. To je vapaj ljudi koji žele da se normalno komunicira“, sumirao je svoju karijeru jednom slikom Balašević u intervjuu za televiziju N1.

Krenulo je krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih. U vremenu kada su se spremali novotalasni muzički vjetrovi, otvaralo se ka svijetu i polako spremalo za posljednje jugoslovensko poglavlje. U vremenu žestoke muzike, kratkih poruka i nove estetike, panonski bard je pjevao o Tomi Sojeru („on je tako dobro terao po svom“) Vasi Ladačkom, Boži Pubu i predstavio svima svoj pripovjedački dar. Za sebe je tvrdio da je osrednji pjevač, ali je atmosferu šorova i sokaka, šarenilo i smirenost Vojvodine uvjerljivom emocijom prenosio širom zemlje. U priči o Đorđu Balaševiću, grijeh je napisati bivše. Svuda  je bio među svojima („Čuvaj mi bože bivše zemljake/ moje su pesme njinih reči pune/ a tuge su nam tako podjednake/ da me zbune”).

Iako nije pratio muzičke trendove, u nečemu se Balaševićeva muzika poklapala sa tada popularnim žanrovima. Društvenoj kritici. Već je tih ranih osamdesetih u pjesmama poput „Narodnjaci” opominjao kuda plovi zajednički brod i ko su glavni kormilari koji ga vode u bezdan. Kasnije će se to redovno potcrtavati, pa će se između nezaobilaznih romantičnih songova i vojvođanskih pastorala uvijek naći nekoliko angažovanih i politički prepoznatljivih. Politička kriza i krvavi raspad Jugoslavije pojačali su tu žicu, pa nam je Balašević čuvao mentalno zdravlje pjesmama poput Čoveka sa mjesecom u očima, Sevdalinka, Živeti slobodno.

Objašnjavao je u makedonskom nedjeljniku Puls u jesen 1993. da se povukao jer su u ratu isplivali nacionalistički pjevači i nacionalističke pjesme. „Ipak, promijenio sam mišljenje, plašeći se da će naša prazna mjesta zauzeti novokomponovani  primitivci u svim žanrovima: novinarstvu, literaturi, muzici. Sada smatram da treba biti prisutan, da bismo morali trenutak kroz koji prolazimo obilježiti.”

Naravno, bilo je vremena, režima i pojedinaca u čije svjetove nije bio poželjan. Potrudio se on da to zasluži.  Sve je, naravno, zadimilo punom parom u posljednjoj dekadi prošlog vijeka.

„Početkom devedesetih sam skinut sa državnih i ostalih programa, i to još traje; doživeo sam da u rodnom gradu, za vreme rata, u režiji Radija Novi Sad na staklu piše ‘Balaševića ne emitovati!’. Zabranili su čak i vest o poseti gospođe Ogate, visokog komesara UN za izbeglice, koja je u Novom Sadu boravila mimo svih protokola, da bi mi predala zvanje ambasadora dobre volje. Ja se tu ne uklapam, ali to je krst koji sam sam izabrao i ne kajem se!”, prisjećao se kantautor za Vreme.

Nakon ratova devedesetih, bilo je prirodno da on krene da prelazi mostove i otvara vrata. Početkom februara devedeset osme Balašević će svirati dvije noći u prepunoj Skenderiji pred 14.000 ljudi. „Da li se bojim da dođem u Sarajevo? Da se nečeg bojim, ja bih se sakrio u Sarajevo“, ostao je zabilježen njegov uvod u dvije divne sarajevske noći.

Miljenko Jergović će o ovim koncertima zapisati: „Radio je ono u što je vjerovao, pjevao je za publiku s kojom je očito htio imati nešto zajedničko, i pritom je nedvosmisleno i trajno odbijao onu drugu, potencijalno brojniju, a svakako moćniju publiku s kojom nije htio imati ništa. U vrijeme dugog procvata nacionalizma, koje će potrošiti više od pola godina njegova života, on je bio protiv svojih, i bio je, sve to vrijeme, najmarkantnija ili vrlo markantna estradna opoziciona figura. I jedina pop zvijezda koja je radila protiv svoje popularnosti”.

„I u najvećim nevoljama glazba je ta koja spaja ljude, oplemenjuje, dodiruje, rađa mir i red, liječi… Đorđe Balašević je upravo to pronosio godinama kroz svoje stihove, svoje pjesme“, napisala je još jedna od onih rijetkih koje još omeđuju naš zajednički prostor, Josipa Lisac.

Legendarni košarkaš Dino Rađa je poručio: „Jedan od najvećih umjetnika svih vremena. Tako jedan dobar lik koji je čitav život širio dobro oko sebe. Čast mi je bila poznavati te. Počivao u miru Đole, iako takvi kao ti nikada ne umiru. Ne mogu i da hoće“.

