Mimo dosadašnje prakse, ove godine dodjeljivanje i uručivanje Trinaestojulske nagrade prošlo je bez uobičajenih kritika i polemika, što znači da je žiri odabrao zaista stvaraoce koji su zaslužili to visoko priznanje.
Podsjetimo, dobitnik Trinaestojulske nagrade za životno djelo je slikar Vojislav Stanić. Laureati ovog najvišeg državnog priznanja za 2014. godinu su reditelj Gojko Kastratović, direktor Muzeja i galerija Podgorice Niko Martinović i istoričar umjetnosti Aleksandar Čilikov.
Odluku o dobitnicima Trinaestojulske nagrade donio je žiri u sastavu prof. dr Dragan K. Vukčević, predsjednik Žirija, i članovi prof. dr Dragan Koprivica, prof. dr Ilija Vujošević, prof. dr Predrag Ivanović i prof. dr Milenko Popović.
,,Drago mi je ovo priznanje, mada o nagradama imam posebno mišljenje i smatram da nisu ono najvažnije u životu jednog stvaraoca”, izjavio je Vojislav Stanić, jedan od najvećih crnogorskih likovnih umjetnika, na vijest da je dobitnik Trinaestojulske nagrade.
Stanić godinama živi u Herceg Novom. Nedavno je navršio devet decenija života, ali još aktivno slika. Rođen je u Podgorici. Diplomirao je vajarstvo na Akademiji likovnih umetnosti u Beogradu. Član je Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore od 1952. godine, a dvije godine kasnije uradio je prvo ulje na platnu posvećeno hercegnovskoj obali. Član je Crnogorske akademije nauka i umjetnosti, Matice crnogorske i crnogorskog PEN centra.
Rim je za njega „razglednica”, a Pariz „novogodišnja čestitka”. Kad je predstavljao Crnu Goru na XLVII Venecijanskom bijenalu, a tu izložbu smatra svojim najvećim uspjehom, primio je preko dvije hiljade čestitki iz cijeloga svijeta. Prilikom gostovanja u SAD 2004. godine, na Skidmor Koledžu imao je izložbu koja je trajala čak dva i po mjeseca.
,,Stanić kroz samosvojnu poetiku nudi neku drugu stvarnost, stanićevski, na slikama iznjedreni nadrealni svijet”, kazao je Dragan Koprivica, obrazlažući odluku žirija.
Stanić je dobitnik i dvije godišnje Trinaestojulske nagrade, kao i brojnih domaćih i međunarodnih priznanja.
Boravio je u svjetskim umjetničkim centrima, ali je uvijek govorio da nigdje ne bi pristao da živi osim u Herceg Novom. ,,Tu je sve, ljudi i priroda. Iako je mali grad, život je toliko razgranat da nema potrebe ići neđe drugo da bi tražio ono što nema”.
Živu legendu crnogorske likovne umjetnosti likovni kritičari nazivaju „maestrom sreće”, „naratorom savremenih bajki”, „rasipnikom ljepote”…
Prvo je upisao slikarstvo, ali je ubrzo prešao na vajarstvo. U intervjuu Borbi 1989. godine kazao je da je u vajarstvo „zalutao”, a u slikarstvu se „našao”.
,,Vajarstvo je dosadna umjetnost. Skulptura zahtijeva prostor oko sebe i uvijek je dio nečega, a slika je sama prostor za sebe. Ono je kao prozor kroz koji se može vidjeti svijet”.
Nikada nije pratio modu u umjetničkom izrazu. Jedni njegove slike smatraju nadrealnim, drugi ih svrstavaju u naivu. Na njima paralelno egzistira moguće i nemoguće, realno i fikcija…
,,Teško je povući jasnu granicu između stvarnosti i sna, između prepoznatljivog i naslućenog u Stanićevim slikama”, pisao je Vladimir Maleković u Vjesniku 1976. godine.
Likovni kritičari pisali su da Stanić stvara inspirisan pogledom kroz prozor svog hercegnovskog ateljea. On je govorio da je to „prozor kao i svaki drugi jer kroz svaki prozor vidi se cio svijet”.
Likovna kritika i publika često je scene na njegovim platnima ocjenjivala kao ironične. Kaže da nije ironičan, jer je ironija ružan stav.
,,Prvi uslov umjetnosti je da bude zanimljiva – čim je dosadna onda je ništa ne može opravdati”, često je govorio veliki slikar.
Stanićevo djelo izaziva divljenje širom svijeta. Svojim slikama se, kako kaže „udvara cijelom svijetu”. I to udvaranje se očigledno svima dopada…
,,Trinaestojulska nagrada podsjeća na datum opštenarodnog antifašističkog ustanka, jedinog masovnog ustanka u porobljenoj Evropi. Predstavlja posebnu radost za sve dobitnike. Jer, to je jedan od najviših datuma u našoj etičkoj, političkoj i kulturnoj vertikali”, rekao je Gojko Kastratović, zahvaljujući se u ime dobitnika prilikom uručivanja Trinaestojulske nagrade.
Podsjećajući da je Kastratovića za nagradu preporučila dokumentarna TV serija Dinastija Petrović Njegoš Dragan Koprivica je kazao da se Kastrato-vić iskazao kao stvaralac od naglašenog osjećanja profesionalne savjesti i duga prema svojoj zemlji kada je riječ o očuvanju istorijske crnogorske filmske umjetnosti.
Kastratović je diplomirao na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu, odsjek za filmsku i TV organizaciju. Radio je kao režiser i direktor proizvodnje programa u TV Titograd i umjetnički direktor Avala filma u Beogradu. Osnivač je i prvi direktor Crnogorske kinoteke. Član je Matice crnogorske i Udruženja filmskih stvaralaca Crne Gore.
