Povežite se sa nama

KULTURA

REVALORIZACIJA KULTURNIH DOBARA: Baština procijenjena poslije šest decenija

Objavljeno prije

na

lidija-ljesar

Proces revalorizacije kulturnih dobara koji traje u kontinuitetu bezmalo šest decenija, Ministarstvo kulture je konačno okončalo. Vlada je na sjednici održanoj 31. jula usvojila Izvještaj o implementaciji projekta Revalorizacije kulturnih dobara Crne Gore.

Zadatak projekta bio je da se provjeri kulturna vrijednost svih kulturnih dobara koja su od 1948. godine imala taj status. Projekat revalorizacije traje od aprila 2013. godine, I trebalo je da bude završen prije tačno godinu. No, to je malo kašnjenje ako se ima u vidu da država, tokom više od pola vijeka, nije do sada u više navrata uspjela da ispuni zakonske obaveze popisa i uvida u stanje kulturnih dobara.

U radu na projektu, koji je koštao blizu pola miliona eura, Uprava za zaštitu kulturnih dobara je formirala 49 stručnih timova i jedan monitoring tim, u okviru kojih je bilo angažovano više od 250 pojedinaca.

Generalna direktorka Direktorata za kulturnu baštinu Lidija Ljesar za Monitor kaže da je projekat završen i da je njime ,,data analiza revalorizovanih 1764 kulturnih dobara, kroz koja je obrađeno 93 odsto od ukupnog broja kulturnih dobara koja su obuhvaćena projektom. U toku je izrada elaborata za preostalih sedam odsto kulturnih dobara, a koja će, u skladu sa zaključcima Vlade, biti finalizovana u narednih 90 dana”.

Šta su rezultati projekta: Obrađena su 1764 kulturna dobra, a nakon stručne i naučne ocjene njihovih svojstava, po predlogu stručnih timova, njih 97 odsto zadržalo je status kulturnog dobra.

Iz Direktorata za kulturnu baštinu i Uprave za zaštitu kulturnih dobara rekli su za Monitor da je za tri odsto kulturnih dobara elaboratima predloženo da se preispita status kulturnog dobra. Zbog, kako su naveli, devalviranja njihove kulturne vrijednosti, odnosno gubitka osobenosti i svojstava po kojima su bila značajna i prepoznatljiva, a kod nekih i zbog trajnog gubitka materijalnih ostataka kulturnog dobra.

Status kulturnog dobra nije zadržalo 16 nepokretnih objekata. Sa teritorije Opštine Herceg Novi: Manastir u ruševinama, Turska stražarnica, Tvrđava Vrbanja, Razvaline turske tvrđave – Igalo, Hotel Boka, Turski čardaci, Razvaline turske tvrđave na Savini, Gomila – Babunci-Luštica, Gradište (podzemna građevina), Hasanov Grob, Mokrine, Mogile–Igalo, Mogile Nedajno, Velika i mala gomila, Mrkova, Tumulusi Žanjice i sa teritorije Opštine Kotor: Neznabožačko groblje Morinj i Prahovac i vatra.

Čak trideset pokretnih kulturnih dobara je pod znakom pitanja. Sa teritorije Opštine Bar četiri – Zavičajni muzej Bar (Barski logor, maketa barskog logora formiranog 1942, Dresina nadzornika pruge kolosijeka 0,75cm, Zbirka šinskih polja sa gvozdenim pragovima, Zbirka osovina sa bandažama i gibnjevima); tri sa teritorije Opštine Budva – vjerske zajednice (Zbirka crkve Svetog Nikole, Bečići, Ikona Blagovijesti, crkve Sv. Save, Reževići, Zbirka crkve Svete Petke, Podmaine); devet sa teritorije Prijestonice Cetinje – NMCG (Zbirka razne konjske opreme, Zbirka Njegoševih fotokopiranih dokumenata, Zbirka filmova, Zbirka fotografija, Zbirka muzejskog namještaja, Zbirka Njegoševih maraka, Zlatan nakit (lanac) sa završecima u obliku ćilibarskih životinjskih glava, Zbirka spomenica, Zbirka maketa; dva sa teritorije Opštine Nikšić – Zavičajni muzej Nikšić (Prirodnjačka zbirka, Berat); četiri sa teritorije Opštine Herceg Novi – Zavičajni muzej i vjerske zajednice (Napoleonov srebrnjak, Numizmatička zbirka, Turski ferman, Zbirka crkve Sv. Gospođe, Ubli); dva sa teritorije Opštine Kotor – Pomorski muzej i OJU Muzeji Kotor (Biste – dva muzejska predmeta, Darvinovo pismo), tri sa teritorije Glavnog grada Podgorice – JU Muzeji i Galerije i nekadašnji Marksistički centar (Prirodnjačka zbirka, Praistorijska zbirka, Nepotpuna garnitura stilskog namještaja); jedan sa teritorije Opštine Tivat – vjerske zajednice (Oltarska slika Svetog Antuna Padovanskog) i dva iz privatnog vlasništva (Zlatan prsten Skarabej, Metalni krst).

,,U ovoj fazi implementacije Projekta, ovi prijedlozi ne podrazumijevaju da su predmetna kulturna dobra po automatizmu izgubila status kulturnog dobra, jer će Uprava za zaštitu kulturnih dobara prije donošenja rješenja o prestanku statusa još jednom sprovesti dodatna istraživanja autentične dokumentacije o kulturnim dobrima, na osnovu koje bi se kod pojedinih stvorila mogućnost rekonstrukcije, u skladu sa Zakonom o zaštiti kulturnih dobara”, kaže Ljesar.

Pored kritika da je ovaj projekat, koji je iz Ministarstva kulture ocijenjen kao najznačajniji rađen u posljednjih nekoliko decenija, kasnio godinu dana, mogle su se čuti i opaske da je Ministarstvo podmetnulo Vladi na usvajanje nezavršen projekat. Kako je ministar Branislav Mićunović iz ministarske prešao u ambasadorsku fotelju, bilo mu je bitno da se projekat na brzu ruku okonča. Da li je sve rađeno po propisima pitali smo i v.d. ministra kulture Duška Markovića, ali nam nije odgovorio na pitanja.

Monitor je već pisao o konspirativnosti projekta i da su mnogi u toku rada na njemu dobijali otkaze. Stručnjaci sa kojima je Monitor razgovarao, a koji su bili uključeni u realizaciju projekta, navodili su da su glavne mane u realizaciji ovog projekta od nacionalnog značaja te što je od 250 ljudi uključenih u izradu bilo mnogo onih izvan struke, kao i mladih koji su se prvi put susreli sa ovim poslom. Pored stručnih referenci učesnika projekta, kao mane isticali su i kvalitet tehničke i foto dokumentacije.

Stručnjaci koje smo kontaktirali nakon završetka projekta tvrde da pojedini elaborati nijesu završeni, a da timovi za pojedine oblasti nijesu ni formirani. Zamjerka, naših sagovornika, je i ta što smatraju da su pojedini članovi stručnih timova za svoj rad dobijali samo par stotina eura, a pojedini i po desetine hiljada.

Projekat Revalorizacija kulturnih dobara autorski je projekat generalne direktorke Direktorata za kulturnu baštinu Lidije Ljesar. Pored toga što je autorka projekta, Ljesareva je i član radnih timova za revalorizaciju kulturnih dobara, a i edukator na seminarima za stručne kadrove koji učestvuju u tom projektu. Kako je izrada projekta valorizacije i revitalizacije kulturnih dobara posao u nadležnosti Uprave za zaštitu kulturnih dobara, pitali smo ih da li je Ljesar akumuliranjem funkcija u realizaciji svog projekta u sukobu interesa?

,,Generalni direktor Direktorata za kulturnu baštinu Ministarstva kulture, mr Lidija Ljesar, kao autor Projekta i predloženi stručni timovi X i XXIX, i kao mentor u dijelu davanja stručnog mišljenja i smjernica za primjenu metodologije Projekta, nije dobila nikakvu finansijsku nadoknadu. Tumačenjem Komisije za sprječavanje sukoba interesa, kojoj se gospođa Ljesar obratila u skladu sa Zakonom, dato je mišljenje da angažovanje u smislu autora projekta, člana stručnog tima i mentora nije u sukobu interesa”, odgovorili su nam iz Uprave za zaštitu kulturnih dobara, na čijem je čelu Anastazija Miranović.

U rezimeu Izvještaja i implementaciji projekta revalorizacije, koji je Vlada usvojila, zaključuje se da je – implementacija ovog procesa većim dijelom bila uspješna. A onda se daje i šira slika – da se ovim projektom potvrđuje ,,da je kulturna baština jedan od čeonih ekonomskih resursa i temelja za buduće uspjehe, kojom se, u procesu ekonomske globalizacije kojoj težimo, čuvamo od kulturne globalizacije”. U posljednjoj rečenici u Izvještaju tvrdi se da je ovaj projekat ,,dao odgovor na pitanje šta je kulturna baština Crne Gore, koje kulturne vrijednosti treba čuvati u nasljeđe budućim generacijama”.

Članovi timova

,,U sastav stručnih timova i monitoring tima, uključeno je 29 zaposlenih u Ministarstvu kulture i Upravi za zaštitu kulturnih dobara: Anastazija Miranović, Andrea Mugoša, Aleksandar Dajković, Đorđe Popović, Dobrila Vlahović, Jelena Vidović, Jelena Žarić, Jovana Lalošević, Lidija Vujović, Maja Ćetković, Melida Suljević, Mile Baković, Milica Martić, Milica Nikolić, Mitra Cerović, Nela Cimeša, Petra Zdravković, Sofija Hajrizaj, Sanja Šoljaga, Tanja Bogdanović, Tanja Vujović, Tatijana Mijović, Vesna Prlja, Zorica Tomanović, Milojka Petrušić, Ratka Đurović, Lidija Mijanović, Bratislav Radunović i Zorica Čubrović”, obavijestili su nas iz Direktorata za kulturnu baštinu i Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Njihov angažman u 2013. godini plaćen je 56,631.28 eura.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

Izdvojeno

DODJELA NOBELOVE NAGRADE PETERU HANDKEU IZAZVALA REAKCIJE ŠIROM SVIJETA: Trag Srebrenice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Više je onih koji kritički gledaju na uručivanje Nobelove nagrade Peteru Handkeu, austrijskom piscu koji je izazvao brojne kontroverze zbog podrške nekadašnjem predsjedniku Srbije Slobodanu Miloševiću

 

Dodjela Nobelove nagrade za književnost za 2019. godinu austrijskom piscu Peteru Handkeu izazvala je snažne reakcije u regionu i u svijetu.

Handke je poznat po kontroverznim stavovima o dešavanjima na ovim prostorima, najviše zbog toga što je negirao genocid u Srebrenici i pozvao na odbranu Slobodana Miloševića, bivšeg predsjednika Srbije i SRJ i haškog optuženika za najteže ratne zločine. Handke je privrženost Miloševiću i njegovoj politici pokazao i  prisustvovom njegovoj sahrani.

Peter Englund, bivši stalni sekretar Švedske akademije, istoričar i pisac najavio je ranije da neće prisustvovati uručivanju nagrade Peteru Handkeu. On je tim povodom dao izjavu za švedski listi Dagens Niheter: ,,Da proslavljam to što je Peter Handke dobio Nobelovu nagradu bilo bi veliko licemerje sa moje strane”.

U žiži rasprave o dodjeli nagrade Handkeu oglasio se Antonio Guterres, generalni sekretar UN-a, na svom Tviter profilu: ,,Holokaust nije počeo sa gasnim komorama. Genocid u Ruandi i Kambodži nije počeo sa masovnim ubistvima. Počeli su sa diskriminacijom i govorom mržnje. Odajmo počast žrtvama genocida boreći se za prevenciju kroz jednakost u našim riječima i djelima.”

Beogradski pisac,  Saša Ilić,  je rekao da je prilikom odlučivanja o nagradi presudila konzervativna struja u Komitetu. ,,Vjerujem da će mnogi nacionalisti ovde biti srećni. Sa druge strane, to znači da je neka kulturna i književna infrastruktura u Evropi odlučila da odvoji Handkeovu književnu stranu od njegovog političkog angažmana i provokacije s Miloševićem i zapravo jedne sumanute instrumentalizacije sopstvene književnosti i djela. Prvo na šta pomislim je sahrana Slobodana Miloševića i njegov govor, njegova hodočašća i sve ono što je uradio tokom ratova u bivšoj Jugoslaviji. Mislim da je to diskreditovalo Handkea zauvijek kao potencijalnog kandidata za neku književnu nagradu tog ranga”, smatra Ilić.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 13. decembra
Ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

MARIJA VASOVIĆ, FLAMENKO UMJETNICA: Spektar emocija

Objavljeno prije

na

Objavio:

U flamenku postoji preko 50 vrsta plesova i da svakom po temperamentu leži barem jedan. Kao i u svakoj umjetnosti i u flamenku se cijeni dobra i kvalitetna prezentacija. Ono što najčešće one najbolje umjetnike odvaja od prosječnih je svakako neki lični pečat. Biti svoj i ne kopirati tuđi stil, jer u flamenku je dozvoljeno dosta improvizacije, slobode, mašte, kreativnosti

 

MONITOR: Kada je počela ljubav prema flamenkU i kako je tekao razvoj?

VASOVIĆ: Moja ljubav prema plesu datira još od malena. mislim da od kako sam sa šest godina krenula da se bavim ritmikom nisam prestajala da plešem. U to vrijeme u Podgorici nije bilo baš nekog izbora, a ja sam tražila neki ‘svoj’ ples. Kada sam završila gimnaziju, prvo sam željela da studiram španski, ali on se predavao u Beogradu i nisam tada mogla tamo da se preselim. Međutim, moji roditelji su mi omogućili i poslali su me u Španiju na mjesec dana da učim jezik. Na tom kursu jedna od aktivnosti bila je i gledanje filmova na španskom jeziku, pa sam tako pogledala i flamenko film Začarana ljubav. Priča je govorila o ženi zaljubljenoj u čovjeka koji je poginuo u uličnoj tuči, a pošto ona nije mogla da se pomiri sa tim gubitkom, svaku noć je oblačila svoju krvavu haljinu, odlazila na mjesto gde je on umro i tamo zamišljala da pleše sa njim.

Glavna glumica u filmu je Kristina Ojos, jedna od najpoznatijih flamenko plesačica i predstavnica modernog flamenka. Taj film je ostavio jak utisak na mene i poklopilo se da su u Beogradu prvi časovi flamenka krenuli baš po mom povratku gdje sam ostala i studirala. kako nam život obično izrežira kada nešto jako želimo, te godine sam se našla u sali u kojoj su se učili flamenko koraci. Prvu flamenko grupu u Beogradu, zatim i Novom Sadu vodila je Maja Vukadinović. Ona je bila prva instruktorka flamenka kod nas, a edukovala se u Italiji. To mi je bio jedan od najljepših perioda, jer kada ulaziš u neki novi svijet i kada počinješ da upoznaješ jednu umjetnost, važno je da osoba koja te vodi kroz to ima neke izuzetne ljudske vrijednosti. Mislim da dosta dugujem Majinom stilu i pristupu igri, ali i obrazovanju, jer me je naučila kako svoja igračka znanja prenijeti ljudima.

Posle tog prvog časa, uprkos našoj kolektivnoj demonstraciji nekoordinisanja svojim tijelom, u pokušaju savladavanja motorike znala sam da je ovo jedan od najizazovnijih plesova za koji sam mogla da se odlučim. Ples koji nije običan, ples gdje su prikazana sva ljudska osjećanja. Ples koji želim i dalje da istražujem.

MONITOR: Kako bi ste objasnili šta je flamenko i šta on predstavlja za Vas?

VASOVIĆ: Poznato je da u flamenku postoji preko 50 vrsta plesova i da svakom po temperamentu leži barem jedan. Kao i u svakoj umjetnosti i u flamenku se cijeni dobra i kvalitetna prezentacija. Ono što najčešće one najbolje umjetnike odvaja od prosječnih je svakako neki lični pečat. Biti svoj i ne kopirati tuđi stil, jer u flamenku je dozvoljeno dosta improvizacije, slobode, mašte, kreativnosti i poznato je da ga samo mogu osjetiti najosjećajniji ljudi, i iznijeti ga na pravi način. Uzalud je tehnika dobra, ako emociju niste pokazali. Flamenko plesač nije običan plesač, on je ‘flamenkos’ koji kroz različite žanrovske forme, ove andalužanske muzike, umije da osjeti spektar životnih emocija, od najteže tuge sa kojom se ikad susreo do istinske sreće, koju je upravo uz zvuk gitare i pjevačev napukli glas imao smjelosti da iznese pred nepoznatu publiku.

Zapravo je to ono zbog čega se flamenko smatra, a to je i moje mišljenje, jednim od najtemperamentnijih plesova na svijetu,iskrenost pred sobom i drugima, koja nosi sa sobom erupciju emocija kanalisanih kroz pokret, na šta rijetko ko može da ostane ravnodušan. Nisu slučajne statistike da su najbolji flamenko plesači svoj vrhunac u poslu dostigli u tridesetim godinama. Sve to ima smisla, jer se godinama kroz život sazrijeva, razrađuje se tehnika i sa tom kombinacijom, kroz ovu umjetnost, flamenko performer ima mnogo toga da pokaže i prenese. Publiku ne može niko prevariti, ona sve vidi i osjeti i na kraju se desi jedna prelijepa razmjena, što svaki dobar nastup čini zaista uspješnim, a sve prisutne sigurno malo bogatijim za neko lično intimno iskustvo. Vjerujem da se slični doživljaji mogu osjetiti kroz razne umjetnosti, ali flamenko je definitivno moj način.

MONITOR: Da li postoje flamenko škole i šta se uči u njima?

VASOVIĆ: Za proučavanje flamenka postoji čitava nauka. Zove se flamenkologija. Njegov izgled dugujemo Gonzálezu Clementu, koji je 1955. objavio istoimenu knjigu. A dvije godine kasnije, u španskom gradu Jerez de la Frontera, otvoreno je odjeljenje za flamenkologiju.

Šesterostruka gitara nacionalni je španski instrument, bez kojeg je izvedba flamenka nezamisliva. Što se škola tiče – ima ih.

Napomenula bih La sed Gitana. Moji prvi flamenko koraci su nastali u ovoj školi, u Novom Sadu zatim i Beogradu. Kasnije sam se pridružila plesnoj akademiji u zemljama regiona, tačnije u Ljubljani na čijem je čelu maestralni Mitja Obed, gdje i dan danas radimo, pripremamo nove koreografije. Nastupamo širom Evrope, pa smo imali zapažen nastup u njemačkom gradu Wuppertal i čuvenoj akademiji plesa Tanztheater Wuppertal Pina Bausch i izveli naš zajednički projekat Sentido.

U školama se uči, na početnom nivou, osnove plesnog držanja tijela, lakše koreografije i osnovna tehnika izvođenja takonea – ritmičkih udaraca stopalima o pod. Napredni nivo podrazumijeva komplikovanije tehnike plesa i nešto teže, ali atraktivnije koreografije. Svaki sledeći nivo priprema plesača za samostalnije, kreativnije i izraženije, emotivnije, ekspresivnije izvođenje. Prednost flamenka je u tome što ne zavisi od partnera, jer ovo nije partnerski ples, iako to može biti. Možete ga igrati samostalno ili u grupama, ili čak u paru, a pravila vas ne ograničavaju da stvarate sopstveni stil.

MONITOR: Recite mi kako je do sada tekla Vaša karijera. Koji su to važni momenti?

VASOVIĆ: Ja sam već nekih 10 godina u flamenku. Ono zbog čega sam najviše ponosna je uspjeh u Njemačkoj na Wuppertal akademiji plesa i saradnji sa sjajnom koreografkinjom Bettina Bargof koja vaja najsloženije igračke figure, predivne posebnosti. Kao što je i čuvena Pina Bausch govorila i učila svoje studente obraćajući im se riječima: “Ne interesuje me kako plešeš već šta tebe pokreće, to mi kaži“. Tu je i saradnja sa školom flamenko plesa iz Ljubljane Cora Viento na čelu sa Mitjom Obedom, i naravno saradnja sa našim priznatim i uspješnim flamenko duo gitaristima Srđom Bulatovićem i Darkom Nikčevićem.

Tu su naravno brojne nagrade iz oblasti flamenko solo pasos, a nagrade ne volim baš da ističem, jer flamenko ne doživljavam kao takmičarski ples.

MONITOR: Šta je potrebno da bi flamenko dodatno zaživio kod nas?

VASOVIĆ: Iskreno ne znam kako da odgovorim na ovo pitanje, jer smo mi narod koji hoćemo sve odmah i na brzinu. Do nedavno sam držala časove flamenka u plesnoj školi Sonrisa u Podgorici. U početku je interesovanje bilo veliko zbog raskošnih haljina i plesa kao i samog izražaja, ali ljudi ne razumiju da je potrebno mnogo rada truda i želje da se nauči ovaj ples pa su iz tog razloga brzo odustajali. Dešavalo se da kažu da im se muzika ne dopada, znači da nisu dovoljno upoznati i da ne znaju sa čime se upravo susreću. Flamenko je život i kao takvom treba znati da mu se priđe.

Takođe slabo je interesovanje da se gitaristi posvete konkretno flamenko gitari, pa mnogi ustuknu. Dok sam ovdje trudiću se da makar na trenutak približim i zainteresujem ljude. Želim da vjerujem da će se i to u skorijoj budućnosti promijeniti.

MONITOR: Šta je nuevo flamenco?

VASOVIĆ: Nuevo flamenco je kombinacija modernog flamenka i smooth jazza. Sve više plesača se i okreće novom stilu i istraživanju. Postoji čak i bosonogi flamenko, rock metal flamenko, za mene je sve u redu dok se ne odstupa mnogo od tradicionalnog.

Da je u flamenku dozvoljena improvizacija i sloboda potvrđuju i izvođači u nueva flamenku poput: Jesse Cook, Ottmar Liebert, Armik, Gypsy Kings…

Đorđije NJUNJIĆ

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

AVDO MEĐEDOVIĆ OPET OSVAJA SVIJET: Simbol kreativne snage običnog čovjeka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ted Gioia, džezer i istoričar muzike koji je Avda Međedovića uvrstio u velikane istorije muzike ukazuje: „Avdo Međedović koristi tehnike veoma slične onima koje koriste najbolji džez saksofonisti“

 

„Popularne pjesme su veliki biznis današnjice. One su pogonsko gorivo industrije vrijedne deset milijardi dolara“, kaže u svom tekstu o istoriji muzike i autsajderima koji su je stvarali Ted Gioia, džezer i istoričar muzike. No, sve je počelo u najskromnijem mogućem obliku.

Počelo je sa iskrama na mnogim stranama svijeta. Jednako kao u delti Misisipija, tako i u malenom selu na sjeveru Crne Gore. Avdo Međedović, muzički autsajder poznatiji kao Homer sa Obrova, mjesta udaljenog pola sata pješačenja od Bijelog Polja je tako ovih dana iznova zainteresovao javnost. Ime jednog od najznačajnijih narodnih pripovjedača sa ovih prostora osvanulo je na stranama uglednog magazina Wall Street Journal. Tik uz imena Bob Dylana, Paul McCartneya ili njemu znatno bližeg, već pomenutog Grka.

„Pisao sam o Avdu Međedoviću u novoj knjizi Music: A Subversive History u kojoj sam ga istakao kao veoma važan simbol kreativne i ekspresivne snage običnih ljudi. Glavni izvor informacija o njegovom djelu je knjiga The Singer of Tales koju je napisao harvardski profesor Albert Lord. Ova knjiga je promijenila način na koji moderni istraživači gledaju na tradicionalne epske pjesme. Na mnogo načina Međedović je pomogao u razumijevanju načina na koji je poznati grčki pjesnik Homer možda stvarao i izvodio Ilijadu i Odiseju prije tri hiljade godina“, objašnjava za Monitor  Ted Gioia.

Gioia je istoričar muzike i autor jedanaest knjiga, među kojima su zanimljivi naslovi poput: Kako slušati Jazz, Pjesme ljubavi, Pjesme rada…. Svaka od njih je ovjenčana ASCAP Deems Taylor nagradom. Jedan je od najznačajnijih svjetskih muzičkih vodiča kroz prošlost, sadašnjost i budućnost, a veoma je aktivan i kao kritičar, edukator i izvođač. Naš sagovornik je oduševljen poetikom Avda Međedovića i njemu sličnih narodnih, skoro po pravilu nepismenih pjevača.

Uz ime i stil Međedovića se često povezuje ornamentacija. Izvedbe su bile sa toliko detalja, a opet pjevane od strane nepismenog pjevača, bivšeg vojnika, kasapina. O ovom fenomenu Gioia nam kaže kako danas često vjerujemo da samo diplomci mogu izvoditi izuzetke intelektualne zadatke. „Ipak, moje istraživanje pokazuje da su neki od najimpresivnijih tradicionalnih pjevača bili nepismeni. Iz razloga nemogućnosti oslanjanja na pisanu riječ kao izvor informacije, oni su razvili zadivljujuće memorijske vještine“, obrazlaže svoje tvrdnje ovaj zaljubljenik u muziku“, kaže Gioia za naš nedjeljnik.

Sposobnost pjevanja epskih pjesama nije bila vještina koja se uči u školama, a kao i njegovi prethodnici istraživači i Gioia smatra da bi je formalno obrazovanje uništilo. U dugoj istoriji muzike ova vrsta iznenađenja je u stvari pravilo, a ne izuzetak. Inovativne pjesme gotovo uvijek dolaze od autsajdera – siromašnih i marginalizovanih.

Međedović je bio u centru pažnje harvardskih istraživača tokom tridesetih godina proteklog vijeka. U svom opusu imao je preko pedeset pjesama. Njegov ep Ženidba Smailagić Meha, od 12.311 stihova, jedan od najobimnijih u našoj usmenoj poeziji, prvi su zabilježili Milman Peri i Albert Lord. Ugrubo jednake dužine kao Homerova Odiseja.

Ted Gioia

„Peri i Lord su napravili snimke Avda i drugih važnih pripovjedača i shvatili da su svi bili nepismeni. Ja sam tako došao do saznanja da su pjesme za njih bile neka vrsta cloud skladišta (mreža servera čiji su računari posvećeni isključivo sigurnom čuvanju podataka na internet, prim aut.) za tradicionalna društva kojima nijesu bili dostupni poluprovodnici i kompjuteri“ – na slikovit način pojašnjava za Monitor Ted Gioia uslove u kojima su živjeli i stvarali bardovi.

Da je posao snimanja ovih audio zapisa na specijalnim aluminijumskim fonografskim pločama bio veoma zahtjevan svjedoči i  dr Zlatan Čolaković, profesor na ****Univerzitetu na Harvardu, posvećeni proučavalac djela Avda Međedovića. On je zabilježio i ovo: „Stvarao je poput Šeherezade, u tegobnim životnim okolnostima, pod nečuvenim pritiskom da tvori onoliko i onako kako sakupljači traže, odnosno ’naručuju’ od njega. Ispjevao je ili izdiktirao oko 80.000 stihova tokom samo četrdeset dana snimanja!“

Čolaković je u svojok knjizi u Posttradicionalna epika u izdanju Almanaha podsjetio  da je neposredno prije Perijevog dolaska u Bijelo Polje izgorjela Međedovićeva kuća, da njegova žena i djeca nijesu imali krov nad glavom, a da Avdo nije imao nikakakav posao. „Međedović je taj krov mogao zaraditi samo svojom guslarskom vještinom, samo pjevanjem i diktiranjem“, zapisao je Čolaković.

Pjevao je Avdo po sjećanju. Isključivo uz pomoć improvizacijskih paterna kakve koriste džez umjetnici.

O kompleksnosti ovih muzičkih poduhvata svjedoči i Tedio Gioa. Prvi put se sreo  sa Avdovim stvaralaštvom  preko sugestija svog profesora, u vrijeme kada je bio student na Stanford univerzitetu. „Tada sam radio kao džez muzičar, pa je profesor pomislio da ću pronaći neke sličnosti između modernog džeza i pjesama tradicionalnih evropskih pripovjedača. Može izgledati kao ogroman put od džeza do epskih pjevanja ovih pastira, ali u stvari otkrio sam mnoge iznenađujuće sličnosti. Na moje oduševljenje, otkrio sam da Avdo Međedović koristi tehnike veoma slične onima koje koriste najbolji džez saksofonisti. I on i oni se oslanjaju na strukturirane improvizacije utemeljene na kreativnoj upotrebi memorisanih paterna i fraza. U to vrijeme proučavao sam džez soloe velikog majstora saksofona Čarli Parkera i bio sam zapanjen sličnošću njegovog i Međedovićevog pristupa“, kaže Gioia.

Naš sagovornik Međedovića svrstava u grupu narodnih pripovjedača sa nevjerovatnim memorijskim vještinama. Ima ih širom svijeta. Da nema samo Crna Gora svog Homera, pokazuje nam sa par primjera. „U SAD-u, istraživač Džon Lomaks otkrio je izvanrednog pjevača tradicionala po imenu Džejms „Iron Head“ Bejker. On je bio osuđenik u zatvoru u Teksasu otprilike u isto vrijeme kada je Peri otkrio Međedovića. Lomaks je zatvorenika opisao kao ‘crnog Homera’. U Rusiji, nepismeni epski pjevač Vasilij Ščegolenok zadivio je Lava Tolstoja svojim pripovjedanjem, pa i uticao na njegovo pisanje. Beatriće Bernardi je u Italiji svojom sposobnošću pjevanja dugačkih pjesama napamet začudila Džon Raskina. Ona je bila, kako je Raskin rekao, jedna od najdivnijih žena koje je ikada upoznao. Uzgred budi rečeno, nije znala nijedno slovo alfabeta”.

Ovi narodni pjevači bili su ujedno i zabavljači, a njihove kompleksne priče u pjesmama popularna zabava za mase. „Kada su Peri i Lord snimili tu muziku tridesetih godina prošlog vijeka shvatili su da su ovi tradicionalni pripovjedači privlačili svojim pjesmama brojnu publiku. Naravno, bilo je to mnogo prije pojave televizije i interneta. Ipak, ovo nam pomaže da shvatimo da je tradicionalna epika kojoj se danas divimo kao visokoj kulturi u isto vrijeme bila i neka vrsta zabave za mase u vrijeme njenog nastanka“ – zaključuje naš razgovor Ted Gioia.

Avdo Međedović je dugo bio nepoznat u Crnoj Gori. Od nedavno  je ušao u udžbenike.

  Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo