Povežite se sa nama

DUHANKESA

O dželatima i opraštanju

Objavljeno prije

na

Kad god u kalendaru naiđu prvi dani druge dekade, ovog mjeseca, sedmog po redu u godini – u davnoj prošlosti nazvanog imenom slavnog rimskog imperatora, a ubuduće za navijek obilježenog genocidom koji je srpska soldateska izvršila nad Bošnjacima – bošnjačke medije preplave dvije riječi: “dželati”; “opraštanje”. I ove godine, već dvadeset i prvi put, opet isto:”Ratko Mladić, i njegovi dželati u julu 1995, izvršili genocid u Srebrenici!”

Ne vrijeđajte dželate! I onaj što je odsijecao glave sabljom ili sjekirom na panju, i onaj što je puštao sječivo giljotine na vrat osuženika, i onaj što je vješao, kao i onaj koji danas uključi električnu stolicu ili ubrizga smrtonosnu injekciju – svi su oni dželati! Izvršitelji smrtne kazne propisane po zakonu. Ni nad jednim od 8372 do sada evidentirana Bošnjaka ubijenih u genocidu u Srebrenici nije izvršena smrtna kazna, dosuđena odlukom bilo kakvog suda, pa makar i prijekog vojnog suda, nego su svi do jednog pobijeni bez suda i presude!

Nazvati Ratka Mladića dželatom, isto je što i osloboditi ga bilo kakve krivice! Ratko Mladić nije dželat! I niko od onih koji su ubili makar jednog jedinog Bošnjaka u tom genocidu, nije dželat! Ratko Mladić je notorni zlikovac – Ubica iz Srebrenice – psihopatski mrzitelj Bošnjaka, general vojske ostrvljenih ubica s kojom je počinio genocid u Srebrenici. Dželati ne vrše genocid. Dželati ne mrze osuđenog na smrt, i ne izvršavaju smrtnu kaznu iz mržnje! A ovi su pobili hiljade nevinih ljudi, momaka u prvom cvijetu mladosti, samo i jedino iz mržnje. Užasnem se kad čujem ili pročitam da je “…u genocidu u Srebrenici ubijeno više od 8.000 Bosanaca i Hercegovaca” (??). Valja jednom reći i zauvijek upamtiti: Ni jedan jedini čovjek nije ubijen u srebreničkom genocidu zato što je državljanin Bosne i Hercegovine, nego zato što je Bošnjak, pripadnik autohtonog naroda zemlje Bosne, ubijen po naređenju iz Beogradu u ime velikosprskog programa da se Bošnjaci pobiju, protjeraju, posrbe, njihova imanja opljačkaju, njihova kultura zatrte, svetilišta da im sa zemljom sravne – a Bosnu otme i svojom proglasi!

I zato, ne zovite više nikada ubice Bošnjaka u srebreničkom genocidu – dželatima! Dželat je profesija, a njegov posao je da izvrši pravosnažnu smrtnu kaznu nad ubicama! Na dželatu nema grijeha. Grijeh ubice niko ne opra. Za ubice koji su ubijali Bošnjake tokom genocida, valjalo bi zaposliti onoliko dželata, koliko je bilo pojedinačnih ubica, jer su ubice iz Srebrenice, svi do jednog, zaslužili svog dželata.

I nemojte više nikada ni jedne o opraštanju za ubijene! Oprostiti ima pravo samo onaj kome je lično nanijeta šteta, kome je zadat bol, ko je pretrpio nepravdu. Čovjek može oprostiti dug samo svom dužniku. Niko ne oprašta dugove tuđim dužnicima! Ni jedan dug se ne može se oprostiti u ime drugog! Ni tuđa šteta, ni tuđa rana, ni tuđi obraz; nego svako može oprostiti ili ne oprostiti samo svoju štetu, svoje rane, svoj obraz! A opet, mi Bošnjaci bi i smrt svojih najbližih da oprostimo!? Ne može se to, ne smije se to, nedopustivo je to! Mora se dobro upamtiti: Niko nema pravo oprostiti smrt u ime ubijenog! Ni država, ni dalji rod, ni bliži rod! Ni brat ne može oprostiti ubijenog brata, ni babo ubijenog sina, ni mati čak, ta najbliža i tri puta prva za svakog čovjeka, nema prava oprostiti ni jedno svoje ubijeno dijete! Sve i kad bi htjela!