„Samo bi mi došao iza leđa i rekao ‘došao si, baćo’. Otpevao bi nekoliko pesama, poljubio me i nestao. Bio je božanstven… Ta njegova poezija, ta muzika, ti molovi, koje je mogao da otpeva samo on. Niko nije mogao da ga imitira, jer su te pesme imale balaševićevski mol, toliko prepoznatljiv i samo njemu svojstven”, sjeća se Rade Šerbedžija.

Glumica Mira Banjac se od umjetnika sa kojim je sarađivala na filmu „Kao rani mraz” oprostila gorkom porukom: „Đole je mnogo zadužio svoj Novi Sad, ali nije mu se njegov grad odužio dok je bio živ onako kako je on to zaslužio”.

Đorđe Balašević je poslije Mike Antića sigurno najveći pjesnik Vojvodine – kaže akademik Dušan Kovačević. „Đorđe Balašević je u Sava centru u Beogradu održao 130 koncerata. I mogao je da održi sigurno još 150 da je hteo. To više nikome neće poći za rukom“, siguran je Kovačević.

Pisati biografiju čovjeka koju svi znaju je nepotrebno, ali ima jedna stavka koju ovdje valja pomenuti. Izašla iz pera samog autora nekada devedesetih.

Prijatelji me uglavnom zovu Đole… Neprijatelji me ne zovu. Ali ne zovem ni ja njih. Pa ko duže izdrži… Ubrajaju me u prvih pet kantautora u našim zemljama, ali u našim zemljama ima taman toliko kantautora da, kako god okreneš, moraš biti među prvih, i jedinih pet. Profesionalnih uspeha imao sam, hvala na pitanju, a jedan od tih, na samom domaku istorije, je i Poslednja jugoslovenska turneja u maju 1990. Poslednja jugoslovenska, ne moja…

 I sad, eto, najljepši dah jugoslovenstva ostaje da živi u njegovim pjesmama, riječima i gestovima. Za Đoletom se drugačije  tuguje. Ne za muzičkom zvijezdom. Već za nekim ko je tvoj.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

ĐORĐO IRIĆ, FOTOGRAF: Originalnost će uvijek naći svoj put do publike 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Fotografija  je veoma skup posao/hobi, u kome je uvijek potreban novi objektiv, filter ili neki drugi dio koji može da košta od 200 pa do nekoliko hiljada eura. No, fotografa ne čini skupa oprema, već kreativnost i želja da konstantno uči  i napreduje

 

Đorđo Irić mladi je podgorički fotograf. Po struci inženjer građevine, oduvijek je svoju suštinu pronalazio u umjetnosti. Bavio se muzikom, grafičkim dizajnom, crtanjem. Fotografiju, voli otkako zna za sebe, ali se njoj ozbiljnije posvetio tek odnedavno. Za sebe kaže da je avanturista, uvijek u potrazi za skrivenim mjestima, zalascima sunca, putevima i idejama. Za Monitor govori o svojim počecima u otkrivanju draži fotografije pejzaža, o tome da li je za profesionalnog fotografa važniji talenat ili formalna obuka, šta je za njega kreativnost i koji su najveći izazovi u svijetu te umjetničke discipline

MONITOR: Možete li nas provesti kroz Vaše kreativno putovanje i reći nam šta je to što tražite na fotografiji?

IRIĆ: Fasciniran sam svjetlom i njegovim mogućnostima da mijenja našu percepciju i emotivni doživljaj nekog mjesta, stvari, osoba, zavisno od ugla posmatranja, godišnjeg doba, perioda u toku dana, vremenskih uslova. Šansa da se ta emocija sačuva kao trenutak mi je veoma interesantna. Posebnu energiju za mene ima noćna fotografija. Fotografije koje pravim, zamišljam kao zamrznute scene iz filma. Težim da to i postignem u postprodukciji.

MONITOR: Šta je važnije za profesionalnog fotografa – talenat ili formalne obuke?

IRIĆ: Profesionalnu obuku sam prošao na Fakultetu vizuelnih umjetnosti (FVU) i na Univerzitetu Mediteran kod profesora fotografije Balše Gobovića. Tu sam stekao veoma kvalitetno teorijsko, ali i praktično znanje koje je u meni probudilo inspiraciju i želju da se ozbiljnije upustim u ovu priču. Nekoliko mjeseci nakon toga, u svojoj režiji naučio sam da koristim Adobe Lightroom, softver za profesionalnu obradu fotografija. Naravno, uz to je poželjno znanje i iz Photoshopa. Mislim da je za svakog ko se bavi ili želi da se bavi ovim poslom veoma važna edukacija, kako bi kasnije stvaralaštvo dostiglo određeni profesionalni nivo. Ne poričem vrijednost talenta, ali on, sam po sebi, ne može doći do izražaja bez izgrađene vještine. To se postiže vježbanjem i trudom.

MONITOR: Ko i šta Vas inspiriše da i dalje stvarate i istražujete?

IRIĆ: Kako su moja sfera interesovanja landscape i cityscape fotografija (pejzažna fotografija) i putovanja, onda kombinacija tih elemenata čini za mene neprešusnu riznicu ideja.

MONITOR: Koji je najbolji projekat na kojem ste radili i kako ste se uključili u njega?

IRIĆ: Najzanimljiviji ‘projekat’ ili bolje rečeno ‘eksperiment’, bilo je moje putovanje prošle godine (neposredno prije karantina zbog pandemije virusa COVID19), kada sam obišao sedam zemalja Evrope. Ponio sam sa sobom svoj tek kupljeni fotoaparat CANON i fotkao neke zanimljive scene. Veoma zadovoljan tim fotografijama, ubrzo nakon toga odlučio sam da napravim i Instagram nalog (@trackverse) i vebsajt (trackverse.net), gdje sam ih i postavio. Iznenadio sam se veoma pozitivnoj reakciji ljudi, što iz Crne Gore, što iz inostranstva.

MONITOR: Koji je najveći izazov koji ste morali da savladate i kako ste to uradili?

IRIĆ: Definitivno kupovina opreme. Cijene profesionalne opreme nisu uopšte niske u poređenju sa našim životnim standardom. Ubrzo shvatite da je ovo veoma skup posao/hobi, u kome je uvijek potreban novi objektiv, filter ili neki drugi dio koji može da košta od 200 pa do nekoliko hiljada eura. Važno je u početku imati najosnovnije, pa vremenom polako dopunjavati opremu, u skladu sa mogućnostima.

MONITOR: Kakvu opremu sada koristite, a sa čime ste počeli?

IRIĆ: Trenutno koristim fotoaparat Canon EOS RP i objektiv RF 35mm f 1.8. Prije toga sam koristio jedan Canon Coolpix serije skromnih mogućnosti i naravno kameru iPhona koja je izvanredna. Fotografa ne čini skupa oprema, već kreativnost i želja da konstantno uči nove stvari i napreduje. Vremenom će osjetiti kad je momenat za upgrade (ažuriranje) opreme. Imam u planu uskoro da svoju opremu dopunim sa širokougaonim objektivom od 15mm koji će mi omogućiti bolju i bogatiju kompoziciju.

MONITOR: Šta je za Vas kreativnost?

IRIĆ: Kreativnost je kad uspijete da zagolicate nečiji um svojim idejama.

MONITOR: Koja priča stoji iza Vaše omiljene fotografije?

IRIĆ: Najdraže su mi fotke sa Karlovog mosta u Pragu. Došao sam tamo između tri i četiri sata ujutru, jer jedino u tom periodu nema nikoga na mostu. Sjećam se da je bilo izrazito hladno, ali mi to nije smetalo, jer je atmosfera bila filmska.

MONITOR: Zbog posla mnogo putujete po svijetu. Odakle nosite najljepše utiske?

IRIĆ: Putovanja me ispunjavaju i teško mi pada situacija koju nam je donio COVID19. Imam u planu da detaljnije obiđem Njemačku i Poljsku, a potom i Island i Norvešku. Nadam se da će se to u toku ove godine i desiti.

MONITOR: Kakva je Crna Gora za pejzažnu fotografiju?

IRIĆ: Priroda Crne Gore je jedna od raskošnijih koje sam vidio. I dalje otkrivam nova mjesta, ali se na neka vraćam često. To su vidikovci iznad Boke Kotorske, posebno Njeguši, plaže Utjeha i Velika plaža, Ivanova Korita, jezera u krugu Žabljaka, Biogradska gora, kao i put od Kuča prema Brskutu…

MONITOR: Koliko je teško afirmisati se kao fotograf u Crnoj Gori?

IRIĆ: Realnost je da bavljenje umjetničkom fotografijom kod nas nije profitabilno. Posebno ne pejzažnom. Možda je to u neku ruku i dobro, jer je nekolicina nas u tome isključivo iz ljubavi. To se i osjeti. Afirmacija fotografa je u današnje vrijeme usko povezana sa društvenim mrežama, gdje dolazimo u direktan kontakt sa kritikom (publikom). To je sjajno i pruža mogućnost da dopremo do velikog broja ljudi. Kreativnost i orginalnost će uvijek biti prepoznati.

MONITOR: Šta biste posavjetovali početnika u pejzažnoj fotografiji?

IRIĆ: Prvo, da počne sa širokougaonim objektivom, bar 24-50mm, jer nikad dovoljno širine kadra. Drugo, da se edukuje što više putem raznih kurseva, Youtuba, Googla i da obavezno na Instagramu potrazi neke fotografe kao uzore. Treće, da nauči da koristi Lightroom i Photoshop. I četvrto – da ide da fotka što više.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo