Povežite se sa nama

KULTURA

TRINAESTOJULSKA NAGRADA: Nacionalno priznanje priznatim stvaraocima

Objavljeno prije

na

Mimo dosadašnje prakse, ove godine dodjeljivanje i uručivanje Trinaestojulske nagrade prošlo je bez uobičajenih kritika i polemika, što znači da je žiri odabrao zaista stvaraoce koji su zaslužili to visoko priznanje.

Podsjetimo, dobitnik Trinaestojulske nagrade za životno djelo je slikar Vojislav Stanić. Laureati ovog najvišeg državnog priznanja za 2014. godinu su reditelj Gojko Kastratović, direktor Muzeja i galerija Podgorice Niko Martinović i istoričar umjetnosti Aleksandar Čilikov.

Odluku o dobitnicima Trinaestojulske nagrade donio je žiri u sastavu prof. dr Dragan K. Vukčević, predsjednik Žirija, i članovi prof. dr Dragan Koprivica, prof. dr Ilija Vujošević, prof. dr Predrag Ivanović i prof. dr Milenko Popović.

,,Drago mi je ovo priznanje, mada o nagradama imam posebno mišljenje i smatram da nisu ono najvažnije u životu jednog stvaraoca”, izjavio je Vojislav Stanić, jedan od najvećih crnogorskih likovnih umjetnika, na vijest da je dobitnik Trinaestojulske nagrade.

Stanić godinama živi u Herceg Novom. Nedavno je navršio devet decenija života, ali još aktivno slika. Rođen je u Podgorici. Diplomirao je vajarstvo na Akademiji likovnih umetnosti u Beogradu. Član je Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore od 1952. godine, a dvije godine kasnije uradio je prvo ulje na platnu posvećeno hercegnovskoj obali. Član je Crnogorske akademije nauka i umjetnosti, Matice crnogorske i crnogorskog PEN centra.

Rim je za njega „razglednica”, a Pariz „novogodišnja čestitka”. Kad je predstavljao Crnu Goru na XLVII Venecijanskom bijenalu, a tu izložbu smatra svojim najvećim uspjehom, primio je preko dvije hiljade čestitki iz cijeloga svijeta. Prilikom gostovanja u SAD 2004. godine, na Skidmor Koledžu imao je izložbu koja je trajala čak dva i po mjeseca.

,,Stanić kroz samosvojnu poetiku nudi neku drugu stvarnost, stanićevski, na slikama iznjedreni nadrealni svijet”, kazao je Dragan Koprivica, obrazlažući odluku žirija.

Stanić je dobitnik i dvije godišnje Trinaestojulske nagrade, kao i brojnih domaćih i međunarodnih priznanja.

Boravio je u svjetskim umjetničkim centrima, ali je uvijek govorio da nigdje ne bi pristao da živi osim u Herceg Novom. ,,Tu je sve, ljudi i priroda. Iako je mali grad, život je toliko razgranat da nema potrebe ići neđe drugo da bi tražio ono što nema”.

Živu legendu crnogorske likovne umjetnosti likovni kritičari nazivaju „maestrom sreće”, „naratorom savremenih bajki”, „rasipnikom ljepote”…

Prvo je upisao slikarstvo, ali je ubrzo prešao na vajarstvo. U intervjuu Borbi 1989. godine kazao je da je u vajarstvo „zalutao”, a u slikarstvu se „našao”.

,,Vajarstvo je dosadna umjetnost. Skulptura zahtijeva prostor oko sebe i uvijek je dio nečega, a slika je sama prostor za sebe. Ono je kao prozor kroz koji se može vidjeti svijet”.

Nikada nije pratio modu u umjetničkom izrazu. Jedni njegove slike smatraju nadrealnim, drugi ih svrstavaju u naivu. Na njima paralelno egzistira moguće i nemoguće, realno i fikcija…

,,Teško je povući jasnu granicu između stvarnosti i sna, između prepoznatljivog i naslućenog u Stanićevim slikama”, pisao je Vladimir Maleković u Vjesniku 1976. godine.

Likovni kritičari pisali su da Stanić stvara inspirisan pogledom kroz prozor svog hercegnovskog ateljea. On je govorio da je to „prozor kao i svaki drugi jer kroz svaki prozor vidi se cio svijet”.

Likovna kritika i publika često je scene na njegovim platnima ocjenjivala kao ironične. Kaže da nije ironičan, jer je ironija ružan stav.

,,Prvi uslov umjetnosti je da bude zanimljiva – čim je dosadna onda je ništa ne može opravdati”, često je govorio veliki slikar.

Stanićevo djelo izaziva divljenje širom svijeta. Svojim slikama se, kako kaže „udvara cijelom svijetu”. I to udvaranje se očigledno svima dopada…

,,Trinaestojulska nagrada podsjeća na datum opštenarodnog antifašističkog ustanka, jedinog masovnog ustanka u porobljenoj Evropi. Predstavlja posebnu radost za sve dobitnike. Jer, to je jedan od najviših datuma u našoj etičkoj, političkoj i kulturnoj vertikali”, rekao je Gojko Kastratović, zahvaljujući se u ime dobitnika prilikom uručivanja Trinaestojulske nagrade.

Podsjećajući da je Kastratovića za nagradu preporučila dokumentarna TV serija Dinastija Petrović Njegoš Dragan Koprivica je kazao da se Kastrato-vić iskazao kao stvaralac od naglašenog osjećanja profesionalne savjesti i duga prema svojoj zemlji kada je riječ o očuvanju istorijske crnogorske filmske umjetnosti.

Kastratović je diplomirao na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu, odsjek za filmsku i TV organizaciju. Radio je kao režiser i direktor proizvodnje programa u TV Titograd i umjetnički direktor Avala filma u Beogradu. Osnivač je i prvi direktor Crnogorske kinoteke. Član je Matice crnogorske i Udruženja filmskih stvaralaca Crne Gore.

Kao asistent, pomoćnik režisera i režiser druge ekipe, radio je na filmovima Bitka na Neretvi, Sarajevski atentat, Čovjek koga treba ubiti, Veliki transport… Režirao je dokumentarne filmove Evanđelje zla, Sili u inat, Jovan Tomašević, dokumentarne reportaže Nenadna, Tragom pismenosti, Vojvoda Miljan Vukov, Iguman Mojsije Zečević, Luča Mikrokozma…Kratki igrani film Pusta zemlja realizovao je po istoimenoj noveli Mihaila Lalića. Režirao je igranu dokumentarnu televizijsku dramu Suđenje đeneralu Vešoviću i po svom tekstu dramu Baraba.

Scenarista je i režiser dokumentarnih TV serija Crna Gora XX vijeka u filmskim dokumentima, Tuđinci i izvanjci o Crnoj Gori, Glasoviti crnogorski junaci, To je Crna Gora, Skadarsko jezero, Cetinjska mitropolija…

Bio je producent i izvršni producent igranih filmova Mi nismo anđeli, Zaboravljeni, Kako je propao rok en rol, Uvod u drugi život.

Osnivač je Crnogorske kinoteke. Bio je i predsjednik Udruženja filmskih radnika Crne Gore, član Predsjedništva Saveza udruženja filmskih radnika SFRJ i član Skupštine i Predsjedništva Festivala jugoslovenskog igranog filma u Puli.

Autor je knjiga Filmografija crnogorske kinematografije i filmova o Crnoj Gori, Crnogorska kinematografija i filmovi o Crnoj Gori, Istorija crnogorskog filma.

Niko Martinović je priznanje dobio za knjigu Crna Gora i Habsburška monarhija. Ovo djelo, kako je navedeno u obrazloženju žirija, predstavlja istoriografsko i opšte kulturno dobro od opšteg značaja za Crnu Goru kao i o istorijsko štivo koje predstavlja „kreativan izazov za druge istoričare”.

Objavio je, pored ostalih, knjige: Biljezi i značenja, Crna Gora – biografski zapisi, Crna Gora u slikarstvu XIX i XX vijeka, U sazvježđu duha (Šobajići: Maksim, Bekica, Branko, Simo, Ilija i Petar), Petar Lubarda – Između dana i noći, Vojo Stanić – Dozivi jave i sna.

Rođen je u Nikšiću. Svjetsku književnost završio je na Filološkom fakultetu u Beogradu. Godinama je bio direktor Centra za kulturu u Nikšiću. Sada je direktor Muzeja i galerija Podgorice. Objavio je i priredio više knjiga i studija. Vanredni je član CANU.

