Partije okupljene oko ideje da je bolje da su na vlasti oni a ne DPS, sve teže prikrivaju međusobne razlike. Vlast koja nije u stanju da “privede” ni bronzanu bistu – Pavle Đurišić je, izgleda, ponovo pobjegao – u dubokoj je krizi. Neko treba da stavi tačku, dok je ceh moguće podmiriti bez velikih posljedica
Izgleda da se ubrzava ova stvar sa “stavljanjem tačke”. Nije prošla ni nedjelja dana kako je Saša Mujović obećao “ili ću ja staviti tačku na kolektor ili kolektor na mene, borba je neizvjesna…”, a iz okruženja predsjednika opštine Podgorice stižu još zanimljivije najave. Sudeći po njima, koliko na botunski kolektor gradonačelnik želi staviti tačku i na vladajuću koaliciju u sadašnjem sastavu. Ne isključujući mogućnost da se taj proces prečišćavanja proširi iz lokalnih vlasti Glavnog grada i na državni nivo, odnosno Vladu.
Vijesti su objavile informaciju da je Mujović, na sastanku sa predstavnicima partija vlasti u Podgorici, tražio da se na lokalnom nivou raskine koalicija sa DNP-om Milana Kneževića. Prema pouzdanim saznanjima TV Vijesti, prvi čovjek podgoričkog PES-a je na istom mjestu rekao da će od predsjednika pokreta i premijera Milojka Spajića “tražiti da se preispita saradnja sa svim partijama koje glume opoziciju u državnoj vlasti”.
Ta je vijest iznenađujuća samo na prvi pogled.
Milan Knežević je prvi oglasio nespojivost nauma o izgradnji PPOV u Botunu i opstanka vladajuće koalicije u Podgorici. Još u prvoj polovini septembra on je najavio da će od odbornika DNP tražiti da napuste vlast u glavnom gradu ako dođe do gradnje u Botunu, ali da od svojih ministara neće tražiti da odu i iz Vlade, jer tamo “ostvaruju značajan uticaj”. Za razliku od mnogih koji su navikli da prečuju Kneževićeve ultimatume, izgleda da je Mujović najave i izrečene prijetnje shvatio ozbiljno. I riješio da prvi povuče potez.
Suštinski, potvrda njegovog nauma stigla je nakon sjednice podgoričkog odbora PES-a. Gradonačelniku je, saopšteno je, potvrđena jednoglasna podrška “zbog dosadašnjeg konkretnog rada i rezultata koje je postigao”. Javnim, tihim i potencijalnim oponentima iz lokalne koalicije (Demokrate, koalicija Za budućnost Podgorice i Pokret za Podgoricu) poručeno je da “svi koji odustaju od takvog pristupa imaju legitimno pravo da, bez PES-a a sa drugim političkim konstituentima, pokušaju da konstituišu neku novu većinu”. Ili da se testiraju pred “stanovništvom Glavnog grada”, na novim izborima.
Problem je to što te preporuke nije lako sprovesti u djelo.
Ljetos je u parlamentu dogovoreno da će se naredni lokalni izboru u Crnoj Gori, u svim opštinama istovremeno, održati u junu 2027. Do tada, vlast u Podgorici mora funkcionisati na ovaj ili onaj način.
Ukoliko DNP napusti ili bude isključen iz vladajuće većine u Podgorici, Mujović i njegovi saradnici ostaće bez većinske podrške lokalnog parlamenta. Knežević tvrdi da vlast u Glavnom gradu neće biti ugrožena pošto njegovi oponenti “već razgovaraju” o koaliciji sa DPS i Duškom Markovićem, čija Stranka evropskog progresa ima dva mandata u lokalnom aprlamentu.
Matematički, izlazak DNP iz podgoričke većine (tri odbornika) mogao bi se nadomjestiti bez DPS, uz savez sa makar jednom od partija koje imaju po dva ili tri odbornika. (Uz Markovićev SEP, tu su Perićev Preokret, Abazovićeva URA i koalicija Evropski savez koju u Podgorici predvodi Boris Mugoša). Pod uslovom da to bude prihvatljivo svima u aktuelnoj većini. A ta pretpostavka nosi veliki znak pitanja.
Na državnom nivou je drugačija računica. Vlada i vladajuća većina mogli bi biti ugroženi tek ako se partija Andrija Mandića “solidariše” sa dugogodišnjim koalicionim partnerom. Njihov uticaj u Vladi i po dubini zauzetih funkcija u državnim preduzećima i institucijama još je veći od Kneževićevog, pa bi i ta odluka bila mnogo teža. A i njene posljedice.
Partije okupljene oko ideje da je bolje da su na vlasti oni a ne DPS, sve teže prikrivaju međusobne razlike. Ljepilo koje ih je uvezalo i dalje drži, ali ga svakodnevno nagrizaju borbe oko kontrole ministarskih i opštinskih feuda, uz intenziviranje političkih/ideoloških razmirica. Sve više je ostavki onih koji su se u vlasti našli po kriterijumu znanja i sposobnosti, bez partijske zaleđine. A neko mora da uradi posao, dok partijski kadrovi produbljuju postojeće i kreiraju nove krize: političke, pravne, bezbjednosne, socijalne, finansijske.
Vlast koja nije u stanju da “privede” ni bronzanu bistu – Pavle Đurišić je, izgleda, ponovo pobjegao – u dubokoj je krizi. Neko treba da stavi tačku dok je ceh moguće podmiriti bez velikih posljedica.
Zoran RADULOVIĆ