Andrija Mandić je zaslužio subotnje Vučićevo odličje. Baš kao i sva prethodna. Crna Gora će  platiti cijenu tog uspjeha. Neće biti prvi put

Opet se Andrija Mandić obreo u Beogradu, po volji predsjednika  Srbije.  Vučić je vojvodi uručio “počasno priznanje za izuzetan doprinos jačanju prijateljskih odnosa Crne Gore i Republike Srbije i posvećenost očuvanju srpskog identiteta, kulture i tradicije u Crnoj Gori”. I ponovo se poklopilo da je Mandićeva posjeta nekim građanima  Srbije “izašla na nos”.

Onomad, Mandić se u Beograd zaputio da sa braćom strateškim partnerima iz SNS proslavi izbornu pobjedu. Za koju se, iste večeri, pokazalo da je izborna otimačina. Prošle subote, tek nekoliko sati nakon što je predsjednik Skupštine Crne Gore primio vidovdansko odličje, “na dan kada se šalje poruka jedinstva, sloge i zajedništva srpskog naroda”, započeo je lov na đake, studente, njihove profesore i druge demonstrante koji se od novembra bune protiv stanje u koje su Vučić i njegovi  doveli Srbiju.

Može biti da samoproglašeni lider svih Srba u Crnoj Gori nije znao da će se Vidovdan u Beogradu okončati “prekomjernom upotrebom sile” od strane uniformisanih i maskiranih čuvara Vučićevog režima. Za koje neki analitičari zbog izgleda i postupanja pretpostavljaju da i nijesu pripadnici policije. Ili možda Mandić  vjeruje kako se do proklamovanog cilja: da “srpski narod treba da bude ujedinjen oko onoga što su nam u amanet ostavili naši veliki i slavni preci”, može stići uz pomoć pendreka.

Koji dan pred Mandićev odlazak u Beograd, na skupštinskom dnevnom redu bio je prijedlog prostornog plana Crne Gore. Iako je riječ o dokumentu najvažnijem  nakon Ustava, pokazalo se da je prijedlog, upućen Skupštini iz ministarstva koje kontroliše Mandićeva partija i jedan od njegovih najbližih saradnika Slaven Radunović,  prepun formalnih i suštinskih nedostataka. Uz djelove koji nijesu bili u nacrtu prostornog plana kada je isti bio na javnoj raspravi.

Tokom rasprave smo saznali da je ponuđeni Prostorni plan u Skupštinu stigao nezakonito, pošto ga nijesu pratila propisana dokumenta/saglasnosti. Ni to nije bilo slučajno. Vlada je, prosto, pokušala da sakrije sve ono što je ukazivalo da su, pripremajući prijedlog prostornog plana, uradili loš posao. Potencijalno, na štetu Crne Gore.

Na zahtjev da se odluka o usvajanju PPCG odloži makar dok se procedura ne ispuni na propisani način, Mandić je uzvratio  konstatacijom da je Skupština “starija” od Vlade, Ministarstva i Agencije (za zaštitu životne sredine), te da će  se predstavnici naroda izjasniti po sopstvenom stavu i mišljenju – jer su im građani dali to pravo. Prostije: imaju vlast pa mogu da rade šta im je volja, čak i onda kada su svjesni da je to suprotno Ustavu i propisima. Bilo da predsjednik parlamenta izmisli sjednicu Skupštine i falsifikuje njene odluke, bilo da većina, suprotno Ustavu i vlastitoj praksi, penzioniše “nepodobnu” sutkinju Ustavnog suda ili usvajanjem i očigledno nezakonitih prijedloga izvršne vlasti. Sve po hitnom postupku.

