Bile nekad inspekcije rada koje su radile svoj posao. Sada rasplet prvog dijela Tesne kože djeluje kao bajka. Ono kad direktor firme (Nikola Simić) završi u zatvoru jer je pronevjerio novac radnika, gdje ga čekaju i drugi direktori: generalni, finansijski, njihovi pomoćnici, te različiti načelnici i rukovodioci.
Danas se radnice u supermarketima s pravom plaše da razgovaraju sa novinarima. Boje se, kažu, za svoje radno mjesto. Gdje zakoni ove zemlje – ne važe. Al boljeg nemaju.
Često, objašnjavaju naše sagovornice, rade i po deset sati. Puno radno vrijeme tokom državnih praznika se podrazumijeva. Slobodni dane imaju svake druge nedelje, odnosno dva puta mjesečno.
„I to, kako nas koji dan zapadne”, kaže naša sagovornica.
Zakon o radu jasan je: ,,puno radno vrijeme iznosi 40 časova u radnoj nedjelji”. A prekovremeni rad se uspostavlja radi ,, prevencije neposrednog nastupanja opasnosti po bezbjednost i zdravlje ljudi ili veće materijalne štete; elementarne nepogode; požara, eksplozije, jonizujućih zračenja…; epidemije ili zaraze koja dovode u opasnost život ili zdravlje ljudi; zagađivanja vode, namirnica “. Dakle, sem ako se u marketima i maloprodajama, ne pripremaju za armagedon – zadržavanje radnika, poslije osam sati rada, nije opravdano.
Zakon o državnim i drugim praznicima takođe kaže da su državni praznici neradni. ,,Ukoliko je praznik nedjelja, neradna su dva naredna dana”, kaže slovo zakona. Ipak u praksi je malo drugačije. Ovogodišnji Praznik rada je pao u nedjelju. To bi trebalo da znači da su ponedeljak i utorak bili neradni. Sem, što se u većini prodavnica, radilo puno radno vrijeme. Takođe, po zakonu, prekovremeni rad može trajati ,,samo onoliko vremena koliko je neophodno da se otklone uzroci zbog kojih je uveden”. Ne smije biti duži od 10 sati nedjeljno. A dnevnica za prekovremeni rad je regulisana opštim kolektivnim ugovorom i uvećava za 40 procenata.
Od radnice u jednom supermarketu saznajemo da kao nadoknadu za taj cjelomjesečni prekovremeni rad, zaposlene od tog poslodavca dobijaju „vaučere” u novčanoj protivrijednosti od 20 eura, koje mogu iskoristiti u istoj toj trgovini. U Zakonu o radu ne postoni dio o naturalnoj razmjeni. ,,Zarada, odnosno naknada zarade, isplaćuje se u novcu”, kaže član 33 Opšteg kolektivnog ugovora. Ni pomena o bonovima. Nikom ništa.
„Djelatnost trgovine ima oko 40.000 zaposlenih. Ovim radnicima se manipuliše ugovorima na određeno ili angažovanjem agencija za zapošljavanje. U poslednjih godinu i po se pojavljuju i blanko ugovori o sporazumnom raskidu radnog odnosa koje poslodavac daje zaposlenima, kada je primoran da ih primi na neodređeno. Država ne reaguje”, objašnjavaju u Uniji slobodnih sindikata (USSCG).
Male plate su najmanji problem, objašnjavaju zaposleni u trgovini. Srećni su što je redovna. Nevjerovatan je podatak, međutim, da se zaposlenima u maloprodaji, solidarno, svakog mjeseca, odbija određeni iznos za neku pretpostavljenu, hipotetičku grešku ili manjak. U nekim supermarketima se radnicama koje rade na voću i povrću, odbija deset eura svakog mjeseca „ jer se roba oštetila”. U zakonu stoji da je jedini način da se odbije dio od plate putem sudske presude.
Odbiti od plate radniku se može, kaže zakon, i ako se „sprovede postupak o disciplinskoj mjeri zbog povrede radne obaveze”. Radnik se samo tada može novčano kazniti tako što će mu se odbiti „do 20 odsto mjesečne plate, do tri mjeseca”. U toj odluci, objašnjavaju pravnici, mora pisati ko je donio odluku, kada, zbog čega, koji su dokazi iznijeti. Ona mora sadržati i pravnu pouku, na koju se radnik može žaliti sudu.
Šta je sa inspekcijom rada?
U periodu do 2013. Inspekcija rada je sebe, recimo, proglašavala nenadležnom za kontrolu rada prazničnim danima. Razlog je bio taj što su poslodavci, uz saglasnost nekih lokalnih uprava, dobijali odobrenje da rade u dane državnih praznika i pored toga što nisu „privredna društva i drugi oblici obavljanja privrednih djelatnosti, čija priroda djelatnosti ili tehnologija rada zahtijevaju neprekidan rad”.
Inspekcija se, kasnije, od 2013. do danas, proglašavala nenadležnom za kontrolu rada tokom praznika. Sada je razlog bio drugačiji. Naime, tokom avgusta 2013. stupio je na snagu Zakon o dopunama zakona o državnim i drugim praznicima. Ovim zakonom je jasno rečeno da dozvolu za rad u praznične dane izdaje Ministarstvo ekonomije. Dopunama Zakona je predviđeno da Ministarstvo ekonomije donese i podzakonski akt kojim će se urediti kriterijumi i pravila za izdavanje dozvole za rad u praznične dane. Takođe i to je trebalo biti gotovo u roku do šezdeset dana. Ipak, do dana današnjeg, nije.
To je, po mišljenju Unije slobodnih sindikata, omogućilo nekim poslodavcima da rade tokom praznika, i pored toga što nisu mogli dobiti dozvolu za rad. Naime, dok god Ministarstvo ne izda podzakonski akt, ne može izdavati ni dozvole poslodavcima za rad prazničnim danima.
Nedavno su se iz Unije slobodnih sindikata obratili i ombudsmanu koji je preporučio Ministarstvu ekonomije da se taj podzakonski akt donese, kako bi Zakon o dopunama zakona o državnim i drugim praznicima mogao da se primjenjuje.
Zato ne trebaju da čude rezultati istraživanja NVO Zid o tome koliko radnici imaju povjerenja u institucije koje se bave zaštitom radnih prava. Apostrofirano je da zaposleni koji dožive povredu radnih prava ili nasilja na poslu najčešće nastavljaju da ih trpe i ne reaguju.
A razlog tome je što je najveći broj ispitanika (45%) mišljenja da su neki inspektori korumpirani a neki nijesu; 39% njih smatra da je veliki broj inspektora korumpiran; 10% smatra da su svi inspektori korumpirani; 6% ispitanika je mišljenja da inspektori uopšte nisu korumpirani.
Zato istraživanje zaključuje ,,da ispitanici smatraju da institucije ne doprinose stvaranju dostojanstvenih uslova za život građana, uslova u kojima će biti rasterećeni od strahova”.
Svojim nečinjenjem – čine upravo suprotno.
I mada je sve ovo opšte poznato, i zato izgleda kao tirada ili otkrivanje tople vode ,,postupak oneobičavanja od strane institucija sistema je dovršen. Iščašena realnost u kojoj je jedno propisano, a drugo se praktikuje – je prihvaćena.
Aleksandra DRAGOVIĆ