Kao asistent, pomoćnik režisera i režiser druge ekipe, radio je na filmovima Bitka na Neretvi, Sarajevski atentat, Čovjek koga treba ubiti, Veliki transport… Režirao je dokumentarne filmove Evanđelje zla, Sili u inat, Jovan Tomašević, dokumentarne reportaže Nenadna, Tragom pismenosti, Vojvoda Miljan Vukov, Iguman Mojsije Zečević, Luča Mikrokozma…Kratki igrani film Pusta zemlja realizovao je po istoimenoj noveli Mihaila Lalića. Režirao je igranu dokumentarnu televizijsku dramu Suđenje đeneralu Vešoviću i po svom tekstu dramu Baraba.
Scenarista je i režiser dokumentarnih TV serija Crna Gora XX vijeka u filmskim dokumentima, Tuđinci i izvanjci o Crnoj Gori, Glasoviti crnogorski junaci, To je Crna Gora, Skadarsko jezero, Cetinjska mitropolija…
Bio je producent i izvršni producent igranih filmova Mi nismo anđeli, Zaboravljeni, Kako je propao rok en rol, Uvod u drugi život.
Osnivač je Crnogorske kinoteke. Bio je i predsjednik Udruženja filmskih radnika Crne Gore, član Predsjedništva Saveza udruženja filmskih radnika SFRJ i član Skupštine i Predsjedništva Festivala jugoslovenskog igranog filma u Puli.
Autor je knjiga Filmografija crnogorske kinematografije i filmova o Crnoj Gori, Crnogorska kinematografija i filmovi o Crnoj Gori, Istorija crnogorskog filma.
Niko Martinović je priznanje dobio za knjigu Crna Gora i Habsburška monarhija. Ovo djelo, kako je navedeno u obrazloženju žirija, predstavlja istoriografsko i opšte kulturno dobro od opšteg značaja za Crnu Goru kao i o istorijsko štivo koje predstavlja „kreativan izazov za druge istoričare”.
Objavio je, pored ostalih, knjige: Biljezi i značenja, Crna Gora – biografski zapisi, Crna Gora u slikarstvu XIX i XX vijeka, U sazvježđu duha (Šobajići: Maksim, Bekica, Branko, Simo, Ilija i Petar), Petar Lubarda – Između dana i noći, Vojo Stanić – Dozivi jave i sna.
Rođen je u Nikšiću. Svjetsku književnost završio je na Filološkom fakultetu u Beogradu. Godinama je bio direktor Centra za kulturu u Nikšiću. Sada je direktor Muzeja i galerija Podgorice. Objavio je i priredio više knjiga i studija. Vanredni je član CANU.
,,Srećan sam zbog ovog najvećeg državnog priznanja i ovo mi je velika satisfakcija za minuli rad ne samo na knjizi Crna Gora i Habsburška monarhija 1715-1918. nego i za ranije knjige koje su bile posvećene istoriji i kulturi Crne Gore, odnosno afirmaciji crnogorskog državnog, kulturnog i nacionalnog identiteta i duha države i naroda”, kaže Martinović u izjavi za naš list.
Martinović planira da se sada, poslije petogodišnjeg rada na ovom zahtjevnom i afirmativnom projektu, malo odmori, ali već razmišlja o novoj knjizi – veze Crne Gore i Dubrovačke Republike.
,,Još nisam odredio koji će to biti period, ali mislim da je neophodno da se i tom temom bavimo u Crnoj Gori. Odnose Crne Gore i velikih sila treba da obrade pojedinci ako već neće institucije kojima je to posao, a ja ću se angažovati da obradim veze Crne Gore i Dubrovnika”, kaže Martinović.
Aleksandar Čilikov je čitav radni vijek posvetio istraživanju crnogorskog kulturnog i umjetničkog blaga. Čilikov je dobio Trinaestojulsku nagradu za knjigu Crkve i manastiri basena Skadarskog jezika.
,,Svakako da je velika čast ako dobijete najveće društveno priznanje svoje domovine. Ono što mene posebno raduje je to što sam Trinaestojulsku nagradu dobio u jednom zaista dostojanstvenom društvu koje čine Gojko Kastratović, Niko Martinović i doajen slikar Vojo Stanić. Isto tako ja ovu nagradu ne smatram samo svojom. Iskreno mislim da je to istovremeno nagrada crnogorskoj istoriji umjetnosti i crnogorskim istoričarima”, kaže Aleksandar Čilikov u izjavi za Monitor.
Želja mu je da Cetinje bude upisano u svjetsku kulturnu baštinu.
,,Nadam da će ova nagrada biti novi podsticaj za moj dalji rad. Naime, radim više od jedne decenije na projektu crnogorske istorije umjetnosti, koji treba da se realizuje do kraja 2015. godine, a nekoliko godina radim u timu koji treba da napravi čitavu dokumentaciju za upis Cetinja u svjetsku kulturnu baštinu. Ako bi se ova dva projekta završila na kvalitetan način onda mogu mirno da odem u penziju i da ribarim, pošto sam ja pasionirani ribolovac”, kaže Čilikov.
Čilikov je rođen u Beogradu. Kao sin ruskog emigranta i Cetinjanke u najranijem djetinjstvu dolazi u Cetinje i tu ostaje do današnjih dana. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Beogradu – grupa za istoriju umjetnosti.
Sada je profesor na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju, a predaje na još pet umjetničkih fakulteta.
Veseljko KOPRIVICA
DRUŠTVO4 sedmice
INTERVJU3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
INTERVJU2 sedmice
Izdvojeno2 sedmice
HORIZONTI3 sedmice