,,Srećan sam zbog ovog najvećeg državnog priznanja i ovo mi je velika satisfakcija za minuli rad ne samo na knjizi Crna Gora i Habsburška monarhija 1715-1918. nego i za ranije knjige koje su bile posvećene istoriji i kulturi Crne Gore, odnosno afirmaciji crnogorskog državnog, kulturnog i nacionalnog identiteta i duha države i naroda”, kaže Martinović u izjavi za naš list.

Martinović planira da se sada, poslije petogodišnjeg rada na ovom zahtjevnom i afirmativnom projektu, malo odmori, ali već razmišlja o novoj knjizi – veze Crne Gore i Dubrovačke Republike.

,,Još nisam odredio koji će to biti period, ali mislim da je neophodno da se i tom temom bavimo u Crnoj Gori. Odnose Crne Gore i velikih sila treba da obrade pojedinci ako već neće institucije kojima je to posao, a ja ću se angažovati da obradim veze Crne Gore i Dubrovnika”, kaže Martinović.

Aleksandar Čilikov je čitav radni vijek posvetio istraživanju crnogorskog kulturnog i umjetničkog blaga. Čilikov je dobio Trinaestojulsku nagradu za knjigu Crkve i manastiri basena Skadarskog jezika.

,,Svakako da je velika čast ako dobijete najveće društveno priznanje svoje domovine. Ono što mene posebno raduje je to što sam Trinaestojulsku nagradu dobio u jednom zaista dostojanstvenom društvu koje čine Gojko Kastratović, Niko Martinović i doajen slikar Vojo Stanić. Isto tako ja ovu nagradu ne smatram samo svojom. Iskreno mislim da je to istovremeno nagrada crnogorskoj istoriji umjetnosti i crnogorskim istoričarima”, kaže Aleksandar Čilikov u izjavi za Monitor.

Želja mu je da Cetinje bude upisano u svjetsku kulturnu baštinu.

,,Nadam da će ova nagrada biti novi podsticaj za moj dalji rad. Naime, radim više od jedne decenije na projektu crnogorske istorije umjetnosti, koji treba da se realizuje do kraja 2015. godine, a nekoliko godina radim u timu koji treba da napravi čitavu dokumentaciju za upis Cetinja u svjetsku kulturnu baštinu. Ako bi se ova dva projekta završila na kvalitetan način onda mogu mirno da odem u penziju i da ribarim, pošto sam ja pasionirani ribolovac”, kaže Čilikov.

Čilikov je rođen u Beogradu. Kao sin ruskog emigranta i Cetinjanke u najranijem djetinjstvu dolazi u Cetinje i tu ostaje do današnjih dana. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Beogradu – grupa za istoriju umjetnosti.

Sada je profesor na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju, a predaje na još pet umjetničkih fakulteta.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

DODIJELJENE NAGRADE AMERIČKE FILMSKE AKADEMIJE: Eksplozija Oskara

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ono što će definitivno obilježiti ovogodišnju dodjelu Oskara je rekord u broju naslova van engleskog govornog područja koji su u jednoj večeri dobili priznanja.

 

Dodjela Oskara je bila velika noć za biografski film koji se fokusira na naučnika Roberta Openhajmera i njegovu ulogu u razvoju atomske bombe. Film Openahajmer Kristofera Nolana, koji je bio nominovan u trinaest kategorija, osvojio je čak sedam Oskara – za najbolji film, režiju – Kristofer Nolan, glavnu mušku ulogu – Kilijan Marfi, sporednu mušku ulogu – Robert Dauni Džunior, montažu, fotografiju i originalnu muziku.

-Filmovi su stari nešto više od 100 godina, ne znamo kuda ide ovo nevjerovatno putovanje, ali znati da smatrate da sam ja značajan dio toga – mnogo mi znači, rekao je proslavljeni reditelj primajući  svog prvog Oskara.

Trijumf Openhajmera na 96. dodjeli Oskara ipak i nije iznenađenje. Nolanovo ostvarenje je bilo najveći favorit glamurozne večeri u holivudskom Dolbi teatru. Openhajmer je do sada osvojio čak više od 300 nagrada na festivalima u raznim kategorijama, među kojima su i Zlatni globusi i BAFTA nagrade u glavnim kategorijama. Međutim, film nije dostigao rekord tri filma koji su dobili po 11 Oskara – Titanik, Ben Hur i Gospodar prstenova: povratak kralja.

Osim Openhajmera, za najbolji film bilo je nominovano još devet ostvarenja: Američka fikcija, Anatomija pada, Barbi, Bartonova akademija, Ubistva pod cvjetnim mjesecom, Maestro, Prošli životi, Jadna stvorenja i Zona interesa.

Iako se očekivalo da će nagradu za najbolju žensku ulogu osvojiti prva nominovana glumica indijanskog porijekla Lili Gladston za ulogu u filmu Ubistva pod cvjetnim mjesecom, Oskar je ipak otišao u ruke Emi Stoun za ulogu u filmu Jadna stvorenja, što je njen drugi Oskar. Film Jorgosa Lantimosa Jadna stvorenja dobio je i Oskare za produkciju, kostime, šminku i frizuru.

Nagrada Oskar za najbolju sporednu žensku ulogu otišla je u ruke Davajn Džoj Rendolf za ulogu u filmu Bartonova akademija proslavljenog reditelja Aleksandera Pejna.

Oskar za najbolji originalni scenario pošao je u Evropu. Naime, film Anatomija pada Žistin Trije osvojio je ranije brojne nagrade – Zlatnu palmu u Kanu, šest nagrada Cezar, šest Evropskih filmskih nagrada, dva Zlatna globusa i jednu BAFTA nagradu, ali ga Francuzi nisu izabrali za svog kandidata za Oskara za najbolji strani film. Ipak je Američka filmska akademija tom filmu vidjela ono što francuska komisija nije pa je Anatomija pada nominovana za Oskara u čak pet kategorija: montaža, originalni scenario, glavna ženska uloga, režija i najbolji film.

Zlatnu statuetu za najbolji adaptirani scenario dobio je film Američka fikcija Korda Džefersona, satirična komedija o rasizmu u američkoj kulturi.

Za najbolji strani film proglašen je epohalni ep o Aušvicu Zona interesa britanskog reditelja Džonatana Glejzera. Film je priča o porodici koja živi u kući odmah do logora – komandantu logora Rudolfu Hesu, njegovoj supruzi Hedvig i njihovo petoro djece. Filmu je pripala nagrada Oskar i za najbolji zvuk što i ne čudi jer je kritika odmah bila jasna – moć ovog filma je u onome što čujete, a ne šta vidite. Glejzer je podsjetio na eskalaciju sukoba u Gazi, na koju, kako je rekao, ne možemo da ostanemo nijemi.

Film 20 dana u Marijupolju Mstislava Černova proglašen je za najbolji dokumentarni film. U pitanju je izvještaj iz prvog lica novinara Asošiejted presa o ranim danima ruske invazije 2022.

-Ovo je prvi Oskar u istoriji Ukrajine i počastvovan sam. Vjerovatno ću biti prvi reditelj na ovoj sceni koji će reći da bih volio da nikada nisam snimio ovaj film, želio bih da to mogu da razmijenim za Rusiju koja ne napada Ukrajinu, rekao je u emotivnom govoru publici Černov.

Film Martina Skorsezea Ubistva pod cvjetnim mjesecom iako pored dvocifrenog broja nominacija, nije osvojio ništa. Ovo je bila čak deseta nominacija legendarnog Skorsezea, više od bilo kog drugog živog reditelja.

Film Barbi, koji je ostvario najveću zaradu u 2023. godini, osvojio je samo jednu od osam nagrada za koje je bio nominovan – za najbolju originalnu pjesmu  What Was I Made For? u izvođenju Bili Ajliš.

Ono što će definitivno obilježiti ovogodišnju dodjelu oskara je rekord u broju naslova van engleskog govornog područja koji su u jednoj večeri dobili priznanja. Oskara su osim Zone interesa, Anatomije pada i 20 dana u Marijupolju, osvojili i filmovi The Boy and the Heron i Godzilla Minus One – sve filmovi koji nisu snimani na engleskom jeziku i koji nisu američka produkcija.

Dodjelu Oskara je obilježilo mnogo zanimljivih trenutaka. Jedan od njih je i prisustvo sedmogodišnjeg psa koji glumi u filmu Anatomija pada. Pas Mesi je bio zvijezda večeri i upravo je tako i tretiran – sa elegantanom leptir-mašnom sjedio je sa ostalim glumcima.

Ipak – ono što će najviše pamtiti je proglašenje pobjednika – Oskara za najbolji film. Naime, povodom pedeset godina od filma Kum, Al Paćino je pozvan da proglasi najbolji film godine. Držao je kovertu u rukama, kratko se obratio publici i, bez najave filmova nominovanih za najbolji, odmah je proglasio pobjednika.

-Moje oči vide Openhajmera, rekao je Paćino, i sve prisutne zbunio jer u tom trenutku nije bilo jasno da li podsjeća na nominovane ili je proglasio pobjednika. Publika je nesigurno aplaudirala i krenula je pobjednička muzika. Živa glumačka legenda se sjutradan oglasila o viralnom trenutku, objasnivši da je to bila odluka producenata – da ne ponavljaju imena nominovanih filmova, kako ne bi ceremonija predugo trajala.

Miroslav MINIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

IZLOŽBA U PRAGU: U čast 530 godina štamparske tradicije Crne Gore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izložba predstavlja djelatnost Crnojevića štamparije i štamparije Božidara Vukovića Podgoričanina, a čine je 24 ilustrovana panoa, rađena dvojezično na češkom i engleskom jeziku

 

Izložba Matice crnogorske Crnogorsko ćirilsko štamparstvo XV i XVI vijeka otvorena je 5.marta  u Pragu, u istorijskom sjedištu Nacionalne biblioteke Češke Klementinumu. Izložba predstavlja djelatnost Crnojevića štamparije i štamparije Božidara Vukovića Podgoričanina, a čine je 24 ilustrovana panoa, rađena dvojezično na češkom i engleskom jeziku, kao i prateći katalog.

Na otvaranju su govorili direktor Nacionalne biblioteke Češke Tomaš Foltin, rukovodilac Slovenske biblioteke pri Nacionalnoj biblioteci Češke Lukaš Babka, zamjenik ministra vanjskih poslova Češke Jan Marjan, predsjednik Matice crnogorske Ivan Jovović i češki istoričar František Šistek.

Autorski tim izložbe čine prof. dr Božidar Šekularac, prof. mr Suzana Pajović i Ivan Ivanović, generalni sekretar Matice crnogorske. Program je realizovan uz podršku Ambasade Češke u Crnoj Gori i češke ambasadorke Janine Hrebičkove.

Srednjevjekovna štamparija predstavlja kulturni fenomen u tadašnjoj Crnoj Gori koja je bila posljednja slobodna zemlja na Balkanu. Otvorena je samo 40 godina od štampanja Gutembergove Biblije. Prvu štampariju kod Južnih Slovena osniva Đurađ Crnojević. Izrada prve knjige  Oktoih – prvoglasnik započeta je 1493., a završena 4. januara 1494. Obodska štamparija, koja je bila i prva državna štamparija na svijetu, prestala je s radom 1496.

Matica crnogorska je 2019. godine pripremila izložbu Crnogorsko ćirilsko štamparstvo XV i XVI vijeka koja je, pored više crnogorskih gradova, izlagana i u inostranstvu.

Prije Praga, posebnu pažnju je ova izložba izazvala u Sofiji, gdje je bila izložena oktobra 2019. povodom obilježavanja 150 godina Bugarske akademije nauka (BAN). Projekat Matice crnogorske Crnogorsko ćirilsko štamparstvo XV i XVI vijeka je pored izložbe sadržao objavljivanje fototipskog izdanja Prazničnog mineja (1538.) iz štamparije Božidara Vukovića Podgoričanina kao suizdavački poduhvat s Nacionalnom bibliotekom Bugarske u Sofiji (2021.) i objavljivanje fototipskog izdanja Psaltira s posljedovanjem (1494.) iz Crnojevića štamparije kao suizdavački projekat sa Bugarskom akademijom nauka (BAN)(2020.). Primjerci ovih fototipskih izdanja će takođe biti prezentovani na izložbi u Nacionalnoj biblioteci Češke.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 8. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

NOVA KNJIGA SVETLANE BROZ: Razgovorom kroz “Galaksiju Gojer”

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svetlana Broz: Galaksija Gojer: Stazama poezije i teatra, Sarajevo, Gariwo 2023.

 

Ne znam kako drugi, ali meni je u pripremi teksta, nakon prve ideje, inicijalnog okidača, najvažnija razrada teksta u glavi. A kad prođe ta faza, kad osjetim da imam dosta materijala, onda to lijepo nabacim na papir, i to prvo u formi bilježaka. Ali tek tada nastaje prava muka: obično je, naime, tu nabacano toliko materijala da ga moram dobro skratiti, „skresati“. I to je onda najteži posao; rastati se sa velikom dijelom sopstvenog materijala.

Zašto ovo govorim? Moja drugarica, uz to i sarajevski izdavač mog antiratnog dnevnika, me je nedavno zamolila da za izdavačku kuću Gariwo napišem neku vrstu predgovora za njenu biografsku knjigu o poznatom bosanskohercegovačkom režiseru, piscu i teatrologu Gradimiru Gradi Gojeru. Još mi je rekla da je na knjizi radila punih osam godina i da bi jako voljela da ona izađe baš ove godine. Gojer, naime, 2023. godine slavi 70 godina života i pola vijeka umjetničkog rada.

Dr. Svetlana Broz, kardiologinja, je možda napoznatija kao neumorni borac za promicanje građanske hrabrosti u cijelom regionu. Osim toga, ona je i osnivač fondacije Gariwo, izdavač, ugledna spisateljica (pisac na više jezika prevedene knjige Dobri ljudi u vremenu zla), dokumentaristica, prevoditeljica.

Odmah sam upitao na koji način dr. Svetlana Broz namjerava da priđe “inventuri” Gojerovog ogromnog djela. Ovaj umjetnosti gotovo do fanatizma odani poslenik kulture do sada je objavio ni manje ni više nego šezdeset pet (65) knjiga, i to: poezije, publicistike, književne kritike, teatrologije, nauke, likovne umjetnosti… Ipak, kako i sam kaže, teatrologija i poezija su njegova najveća ljubav, u posljednjih četrnaest godina objavio je čak dvadeset i dvije (22!) knjige poezije. Dodamo li tome stotinu i trideset režiranih predstava po cijeloj bivšoj Jugoslaviji i u inostranstvu, onda možemo shvatiti s kakvim se golemim poslom suočila Brozova kad je odlučila da napiše knjigu o njegovom životu i djelu.

Na koji se način, pitao sam se, autorica odlučila prići ovolikoj lavini artefakata? O tome sama Brozova veli:

…ova knjiga [treba da] bude bazirana na razgovoru sa umetnikom, koji će sigurna sam, neuporedivo bolje i jasnije predstaviti sebe, svoje motive i pregnuća, nego što bi mogao iko sa strane predstaviti tako kompleksnu i samozatajnu ličnost.“

Autoru ovog teksta se čini da je to bio valjan i logičan izbor postupka kojim je nastala knjiga Galaksija Gojer.  Ako se ja, kad dobijem ideju za tekst, toliko borim sa viškom materijala, kolika bi tek bila njena borba da sve Gradimirovo ugradi u Galaksiju Gojer?

U prvom dijelu knjige se Gojer zapravo ispovijeda, osvrće na dugu režisersku, upraviteljsku (opeta; teatar) i književnu karijeru. Ni tu, ni dalje u knjizi, pitanja Brozove nisu kritička. Ona su tu prevashodno da potiču Gojera na sjećanja i detaljan opis svega čime se u duhovno bogatom i uzbudljivom životu bavio: pozorišne predstave, mala i velika mjesta u kojima ih je režirao, bogata paleta znanih i neznanih ljudi s kojima je radio i prijateljevao…

Drugi dio knjige nosi naslov Teatarska kritika o režijama Gradimira Gojera. U tom dijelu se navode djelovi iz brojnih tekstova koje su o Gojerovim predstavama napisali i objavili Vojislav Vujanović, Ljubica Ostojić, Dževad Karahasan,  Radovan Marušić, Safet Plakalo

U daljem tekstu knjige je pedantno naveden Gojerov rediteljski opus, kao i  nagrade koje je osvojio na mnogim teatarskim susretima i festivalima širom bivše Jugoslavije i u inostranstvu.

Tako tim postupkom – kroz polifoniju, dinamičnost teksta, sukladno polivalentnosti Gojerovog umjetničkog rada – Brozova nastoji (i u tome dobrim dijelom uspijeva) da opus ovog neobičnog, izuzetno plodnog stvaraoca široj publici napokon predstavi na dostojan način. Jer, piscu ovih redaka se  čini da to do sada, barem u Bosni i Hercegovini, nije valjano urađeno.

Iz dijela koji se bavi kritičkim osvrtima na Gojerov rad svakako bih izdvojio pronicljiv i dobro argumentovan tekst o Gojerovim prikazima teatarskih prestava iz pera Dina Mustafića (Summa theatralica), kao i nadahnut, izrazito pozitivan tekst Jordana Plevneša o Gojerovoj zbirci pjesama Pjesni iz Vallarse.

„Pesnička knjiga Gradimira Gojera Pjesni iz Vallarse veliki je datum u balkanskoj, evropskoj i svetskoj poeziji. U balkanskoj – zato što je Balkan srce Evrope, kako je govorio Nicolas Bouvier u svojoj znamenitoj knjizi Upotreba sveta. Ta rečenica je napisana upravo u Sarajevu krajem pedesetih godina dvadesetog stoleća i nije nimalo slučajno što je ova Gojerova knjiga napisana u tom gradu simbol moderne tragedije savremene istorije gde se, po rečima Jana Kota, izjednačuje post-modern i post-mortem.

U evropskoj poeziji – zato što je Evropa kontinent koji sam sebe traži već 2.800 godina i nikako da se nađe, kao u knjizi Denija de Rougemona, i nije nimalo slučajno što Gojer pjeva o tom horizontu estetičkog isčeznuća: bojim se kraja Evrope! Kroz ovaj Gojerov pjesnički poduhvat istovremeno otkrivamo antičku transverzalu o tome kako je stvorena memorija Evrope od Homera preko Eshila do danas, ali nalazimo i odgovore na pitanje koje je Helderlin postavio: Zašto poezija u oskudnim vremenima? Ili na pitanje Teodora Adorna: Da li je moguće pisati poeziju posle Aušvica“?

Gojerov odgovor je njegova pjesnička knjiga koja se može uporediti sa definicijom grčkog nobelovca, pjesnika Odiseas Elitisa: „ Poezija je tu da korigira greške Bogova“  i nedavno objavljenom knjigom Jean Pierre Simeon, koja govori da će poezija ipak spasiti svijet.

U razgovoru koji cijelo vrijeme vode Brozova i Gojer stalno se osjeti fina bliskost, onaj intimni dodir duša, što ovoj knjizi daje osebnu boju i šarm kojima ona nadilazi množinu knjiga sličnog, da tako kažem: „razgovornog“ tipa.

Ono što još plijeni u ovom disperzivnom tekstu su i anegdote, zgode i nezgode iz Gojerove duge i plodne umjetničke karijere. Ovdje se autorica knjige sjeća jedne od njih:

Sećam se majstora koji je ušao prvi put u tvoj stan i ugledao biblioteku od preko 6.000 naslova, pa te potpuno zbunjen upitao da li si ih sve pročitao, a ti si se osvrnuo i pokazao na dvadesetak knjiga koje si tih dana doneo i rekao da njih nisi još pročitao. Majstor je odmahnuo glavom i rekao: „Ja bih umro, da sam samo njih pročitao.

Mislim da bi za „prohodnost“ knjige pune činjenica bilo dobro da ima više ovakvih anegdotica. To bi, smatram, u svu silu podataka kojima ovdje barata Gojer, unijelo još više „boje“, šarma, drugačijeg ritma čitanja…

I mogao bih ovako još dugo nastaviti: o Gojerovim omiljenim piscima (Krleža, Beket, Anžejevski…), gradovima (Sarajevo, Ohrid, Tuzla i, prije svih, naravno, Mostar), dragim ljudima (Zoran Bečić, Đelo Jusić), političkom i antiratnom angažmanu (Teatarske molitve za mir), i čemu još sve ne. Ali sve su to u knjizi  Galaksija Gojer već spomenuli autorica knjige i njen sabesjednik. Na vama je samo da zavirite u ovu značajnu knjigu.

Goran SARIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo