Plava satenska postava nebeske kape blista! Savršen dan! Jedan od onih u kojima je, kako kaže Longfelou, Dovoljno biti! Dan u kom je sve ono što smo naumili, planirali, što smo mislili da treba uraditi – sasvim nevažno! Umjesto da ga proćerdamo na poslove koji dolaze i prolaze, takvom danu se treba posvetiti, dočekati ga, prepustiti svojoj krilatoj duši da leti kroz tu plavet, ekstazom uma i čula posvjedočiti čudo sopstvenog postojanja usred besprijekornog savršenstva svijeta!
Mora da je bio baš jedan od takvih dana kada je Silvija Plat poželila da ga sačuva i kada prođe, da ga skloni od matice vremena koja plavi ravnicu života i muljem prekriva cvjetne livade, oranice u koje smo sijali sjeme svojih nadanja; nadolazi, mutna i neumitna, preko krovova kuća koje smo svojim rukama gradili i u kojima smo ljubili i sanjali – i kada je vođena tom željom napisala:
,,I should sugar and preserve my days like fruit!”
Treba da ušećerim i sačuvam svoje dane kao voće! Jer je uzaludno boriti se protiv te mutne vode što nadolazi! Od njenih hladnih talasa možemo spasiti samo kutiju sa ušećerenim voćem. Eto, zbog toga treba da ušećerimo i sačuvamo svoje dane, kao voće! Kajsije i breskve, suhe smokve i grožđe; za svaki takav dan posebno voće, drugi ukus, drugačiji miris, različit osjećaj pod zubima i dodir na nepcima, kada se, poslije mnogo dana i mjeseci, zagrize u ono što je od svakog od tih dana ostalo sačuvano. Da ostavljamo, tako, cijelog života, namjesto prstenja i ogrlica, namjesto zlatnih narukvica i bisernih đerdana, u našu tajnu kutiju to ušećereno voće minulih savršenih dana, to naše najdragocjenije bogatstvo. I da se ni za trenutak ne odvajamo od kutije sa našim ušerenim voćem. Malena je to kutija, ispod njenog poklopca od plavog satena rijetko se sabere više nego što može stati na dlan jedne ruke.
Ovaj dan ću ušećeriti i sačuvati kao voće. Nježno ću ga spustiti na dno svoje dragocjene kutije. Skoro već sasvim prazne. Čini mi se da godinama nisam otvarao tu kutiju. Ni da bih u nju stavio novi ušećereni dan, ni da iz nje uzmem neki davno ušećereni dan i zasladim se onim što je u njemu ostalo sačuvano od poplave. Rijetko to činim. Čuda treba prizivati s mjerom. Samo kada su apsolutno neophodna. A jesu neophodna! Bez čuda svijet ne bi imao opravdanje, a život bi bio nepodnošljiv! Nastajanje i nestajanje, spajanje i razdvajanje, život sfućkan u pustoši ograđenoj žicom mehaničkog determinizma. Dok pada roletna, dok zamire pitanje ,,Zar je to sve?” – pravi je i poslednji trenutak za čudo! – otvaram poklopac svoje kutije, odaberem i zagrizem davno ušećereni plod: i tada, tamo gdje je već godinama pod vodom ostalo sve, tamo gdje iznad vode štrče, daleke i same, još samo crne topole, ponovo zablistaju cvjetne livade i zatalasa se u valovima pšenica iz oranica koje sam sam posijao i zabijeli se kuća sa čardakom koju sam svojim rukama podigao!
Tišina plaši ljude. I vi ste to već zapazili!? Nije to strah od tišine kao tišine, kao kada se stiša žamor ulice ispod vašeg prozora; to je strah od unutrašnje tišine, od tišine sopstvenog bića! Da, znam: ,,Pričaj samo ako ćeš svojim riječima popraviti tišinu!”Ali, kad bi se to poštovalo, svijet bi morao zamuknuti, gluho bilo! Kada te ophrva sopstvena tišina, posegni za onim ušećerenim voćem. Ne brini, tamo ćeš naći riječi koje će popraviti tišinu. Ako ih i ne nađeš, obasjaće te svjetlost onog savršenog dana sačuvana u zalogaju ušećerenog voća.
Ferid MUHIĆ