Kandidat za najodlikovanijeg promotera srpskog sveta u ovom vijeku (Vučić ga je odlikovao i prije četiri godine, zatim su isto uradili Dodik i Porfirije… pa prošle subote ponovo predsjednik Srbije) ponudio je “filizofsko” objašnjenje za očigledan raskorak onoga što zagovara i radi sa stvarnošću i istinom. “Crna Gora je zemlja slobode i u Crnoj Gori mogu da misle ono što žele da misle, da o prošlosti imaju mišljenje kako oni žele i kako je oni doživljavaju…”. Sve je, dakle, relativno. Od morala do finansijskih izvještaja.

Samo tako se može objasniti podrška koju su predstavnici državnog (većinskog) kapitala u Elektroprivredi i Plantažama dali aktuelnim upravama, i pored postojećih i nepostojećih izvještaja (usvajani su i takvi) koji svjedoče da nekadašnje državne perjanice postaju žrtve projektovane destrukcije vlastitog menadžmenta. Koji se tu našao raspodjelom “po dubini”, u ime članica koalicije Za budućnost Crne Gore.

Nema zbora: Mandić je  zaslužio Vučićevo subotnje odličje. Baš kao i sva prethodna. Crna Gora će platiti cijenu tog uspjeha. Neće biti prvi put.

Zoran RADULOVIĆ

Čelni čovjek izvršne vlasti ne želi u parlamentu odgovarati na pitanja o svom djelovanju i učinku. Vladajuća većina, pride, pokušava ograničiti pravo na proteste. Osjećaj tjeskobe raste. I uvjerenje da nijesmo na isti način razumjeli smisao i cilj borbe za slobodu i demokratiju u Crnoj Gori

Osnovni sud u Podgorici obustavio je postupak protiv nekadašnje pomoćnice direktora Instituta za javno zdravlje Miljane Pavličić zbog, kako nezvanično saznaju Vijesti, nedostatka dokaza. Nema, dakle, dokaza da je Pavličić služeći se duže od deceniju falsifikovanim ispravama o stečenoj školskoj spremi (završenom Hemijskom fakultetu Univerziteta u Beogradu), a obavljajući pri tome veoma značajne javne funkcije, učinila krivično djelo prevare u produženom trajanju i stekla protivpravnu imovinsku korist. Kriv je neko drugi, navodno je utvrdio sud. Biće opet neka N.N. lica.

Da li je ovo jedna od onih vijesti što “dižu kosu na glavi”? Ili na nju treba gledati, ukoliko je istinita, sa vedrije strane. Kao potvrdu da je ovdašnja (post)tranziciona pravda makar slijepa, ako već nije pravična. Pa u zemlji u kojoj je falsifikat preduslov za napredak u javnoj službi/politici, bilo da se lažiraju biografije, uvjerenja, državljanstva i(li) prebivališta, diplome, konkursne procedure, doktorski radovi, fiskalni računi ili izborna obećanja… nije pristojno ni principijelno osuđivati  falsifikatora.

Stvari možda treba obrnuti. Suditi onima koji ne lažiraju, ne podvaljuju i ne varaju. Kada svojim primjerom kvare sliku, unose zabunu, podstiču nerealna očekivanja i remete uspostavljeni poredak.

Milojko Spajić neće doći na premijerski sat u Skupštini.Još jednom. Sa trinaest prethodno zakazanih druženja te prirode, premijer je izostao šest puta. Ne zvuči kao statistika odgovornog upravljanja državom i razumijevanja podjele nadležnosti između izvršne i zakonodavne vlasti. Više podsjeća na evidenciju prisustva na školskim priredbama prezauzetog i ne baš odgovornog roditelja. Samo onda kad se baš mora.

Premijer, formalno, u parlament – ne mora. Ne obavezuju ga na to zakoni o vladi i Skupštini. Pošto ih nema. Predsjednik parlamenta pravda se kako ga on, eto, ne može natjerati. Savjetuje opoziciju da pokrene inicijativu za provjeru povjerenja njemu ili premijeru. Da ih vladajuća većina ponovo nadglasa i “pobijedi”.

Jedan od Mandićevih prethodnika, po mnogo čemu drugačiji od sadašnjeg predsjednika parlamenta, uveo je bio praksu da Vlada u Skupštinskoj procedure nema prohodnost za svoje prijedloge i inicijative (ne stavljaju se na dnevni red) dok god “duguje” odgovore na pitanja koja su joj postavili poslanici. Tada su odgovori stizali. I poziciji i opoziciji. Ima načina, kad se hoće.

Vlast pokušava doskočiti sve učestalijim blokadama crnogorskih saobraćajnica. Pošto se širi “epidemija” uličnih protesta (doslovno) sa kojih nezadovoljni građani traže da ih vlast čuje. Podugačkom popisu onih što sa džade traže pravdu u nedjelju će se pridružiti i mještani pivskog sela Brezna, zatečeni odlukom da se u sred njihovog sela (jednog od rijetkih crnogorskih sela kome broj stanovnika raste) izgradi međunarodno energetsko čvorište. Što bi njima onemogućilo nastavak normalnog/bezbjednog života.

Moglo bi se desiti da to bude jedan od poslednjih protesta održanih po važećem Zakonu o javnim okupljanjima. Pet poslanika vladajuće većine, po jedan iz PES-a, Demokrata, NSD, DNP i SNP, podnijelo je prijedlog izmjena tog Zakona, po kojima bi se protesti na “na auto-putevima, magistralnim, regionalnim i lokalnim putevima, kao i na graničnim prelazima” ubuduće sankcionisali kao prekršaj. I kažnjavali novčanim kaznama nesrazmjernim mogućnostima prosječnog građanina.

Suštinski, protesti bi bili zabranjeni ili, u boljem slučaju, sklonjeni van vidokruga javnostu. Treba zabraniti manifestacije nezadovoljstva na ulici, pošto su svi drugi prostori već pod kontrolom. Uzurpirani.

Obrazlažući ovu ideju, predlagači se pozivaju na “red, bezbjednost i slobodu kretanja”. Nije teško razumjeti da je prava poruka: ćuti, ne traži, ne smetaj. Ne ruži sliku o nikad boljoj vlasti u nikad veselijoj Crnoj Gori.

Čelni čovjek izvršne vlasti ne želi u parlamentu odgovarati na pitanja o svom djelovanju i učinku. Vladajuća većina, pride, pokušava ograničiti pravo na proteste. Osjećaj tjeskobe raste. I uvjerenje da nijesmo na isti način razumjeli smisao i cilj borbe za slobodu i demokratiju u evropskoj Crnoj Gori.

Zoran RADULOVIĆ

Još dva međunarodna dokumenta svjedoče da je potrebno mnogo više volje i truda  kako bi Crna Crna suštinski ovladala evropskim standardima. Ili, makar, (p)ostala stabilna država na tzv. evropskom putu

Može biti da se u Crnoj Gori nikad nije živjelo bolje, kao što tvrdi premijer ali, da parafraziramo nesuđenog gradonačelnika Podgorice, ovo nije dobro. Sa tendencijom da, u skorije vrijeme, bolje biti neće.

Dokumenta pristigla iz Venecije i Strazbura sadrže ozbiljna upozorenja zbog narastajućih političkih tenzija i institucionalne nestabilnosti u Crnoj Gori. Treba ih pročitati, pa se  osvrnuti oko sebe i registrovati očiglednu najavu dolazećih ekonomskih nevolja.

Međutim, umjesto da mišljenje Venecijanske komisije o razrješenju sutkinje Ustavnog suda Dragane Đuranović i rezolucije o Crnoj Gori koju je usvojio Evropski parlament posluže kao ozbiljno (poslednje?) upozorenje i osnova za konsenzus o neophodnim reformama, oni su postali povod za dodatno političko pregrupisavanje i prepucavanje vlasti i opozicije.

Iz Venecijanske komisije su nas obavijestili,da u njenoj nadležnosti nije da tumači ovdašnje ustavne i zakonske norme, niti da ocjenjuje ustavnost konkretnih postupaka koje su u spornom slučaju preduzeli Skupština i Ustavni sud. Potom su pritvrdili : Ustavni sud nije radio ono što je bio dužan, a Ustavni odbor, odnosno parlament, radili su ono što nijesu trebali.

“(Venecijanska) Komisija u tom pogledu podsjeća na obavezu lojalne saradnje među državnim institucijama u demokratskoj državi zasnovanoj na vladavini prava”, posavjetovali su, predlažući niz konkretnih mjera koje treba usvojiti/preduzeti kako bi se preduprijedili slični problemi u budućnosti.

Ministar pravde je, tim povodom, najavio formiranje radne grupe koja će se pozabaviti predloženim rješenjima. Dok su poslanici vlasti i opozicije iskoristili pažljivo birane izvode iz mišljenja Venecijanske komisije kako bi sebe proglasili za pobjednika spora koji je zimus paralisao politički život u Crnoj Gori. Budu li se i preporuke Vencijanske komisije interpretirale na isti način – mrka kapa.

U Strazburu, poslanici Evropskog parlamenta, usvajajući rezoluciju o Crnoj Gori približno dvotrećinskom većinom, pozdravili su “napredak u otvaranju i zatvaranju pregovaračkih poglavlja”. Istovremeno u rezoluciji je  iskazana zabrinutost zbog „politizacije pravosuđa, sporosti u reformi ključnih institucija i nedovoljnog uključivanja opozicije u donošenje odluka“. Takođe je naglašeno kako „proces evropskih integracija ne smije biti taoc kratkoročnih političkih interesa“. Dok se poseban dio odnosi  na porast „nacionalističke retorike i pokušaje istorijskog revizionizma u javnom diskursu“.

Da izbjegnemo greške u interpretaciji: u tački 30 rezolucije, Evropski parlament „izražava zabrinutost zbog sve učestalijih pokušaja revizije istorijskih činjenica iz perioda Drugog svjetskog rata i poslijeratne Jugoslavije, koji potkopavaju društvenu koheziju i odnose sa susjedima“.

Ovamo, kod kuće, Više državno tužilaštvo u Podgorici prije neki dan odbacilo je krivičnu prijavu koju je nekoliko NVO podnijelo protiv Jovana Mićovića (u javnosti poznatiji kao mitropolit Joanikije) i više drugih osoba zbog govora mržnje, odnosno,veličanja četničkog pokreta . Tužilaštvo je zaključilo da u izjavama poput one Mićovićeve, da je zlikovac Pavle Đurišić “veliki junak nepobjedivog karaktera”, a ni u drugim radnjama prijavljenih  “nema elemenata bića prijavljenog, niti drugog krivičnog djela za koje se gonjenje preuzima po službenoj dužnosti”.

Podnosioci tužbe imaju pravo žalbe. Svaštočine mogu, nekažnjeno, nastaviti da veličaju zločince tipa Pavla Đurišića i Ratka Mladića ili da negiraju genocid u Srebrenici. Sve čekajući “da se vojska na Kosovo vrati”.

Koga je briga za upozorena EP da takav trend, destabilizuje unutrašnji društveni okvir, i  narušava i odnose Crne Gore sa državama regiona… Nadležne, očigledno, nije. Zato državne institucije i dalje funkcionišu kao arene dnevno političke borbe,  umjesto da budu garant vladavine prava.

Želi li Crna Crna da suštinski ovlada evropskim standardima ili da, makar, postane stabilna država na tzv. evropskom putu, kozmetičke/tehničke reforme neće biti dovoljne. Potrebno je mnogo više. Od jačanja i poštovanja institucija, preko osnaživanja kulture dijaloga i kompromisa, do jasnog distanciranja od ekstremističkih i revizionističkih tendencija.

U suprotnom, evropska ali i svaka druga budućnost Crne Gore  biće dovedena u pitanje.

Zoran RADULOVIĆ