“Ko gubi ima pravo da se ljuti!” Mnogo puta sam čuo ovaj stereotip. I svaki put su me čudile dvije stvari. Prvo, da onaj kome to kažu uvijek prihvati ovu idiotsku frazu. U istom trenutku i bez pogovora. Kao da se onaj ko mu to kaže, čudom pretvorio u sudiju sa perikom i svečanom togom višnjeve boje, i jednako svečanim tonom, upravo tog trenutka pročitao mu zakonsku osnovu njegovog prava da se ljuti:
,,Na osnovu člana 89, Zakona o uslovima regulisanja javnog intenziteta ispoljavanja i dozvoljenih formi manifestiranja ljutine, tačka 3, stav 1, pravo da se ljute imaju… Prema tome sud smatra da gospodin XY nije prekšio navedeni zakon i da je postupio u skladu sa njegovim odredbama. Sud mu potvrđuje isto pravo na javno ispoljavanje ljutnje u manifestacijama i intenzitetu predviđenim istim zakonom, i ubuduće, kad god izgubi. Ovim je suđenje po prijavi protiv gospodina XY završeno presudom u njegovu korist!”
Drugo, da je praksa pravnog regulisanja prerasla u kolektivnu maniju organizovana u mafiju riješenu da potpuno zavlada svijetom i životom, a prijeti da uništi same temelje života i svijeta.
Kao da ljutnji treba odobrenje, kao da su i afekti i emocije pod kontrolom prava! Ni jedna emocija ne treba pravnu osnovu, ni jedan afekt ne obuzima nikoga na osnovu prava, kao što nijedna zakonska zabrana ne može spriječiti ili zaustaviti neki afekt kada se javi, a posebno ne ljutnja, koju nije kadar obuzdati ni čovjek obuzet ljutnjom.
Manija pravnog regulisanja svega, posebno onog za čije pravno regulisanje nema opravdanja, onoga što se pravno ne može i ne smije regulisati, bukvalno hara svijetom i postepeno prerasta u najopasniju mafiju. Svi sadržaji našeg života, pravci i brzina kretanja, rad i odmor, java i san, sve je to već pod njihovom kontrolom, pravno regulisano. Otišlo se tako daleko da su regulisali i Pravo na život! Kako se može dati Pravo na život!? To je već oholost ludaka. I to opasnih ludaka! Život nije nastao pravnom odlukom! Životu ne treba nikakvo pravo. Život je izvan i iznad svakog prava! Život je neprikosnoven, život je činjenica starija od svih ljudskih zakona, licenci i zabrana! Nečuvena je drskost i blasfemija stavljati bodljikavu davilicu prava oko vrata samom životu, kao da je pas; pridaviti ga, pa malo popustiti – naizmjenično, u skladu sa zakonom!?
Upravo tako, ali ne bez plana, ne bez namjere! Kao i većina manijaka, i oni koji boluju od pravničke manije, jesu ludi ali nisu glupi! Oni dobro znaju da su aktom kojim su život podveli pod zakonske okvire ,,prava na život”, obezbijedili akreditaciju sopstvenika licence na pravo koje reguliše i smrt! Život i smrt su danas pod vlašću prava. U skladu sa zakonom! Koji su sami smislili i formulisali. Kao na primjer Pravo na rađanje??? Ljudi, pa oni su sasvim pomahnitali! Pravo nema apsolutno nikakve veze sa rađanjem! Fućka mu se na sve pravnike svijeta i na pravo kao takvo! Pravo ne može roditi, pravo ne stvara ništa, pravo je – sterilno! Ništa ne nastaje po pravu! Pravo reguliše odnose ljudi i ljudi, ljudi i stvari, ali ne stvara ni ljude ni stvari! Može li kiši biti dato pravo da pada, i snijegu da se topi!? Kako Suncu pravno odobriti da sija, kako mu zakonom odrediti kada da iziđe a kad da zađe!
Čudno je kako još niko nije doveo u pitanje pravo samog Boga da stvori ovaj svijet!? Kako se nije sjetio da mu zatraži građevinsku dozvolu, odobrenje, da provjeri na koji član zakona o stvaranju svijeta se pozvao kad je odlučio da stvori svijet!? Ako takvu dozovolu nema niko, pa ni sam Bog, znači da je svijet stvoren bespravno! A to mafia jurisprudentia neće tolerisati! Moraće preduzeti zakonske mjere. Šta ćemo sad, gospodo pravnici, kad te mjere niste predvidjeli? Izdati nalog za rušenje svijeta!?
Dok pravno ne regulišete ovu najznačajniju pravnu materiju, sjetite se:
Onaj ko gubi, ima pravo se ljuti!
Ferid MUHIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
ALTERVIZIJA3 sedmice