Koliko god se to činilo apsurdno, svoju smrt može oprostiti samo ubijeni! Na onom svijetu. Ako htjedne. Sokrat kaže da na onom svijetu ni bogovi ne oprastaju u ime nevino ubijenih, osim ako duse ubica ne izmole oprost od dusa ubijenih.

Ne zovimo više ubice dželatima i ne opraštajmo u ime ubijenih.

I ove godine, već dvadeset i prvi put, neprolaznim sjajem blistaju ovi julski dani. Što gušća tama, što veći mrak, sve jače svijetli Srebrenica , nebeskog svjetla vječiti zrak!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Program deduktivne entropije čovjeka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Umjesto čovjeka sa integritetom i osjećanjem dostojanstva,  afirmisanog u pojmu Kjerkegorovog individuuma, planira se tehnocentrično, biće bez integriteta, bez dostojanstva i posebno – bez slobode! Koja se svakodnevno sve više ukida kao stanje i kao pojam

 

Kada je prije trideset godina, preko noći i na mala vrata,  u političku teoriju uveden pojam ,,ograničenog suvereniteta država“, protumačio sam to kao strateški plan velikih imperijalnih sila (zapravo, jedne velike imperijalne sile), da relativizujući ključno svojstvo države – suverenitet! –  obezbijedi pravni alibi za svoju dominaciju nad ostalim državama. Pretpostavio sam da će lideri najvećeg broja država poslušno progutati ovu gorku pilulu,  a da će im u tome zdušno pomoći vodeća imena sociološke i političke teorije time što će po ko zna koji put uraditi ono što im najbolje ide od ruke ono za šta su u krajnjoj liniji i plaćeni. Dakle, da će ne samo opravdati nego i pohvaliti ono što se ne može ni opravdati ni pohvaliti.

Naime, ograničavanje suvereniteta  kao differentie specifice svake države, znači ograničavanje države kao takve i relativizaciju samog pojma države. Svako ograničenje suvereniteta ukida državu  za onoliko za koliko je njen suverenitet ograničen. Totalno ukidanje sauvereniteta države, znači totalno ukidanje države.  Znajući ovo,  znali su i da apologija ovog atentata na državu oličenog u ,,teoriji o ograničenom suverenitetu“, ujedno predstavlja  izdajstvo društvenih nauka kojima se bave, ali su svakako bili svjesni da država u čijem interesu se brani ova teorija, neće ni najmanje ograničiti svoj suverenitet nego će ga i komparativno i apsolutno samo dodatno učvrstiti i naglasiti. Ta se procjena u potpunosti potvrdila. Ipak, nisam tada ni slutio da je ovim najavljen mnogo dalekosežniji i za čovječanstvo pogubniji plan! U svojoj suštini, teorija ograničenog suvereniteta, zapravo predstavlja udar na individuu. Na integritet pojedinca, na suverenitet individue.

Plan postepenog brutalnog ograničavanja mogućnosti slobodnog manifestovanja pojedinca,  do njegovog ukidanja i kao pojma i kao činjenice! Na djelu je istinski detaljno razrađen kompjuterski program deduktivne entropije čovjeka, po logici prelaska sa opšteg prema posebnom i sa posebnog prema pojedinačnom.  Plasiranje teorija o ograničenom suverenitetu država bila je prvi, ali presudni  korak, najava projekta kojim će društvo, kao zajednica ljudi – pojedinaca sa integritetom, ličnim dostojanstvom i moralnim kriterijima –  zamijeniti detaljno razrađen program u kom su ljudi svedeni na puke informacijske jedinice  specifično određenih funkcija,  sa nultom tačkom integriteta, digniteta i moralne autonomije.   I onaj prvi, i ovaj naredni korak, koji se sada, u jeku očigledno tempirane i kontrolirane pandemije, realizuje simultano koordiniranim uvođenjem farmakokratije kao radikalnog ograničavanja suvereniteta pojedinca  i ukidanjem demokratije kao dodatnog ograničavanja suvereniteta država stavljenih pod patronat SZD, planirani su u sklopu konstitusanja Novog svjetskog poretka – Novus Ordo Seclorum, kao neprobojnog programa, hermetički zatvorenog za sve spoljne uticaje, kontrolisanog od par najmoćnijih finasijskih oligarha!

Preteča filozofije egzistencijalizma, Danski Sokrat, Soren Kjerkegor, cijelu svoju filozofiju sumirao je u kratkom epitafu koji je dao da se napiše na njegovom grobu: ,,Bio je individua!“  Ovim je istakao činjenicu da se individua  ne može svesti na nikog drugog i na ništa drugo, da je jedinstven, uvijek jednak sebi i samo sebi!    Činjenica je i da je individua poslednja nerazloživa čestica u granularnoj strukturi društva dakle, ono što je glas u jeziku, atom u fizici…  empirijska pretpostavka same mogućnosti konstituisanja  i opstanka duštva. Kao što je i kolektivni identitet činjenica, a ne fantazma, sve dok ga čine konkretni pojedinci, individue! Istovremeno, treba imati u vidu da atom ne postoji sam, da nije nastao sam od sebe, ni izdvojen od cjeline fizićkog svijeta. Jednako tako ne postoji ni apsolutno sam pojedinac, nastao sam od sebe, bez predaka koji su mu omogućili ne samo prelazak iz nepostojanja u postojanje, nego i koji su na njega prenijeli svoje fiziološke, intelektualne, emotivne i karakterne predispozicije.

Umjesto čovjeka sa integritetom i osjećanjem dostojanstva,  afirmisanog u pojmu Kjerkegorovog individuuma, planira se tehnocentrično,  bespolno, dvopolno, polno neobavezno biće bez integriteta, bez dostojanstva i posebno – bez slobode! Koje se svakodnevno sve više ukida kao stanje i kao pojam.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Pouka o zahvalnosti i dužnosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako sam prilazio stadima divokoza i čak prolazio kroz cijelo krdo a da se one ne  razbježe

 

U to vrijeme, čobani centralnog masiva Šar-planine znali su me kao ,,Čovjeka koji pase divokoze“. Koliko god mi je godio, ovaj nadimak, moram to reći, nije bio nezaslužen. Suprotno svim pravilima, od početka svoje planinarske karijere, stvorio sam naviku da u planinarske pohode idem sam. Suprotno svim pravilima, ne samo što sam išao sam, nego nisam nosio ni hranu, ni vodu, čak ni čuturicu za vodu; ni šibice, ni vatreno oružje, ni džepni nož. Uz mene je uvijek bio samo drenov štap: usjekao sam ga u zimu a da se ne bi drvo raspucalo,  ostavio sam ga sa korom da se suši do proljeća.

Ovo je bilo potrebno ispričati da biste shvatili kako sam ja mogao prilaziti stadima divokoza i čak prolaziti kroz cijelo krdo a da se divokoze ne razbježe.  Toliko često sam zalazio u najviše predjele ovog masiva Šar-planine, da su se divokoze navikle na moje prisustvo i prepoznavale me izdaleka. Nisam donosio miris baruta iz cijevi vatrenog oružja,  ni miris hrane, vonj čelika oštrice noža da bi ih njihov ultra osjetljivi njuh alarmirao. Gledajući me izdaleka okruženog divokozama koje ne bježe, čobanima sam izgledao kao čovjek koji pase  divokoze, pa je tako nastao i moj čuveni nadimak.

Tog dana krenuo sam uz Čaušicu, strminom na lijevoj strani Tearečke Bistrice, sa namjerom da iziđem na istoimeni vrh (2663 mnv.)  i produžim grebenom do mjesta Ostre Karpe (Oštre stijene), odakle sam planirao da se jednim alpinističkim smjerom spustim do cvjetnih livada blizu izvora Tearečke Bistrice odakle se put spušta do planinarskog doma Tri vode.  Zahtjevna tura od oko 8 sati dobrog hoda, ali vrijedna truda.

Stotinjak metara ispod vrha, popeo sam se na veliku stijenu, zaravnjenu na gornjoj strani. Tu stijena, koja štrči iz beskrajnog pašnjaka kao pramac osamljenog velikog broda dok siječe jarkozelenu pučinu, bila je moja omiljena Metafizička osmatračnica. Tek što sam zauzeo poziciju, do mene su doprli daleki glasovi ljudi. Jak ljetnji vjetar donosio je njihovo vikanje pa sam odmah razabrao riječi:,,Divokoza! Divokoza!“ Bili su to čobani sa velikim stadom ovaca, oko dvije stotina metara niže od stijene na kojoj sam stajao. Nagnuo sam se preko ruba stijene, gdje su mahanjem ruku pokazivali da pogledam. Na metar ispod mene ugledao sam divokozu. Snažni vjetar iz doline odnosio je moj miris tako da me nije osjetila. Pomislio sam za trenutak da je udarim svojim teškim štapom među rogove. Smjesta bih je usmrtio. Pomisao da bih mogao steći slavu i kao ,,Čovjek koji lovi divokoze štapom“ prekinu pojava vuka koji se skriven iza jedne izbočine na stijeni  prikradao divokozi. Viknuo sam i udario štapom o stijenu. U hipu, divokoza skoči na stijenu i pokraj mene jurnu uzbrdicom prema vrhu. Vuk se spusti u travu i zaobišavši stijenu svom brzinom pojuri za divokozom. Ali prednost je već bila prevelika i poslije stotinak metara, vuk se zaustavi. Učini mi se da me je baš kivno pogledao prije nego što se kasom izgubio iza dubodoline.

Dok sam prilazio do mjesta Ostre Karpe, zapazio sam izazovan pravac za spuštanje.  Strma, uska uvala u sjenci stijena bila je jedina prepreka na putu do tog pravca. Jedina, ali vrlo opasna prepreka. Trebalo je  horizontalno preći petnaestak metara zaleđenog snijega koji se na ovoj osojnoj strani zadržao. Ako bih se okliznuo, a bio sam u patikama, tim zaleđenim ,,dimnjakom“ sletio bih ravno do ruba, poslije kog je slijedila provalija duboka 50-ak metara. Ipak, kada sam stigao tamo, nisam mogao odoliti izazovu. Znam da sam krenuo vrlo oprezno ali ne znam kada sam strelovito poletio zaleđenom strminom! Držao sam noge ispred sebe da bih izbjegao udar glavom kad izletim sa ove bob staze i padnem na dno pedeset metara duboke provalije. Iznebuha, s moje desne strane uletila je u mene   velika divokoza i u posljednji trenutak me  silovitim udarcem iz žlijeba bacila u travu. Kotrljao sam se desetak metara i bezbjedno se zaustavio. Dok sam se pridizao, divokoza je  stajala  nekoliko metara iznad mene i posmatrala me. Oglasila se kratkim meketanjem i hitro krenula strmom uzbrdicom.

Šta sam uradio poslije ovog nevjerovatnog događaja?

Već sutradan sam otišao do moje Metafizičke osmatračnice. Na mjestu na kom je stajala divokoza prije nego što je pobjegla vuku, ostavio sam tri kilograma čiste krtine. To mi se činilo najpravednijim.

Divokozi sam spasio život. Zauzvrat, divokoza je spasila meni život.  Ali vuka sam ostavio bez ručka. Ako već vuk ne može mene ostaviti bez ručka, dužan sam mu nadoknaditi obrok bez kog sam ga ostavio.

Izvukao sam pouku:

Ne zaboravi uslugu koju ti je neko učinio, makar to bila i divokoza. Ali ne zaboravi ni štetu koju si ti nekome učinio, makar to bio i vuk.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Put i predah

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na putu čovjek ima saputnike ali se s njima sretne samo u trenucima odmora, u predahu! Putuje se sam, predahne se u društvu. Da bi predah bio predah, treba ga zaslužiti. Samo putnik koji se umorio od duga puta, zna šta je predah, samo on može istinski – predahnuti

 

Ko je proveo cijeli život okružen prijateljima i neprijateljima, uvijek u društvu sa drugima, ko god oni bili i šta god oni bili za njega a on za njih, taj je proćerdao sav svoj život.  Niti se umorio, niti se odmorio – njemu život nije bio čak ni predah. Na putu čovjek ima saputnike ali se s njima sretne samo u trenucima  odmora, u predahu! Putuje se sam, predahne se u društvu. Da bi predah bio predah, treba ga zaslužiti. Samo putnik koji se umorio od duga puta, zna šta je predah, samo on može istinski – predahnuti! Onaj ko sve svoje vrijeme provodi sa drugima, ne ostavlja za sebe ni trenutka. Na kraju, toliko se otuđi od sebe, da zaboravi čiji život živi. A onaj ko je zaboravio čiji život živi, taj kao da i ne živi.

Kod Kamija sam naišao na slijedeću misao: „Ne koračaj za mnom: ja nisam vodič. Ne hodaj ispred mene: ja nisam sljedbenik. Krenimo jedan uz drugog i budimo prijatelji.“

Nije to tek uzgredna misao – to je kompletna filozofska koncepcija. To je temeljna kritika arogancije autoriteta, osuda mentaliteta podaništva, afirmacija individualnog integriteta i prijateljstva. Pretenciozni paternalizam vodiča i s njim cijeli koncept „vođe“, Kami je u dva poteza srušio sa prijestolja na koji su zasjeli zahvaljujući svom lukavstvu i našoj lakovjernosti; na to isto prijestolje, jednim potezom je ustoličio prijateljstvo dva slobodna ljudska bića. Koliko god me impresionirala britka oštrica Kamijevog stila (odnosno mača, jer riječ stil svoj etimološki korijen ima u stiletu, izuzetno oštrom maču!), još više me je raznježila naivnost ovog cijelog iskaza! Slažem se: ne samo da ovaj  Kamijev pasaž zvuči uzvišeno, nego je u svojoj litotičkoj skudnosti uistinu uzvišen! Ali koliko mu, u cijeloj toj uzvišenosti, nedostaje razumijevanje samog ljudskog života, onaj njegov  neophodni začin – metafizički uvid! – bez kog se raskošna i neuporediva gozba  koju nudi život, svodi na hamburger uzet kroz prozor automobila iz kioska za brzu hranu!

Iz ove perspektive, postaje jasno da je u ovom Kamijevom aforizmu, zapravo  riječ o sentimentalnoj zabludi.  Cijela ta priča o revoltu protiv nametljivog autoriteta vodiča i odbojnosti prema pasivnom prepuštanju svoje sudbine u ruke nekom drugom, sve  je  to  samo jedna vrsta zablude, privida, samozavaravanja! Ne idemo mi nigdje i nikada uistinu zajedno, ne putujemo istovremeno jedan s drugim istim putem! Čak i ljudi koji sjede u istom kupeu voza, ne putuju zajedno, nego svako putuje svojim putem. Kako bi kupe voza mogao spojiti puteve starca i dječaka, ili bilo koja dva čovjeka, kada smo već kod toga!?  Iluzorno je vjerovati da je  „kretati se zajedno“ isto što i „zajedno putovati“! Zato i nema vodiča. Postoje ljudi koji idu ispred nas. Nema ni sljedbenika.  Postoje ljudi koji idu za nama. Niko ne ide s nama čak i kada koračamo uporedo. Svako ide svojim putem.

Jer svaki čovjek svoj životni put proživi u sebi, iznutra, sam. Kao što odboluje bolest: u sebi, iznutra, sam. Kad se bolje razmisli, čovjek može biti sam a da ne putuje! Kada je prazan, čemeran, ni u sebi, ni izvan sebe, iako je sam, čovjek nije ni na putu, ni u predahu. Čovjek istinski putuje samo u trenucima u kojima je svjestan da je uz njega onaj „Ja koji nije ja“, onaj o kom govori antologijska Himenezova pjesma „Ja nisam ja“ (Juan Ramos Jimenez, Yo no so yo).

Ja nisam ja

Onaj sam

Koji ide sa mnom a ne vidim ga,

S kojim se ponekad družim,

Kog ponekad zaboravim,

Koji smireno ćuti dok ja govorim.

Koji nježno prašta dok ja mrzim,

Koji je tamo gdje mene nema,

Koji će ostati uspravan i kada umrem

Za predah su prijatelji. Na putu čovjek je sam. U ovim vremenima Covida, kada smo odvojeni od svih i od sebe, a i put i predah su nam gotovo onemogućeni, moramo i produžiti svojim putem i predahnuti! Produži odlučno svojim putem a za predah  nađi prijatelja – neka on bude tvoje vidljivo drugo „Ja“, a ti budi njegovo vidljivo drugo „Ja“. I cijelim putem drži uz sebe onog „Ja koji nisam ja“, koji ide s tobom i kad ga ne vidiš, i ne zaboravljaj ga. Pa produži tako zajedno s njim i kada ovaj „Ja koji jesam ja“ zastane da konačno predahne.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo