Engleska je za četiri dana dva puta napustila Evropu. Najprije u zoru 23 juna, kada su sa 52 odsto prema 48 odsto Britanci odlučili da napuste Evropsku Uniju. I večeras, 27 juna kada ih je reprezentacija Islanda izbacila iz daljeg učešća u evropskom fudbalskom prvenstvu. Dok će za fudbalski debakl trener nacionalnog tima biti žrtveni jarac, za referendumski fijasko Britanije, šefovi ,,Novih Laburista”, politička mafija koju je na vlast doveo Premijer Toni Bler (Tony Blair), a koju čine šefovi ,,Novih Laburista”, poznatiji kao ,,Bleristi” okrivili su Džeremi Korbina (Jeremy Corbyn), aktuelnog lidera Laburističke partije. U stvarnosti, već dugi iz godina upravo su Bleristi izdali osnovne ciljeve Laburista kao radničke partije, produžujući politiku brutalnog gaženja zakona i programa privatizacije, promovisanu od Margaret Tačer (Margaret Thatcher). Uz forsiranje antidemokratskog projekta globalizma, karakterističnog za strukturu EU, ovo je ubrzalo pogubnu tendenciju de-indistrijalizacije Ujedinjenog Kraljevstva, a upravo to su njihovi glasači sada kaznili glasanjem da se napusti Evropska unija. ,,Brexit”je šokirao političke autokrate i financijske mogule, a članstvo Britanije u EU, oholo nazvano ,,tačerizacija Evrope”, kompromitovao kao ,,poraz Britanije koji je predugo trajao”.
U ovu prljavu priču uključio se i BBC, insinuacijom da je upravo Džeremi Korbin ,,namjerno odugovlačio i razvodnjavao laburistički kampanju za ostanak Britanije u EU”, podmuklo ubacivši i otvorenu denuncijaciju o postojanju ,,izvora koji sugerišu da postoje dokazi o njegovoj namjernoj sabotaži” dogovorene partijske platforme. Već narednog dana pokazalo se da su ove optužbe „besramna laž”. Naime, upravo su tradicionalno najprivrženiji glasači Laburističke partije, iz industrijskih regiona na sjeveru Engleske, u najvećem procentu glasali za napuštanje EU u znak protesta protiv anti-industrijske politike, masovnih otpuštanja i žestokih restrikcija nametnutih od EU i provedenih u periodu od 1979 do danas, od Margaret Tačer, preko premijera iz redova Novih laburista Toni Blera i Gordona Brauna, do Konzervativca Dejvida Kamerona.
Dan kasnije, 24 juna, desničarski Telegraf (Telegraph) objavio je gorku analizu svog kolumniste Tima Stenlija (Tim Stanley) pod nedvosmislenim naslovom ,,Dan kada su Britanci izbacili svoje zatvorske čuvare”. Odbacujući i samu pomisao da je Džeremi Korbin uopšte mogao uticati na glasače sve i da je htjeo (a nije!), ovaj kolumnista smatra da su Britanci imali dva referenduma: jedan o članstvu u EU; drugi, o stavu prema britanskom političkom i finasijskom establišmentu. I da su u oba referenduma glasali protiv.Značaj ove pobjede utoliko je veći što je nisu ugrozila ni katastrofička predviđanja o finansijskom kolapsu i propasti Britanije naručena od londonskih mega banki koje su štedro upumpavale milione funti da bi obezbijedili ostajanje u EU, uz podršku vodećih britanskih medija, MMF, najmoćnijih ličnosti EU, pa i predsjednika SAD, Baraka Obame.
Ovakav rasplet mogao bi se tumačiti kao povijesni gubitak povjerenja građana i u establišment i u takozvane eksperte. Najzad, narod je odlučio da kaže svoje i rekao je svoje! Sprega finacijskog kapitala i korumpiranih političara konačno je provaljena! Građanski izborni savjet (The citizens Electoral Council), otkiva da je mjesec dana prije referenduma, EU nametnula svim svojim članicama propise o bankarskim direktivama koji ih obavezuju da svoje depozite i investicione fondove, ulože u nekoliko privilegovanih najvećih banki u Londonu, što potvrđuje da Evropska Unija funkcioniše kao „fašistički aparat prinude u službi najmoćnijih londonskih i Vol Strit banki”.
Ipak, ne treba precjenjivati značaj nesporazuma između političkih lidera i građana UK. Geslo: ,,Britanija nema ni prijatelje ni neprijatelje; Britanija ima svoje interese” – povezuje ih jače od svih političkih programa i moralnih principa. Sada su im se samo razišli interesi. Čim nađu zajednički interes, nesporazum će biti otklonjen. Jer ljubav vlasti i naroda je vječna – sve dok traju interesi. A kako će kome biti, nije ni bitno. Kako god nekome bilo, dobro mu je, jer niko na ovom svijetu nije toliko dobar da mu ne bi bilo bolje nego što zaslužuje.
Ferid MUHIĆ